Kosovo

[Bosanski_kralj]

Ima li itko sa naše strane da vidi da je politika iz 90ih ponovno na djelu.
Ima li kakav plan djelovanja ili ćemo opet biti kurbani za klanje

Bićemo kurbani,. Ovo da se kod nas desilo ko na Kosovu, nikakve reakcije od države ne bi bilo

[laserShow]

Ima li itko sa naše strane da vidi da je politika iz 90ih ponovno na djelu.
Ima li kakav plan djelovanja ili ćemo opet biti kurbani za klanje

normalno da ima, vec sam pisao. Svako od nas se potrudio maksilano da doprinese na izgradnji drzave i sada mozemo ubirati plodove. Cuj ima li neko, ko ba? KO? KOGA SMO TO NAPRAVILI?

[SmokingMan]

Imena uhapšenih, ima li kakvih pouzdanih informacija?

[dr_Evil]

Ima li itko sa naše strane da vidi da je politika iz 90ih ponovno na djelu.
Ima li kakav plan djelovanja ili ćemo opet biti kurbani za klanje

normalno da ima, vec sam pisao. Svako od nas se potrudio maksilano da doprinese na izgradnji drzave i sada mozemo ubirati plodove. Cuj ima li neko, ko ba? KO? KOGA SMO TO NAPRAVILI?

Nikoga, jer to nije bio nas posao. To je bio posao Alije i njegovog malog, za njih smo izginuli, trpjeli korupciju, i evo zbog njih danas odlazimo.

A oni su izgradili Salku i Osmicu

[DonieBrasco]

Reakcije i izjave EU sve govore.

[breuer]

pa i Kosovo je primjer korumpiranosti i bijede, pa opet jučer namaraše napadače bez problema...

[DaysleepeR]

Jedini plan koji može postojati je da se opet gube životi i udovi za zemlju.
Pa ko voli nek izvoli.
Od pitanjaca na forumima nema nikakvog selameta, nego lagano, trening, valja trčat uzbrdo.

Ništa gluplje na svijetu nema od zabrinutih građana koji na forum dođu da pitaju ima li kakav plan.
Ima li ko da povede, da kaže ljudi evo, ja imam plan, hajmo se organizovat, sastanak tu i tu.
Nego vazda, "ima li ko kakav plan".

Nema plana, svi su koncentrisani za bogaćenje preko leđa građana.

[dr_Evil]

Da, ali Kosovo je prije svega gradjanska drzava, sta god to znacilo ovih dana, i albanci kakvi god da su kada je u pitanju visi cilj stoje jedni uz druge, dok su nasi begovi uvijek kroz historiju se borili za vlast a Bosna se posmatrala kao trofej.

[laserShow]

normalno da ima, vec sam pisao. Svako od nas se potrudio maksilano da doprinese na izgradnji drzave i sada mozemo ubirati plodove. Cuj ima li neko, ko ba? KO? KOGA SMO TO NAPRAVILI?

Nikoga, jer to nije bio nas posao. To je bio posao Alije i njegovog malog, za njih smo izginuli, trpjeli korupciju, i evo zbog njih danas odlazimo.

A oni su izgradili Salku i Osmicu

alju i malog smo mi birali. Tako da smo mi jedini odgovorni sto nemamo, niti bi imali drzavu.

[oldtajmer]

Takozvano kosovsko tužilaštvo potvrdilo je da je na severu Kosova i Metohije pronađeno telo još jedne osobe za koje se sumnja da je navodno učestvovala u napadima na "kosovsku policiju"!

karajte ih samo drugovi albanci zivi bili 1000 godina

[dr_Evil]

alju i malog smo mi birali. Tako da smo mi jedini odgovorni sto nemamo, niti bi imali drzavu.

Ma sta zna prosjecan mali covjek koga bira, zivimo u svijetu gdje nas siluju informacijama. Onaj ko upravlja prosloscu automatski upravlja i sa buducnosti, kreira proces i okrece masu u zeljenom smjeru.

A budimo realni na prostoru gdje je proteklo vise krvi nego rijeka, i gdje pamtimo kao zlatne ribice i nije nesto posebno tesko upravljati sa proslosti. Pa vecina nas nije u stanju da nabroji imena sve cetvero pradeda i nena, a da ne idemo jednu generaciju jos nazad.

[swanfilter]

Meni se cini da su Srbi u gorem filmu od onog u 90im ...

[dr_Evil]

Meni se cini da su Srbi u gorem filmu od onog u 90im ...

Pa mislim da jesu, Vucic ih godinama siluje da samo sto nesto nije, a nista se ne desava. Dolaze polahko da nesto moraju ili ce vozdu glava da leti. Evo sa hajrom 28 godina od rata, poznavajuci historiju vakat im je za novi.

[sumirprimus]

Ima na N1 jos slika opreme quadova, suv vozila, oruzija, dronovi,... nesto se spremalo bolje da ne znamo sta.

Moja predpostavka da su oni trebali na blic nesto zauzeti ili iscenirati napad a onda bi "Beograd reagovao i posalo vosjsku", ali opet KFOR - NATO, puno pitanja ima.

