Mohammad Tolouei, pisac i profesor književnosti: Dani u Teheranu.
Teheran i New York su istih godina. Iran je drevna zemlja, ali Teheran je novi grad star dvjesto godina, ambiciozan i futuristički. Teheran je čudna kombinacija bogatstva, ambicije i modernističke želje. Ispunjava svaku želju onima koji u njega uđu...
*
Usporenost, tuga, napetost. Čuju se zvukovi protuzračnih granata i zvuk dronova. Gdje god dođe taj zvuk, pucaju u nebo iza njega. Prijatelj mi šalje video uživo. Netko pored njega kaže da je to zvuk iranskog drona. Nije jasno vježbaju li ili stvarno nešto ciljaju. Od jutra je dim posvuda. U zraku su bili stupovi dima, sada se vidi i svjetlost protuzračnih metaka. Tržnica je danas bila zatvorena. Dolar je rastao i prodavao se, ali odjednom mu je cijena pala i onda ga više nitko nije prodavao. Na tržnici je zavladala neka vrsta zastrašujuće tišine. Sve teče jako sporo, kao da su ova tri dana bila tri godine ili 30 godina...
Zvuk, zvuk, zvuk. Nema zvuka glasnijeg od zvuka nekoliko F-35 u isto vrijeme na nebu. Nemate pojma kakav je to zvuk. Ne znam jesu li probili zvučni zid iznad Teherana ili ne, ali zvuk eksplozije bombe koju su bacili na staklenu zgradu dopro je ovdje i zatresao prozore. Nismo otišli jer nismo znali kamo poslati mačke. Kad su susjedi bili sigurni da ne odlazimo, doveli su svoje mačke i ostavili ih kod nas, pa osim Cotton i Atlasa imamo još četrnaest mačaka...
Ako nestane struje, voda neće doći do 19. kata, gdje se mi nalazimo, pa smo uštedjeli koliko smo mogli vode. Ostajemo jer ne možemo nigdje ići s toliko mačaka. U gradu je ostalo vrlo malo ljudi, ali svi oni koji su nam ostavili svoje mačke, dali su nam i ključeve svojih stanova. Ako se stvari smire, svaku ćemo mačku odvesti u njezinu kuću...S prozora našeg doma vidi se dvorište zatvora Evin, a zatvorenici su sigurno čuli eksploziju. Volio bih da ih ovih dana puste kako bi mogli otići svojim obiteljima...
Tama, neznanje, tama. Sve je mračno. Grad je utonuo u tamu, na mnogim mjestima nema struje. Tamo gdje ima struje, ljudi su iz straha ugasili svjetla. Obrana je ispalila jedan hitac. Moj djed se vratio iz Damavanda kako bi iz sefa uzeo vlasničke listove za svoje zemljište, u slučaju da sruše zgradu. Inzistirao je da idemo s njim. Moj brat je terenski novinar i u jednoj je od prvih grupa koja stiže na mjesto napada i piše izvještaje. Ne znam za koga piše vijesti kada će ugasiti internet i nitko više neće moći čitati te vijesti. On sam kaže da te stvari piše za budućnost...
Usamljenost, neznanje, tišina. Isključili su internet. Samo oni koji već imaju Starlink spojeni su na internet. Do prije mjesec dana, Starlink prijemnik je bio 60 milijuna tomana, sada je 600 milijuna tomana. Nitko se ne usuđuje kupiti. Svi se boje da je osoba od koje bi ga kupili zapravo špijun Mossada. Susjedi koji su ostali i upravitelj zgrade održali su sastanak. Nakon grupnog sastanka, otišli su do vrata svake jedinice zgrade i pitali sve koji im je posao, kako bi se uvjerili da nitko u zgradi nema posao vezan uz vojsku zbog kojeg bi mogli ciljati zgradu. Većina zgrade je prazna, ali jednom umirovljenom pilotu zrakoplovne tvrtke rečeno je da se ne vraća jer bi mogao ugroziti živote ostalih...
Nada, očaj, riječi. Bio je skoro sumrak, Damavand se mogao vidjeti s Trga Imama Hoseina. Čudno narančasto svjetlo palo je na grad, nikada prije nisam vidio Teheran ovakav. Ni Bajrami nisu ovakvi. Tako čisto i sanjivo, da nije bilo rata, bila bi to najbolja slika Teherana koju sam ikada vidio. Ujak me nazvao da posjetim njihovu kuću, bio je zabrinut da mu je kuća provaljena, na TV-u su rekli da su u Teheranu sada bande lopova. Rekao sam da ću ići, ali da je malo vjerojatno da u Teheranu sada ima lopova. Na putu do njihove kuće, zaustavili su me naoružani ljudi. Pretražili su me i uzeli mi telefon i tražili lozinku, pa su pregledavali fotografije i poruke. Pitali su me zašto imam dva seta ključeva, rekao sam da idem posjetiti kuću svog ujaka. Rekli su mi da nazovem ujakov broj, razgovaram s njim i stavim telefon na zvučnik kako bi mogli čuti naš razgovor. Zatim su poslali motociklista sa mnom dok nismo stigli do ujakove kuće, a on je provjerio kuću i otišao. Nisam znao je li ono što su učinili dobro ili loše, nisam znao trebam li im zahvaliti ili se uzrujati...
