- Radari iznad horizonta (poput 29B6 Kontayner, ili Podsolnukh-E i Laguna-I);
- 7-8 Beriev A-50 (ASCC/NATO naziv 'Mainstay') zrakoplov za rano upozoravanje (AEW; skraćeno SRDLO na ruskom);
- oko desetak zrakoplova za prikupljanje signalno obavještajnih (SIGINT) i elektroničkih obavještajnih (ELINT), poput Tupoljev Tu-214/214R i Iljušin Il-20;
- Prije svega, Rusi imaju široku lepezu zemaljskih komunikacijskih obavještajnih (COMINT) sustava za prikupljanje i velik broj sustava za elektroničko ratovanje, koje također koriste za ELINT i SIGINT, i
- Rusi imaju nešto poput pune vojske protuzračne obrane raspoređene u i oko Ukrajine, uključujući nekoliko desetaka SAM-brigada opremljenih S-400 (SA-21), S-350 (SA-28), S-300 (SA-20 /23), Buk (SA-17/27), Tor (SA-15), Pantsyr (SA-22), čak i nekoliko sustava Osa-AKM (SA-8) i Strela-10 (SA-13), svi koji upravljaju vlastitim radarima za nadzor i radarima za kontrolu vatre...
'Tim Ukrajina' zapravo uključuje dvije, ili čak tri 'ekipe':
1.) Ukrajinsko ratno zrakoplovstvo (PSU, koje uključuje ukrajinsku zemaljsku protuzračnu obranu) upravlja svojim vlastitim radarima dugog dometa (također 'ranog upozorenja'), plus radarima za nadzor i kontrolu vatre svojih MIM- 104F Patriot (PAC-3CRI, s nekoliko PAC-2), S-300PS i S-300PMU (SA-10/20), NASAMS, IRIS-T SLM, 2K12 Kub (SA-6), Buk (SA-11) , Tor (SA-15), Crotale NG, MIM-23 HAWK, Osa-AKM (SA-8), Aspide/Sky Guard/Spada, S-125 Neva (SA-3), RBS-70 CIWS (s Giraffe 40 radari) itd., itd., itd.
2.) Ukrajinske obavještajne službe upravljaju brojnim sustavima za prikupljanje COMINT/ELINT/SIGINT i brojnim sustavima za elektroničko ratovanje (koje također koriste u svrhe prikupljanja COMINT/ELINT/SIGINT).
3.) NATO, koji upravlja izvidničkim satelitima (svi su pod kontrolom različitih nacionalnih obavještajnih agencija);
- najmanje jedan radar iznad horizonta (francuski NOSTRADAMUS, ako radi),
- ukupno 18 zrakoplova NATO-a, 31 USAF-a i 4 francuska zrakoplova Boeing E-3 Sentry Airborne Early Warning and Control System (AWACS), i
- mnoštvo sustava za prikupljanje komunikacijske inteligencije (COMINT), ELINT i SIGINT (neki od njih na platformama u zraku, poput Boeinga RC-135 ili Northrop Grumman RQ-4 Global Hawk UAV; drugi u obliku široke raznolikosti zemaljske platforme).
-----------------------------------------------------
Na prvi pogled može se činiti da ovo rezultira 'kaosom': puno zapovjednih čvorova, puno platformi za otkrivanje i izviđanje, puno različitih SAM-sustava…. Zapravo, bez obzira koja usluga upravlja kojim od navedenih sustava, obje strane nastoje integrirati sve dotične sustave kako bi dobili ono što se zove 'šira slika' - kao da naši mozgovi koriste oči, uši, nosove i prste za pronaći, pratiti….i učiniti sve što smatramo potrebnim sa stvarima koje nas zanimaju.
Danas se to zove 'mrežnocentrično ratovanje' i trebalo bi zapovjednicima pružiti superiornu svijest o situaciji: omogućiti im koordinaciju operacija svih raspoloživih jedinica i sustava naoružanja. Sukladno tome, sve platforme o kojima je riječ integrirane su uz pomoć podatkovnih veza u mreže (čija moć stavlja u duboku sjenu sve internetske veze kojima upravljaju civili). Dobivene informacije spajaju se u integrirane sustave borbenog zapovijedanja (IBCS).