A ja cu ko papagaj ponavljati

Gdje citavo vrijeme KFOR i zasto nisu oni reagovali ovo je bio vojni sukob a ne policijski

To smao potvrdjuje ako se kod nas sta desi prva stvar za prekriziti je NATO i pomoc zapad samo u sebe se uzdati

Jedva kosovari docekali da ih napenale ,kakav kfor bilo bi ranje ih medju njima a teroristima nista. Ovako ke najbplje sasvim su dostatni i sposobni samo albanci da ovo rijese sa teroristickim grupama. Jedino u slucaju da se umijesa srpska vojska otvoreno e onda treb kfor reagovati.

[sumirprimus]

E a filuju vec mjesecima i hajcaju atmosferu. Veseli se srpski rode i kad se vojska na kosovo vrati hehe ak se vratise alal ćufte.

[sumirprimus]

Sta kaze. Veze sa radojiciicem ?
Oni skupi dzipovi ko im je ono nabavio, imaju serijski brpjevi sve se da upratit sad, vojna iprema ,sredstva veze. imaju i zarobojeni teroristi. Nek pjevaju ko je organizator i podstrekac.
I ko prebacije vojnu opremu na kosovo.
Trebaju kosovari prekinut svaku vrstu pregovora sa vucicem i preko eu pogotov lajcala i borela

[noviforumas]

Vrhunac cinizma je objaviti ovakav tweet gdje krivis obje strane, nakon sto mjesecima gladis muda Vucicu, a to gladjenje kulminira velicanjem cetnickog pokreta. Sva sreca pa su Srbi toliko hipnotisani mrznjom prema zapadu da nisu u stanju odmah uzeti sto im Amerika servira na pladnju.

[Osmi Socrates]

Ne krivi obje strane. Jasno kaže da osuđuje napade na policiju Kosova.

Poziva vlade da izbjegavaju daljnje akcije. A šta je trebao? Pozvati ih da krenu u sukobe?

[Bossona]

... podržavate Šiptare koji su okupirali teritoriju Srbije

Čuj logika...

Slusaj "logicaru",
ako je neko nekome "okupirao teritoriju" ... to smo svi mi, koji smo nekad dosli u ove krajeve 5-6-7. stoljece.
Ti Shiptari (kako ih zoves)... su zapravo Iliri, a svi ovi krajevi su nekad bili Ilirske provincije, znas?

Tačno je da su Servi i Horbati doseljeni u 7 stoljeću . Takođe je miti da su Albanci Iliri jeste jedan dio od ilirskog plemena Albani i drugih plemena ali imaju mnogo manji procenat ilirskih gena od nas u Bosni i Dalmaciji. Većina Albanaca su takođe doseljnici sa prostora današnje Armenije i Azarbejdžana gdje su nekada živjela albanska plemena.

[eltroxin]

najtragicnije je da za ovo siptari nije vec banovan trajno.
Kosovari.
Kosovo je drzava.

Pa prijavljen je, do moderatora je..

[ArminCo]

Ovo je kosovarima sjelo ko kec na desetku
Hem što što su osujetitli Vučićeve planove na Kosovu hem što su ih natamburali momački.

[GandalfSivi]

Vrhunac cinizma je objaviti ovakav tweet gdje krivis obje strane, nakon sto mjesecima gladis muda Vucicu, a to gladjenje kulminira velicanjem cetnickog pokreta. Sva sreca pa su Srbi toliko hipnotisani mrznjom prema zapadu da nisu u stanju odmah uzeti sto im Amerika servira na pladnju.

Ispravio se…

https://www.state.gov/condemnation-of-v ... vo-police/

[eltroxin]

vojska Srbije je vise kilometara napravila zadnjih mjeseci nego su hljeba jeli.

Vucko pozer.

Inace, u hipotetskom sukobu, bez mijesanja NATO pakta, satrali bi Kosovare za dva dana. Ali srecom za albaneze, jos imaju zastitu, jos uvijek. Ali nastavi li Kurti kurcenjem, ne bi se iznenadio da dobiju talk to the hand od zapada.

Jel ti stvarno misliš da je ovo istina?

Pa Srbi su ništa nisu napravili gdje je postojala barem 1x lovačka puška na 2 odrasla muškarca i volja za otporom.

Pa misli on tako, zato je i postao najveca zajebancija na forumu, nadmasio je cak i krimske paze i hvarske plicake..

[Peacean]

Ovi kao da su planirali da se u nekom brdu ukopaju i odatle s***a prave

https://avaz.ba/vijesti/region/857258/a ... vom-pazaru

[Bossona]

Nek je tvoja logika nepobitna, sve si objasnio, samo ništa nije jasno. Fascinantno je takodje je da podržavate Šiptare koji su okupirali teritoriju Srbije, a osudjujete Rusiju koja to isto radi Ukrajini. Na obe teritorije žive šiptari/rusi, ali eto kod jednih je to u redu, kod drugih nije. U stvari to i nije mišljenje sa foruma, već trulog zapada.
Da dodam da ako Šiptari imaju pravo na državu Kosovo, zašto to isto ne bi imali Rusi u Ukrajini, Srbi u BIH ili bilo gdje u svijetu gdje stanovništvo poželi da se odcijepi? Razlika je samo u licemjerju i to u neograničenim količinama, potpomognuto trulim zapadom.

Čuj logika...

Niko nije okupirao teriroriju Srbije, ali Srbija jeste okupirala i kolonizirala Kosovo i Sandzak, i to genocidom i etnickim ciscenjem. I to ne bas tako davno, pa sve donedavno su zivjeli svjedoci tog genocida i etnickog ciscenja. Srbija jeste okupirala i djelomicno kolonizirala dio BiH koji se danas naziva entitet RS, genocidom i etnickim ciscenjem, mada sam ja misljenja da BiH je trebala ostati u Jugoslaviji posto/poto- a Milosevic nije branio Jugoslaviju nego pravio veliku Srbiju.

