Butusov je sat vremena analizirao 730 dana rata, transkript je zaista predugačak, pa izdvajam tek neke pasuse. Suština je: dogodilo se čudo.
- Naše vlasti su stalno lagale narod da neće biti rata. Doslovno zadnjih dana prije invazije počele su akcije koje smo svi zahtijevali od studenog 2021. Ali, nažalost, nismo imali vremena da se pripremimo za rat. Predsjednik je tek 22. veljače u večernjim satima objavio ukaz o novačenju operativne rezerve Oružanih snaga Ukrajine. Jedan dan da se to izvede. Naravno, nitko nije imao vremena provesti ovu uredbu. Dekret o proglašenju izvanrednog stanja usvojila je Verkhovna Rada 23. veljače navečer. Naravno, ni on uopće nije izvršen. Odnosno, želim vas podsjetiti da je naša vojska, vojno zapovjedništvo, glavnokomandujući Valerij Zalužni mogao minirati, graditi inženjerske barijere, dizati mostove u zrak, pripremati dizanje mosta u zrak samo pod ratnim stanjem, bilo prema njihovom razumijevanju ili naredbom vrhovnog zapovjednika. Vrhovni zapovjednik nije izdao nikakve zapovijedi za pripremu obrane. Ratno stanje proglašeno je u pet ujutro 24. veljače, odnosno kada su ruske kolone već zauzele granične mostove ili su se kretale prema njima. Ni na sjeveru Ukrajine ni na jugu Ukrajine nije dignut u zrak niti jedan most, osim jednog raspona mosta koji je po cijenu života digao u zrak heroj Ukrajine, mornar Skakun. Uskoro ćemo pričati o ovom podvigu, u sjećanje na ovog pravog heroja, koji je jedini pokušao učiniti sve što je moguće u uvjetima potpune nepripremljenosti. Dakle, priprema nije bilo…
- Razlika u borbenim potencijalima Rusije i Ukrajine 24. veljače nije bila 3-4 puta, ako se mjeri borbeni potencijal, bila je 10-15 puta. To je u najmanju ruku tako. Ali, koji faktor Putin nije proračunao? Onaj da smo mi Ukrajinci strastveni ljudi, ljudi koji su otvrdli, imaju neovisno razmišljanje. I oni redovi ispred vojnih ureda, gomile ljudi, domoljuba koji su tražili oružje...ljudi koji su išli u juriš, u napad i usput učili kako sve funkcionira, ljudi koji su se žrtvovali, s jednom mišlju – da ubiju makar jednog okupatora, da skupo prodaju svoje živote. Ti ljudi potpuno su poderali sve ruske planove. Znate, mislim da je to stvarno čudo…
...Toliku nespremnost za rat teško je i zamisliti. Razumijem zašto je rusko zapovjedništvo imalo tako drzak plan. Gledali su sve ovo što sam nabrojao i mislili da će napad na Ukrajinu biti šetnja. Jer Ukrajinom upravljaju ljudi koji uopće ne razumiju što se događa. Nisu raspoređivali snage, nisu reagirali na obavještajne podatke, na upozorenja zapadnih saveznika...Zato želim reći da je ovo bilo pravo čudo. Ali ovo čudo stvorili su ukrajinski vojnici. Znate, kad razgovaram s vojskom...Meni su najosjetljiviji trenuci kad mi ljudi kažu...Zapovjednik 59. brigade pričao mi je kako su se oni probijali do Hersona duž ovog Antonivskog mosta pod neprijateljskom vatrom...Pokušavaju stvoriti nekakav bojni poredak za izvršavanje zadaća pokrivanja Hersona. I ovaj časnik kaže, znate, najvažniji trenutak u ratu za mene, kojeg se sjećam u ove 2 godine, a on se još uvijek bori, bio je kad nam je nekoliko desetaka ljudi pristupilo u Hersonu. Svi su bili u civilnoj odjeći, tek izašli iz kuća. Rekli su: "Momci, dajte nam mitraljeze." Dali smo im mitraljeze, nekoliko bacača granata. I ti ljudi su se okupili i kao na Majdanu, samo su trčali tamo u gomili do tog mosta, i ušli u bitku s neprijateljem. Kaže da ništa u ratu nije izazvalo tako jake osjećaje kao ovaj događaj kada su ljudi izašli iz kuća prvog dana rata, tražili oružje i krenuli u boj. Za mnoge od tih ljudi ova bitka je bila posljednja u životu. Ljudi kojima je rečeno da neće biti rata, da nema potrebe za brigom, za evakuacijom. Ljudi koji su bili prijatelji, drugovi, koji su vjerovali jedni drugima. Nisu bili spremni za rat, ali kada su vidjeli ruski napad, svi su učinili sve moguće i nemoguće da zaštite svoj rodni grad. Doista, cijela povijest rata sastoji se od takvih epizoda...