Na primjer: PSU je upravljao vlastitim, domaće razvijenim integriranim sustavom protuzračne obrane (IADS) već puno prije sveobuhvatne invazije u veljači 2022. Povrh toga, priča se da otkako su SAD isporučile svoj Nothrop Grumman AIAMD Ukrajini: ovo je IBCS koji uključuje snažna računala i komunikacijske sustave koji objedinjuju rad svih dostupnih senzora, izvješća obavještajnih službi, zemaljskih radarskih stanica, AWACS zrakoplova, zemaljske protuzračne obrane, kopnenih trupa, mornaričkih jedinica… itd., itd. , itd. – bez obzira jesu li izvorno dizajnirani da rade zajedno ili ne.
Ako je tako, PSU danas uživa u uslugama znatno superiornijeg IADS-a nego što to ima cijela Rusija, s obiljem redundantnosti (nešto što je uvijek lijepo imati u borbi, baš kao dodatnu torbu streljiva).
Neki na Zapadu misle da Rusi o dotičnim poslovima misle nešto drugačije. Zapravo, oni zaostaju – sve više – u srodnim disciplinama već od 1960-ih, nedostaju im potrebne napredne tehnologije, i – zato što su Rusi ljudi koji vole planirati i raspravljati o planovima, ali imaju problem s stvarnom realizacijom ovi - svađaju se kako to točno napraviti, cijelo vrijeme.
Naravno, početkom 2000-ih započeli su rad na onome što nazivaju 'izvidničko-udarnim kompleksom' ( razvedyvatelno-udarnyj kompleks , RUK) ili 'izvidničko-vatrenim kompleksom' ( razvedyvatelno-ognevoy complex , ROK). Pokrenuto je više projekata, no čini se da su realizirana samo dva. Na strateškoj razini, otprilike od 2014.-2015., u Moskvi postoji Nacionalni centar za upravljanje obranom ( Natsionalnyy Tsenter upravleniya Oboronoy , NTUO). Međutim, ovaj sustav borbenog zapovijedanja zasad integrira samo rad Strateških raketnih snaga (RVSN) i zapovjedništava svih združenih strateških zapovjedništava Oružanih snaga Ruske Federacije (OSK VSRF).
Planirana integracija zračnih (VDV), GRU Spetsnaz jedinica i kopnenih snaga (poput 6. i 20. kombinirane oružane armije i 1. tenkovske armije) trebala je biti dovršena do 2027. Što se tiče ruskih zračno-svemirskih snaga…. Keystone policajci nisu ni razmišljali tako daleko. Doista, integracija NTUO-a sa zapovjednim čvorovima na operativnoj i taktičkoj razini nikada nije realizirana i – zbog nedostatka potrebnih tehnologija, proizvodnih pogona i znanja – malo je vjerojatno da će se to uskoro promijeniti.
Drugi sustav koji su uspjeli razviti je automatizirani sustav zapovijedanja i kontrole ( Avtomatizirovannyye Sistemy Upravleniya , ASU), koji se koristi u sjedištima svih združenih strateških zapovjedništava VSRF-a. Teoretski, ASU bi trebao integrirati rad svih zračnih, kopnenih i pomorskih jedinica dotičnog zapovjednog čvora uz pomoć Jedinstvenog sustava za upravljanje taktičkom jedinicom ( Yedinaya Sistema Upravlieniya Taktichkogo Zvena , YeSU-TZ , koji Pojednostavljujem s 'ESU-TZ').
Razvijen nakon neuspjeha prvog ruskog digitalnog sustava ove vrste ( Metronom ), planirano je da ESU-TZ postane potpuno operativan u cijelom VSRF-u – a time i VKS-u – do 2025.
Međutim, pretrpio je niz odgoda: Keystone policajci u Moskvi, GenStab i obrambena industrija nikada nisu dovoljno blisko surađivali da koordiniraju sve povezane napore. Zapravo, većinu vremena su se svađali oko dizajna, parametara i kvarova rezultirajućeg softvera i opreme. Iako je bio podvrgnut testiranju najmanje od 2010., ESU-TZ je de facto napustio GenStab oko 2015., a zatim ga je prilagodio za djelovanje samo topničkih jedinica opremljenih bespilotnim letjelicama (UAV-ovima ili dronovima).