Ne moze Srbija da se bazira na mantri, "to je nekad bio dio carstva Dusanovog, pa iako nas tamo nema ima 800 godina to je nase, a i ono sta nikad nije bilo nase tipa Bosna, Sandzak i dijelovi Hrvatske sad nas ima tamo pa je i to po duhu svetog Save nase".

Ne ide to tako.

Sve što više istržujete ratne arhivske zapise, ratova iz prošlosti lakše će te shvatiti ono što se dešavalo devedesetih godina prošlog stoljeća je bio nastavak iste ideolgije krvi i tla.
Jedini pravi razlog jeste što je velikosrpski nacionalističko hegemonistički zanos iz 19. stoljeća toliko mutirao, da je postao zločinačka ideologija uništenja, koja svoju posljednju, internacionalnu mutaciju provodi pred našim očima zadnje tri decenije.
Velikosrpska hegemonistička ideologija krvi i tla i njeno militantno krilo su kao i prije bili četnička ideologija predvođeni svetosavskom crkvom, akademskom intelegencijom, piscima i medijskom propagandom, s krajnim ciljem uspostave velike Srbije očišćene od nesrpskog stanovništva svim raspoloživim sredstvima i metodama, masovnim progonima i ubistvima, konc logorima a u miru nastavkom svakog oblika diskriminacije i dominacije. Danas tu velikosrpsku hegemonističku prorusku/panslavensku, anti EU i anti NATO ideologiju sprovode uspostavom tzv."srpskog sveta".
Proučavanjem historjskih zapisa iz balkanskih ratova o stradanja Bošnjaka u Sandžaku i njegove okupacije a zatim podjele između Srbije i Crne Gore, strašnog pokolja i progona Albanaca u Makedoniji, Kosovu i Albaniji, shvatite da su devedesete bila repriza na širem prostoru uz slike i snimke užasa stradanja i razaranja.

Spoiler

Show

DEVEDESETE GODINE SU BILE NASTAVAK VELIKOSRPSKE HEGEMONIJE ZAPOČETE BALKANSKIM RATOVIMA A POTOM PRVIM SVJETSKIM RATOM KOJEG JE IZAZVALA SRBIJA 1914 GODINE!

Radničke novine ” su pisale u novembru 1913. da su “varvarski podvizi crnogorske i srpske soldateske” izvršili za godinu dana snažniju propagandu za Austro-Ugarsku nego “njeni konzuli I frateri za čitav vek”. Austrijski konzularni agent u Bursi izvještavao je da je zbog okrutnosti bugarske armije prispjelo u vilajet Bursa samo do novembra 1912. oko 21.000 izbjeglica iz Rumelije. Nakon grčkog zauzimanja Epira 1913. godine, u kojoj je bilo oko 155.000 muslimana (44 odsto ukupnog stanovništva), uključujući 100.000 Albanaca, polovina je odmah protjerana u Tursku i Albaniju. Nove nevolje je izbjeglicama pored oskudice i neizvjesnosti, kao i ostalom stanovništvu, donijela i epidemija kolere.
Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji čitava sela pretvarale u krematorije. Njihovim akcijama upravljala je logika regionalnog imperijalizma. Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, na Jadransko more, što je bio primarni cilj Srbije u ratu, označio je pobjedu “radikalnog nacionalizma ” koji je sve manje tražio opravdanje za razvitak srpske države u ciljevima nacionalnog programa i principa “Balkan-balkanskim narodima”. Kod Drača je jedan eskadron srpske vojske ušao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima došla do grla, komandant eskadrona je izvršio simboličko krštenje mora načinivši sabljom znak krsta po površini vode, nazvavši Jadransko more “srpskim morem “. U Beograd su iz Albanije slate informacije da “kuda god je naša vojska prošla, tuda treba drugi narod da se seli, a prvom je uništeno i sve njihovo što se nazivalo “. Srpska vanjska i politika je ovim destruktivnim, imperijalnim činom i “ubijanjem sa rezonom” izgubila i posljednji argument u isticanju principa narodnosti kao ideološke osnove svog nacionalnog programa. Tu politiku su podržale gotovo sve građanske partije, najveći dio društva, a naročito vojska.

Dimitrije Tucović, Crnogorski bes, “Radničke novine”, br. 239, Beograd 9. novembar 1913. “Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambare, sve gde se god šta imalo da zapljačka… Ako spomenete nekome Arnautinu reč “Karadag” on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom seče sve, ne štedeći ni decu “.

