Ovo tvoje pisanje je u stilu onog - da ne naljutimo međunarodnu zajednicu.mishic wrote: ↑04/04/2024 01:07 Sve "kobne greške" o kojima se danas naveliko priča (pričaju generali poslije bitke) kada se promatraju van konteksta i okolnosti u kojima se sve to zbivalo izgledaju potpuno drugačije od onoga kako je to bilo u realnom okruženju. Svi organi i tijela BiH bili su limitirani obavezom strogog pridržavanja zakona i propisa nad čim su po zadatku bdjeli zaduženi kadrovi SDS-a. Sve je moralo biti podređeno nadzoru MZ koja je pratila i diktirala poteze a cilj je bio obezbijediti priznavanje BiH u UN i nije se smjelo činiti ništa što bi išlo u prilog široko rasprostranjenoj kampanji Miloševića i SDS-a koji su godinama pred međunarodnom zajednicom krivili i optuživali Muslimane za razbijanje Jugoslavije. Nonsens je napominjati da je to laž i da bi ono sve i da su to htjeli bili u mogučnosti to uraditi.
Slijedeći krupan problem i omča oko vrata BiH i njenim političkim predstavnicima bio je ustavno-pravni položaj JNA koja je već bila potpuno pod kontrolom Miloševića. I naravno unutarnja izdaja kadrova SDS-a koji su imali zadatak da iznutra koče sve što im nije odgovaralo dok su istovremeno znali i podržavali planove i ciljeve koji su planirani, osmišljavani i razrađivani u Srbiji a upućivani SDS-u na realizaciju u BiH.
I da ne govorimo samo o ova dva aktera događaja jer je i HDZ kao treći dugo bio zbunjen situacijom i ta zbunjenost trajala je sve do trenutka dok Tuđman nije počeo direktno iz Zagreba upravljati tim procesima dovodeći HDZ BiH u sličnu poziciju kakvu je imao SDS. Izetbegović niti bilo ko od probosanskih snaga nije imao ni prostora (stisnut između SDS-a, HDZ-a i JNA) niti je imao oslonca kakv su imli SDS i HDZ. I na kraju ni narodu dugo nije bilo jasno šta se to zapravo događa a Muslimani su bili u najvećoj nedoumici jer kao što i danas kod njih ima puno nejasnoća počev od ključnih identitetskih odrednica preko političke fragmentiranosti do manipulacija svih oblika i vrsta. (Galijašević, Abdić, i mnogi koji su služili u jedinicama RS.
Na kraju smo vidjeli da međunarodna zajednica najviše štuje stanje na terenu.
Alija i službena vlast svakako nisu imali puno manevarskog prostora za legalno naoružavanje i slične stvari, ali ovo tvoje pisanje je kao što neko spomenu na temi o Dodiku - kasarna u Donjem Vakufu bila čuvana od nekoliko Srba, niko nije htio da uđe i uzme oružje "jer bi mogao za to krivično odgovarati", isti slučaj i u Kiseljaku i po mnogim drugim mjestima.
Ja stvarno mislim da se nakon pada Vukovara moglo više uraditi, recimo JNA je pozivala rezerviste i dijelila oružje tada, službena vlast (dakle Alija) je podcrtavao da se na te pozive Bošnjaci ne odazivaju ("ovo nije naš rat"), iz mog kraja je par odvažnijih otišlo u Doboj u kasarnu, prijavilo se u rezerviste JNA, uzelo oružje i vratilo se kući, više se nije odazivalo na poziv. Kad su to uradili smatrani su budalama, ali kasnije su ušli u legendu zbog tog podviga.
Računaj da su u tom periodu jugoslovenske vlasti već izgubile moć na terenu de facto. Jbg ako u Širokom bez problema se kače šahovnice s prvim bijelim poljem još 91 god. - a JNA sjedne da pregovara s njima, to znači da je vlast na terenu de facto jako tanka.
Tako da to što ti pričaš, možda je bilo moguće u Sarajevu, Tuzli, gdje je narod nosao Titove slike, ali u drugim mjestima jugoslovenska vlast već od izbora 90te nije imala kontrolu nad stanovništvom.
Računaj i da su najveći naši komandanti bili tada aktivni u JNA, eto uzmi najvećeg sina Izeta Nanića. U suštini je bilo bitno zauzeti neki proaktivan stav, pa makar bio i pogrešan, pasivnost i ono "neće mene, nisam ja nikom ništa učinio" je najviše koštala.
U mom kraju već 91. su Hrvati bili full naoružani (preko HDZ-a) i išlo se na straže regularno. Bošnjaci su kupovali oružje od švercera, moji platili ciganku 1500 DEM u zimu 91/92.