Rezultat: ESU-TZ ne komunicira s ASU-om OSK-a, a još manje s IADS-om VKS-a. Do danas ne znam ni za jedan borbeni zrakoplov VKS-a koji ima ugrađen ESU-TZ….što je ironično, jer VKS već od 1960-ih godina ima svoje vlastite integrisane sisteme zracne odbrane i automatizovani sisteme taktickog menadzmenta.Suvremeni sustavi u pitanju su UBKP Ranzhir (integrira rad svih elemenata jedne SAM-stanice), Senezh (integrira rad svih jedinica SAM-brigade), Polyana (integrira rad više SAM-brigada). ), i Panorama (integrira rad cijelih armija protuzračne obrane)…
Međutim, zbog zastarjelosti svojih računala, sustavi o kojima je riječ obično su ograničeni u pogledu broja vlastitih i neprijateljskih jedinica kojima mogu istovremeno upravljati i zapovijedati - te: nisu integrirani u rad kopnenih ili pomorskih jedinica.
…toliko o opremi i teorijama….
E sad, zašto je sve ovo važno, kako funkcionira i kako sve to izgleda u praksi? Doista, što to znači za operacije protuzračne obrane?
Uzimajući u obzir sve što sam gore opisao, nije iznenađenje da se većini ljudi koji nisu uključeni moderno zračno ratovanje čini nekom vrstom 'misterija', uključujući nemalo 'čarobnjaštvo'. Još više ako uzmemo u obzir da kao ljudi odrastamo stojeći na zemlji, krećući se naprijed, lijevo ili desno ili natrag. Osim pilota, nismo navikli na 'pomicanje prema gore': dakle, razmišljamo u tri, a ne u četiri dimenzije. Druge široko rasprostranjene zablude o zračnom ratovanju su da tamo gore na nebu nema zaklona, da radari dominiraju svime, i da su zrakoplovi još uvijek raspoređeni, upravljani i bore se, u biti, nešto poput 'Messerschmitta protiv Spitfirea' tijekom Bitke za Britaniju , davne 1940. godine...
Ne brinite, nije previše složeno: u biti, zračni ratovi se vode na gotovo isti način kao i kopneni i/ili pomorski ratovi, na temelju potpuno istih čimbenika. Vidi: zemljopis, teren, vrijeme, manevriranje, zaklon, dostupnost opreme i oružja, obuka, raspored oružja itd.
Kao u kopnenom i pomorskom ratovanju, temeljno pitanje u zračnom ratovanju je 'situacijska svijest': znati i biti svjestan (ili ne), svih gore navedenih čimbenika, plus znati (ili ne) gdje je neprijatelj, što su svoje mogućnosti i namjere. Svijest o situaciji je odlučujuća: ako znate što, gdje i kako vaš neprijatelj radi, možete se suprotstaviti; ako ne, u nevolji si. Doista, može se reći da je strana s superiornom situacijom također gotovo siguran pobjednik.
Ovaj čimbenik – svijest o situaciji – razlog je zašto sam ovaj dio svojeg priloga započeo opisom sustava zapovijedanja i kontrole s obje strane.
Pitanje je: kako 'u nekoliko riječi' opisati svijest o situaciji u zračnom ratovanju?
Očito, glavno pitanje situacijske svijesti je pitanje otkrivanja. Očito, glavno sredstvo detekcije je vizualno. Međutim, ovo je ograničenog dometa: zbog toga postoji široko rasprostranjen dojam da za detekciju velikog dometa (za detekciju izvan 'vizualnog dometa'), zračna moć (uključujući kopnenu protuzračnu obranu) ovisi o radarima.
Štoviše, ljudi obično razmišljaju o radarima koji su nešto poput 'čuda': ako se jedan uključi, sigurno će 'vidjeti' – detektirati – sve što leti oko njega, sve do njegovog maksimalnog dometa i elevacije. To nijedan zrakoplov niti drugi leteći objekti ne mogu sakriti... U stvarnosti (i previše pojednostavljeno), to je nešto drugo od toga.
Moglo bi se isprva činiti kao 'skretanje s teme', ali: za mene je početna točka razumijevanja modernog zračnog ratovanja bila izjava gospodina koji je služio kao – između ostalog – časnik Combat Information Center (CICO), ili 'Zapovjednik misije' na Grumman E-2C Hawkeye zrakoplovu za rano upozoravanje američke mornarice. Opremljen snažnim radarom dugog dometa, E-2 je ekvivalent 'ofenzivno/obrambenog koordinatora' u američkom nogometu: zrakoplov koji služi kao 'mozak' u sustavu zračnog ratovanja američke mornarice. Njegova posada ima zadatak imati širu sliku, potpunu svijest o situaciji, znati sve što je potrebno znati o vlastitim i neprijateljskim snagama, te se stoga očekuje da bude u poziciji reći svima ostalima kada, gdje, što i kako učiniti.