Politika svršenog čina ipak nije rezultirala priželjkivanim ishodom. Iluzije su preživjele. Srbija se 1913. nakon stvaranja albanske države diplomatski angažirala širom Evrope tvrdeći da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju svoju državu. Nikola Pašić, koji je vjerovao da će Srbija zadržati ono štoje njena vojska osvojila, potom je lamentirao kako je Srbiji stvaranjem Albanije bio zatvoren jedan od njenih najvažnijih “životnih pravaca razvoja”. Revoltirana srbijanska štampa je obilovala negativnim natpisima o Albancima. Pojavile su se čak i posebne knjige koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Protić je 1913. objavio Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska, a Vladan Đorđević iste godine knjigu Arnauti i velike sile u kojoj je navodio da je “jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo po koji repat čovek”, podmećući čitaocima legendu o “repatim ljudima”, koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljeća zabilježio njemački naučnik J. G. Han.
Opći glas javnog mišljenja u Evropi je bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih brzih pobjeda. Evropske sile su se užasavale počinjenih zločina, ali su ipak legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja.
Ugovorom u Londonu u maju 1913. okončanje Prvi balkanski rat. Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu Sandžaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila prekinula pregovore. Većinu prijedloga balkanskih država ona je prihvatila tek nakon ruskih prijetnji. Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna Gora su odbacile narodnosni princip kao “praktično neupotrebljiv” zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva sa albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim ili strateškim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa.
Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da informiraju zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijama koje su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama “korektno” odgovorile na ovu kompromisnu obavijest ističući da njihovi ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.

Balkanske hrišćanske države nisu imale za cilj samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, već da zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive historijske tragove, za njih tuđ i nepouzdan element.
Savremenik tih zbivanja, H. Halid, piše: “Da, muslimani prodavši u bescijenje sav svoj imetak, ostavljaju zemlje svojih djedova i kao najveća sirotinja i golotinja sele u druge, tuđe im krajeve, ali to nije rezultat njihove bezrazložne mržnje prema hrišćanskim vladama; to muslimani čine samo zato, da se izbave ispod nasilne uprave, koja se među njima uvodi, da im uništi ili ograniči narodne običaje, porodične principe i svete religiozne osjećaje” H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, knj. I, Mostar 1913, 187-189.
Safet Bandžović piše da su međunarodne anketne komisije u solunskom kraju naišle na desetine hiljade očajnih muhadžira koji su bili smješteni po improviziranim logorima, prisiljeni da prodaju sve što imaju da bi se prehranili. Britanski izvori su ukazivali na krajnje nehumano ponašanje prema muslimanima u Makedoniji. Prema procjeni austrougarskih vlasti za vrijeme rata u osmanskoj vojsci na frontu se nalazilo oko 20.000 bosanskohercegovačkih iseljenika. To je uticalo i na jačanje straha od odmazde. Brojni su izvori koji govore o masovnom egzodusu muhadžira iz srezova Petrič, Melnik, Serez, Strumica i Katerina. Bosanski iseljenici su bili izloženi i samovolji raznih razularenih komitskih četa. Kako nisu imale pomoći od osmanske države, a nisu “nikako izgubile osjećaj za domovinu” dio muhadžira je zatražio od austrijskih konzularnih vlasti odobrenje za povratak u Bosnu i Hercegovinu.Nakon izbijanja Prvog balkanskog rata među bosanskim muhadžirima doseljenim nakon 1878. godine, smještenim u evropskom dijelu Osmanskog carstva, posebice u Makedoniji, pojavljuje se snažniji pokret za povratak u BiH. Na njegovo jačanje su uticale pobjede balkanskih država u ratu sa Turskom, učešće u ratu, nevolje i pogromi kojima su bili izloženi, te strah od neizvjesnosti za sudbinu u okviru balkanskih hrišćanskih država. U Skopskoj kotlini bosanski muhadžiri su 1912. panično napustili sela Mrševac, Džidimirce i Deljadrovce. U Mrševcu je bilo oko sto bošnjačkih domaćinstava. Njihov odlazak je bio iznenadan. Govorilo se da su u nekim njihovim kućama tada ostale i trpeze postavljene sa hranom. Selo Džidimirce, gdje je bilo oko sto kuća bosanskih muhadžira i oko 50 albanskih kuća – muhadžira iz Vranja, također je opustjelo. Selo Deljadrovce, u kome je 1908. bilo naseljeno između 40 i 50 bošnjačkih porodica doživjelo je istu sudbinu. Sve do 60-ih godina XX stoljeća, s južne strane, u njivama, postojali su “bošnjački grobovi “. Iseljavanje Bošnjaka iz sela Jasenova 1912. bilo je iznenadno. Jedna majka je ostavila “dete vo lulka” (u kolijevci). Iseljavanje je zahvatilo i Vladilovce i Umin Dol. Selo Umin Dolje bilo pusto do 1921. kada je naseljeno srpskim kolonistima iz Banije, Bosne .
Drugi su stradali u odmazdama hrišćanskog stanovništva iz okolnih sela. Makedonija bošnjačkim muhadžirima nije donijela blagostanje, pokazavši se tek kao prolazna, privremena stanica na njihovom putu, obilježenog siromaštvom, bolestima i progonima.

