Pa evo i ovdje se ljubomora opravdava - pogledati izjave Mjesecara.
Sjetimo se i hitovi - Bices moja i nicija...
u nasim jezicima je više deprecijativnih leksickih jedinica za zene nego za muškarce (kurva, kuja, droca, glupaca, kokos, tuka i tako dalje i tako blize...)
Nije mi bilo mrsko da iskopam jedan dobar rad sto sam prije 100 godina citirala (Jezične rodne ideologije u hrvatskim ženskim časopisima prve
polovice 20. stoljeća, Tatjana Pišković, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
U ovom duhu su odrasli nasi pradjedovi i pramajke, nasi babe i dede...i sve se to generacijski prenosi svjesno ili nesvjesno na djecu i njihove uloge u drustvu, kroz postupanje, kroz jezik (vidjeti picoza by drug profi i romanticarsko poimanje zene)...
Stoljeca i stoljeca ovakvog svjetonazora se ne mogu izbrisati brzo niti prostim izmjenama zakona niti time sto se ja istresem na druga jer ne razumije zasto je pogresno koristiti neki izraz jer je on samo produkt prijasnjih generacija.
Kod muškarca se obično obrazuje razum, oštri mu se mišljenje, učvršćuje volja, dok se ženi, u koliko joj se uopće daje naobrazba, obrazuje srce, to jest, uči ju se razne društvene formalnosti i estetiku, glazbu, beletristiku, umjetnost, poeziju, tako da njezinu živčanu osjetljivost i fantaziju povećava. Osjećajni život i fantazija žena ne smije se i dalje razvijati, jer to pojačava samo njihovu sklonost prema nervozi, nego treba i kod nje razviti rad razuma i upoznati je s pojavama praktičnoga života. Osjećajni život žene je prekomjerno razvijen, stoga je sklona svakom praznovjerju i zabludi, te religioznom ludilu. Zbog toga žene gledaju drukčije na svijet nego muškarci, a to je veliki uzrok razlike medju spolovima. (Ljubica Ilakovac, Žena nekoć i danas, Jugoslavenska žena, god. III, 1919, br. 7, str. 253‒258)
(...) kakva je bila prva obitelj? (...) Ispočetka nikakva veća zajednica: tek prva familija, žena sa djecom sklonjena u špilji, dok muškarac u
nesmiljenoj borbi sa prirodom i njenim sličnim stvorovima, u lovu,pomoću primitivnog kamenog oružja, pribavlja hranu sebi i svojima.
On, fi zički jači od žene, njoj intelektualno superioran i slobodniji, jer je priroda sav teret radjanja i uzgajanja potomstva navalila na njegovu
drugaricu, on, hranitelj i branitelj, ujedno je i neograničeni gospodar svojih. Dakle strogi patriarhat, najkruće gospodstvo muškarca, osnov
je prve familije. (...) Žena tek upotpunjuje muškarca u stvaranju potomstva ‒ inače je potpunoma bespravna. (dr. G., Kako je nastala
porodica? Muž ili žena? ‒ Patriarhat ili matriarhat?, Ženski list, god. III, 1927, br. 2, str. 3)
Kudgod gledamo svuda opažamo, da je dječačka borbena igra te igra djevojčice lutkom stalno opetovanje prastare podjele rada izmedju
spolova ‒ ona podjela rada, koja bazira na dubokoj razlici izmedju muškoga i ženskoga bića. Naravno imade i dječaka koji osjećaju
toliku potrebu nježnosti, da i oni uzimaju u svoj naručaj lutku. Ali doskora prenose oni ovu nježnost na razne životinje. Isto tako imade
djevojčica, koje sa ljubavlju sudjeluju u borbenim igrama dječaka. Ali u cijelosti se ipak pokazuje u igrama obih spolova tipična i prirodjena
razlika. (Vaša djevojčica, njezina lutka i svojstva žene, Ženski list, god. XIII, 1937, br. 1, str. 30)
Prava žena ima dovoljno volje i autoriteta, kojim postizava, da se sve njene želje uvažavaju. (...) Ona zna da su uzajamni obzir i pažnja
temelj svakog dobrog braka. Zbog toga ona misli na rođendan svoga muža, a obljetnicu braka slavi kao njihov zajednički najveći blagdan.
Ona ne uzkraćuje mužu slobodu i raduje se kad se on vraća dobro raspoložen kući. Prigodom nesuglasica, ona mirno i stvarno zastupa
svoje stanovište, ali u pravom času umije i popuštati, jer zna da je ljubav mnogo važnija od činjenice, da je ona imala pravo. (Koja je žena
najbolja u braku, Hrvatski ženski list, god. V, 1943, srpanj ‒ kolovoz, str. 41)
A čuj šta veli Sv. Pismo! ‒ »Pod vlasti muža bit ćeš, i on će nad tobom gospodovati« (...). Pavao Apoštol naroda uči, da žene imaju biti
pokorne ‒ tako zakon hoće (...) da je žena stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi žene (...) dakle mu mora biti podvržena! Nadalje isti
Apoštol kaže, da je čovjek glava, upravitelj žene, kao što je Isus glava Crkve (...).14 Isti nauk nalazimo kod S. Petra, poglavice Apoštola (...)
Bog nije stvorio ženu iz glave čovjeka, da mu bude jednaka ili nad njim; nego iz rebra, ispod ruke, da mu bude pomoćnica i pokorna! To uče svi
crkveni Oci, Naučitelji i sama praksa Crkve. (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 99)
S tim se slaže i naravni zakon: tijelom je slabija od čovjeka; srcem je nježnija od čovjeka; razumom je niža od čovjeka ‒ njezin naravni
ustroj tijela zahtijeva laki rad! ‒ Za žene nije ni nauk, makar u sebi i ne bio težak posao, jer su i od sebe odviše isprazne i pohlepne, da budu
viđene, da se o njima mnogo govori, da im se svak klanja, divi, čudi, uzveličaje, da ih nad sve hvali (...) ta je ispraznost danas dotle došla,
da se pametan čovjek mora smijati kad vidi koliko se samo za odijelo staraju i trude, da im bude koketnije! (...) Dakle, ako ljudski rod želi
sebi dobro, ima se svim silama opirati i predusresti svaku emancipaciju ženskog spola; inače mu je grob otvoren! ‒ Ženi je glavna i naravna
zadaća biti pokorna, kuću čuvati, kućne poslove obavljati, djecu odgajati, jer djeca kakva budu kad ostave majčino krilo, takva će biticijeloga života ‒ ako budu dobro odgojena i bit će dobra! (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 99–100)
Tim nastoje [današnje feministkinje] ‒ i kako sakriveno! ‒ da otmu, slatkim, obmamljujućim obećanjima, ženski spol iz krila katoličke vjere ‒ uopće svake religije, jer znadu, da je trud uzaludan, ako i ženu ne otruju. Nijesu im dosta tolike laži u fi lozofi ji, u povijesti, u
prirodnim i drugim znanostima, nego se služe i kvarenjem ženskog spola, tog temeljnog čuvaoca ljudskih svetinja i ideala, da lakše unište
svaki ideal, svaku vjeru ‒ nada sve katoličku! (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 102)
