sumirprimus wrote: ↑12/10/2023 12:36
refffko wrote: ↑12/10/2023 12:29
Citajuci komentare po drustvenim mrezama i portalima, zabrinjavajuce je stanje drustva kod nad.
"Kud ih Hitler nije sve poubijao", "Unistiti Izreal i sve ih ubiti" i more slicnih komentara. I onda se cudimo sto Srbi slave Ratka Mladica?
Da li se mi i po cemu razlikujemo?
to si sve mogao i ovde procitati. od prvih dana praceno salvama ismijavanja i navijanja. sad sve nijecu i oni kji su najvise ismijavali izraelske zrtve sada murdo sute. sam naziv teme je indikativan...
Pa sta vas čudi kada isti mentalitet ovdje prevladava kao i 1941. godine
Il Kal Grandi, kolokvijalno poznatiji kao Templ, bio je najveći sefardski hram na Balkanu, baš kao što je i Sarajevo nekada bilo najveći sefardski centar jugoistočne Evrope. Gradnja ovog monumentalnog zdanja u pseudomavarskom stilu započeta je 1926. a radovi su kompletirani 1930. godine, kada je hram i otvoren. Njegovo skrnavljenje današnja (ne)kultura sjećanja pripisuje prvenstveno nekom stranjskom okupatorskom (ustaškom) elementu. Istina je ipak umnogome drugačija i započinje 15. aprila 1941. (nekoliko dana prije nego što će prve ustaške trupe umarširati u Sarajevo) kada se ispred Templa okuplja domaći sarajevski ološ sa podignutim rukama sa raširenih pet prstiju u znak pripadnosti „petoj koloni“. Beščasna pljačka i devastiranje odobreni su, ohrabreni i nadgledani od strane njemačkih vojnika, koji su ovaj čin potpomagali oružanom paljbom. Iz hrama je izneseno bezmalo sve što je inajmanje vrijedilo, a iščupane su i vodovodne cijevi, otkinut linoleum sa podova, a sa kupole hrama, najveće na Balkanu, a druge najveće u čitavoj Evropi, noževima je izguljen bakar. Nesumnjivo, jedna od najsramotnijih epizoda u istoriji grada Sarajeva, o kojoj danas institucionalno ne postoji ni riječ. Zašto se o svemu tome šuti pitanje je i zadatak komplikovan na nivou zbroja dva i dva, a na koji opet niko ne želi čuti odgovor koji je jasan i kristalno čist, no razumljivo i veoma nepopularan i ne uklapa se u bajkovite narative o multietničnosti svetrpeljivog „evropskog Jeruzalema“. Devastiranje Templa bio je tek efektivan početak genocida nad sarajevskim Jevrejima, dovršenog već krajem ljeta 1942. a u kojem je njih svih oko 12.000 stradalo najvećim dijelom u logorima smrti, a tek je mali broj uspio pobjeći i preživjeti. Ljepša riječ za Holokaust od „sramota“ naravno je da ne postoji, a i to je Sarajevo, jer i to su Sarajlije, između svega ostalog ružnog ili lijepog, ali kada se čin saučešništva u genocidu uporno mete pod tepih i kada se pored nekadašnjeg Templa, danas sazidanog i sakrivenog u beton, prolazi bez htijenja znanja o počinjenoj sramoti, tu se već radi o aktu koji zvaničnu politiku tog mjesta sramotnom čini i ponajviše, jer to je ipak zakon poetske pravde, neprikosnoven svim drugim zakonima, pa tako i zakonima prijetvornosti, po kojem se na kraju svodiš upravo na ono podmeteno i po kojem jesi upravo ono za šta svečan zaklet si da nisi, a to će ipak isplivati na vidjelo, pogotovo u mračnim okolnostima unutrašnje okupacije, bilo da govorimo o društveno-istorijskim prilikama ili ipak okupaciji vlastitog razuma i sljedstvene mu poremećene vizure o sebi samome - "velikome pravedniku".