Bečki publicista Leo Frojndlih (nem. Leo Freundlich), koji je prikupljene izveštaje o srpskim ratnim zločinima iz evropske štampe objavio u knjizi Albanska Golgota, gdje navodi da su masakri vršeni jedan za drugim otkad je srpska vojska prešla granicu i zaposjela zemlje naseljene Albancima. On zaključuje da su zločini srpske vojske i četničkih odreda uglavnom bili usmjereni protiv muslimana i katolika novoosvojenih oblasti.
Američki Njujork tajms od 31. decembra 1912. prenosi navode iz austorugarskih izveštaja da su ova „užasna zvjerstva“ rezultat promišljene politike da se istrijebe muslimani.
Pariški L'Humanité, navodi u svojoj knjizi Frojndlih, objavu koja je zvanični izveštaj francuskog konzula iz Soluna u kojem se srpske aktivnosti u Albaniji opisuju kao pljačkanje, uništavanje i pokolji.
Fric Magnusen, prenosi Frojndlih u svojoj knjizi, ratni izvještač danskih novina Riget javlja: „Aktivnosti servian army/srpske vojske u Makedoniji su poprimile karakter istrebljenja albanske populacije.“ Lav Trocki, ratni dopisnik sa Balkana (kasnije čuveni vođa Crvene armije), u ruskom listu Luč januara 1913. godine piše da „Servia/Srbija u svom poduhvatu ispravlja podatake u etnološkim statistikama koji nisu u njihovu korist kako bi prikrila tragove i razmjere zločina i izmjene etničke strukture stanovništva, jednostavno uništavaju muslimansko stanovništvo u selima, gradovima i čitavim okruzima“.

Kosta Novaković, srpski opozicionar, koji je bio pripadnik srpskog ekspedicionog korpusa u Albaniji, kaže da „srpska imperijalistička vlada nije ostavila ništa neučinjeno Albancima tokom okupacije“. Novaković smatra da je istrebljenje kosovskih Albanaca vršeno da bi se Kosovo kolonizovalo Srbima, odnosno da bi se izvršila srbizacija Kosova.

Dimitrije Tucović je opominjao srpsku javnost da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“.

Broj žrtava u dijelu Kosovskog vilajeta pod srpskom kontrolom se u prvih nekoliko mjeseci procjenjivao na oko 25.000 ljudi.
Ukupan broj žrtava tokom 1912. i 1913. godine u svim albanskim oblastima pod srpskom kontrolom, Kosta Novaković procjenjuje na oko 120.000 Albanaca oba pola i svih uzrasta.
O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom zaposjedanja albanskih naselja 1912 i 1913. godine je izvještavala evropska, američka i srpska opoziciona štampa.
Radi ispitivanja zločina Karnegijeva zadužbina za međunarodni mir je formirala posebnu komisiju koja je 1913. poslata na Balkan.
Sumirajući situaciju u albanskim oblastima, članovi komisije zaključuju:
Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste — to su sredstva koja je primenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.
Podaci govore da je preko Soluna u Tursku od novembra 1912. do jula 1914. ptotjerano iz Sandžaka, Kosova, i Makedonije 320.907 Bošnjaka i Albanaca. Ova brojka ne uključuje i djecu ispod šest godina života koja su išla sa roditeljima.

Srbija je povlačenje svojih trupa iz Albanije završila 24. aprila 1913. godine, po naređenju „Konferencije ambasadora“, koja je zaprijetila upotrebom sile. Na toj „Ambasadorskoj konferenciji“, Albanija je bila priznata kao jedna evropska država i zato je nemoguće za Antantu da stoji i da mirno gleda pokolje na svojim vratima.

Na osnovu „Londonskog ugovora od 30. maja 1913. godine Kosovo i dio Metohije sa Prizrenom pripalo je Kraljevini Srbiji, Peć, Đakovica i Istok Kraljevini Crnoj Gori.

Dva mjeseca kasnije 29. jula, „Konferencija ambasadora“ je utvrdila Ustav „nezavisne i neutralne“ kneževine Albanije.

„Pripajanjem Kosova i Metohije Srbiji i Crnoj Gori ove oblasti se, poslije četiri i po stoljeća, ponovo ušle u sastav srpskih država, čime za njih počinje novo razdoblje u društveno – ekonomskom, političkom i kulturnom životi“. Tako piše Radošin Rajović u svojoj knjizi „Autonomija Kosova“.

Iz njegovog daljeg, vrlo škrtog i uzdržanog, opisa tog „novog razdoblja“ u životu Albanaca ipak može da se nasluti stvarni njihov „društveno – ekonomski, politički“ i „Kulturni“ život:

„Ulaskom ovih oblasti u sastav Srbije i Crne gore prvi put su se Arbanasi – sada kao brojna etnička grupa – našli u sastavu slovenskih država, suprotno težnjama koje su ispoljavali u nacionalno – oslobodilačkom pokretu 1878 – 1912. za uspostavljanjem ‚Velike Albanije‘ u kojoj bi se pored ostalih krajeva našli i Kosovo i Metohija. Dok su srpske i crnogorske trupe svojim sunarodnicima, veliki deo Arbanasa (naročito muslimana) smatrao se pogođenim, tačnije, nije se smatrao oslobođenim“. Rajović to pominje u svojoj knjizi.

Dimitrije Tucović i Kosta Novaković su opisali taj „triumfalni ulaz“ srpske vojske u oblasti Kosova i Metohije.

Poslije njihovih opisa postupaka srpske vojske i vlasti u tim krajevima razumljiviji je i sledeći, oprez i blag, opis situacije koji daje čitaocima Radošin Rajović:

„Usled nezadovoljstva i otpora Arbanasa u oblastima Kosova i Metohije zbog ulaska u sastav srpske države, srpska vlada je još oktobra 1913. godine donela Uredbu o javnoj bezbednosti, kojom su bile predviđene stroge kazne za svaku vrstu otpora.

Zapravo, najteži i najsloženiji zadatak koji su vlasti Srbije i Crne Gore imale u ovim krajevima bio je položaj Arbanasa i njihov odnos prema državama u čijem su se satavu posle 1912. našli, pošto se veliki deo Arbanasa nije mirio sa pripajanjem ovih krajeva Srbiji i Crnoj Gori.

