Odlična recenzija i sumacija onoga što ovu seriju čini sjajnom.
If you are the dealer, I'm out of the game
If you are the healer, it means I'm broken and lame
If thine is the glory then mine must be the shame…
Kvalitetno završiti seriju, to je umjetnost za sebe. Zadatak podjednako zahtjevan kao njen čitav razvoj do tog jednog trenutka, epizode koja će definisati da li će godine rada na kraju ostaviti gorak utisak. Najčešće baš tako i bude.
Mnogima je prva „The Serija“, ona koja je pokrenula revoluciju u industriji dotad fokusiranoj na filmski format, ostala epitom upropašćivanja svega na kraju. Nakon osam godina ludačkog suživota sa Tonijem Sopranom, nebrojeni gledaoci su ostali razočarani, bijesni i zbunjeni završnicom u kojoj se, po njihovom mišljenju, ne desi baš ništa. Opet, fin je broj i nas koji smo i danas uvjereni da je takav kraj, ispunjen ničim trećim do tenzijom i neizvjesnošću, upravo idealan upitnik na kraju krvave sage o preživljavanju jednog krimosa iz kraja.
Uslijedile su mnogo veće traume, od onih koje su preživljavali fanovi „Kako sam upoznao vašu majku“ („How I Met Your Mother“) do još nezaraslih rana zaljubljenika u „Igru prijestola“ („Game of Thrones“). Suštinski, često neplanski prekrajane da udovolje reakcijama gledalaca i forsirano dopisivane da bolje naplate visoke rejtinge, serije se poslovično bore sa smislenim završecima višeljetnih scenarističkih petljanija. Tako je i posljednja sezona njemačkog Netflix hita „Dark“ prosto slutila na apokalipsu ravnu onoj koja je poklopila njen gradić Vinden.
Magnified, sanctified, be thy holy name
Vilified, crucified, in the human frame
A million candles burning for the help that never came…
Nakon što je druga sezona završila rečenicom „Nije pitanje iz kog sam vremena, već iz kog svijeta“, mnoga su se čela sudarila sa dlanovima ispred ekrana TV-a i laptopa. Uz svu konfuziju silnih Jonasa, Klaudija i Helgea iz ovog, onog i onog tamo vremena, samo nam je nedostajala još jedna živa Marta istih godina kao taze prostrijeljena Jonasova ljubav i njena najava da će komplikacije preći sa kvadrata na kubove!
Međutim, autorski par Baran bo Odar – Jantje Frize (Jantje Friese) već u prvoj epizodi finalne sezone, objavljene 27. juna, uvjerio nas je da multiplikacija univerzuma nije puki trik za oči gledalaca, ionako prenapregnute od praćenja skokova po raznim vremenskim linijama, već planski džoker čuvan za taktički rasplet. „Dark“ je tako postao rijedak primjer serije koja je vrlo inteligentne i hirurški precizne scenarističke komplikacije koristila i da postavi i da razriješi svoje logičke, tematske i simboličke jednačine. Tamo gdje su Dejvid Beniof (David Benioff) i D. B. Vajs (D. B. Weiss) čekali posljednju epizodu da izvuku nož i njime presijeku svoje čvorove, Odar i Frize su uzeli čitavu sezonu ispred sebe da svoje raspliću jedan po jedan.
There's a lover in the story
But the story's still the same
There's a lullaby for suffering
And a paradox to blame…
Sve čime nas je „Dark“ kupio tokom prethodnih 16, u posljednjih osam epizoda je izdignuto na viši nivo. Recimo, već dokazano savršeni kasting, koji je bez ijednog proklizavanja skoro uduplao ionako dug spisak uloga i varijacija na uloge koji većina glumaca igra. Moćna fotografija je takođe dodatno došla do izražaja, kao i izbor i tajming svake muzičke podloge, kostimografija i scenografija tolikih epoha… Generalno, „Dark“ je do kraja ostao jedno zanatsko remek-djelo.
Ipak, ono što je ovu seriju izdiglo za ljestvicu iznad, u rang budućeg kulta sedme umjetnosti i uzora autorima koji dolaze, jeste koliko duboko nas je uvukao ispod te svoje melanholično zloslutne površine. Toliko filozofskih i religijskih pitanja nije otvoreno u jednoj popularnoj seriji otkad se detektiv Rast Kol prestao vozati bespućima Lujzijane, s tim da su njima ovdje pridodati i naučni i pseudonaučni koncepti, dok je sve to daleko ravnomjernije raspoređeno, na niz likova, radnji i kadrova.
…But it's written in the scriptures
And it's not some idle claim…
Kada se sve završilo, teško je reći u čemu se „Dark“ pokazao snažniji i kompletniji. S jedne strane, ova serija je sami vrhunac ere striming platformi. Toliko pažljivo napisana, odglumljena, snimljena i izrežirana SF misterija, bez ozbiljnijeg pada u tempu, atmosferi i kvalitetu, da je jednostavno nemoguće pronaći kockicu koja nije dobro uklopljena.
S druge strane, „Dark“ je vanredno gusta mješavina kompleksnih konteksta koja je istvoremeno nevjerovatno pitka. Bilo da u njoj na kraju vidiš sociološku tezu o vječnom sukobu mladosti koja želi da popravlja svijet i starosti koja se pomirila s njegovom propašću, filozofsku analizu o (ne)postojanju slobodne volje i pitanju samouništenja radi spasenja ili ateistički zaključak o religiji kao proizvodu ljudske nemogućnosti da se pomiri sa prazninom najtežih životnih gubitaka, shvatiš da u rukama imaš video-knjigu koja poziva na više izučavanja i izaziva još više tumačenja.
…You want it darker…
Upravo zbog te činjenice da su mnoge „Dark“ scene sačinjene od toliko detalja i na svojoj površini i ispod nje; da se mogu po pet puta gledati dok ih oko ne zapazi sve, a ni još pet repriza neće pomoći mozgu da se o njima sasvim jasno odredi, mirne duše se da zaključiti kako je prva Netflix serija sa etiketom Made in Germany vjerovatno i najbolja koju je ova platforma do danas proizvela.
Stoga, nazivati je „njemačkom verzijom ‘Čudnijih stvari’ (‘Stranger Things’)“, što su i strani i domaći mediji često činili, krajnja je uvreda. Prije će biti da su „Stranger Things“, u stvari, „Dark“ za djecu.
…We kill the flame.