Zauzvrat,
dotični časnik opisao je moderno zračno ratovanje kao natjecanje između dvoje (ili više) ljudi, svi opremljeni ručnim svjetiljkama, na zamračenom nogometnom stadionu – noću.
Što bi to trebalo značiti?
Kao što je rečeno, ljudi očekuju da će radari otkriti sve. To nijedan zrakoplov (ili drugi leteći objekti) ne može sakriti. U stvarnosti, i previše pojednostavljeno, upravo je suprotno. Zbog fizikalnih zakona i suvremene vojne opreme, uključivanje radara je kao da je netko od ljudi noću na tom nogometnom stadionu upalio svoju ručnu lampu: vlasnik tog 'radara' – tj. lampe – može vidjeti samo ono što svjetlost svjetiljke prosvjetljuje. Ovisno o snazi te lampe, to može biti 5-, 10-, 20- ili više metara udaljenosti, a obično je ograničena širinom. Ništa više.
Međutim, svi ostali na tom stadionu – čak i u njegovom najudaljenijem kutu, 50-, 100- ili više metara – mogu 'vidjeti svjetlo'; može vidjeti gdje je vlasnik svjetiljke; čak i kamo vlasnik svjetiljke gleda, ide, koliko se brzo kreće – i što vlasnik svjetiljke vidi.
I to bez paljenja vlastite svjetiljke, te tako ostaju skriveni.
To je tako iz razloga koje sam gore spomenuo: fizikalni zakoni i suvremena oprema. Jedan od prvih je da se radarski signali mogu detektirati iz do dva puta većeg maksimalnog dometa radara. Jedna od potonjih je da se sve ozbiljne suvremene oružane snage nastoje opremiti opremom ELINT i SIGINT: alatima koji im omogućuju da, između ostalog, otkrivaju radarske signale. Kombinirano, previše pojednostavljeno i na primjer, ovo rezultira situacijom u kojoj će se signali koje emitira radar za koje se reklamira/očekuje da će otkriti ciljeve određenog radarskog presjeka u rasponu od, recimo, 200 km, vjerojatno biti vidljivi s udaljenosti do 400 km.
U isto vrijeme, radar je sve drugo nego 'siguran' za otkrivanje neprijatelja: performanse bilo kojeg radara ovise o zakrivljenosti Zemlje, klimatskim uvjetima i vremenu (osobito oblacima, kiši, grmljavini, pješčanim olujama...), terenu (planine, stanje mora...), vegetacija (drveće...), prepreke koje je napravio čovjek (visoke zgrade...), njegova izlazna snaga, veličina njegove antene, funkcija radara (na primjer: skenira li antena 360 stupnjeva ili manje), i mnoštvo drugih faktora.
Drugim riječima: radar bi mogao detektirati neprijateljsku letjelicu (ako je ima, pa ako je unutar parametara detekcije), ali možda ne bi detektirao ništa. Jedino što je sigurno jest da svaki radar koji se uključi negdje u Ukrajini ili zapadnoj Rusiji današnjice postaje detektabilan pomoću neprijateljskih ELINT-a i SIGINT-a. Najgore od svega: niti jedan od dotičnih radara nikada neće moći točno reći tko je otkrio njegove emisije.
To je nešto poput 'Pravila broj 1', pa se zato može reći da suvremeno zračno ratovanje počinje s ironijom: milijarde se svake godine troše u razvoj sve sofisticiranijih radara i u razvoj zrakoplova. i oružje sposobno izbjeći radarsku detekciju – dok u borbi svi pokušavaju smanjiti radarske emisije i ovisnost o njima na apsolutni minimum.
….sve to ne bi trebalo značiti da nitko uopće ne koristi radare. Upravo suprotno: tu stvari postaju 'jako smiješne', definitivno 'zanimljive'...
(nastavit će se…)
daj 100 maraka
Ista prica kao kod Soledara...
negdje na poligonu..