S druge strane, srpska i crnogorska vlada su u ove oblasti slale činovnike koji su se okrutno ponašali i kojima je glavni cilj bio da se obogate.

Vlasti su terorom ugušivale izražavanje nacionalnih osećanja, kao i negodovanje i otpore Arbanasa, pa su međunacionalni odnosi postajali sve zaoštreniji. Do naročito teške situacije došlo je 1913. kada su izbile masovne pobune Arbanasa pa je upotrebljeno nekoliko divizija da se te pobune uguše“.

Rajović se u ovo posljednjem, gdje govori o „teroru“, o „divizijama“ koje „guše pobune“ (znači u krvi) poziva na Vladimira Dedijera. („Istorija Jugoslavije“ str. 348). Međutim, akademik predsjednik „Odbora Srpske akademije nauka“ koji se bavi pručavanjem genocida na teritoriji Jugoslavije u dvadesetom vijeku, ne stavlja na dnevni red taj genocid koji je srpska vojska vršila nad albanskim stanovništvom Kosova, a o čemu mu svjedoče i srpski socijaldemokrati…

Srpske i crnogorske vlasti su odmah posle osvajanja i pripajanja Kosova i Metohije započele naseljavanje svog življa, odnosno započela je kolonizacija Kosova.

„U Crnoj Gori je donijet Zakon o naseljavanju u novooslobođenim krajevima i u Metohiju su se odmah počele doseljavati porodice Crnogoraca. U cilju vršenja naseljavanja na Cetinju je obrazovan Glavni odbor za naseljavanje, koji je rješavao molbe… Naseljavanje je, međutim dočekano neprijateljski od strane starosjedilaca – Arbanasa, jer su naseljenici dolazili na zemlju koja je pripadala agama i begovima koju su dojučerašnje čifčije – Albanasi već obrađivali i za koju su računali da će biti njihova, ili su pak, dolazili na utrine i pašnjake koje su Arbanasi koristili. Naseljavanje, prema tome, nije moglo proći bez nasilnog pomjeranja staroskedilaca, otimanja i samovolje. To je stvorilo jaz između njih i doseljenika.

Srpska vlada je 20. februara 1914. donijela Uredbu o naseljavanju južnih krajeva… Međutim, rad na naseljavanju nije znatnije odmakao zbog izbijanja prvog svjetskog rata, a 1915. je prestao svaki rad na tom pitanju.

„Poslije završetka prvog svjetskog rata vlada nove jugoslovenske države KSHS ubrzo je prišla rješavanju pitanja agrarnih odnosa i konfdkacije zemlje i imovine. Regent Aleksandar je 6. januara 1919. objavio manifest.. ‘Mome dragom narodu…’ , u kome je, između ostalog, izjavio da želi pravedno rješenje agrarnih odnosa…“

„Vlada je imala za cilj da putem naseljavanja ostvari svoju ‘nacionalnu politiku’, u stvari da ‘popravi’ etničku sliku useljavanjem u ove krajeve ‘nacionalnog’, elementa iz Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Like, Pomoravja i drugih krajeva.

Rajović nastavlja i ukazuje na cilj te politike:
„U stvari, vladajući velikosrpski režim je želio da ovakvim naseljavanjem i davanjem izvjesnih privilegija srpskom i crnogorskom stanovništvu i njihovim dovođenjem u povlašćeni položaj u odnosu na Arbanase pojača oslonac za svoju hegemonistički i unitarističku vladavinu“.

Dakle, kolonizacija na Kosovu je imala isti karakter i isti cilj kao i ranije započeta kolonizacija 1912. i 1913. na teritoriji Srbije i Crne Gore u pripojenim oblastima.

Osjećajući se nesigurnim, albansko stanovništvo se iseljavalo u Tursku i Albaniju.

A evo kakvu sliku tog stanja daje Milovan Obradović:

„Porodice koje su se iseljavale želele su da prodaju svoja imanja bilo za kakvu cenu. Kupci su bili siromašni zemljoradnici, koji su bili izvan područja Kosova, pretežno oni koji su bili bliže Kosovu i staroj granici Srbije. Za ono malo svoje imovine mogli su uzeti dva – tri puta veću površinu znatno boljeg kvaliteta. Kupovali su ovu zemlju po vrlo niskoj ceni i činovnici, pa i ministri, među kojima i presednik srpske vlade Nikola Pašić, koji je kupio tri hiljade hektara na Gazimestanu kod Prištine“.

Isto to radi i Crna Gora:

„Njen cilj bio je prije svega da naseli bezemljaše… da bi pojačala slavenski element, računajući da će prvi naseljenici biti čuvari reda i poretka…“

Tako je već odmah poslije prvog balkanskog rata počela planska „slavenizacija“ Kosova.

Nastavila se sa mnogo jačom žestinom u Kraljevini SHS.

Uslijed ratnih prilika i već stvorenih hrđavih odnosa između starosjedelaca i doseljenika, najveći deo doseljenika vratio se u krajeve odakle je i došao, sem autokolonista, tj. onih koji su sami kupovali zemlju i naseljavali se“. I ovo napisa Rajović Radošin u pomenutoj knjizi.

O agrarnim, kao i o međunacionalnim, odnosima za vrijeme prvog svjetskog rata na Kosovu govori autor, Milovan Obradović:

„Krajem 1915. godine cela teritorija Kosova našla se pod okupacijom Austro – Ugarske… Narod je morao da daje razne dažbine za potrebe okupatorske vojske i vlasti. U ovim teškim danima mnogi ljudi, i Albanci i Srbi, ne mireći se s terorom, odlaze u šume, odakle se bore protiv okupatora. Ove borbe narod je nazivao kačacima…

Politička i lična nesigurnost za vreme austro – ugarske okupacije odražava se i na agrarne odnose. S okupacijom nastaje nesigurnost za imovinu i život kolonista koji su se naselili posle 1912. godine, bilo kao autokolonisti ili u režiji agrarnih organa. Na udaru su se našli prvo oni koji su se samovoljno ili zu pomoć policijskih organa naselili na napuštena i odmetnička imanja. Uz pomoć svojih prijatelja proteruju ih raniji vlasnici, koji se vraćaju. Bilo je i slučajeva ubistava nekoliko naseljenika u delu Kosova pod crnogorskom vlašću, prvenstveno onih koji su se zamerili albanskom domaćem stanovništvu. To je bila neka vrsta osvete za učinjene nepravde i nasilja. Ovi naseljenici se povlače u stari kraj ili gradove na Kosovu.

U povoljnijem položaju bili su autokolonisti – oni koji su došli do zemlje putem slobodne prodaje. Prema njima je domaće albansko stanovništvo imalo drugačiji stav – smatrani su kao legalni naseljenici koji i dalje imaju sva prava na kupljenu zemlju. Dobar deo ovih naseljenika, naročito u delu Kosova pod Srbijom, ostao je tokom celog rata na svojim imanjima. Ne samo što ih Albanci nisu uznemirivali nego su u dosta slučajeva pomagali jedni drugima da što lakše podnesu teškoće okupacije.

Za vrijeme austro – ugarske okupacije iseljavanje albanskog stanovništva u Tursku, zbog nesigurnosti imovine i života, nastavlja se, ma da su takvi slučajevi bili rijetki…

Ovakvo stanje zadržalo se do stvaranja Kraljevine SHS decembra 1918. godine.” Ovako to opisuje Milovan Obradović u svojoj knjizi, “Agrarna reforma i kolonizacija Kosova 1918 – 1941”, Priština 1981. na str.33.

Prvih dana decembra 1915. godine srpska vojska je počela da se povlači (bježi) iz Srbije preko Albanije do Jadranskog mora, u izbjeglištvo, gdje su bili saveznici. Međutim, i u takvoj situaciji, kada je ostala bez teritorije, Srbija je nastavila svoju dotadašnju politiku:

“Poslije povlačenja iz Srbije, srpska vlada je i u izbjeglištvu nastavila da se živo interesuje za stanje u Albaniji…

"Ciljevi srpske vlade… bili su, pre svega, da obezbede vladavinu u zapadnoj Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, kao oblastima koje su bile pretežno naseljene Arbanasima, kao i da zadobiju teritorije u severnoj Albaniji, kako bi se Srbija primakla Jadranskom moru”. Ovako dalje piše Rajović Radošin u navedenoj knjizi.

Karađorđevići, kralj Petar I i prestolonasljednik Aleksandar, kao I predsjednik vlade (u izbjeglištvu) Nikola Pašić ni sada nisu mogli da se odreknu svog megalomanskog sna o “srpskom” moru i osvajanju albanske teritorije.

“Valjda ni sa jednom zemljom, s interesima nijednog naroda nije se toliko bezočno trgovalo na mirovnim konferencijama pose prvog svetskog rata, kao što je to slučaj sa albanskim narodom”. Ovo je napisao Vladimir Dedijer, u knjizi, “Novi prilozi za biografiju J. B. Tita”, tom 2. 1981. na str. 889.

A evo šta je pisao Vladimir Dedijer, u knjizi, “Jugoslavija od Versaja do Pariza”, Beograd 1947. godine:

“Režim kralja Aleksandra krajem 1920. godine ubacio je svoje trupe u Albaniju da silom prigrabe njene severne delove. Najamničke trupe koje su nadirale iz Jugoslavije činile su strahovite zločine i samo u jednoj akciji spalile preko 90 albanskih sela”.

Ali, ni te „strahovite zločine“ ni tih spaljenih „preko 90 albanskih sela“ akademik Dedijer nije nikada kao historičar obradio, a historijska distanca za to je bila dovoljna, niti je taj genocid stavio na dnevni red svog odbora pri „Srpskoj akademiji nauka“,. A to je bio i klasični državni terorizam, jer su ti zločini izvršeni na teritoriji druge nezavisne države…

Historija je učiteljica života, ona je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, glasnica starine… Oni koji to nisu naučili oni će to ponoviti na isti ili još gori način u nekom drugom vremenu i prostoru.

Srbija tu lekciju nije naučila, pa je to ponovila devedesetih godina prošlog stoljeća u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a tu agresiju nazvali „građanskim ratom“ i „odbranbeno otadžbinskim ratom“, a Kačavanda ispred SPC to je nazvao „Svetim ratom za „rs““, koju su (č)etniči potpuno očistili i usput i genocid učinili.

Ja ću na ovome mjestu iskoristiti termin Bosanski genocid nad Bošnjacima, jer je to potvrdio „Međunarodni sud za ratne zločine“, a i „Međunarodni sud pravde“. Agresori ne uvažavaju ove sudove i njihove presude, pa negiraju genocid, a u tome im pomaže i Rusija koja je stavila veto na rezoluciju UN-a.

“Trgovina oko Albanije nastavljena je i tokom prvog svjetskog rata… Po Londonskom ugovoru, 26. aprila 1915… Italija je okupirala Valonu… Francuska je okupirala Korču… Grčka je stvorila vladu autonomnog Epira. Krajem 1918. srpske trupe okupirale su sjeverne dijelove Albanije”

Ali.

“Albanija je primljena u društvo naroda u decembru 1920. godine. Jugoslavenske i grčke trupe nisu htele da evakuišu Albaniju… ali su konačno morale da napuste Albaniju 1921. godine, kada je konferencija ambasadora u Londonu potvrdila granice Albanije iz 1913. godine.”

Rajović u svom prikazu situacije na Kosovu u to vrijeme ovako dalje prikazuje:

“Kosovo i Metohija su u toku oktobra 1918. oslobodile okupatrorskih snaga jedinice 2. armije srpske vojske pod komandom vojvode Stepe Stepanovića, zajedno sa Jugoslavenskom divizijom i francuskim trupama. Ovi krajevi ušli su tada ponovo u sastav srpske države”.

Ali, srpska vojska je još prije dolaska na Kosovo, samo nekoliko dana prije toga, vrlo strogo upozorila albansko stanovništvo na to šta ga čeka:

“Nastupajućo sa juga, srpske vojne vlasti su u proklamaciji – letku od 29. septembra 1918. godine podsetile Arbanase iz zapadne Makedonije, Kosova i Metohije na zlodela koja su počinili 1915. i pozvale ih da ustanu protiv Bugara, Nemaca i Austrijanaca, zatim da ne bježe iz svojih domova i ako se budu vladali kako im je preporučeno, “postaćemo opet dobri prijatelji”. Ne dajući podatke o tome šta vojska ima u vidu, navodeći albanska “zlodela 1915.”

Rajović nastavlja dalje:

“Arbanasi iz ovih oblasti bili su i ovog puta protiv ponovnog uključivanja u srpsku odnosno jugoslovensku državu. Pružali su otpor na razne načine, a pre svega otvorenim suprotstavljanjem uspostavljanju srpskih oblasti, odnosno nepriznavanjem ovih vlasti, ubijanjem njihovih predstavnika, presretanjem i ubijanjem srpskih vojnika i oružanim pobunama”.

Krajem osamdesetih prošlog vijeka Srbija nije slala ni razbacivala proklamacije – letke po Kosovu, nego je srpski vožd Slobodan Milošević lično otišao na Kosovo povodom šesto godina “Kosovskog boja” da prenese okupljenim Srbima, pa I onima koji su otimali ili jeftino kupovali zemlju od Arbanasa da: “Niko ne sme da vas bije!”

A nakon toga, tačnije krajem devedesetih prošlog vijeka srpska vojska i policija biva još brutalnija od one koja je harala u opisanom vremenu. Umjesto da ih zamole da ostanu počelo je sa mosovnim etničkim čišćenjem, progonom, razbojništvom, masakrom, silovanjem, prikrivanjem leševa… sve je ličilo na genocide, ali ne u srpskim očima i osjećajima.

Ne kaže se džabe: “Oteto prokleto!” Pa, je od kolonizacije došlo do dekonolizacije Kosova, a Kosovo je napokon postalo nezavisna država i tako skinula srpsku tupu kamu, iznad vrata Arbanasa

Međunarodni izvještaj o razmjeri počinjnih zločina je dokumentovan i dostupan u PDF formi za čitanje u kojoj opisuje zločine Servie i njene servske vojske (Servian army) kako su se zvali danasnjia Srbija i njena srpska vojska do balkanskih ratova.
https://sh.wikipedia.org/wiki/Zlo%C4%8D ... m_ratovima
Da bi shvatili devedesete godine i ratove prošlog sroljeća koje je Srbija povela protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Kosova, treba da se pozabavite historijom naših prostora zadnjih 150-200 godina, tačnije od 1804.

Ono što je uradjeno u balkanskim ratovima kada su okupirali naš Sandžak koji je do tada bio dio Bosne i po Berlinskjom Kongresu 1878 kao Autonomija, prelistajte stranice ove knjige koju imam u svojoj arhivi, o tome šta se tada dešavalo na prostoru juga Srbije, Sandžaka, Kosova i Makedonije, shvatit ćete da se metode koje su koristili tada, uopšte mnogo ne razlikuju od onoga što su radili u RBiH, Hrvatskoj i na Kosovu 90-tih godina prošlog stoljeća, samo što je civilizacija tehnološki uznapredovala i dobro dokumentovala uz video dokaze i zapise a međunarodni i domaći sudovi dokazali sudskim procesima to sve ovjekovječili za sadašnje i buduće generacije da izučavaju.
Stari i ponovljeni obrasci hegemonističkog prekrajanja teritorija velikosrpskom ideologijom krvi i tla, masovnim zločinima protiv čovjecnosti, etničkim čisćenjima, urbicidom i genocidom koji je cijeli region decenijama topi krvlju gotovo svake generacije.

Ovo je bio oficijelni Izvještaj Međunarodne komisije za istraživanje zločina uzroka i posljedica balkanskih ratova; Carnegie Endowment for International Peace. Odjel za odnose i obrazovanje https://archive.org/details/reportofint ... 3/mode/2up