Bugojno - uloga bosnjackog celnistva u zlocinu

[plete]

Jarane znaš koliko su imali godina ti bojovnici iz Buhinih Kuća,to su djeca bila.Ma ne da mi se s tobom raspravljat,sve se zna,ja ti samo kažem,npr za Buhine Kuće,jer tu mi je od prijatelja ujak ubijen,znaš li uopće išta o tome zločinu?Mundžosi su upali po noći kad su ovi spavali i sve ih masakrirali,ako jarane ti to možeš opravdat,onda ja i ti nemamo šta pričati,momcima su oči vađene i uši sječene,mislim muka mi je za to.I vidiš ide koliko si jadan i nizak čovjek,mene kao Hrvata je sramota šta su moji napravili i oni odgovaraju večinom,ali ti,mislim ne znam,pravdaš masakriranja,paljenja staraca.Tužno i onda dođe neko meni i kaže pa što ti ne navijaš recimo u fudbalu za BiH,pa kako da navijam kad je večina ljudi u BiH kao ti.Za info,ne da mi se,samo ću ti reći da je sa strane stranice skinuto,a ako te toliko zanima,onda idi na google i upiši zločini nad Hrvatima BiH.

[Liska]

LD, onda idi svjedoci u Hag za Maline. Tvoj problem je sto ne vjerujes u zlocine Armije BiH. Ako meni nije problem prihvatiti da je HVO napravio mnogo zlocina u cemu je problem priznati da su npr. u Trusini ubijeni civili i streljani vojnici. Maloprije ti je izletjelo za Buhine kuce, kao bili su na prvoj liniji i time pravdas one desetine civila pobijenih na najmonstruoznije nacine. Pa i Ahmici su bili na prvoj liniji ali ja nikada ne bih napisao da se civili nisu trebali tu nalaziti i time pravdati njihov pokolj.

[ld]

osa opet valkas gluposti
d.vakuf je znaci pao,ali opet te moram ispraviti,vakuf je pao prije pada jajca
posto ne znas ajd malo ti izguglaj,pa se javi
10 septembra je oslobodjen d.vakuf
jajce 13 septembra
mi smo poslije oslobodjenja d.vakufa prebacili vecinu jedinica 7 korpusa u krajinu da u sudejstvu sa 5 korpusom nastavi ofanzivu
dragi osa,pa ja tebe smatram ozbiljnim sugovornikom,a ti valjas li valjas,pa moram da se zapitam da li je ista tacno od tvojih postova

i to sto je oslobodio gotovina sa jednom divizijom,je bilo jako,jako nenaseljeno,na tom citavom podruciju sto si upravo naveo nije zivjelo vise od 100 000 stanovnika
i ti mi se javljas i palamudis o strategiji ratovanja i taktici,dragi momak

sto se tice doboja,tu su linije bila ukopane i nisu se pomjerale od 1992 i to je bilo strasno utvrdjeno
pa je bio plan da se ocisti ozren i da sa te strane odradimo doboj i dosli smo nadomak doboja kada je stalo sve,radi dejtona

mada moje misljenje da je armija bih trebala da radi proboje u vidu koncentrisanih udara,klinovima,i da vrsi obuhvat neprijatelja,u zavisnosti od terena i snaga na terenu,ali eto bilo je kao je bilo

kad sam ti rekao cifru od 500 km kvadratinih na ozrenu i vozucoj,to je bilo skromno od mene,jer je povrsina veca sigurno
a jel ti poznato koliko je teska borba na planinsko-brdskim terenima,koliko je tesko izvrsavati ofanzivna dejstva i manevar jedinica

moj osa,blage ti veze nemas

što se tiče težine 1. dan oluje krenuo s velebita, 4. dan bio u kulen vakufu na samoj rijeci uni,sva djelovanja sjp vezana su isključivo za neprohodne terene gdje hv nije mogla s tehnikom, mogao bi ti što se tiče toga biti u najmanju ruku profesor. srbi su napustili vakuf zbog pada jajca dan prije ili kasnije ne mjenja na stvari, koji je to grad armija napala i uzela od srba prije oluje, naravno da nije problem bio ući u petrovac, s. most i slično kad je hv pokrenula opću bježaniju na srpskoj strani, što si stalno tražiš opravdanja za nesposobnost, tko bi to nas zaustavio pred gračacem, udbinom lapcem, koja međunarodna zajednica, što lupaš, tko te mogao zaustaviti da ne uđeš u prijedor da oslobodite kosti svojih mrtvih, niste mogli niti imali muda, ušli bi da je tuđman nastavio operacije, ali nije, u prijedoru i banja luci hrvati nisu bili većina niti približno da su bili vidio bi što bi značili apeli međunarodne zajednice

ama osa,ti lazes
prvo si slagao da d.vakuf armija nikad nije mogla da uzme
pa kad sam ti naveo podatak da je d.vakuf oslobodjen,tad govoris kako je to bio pickin dim,jer je hvo vec oslobodio jajce
pa kad sam ti dao podataka da je d.vakuf oslobodjen prije jaca,ti sad mani navodis prijedor i banja luku

osa ba ti blage veze nemas ste se dogadjalo u bosni,kako se armija bih razvijala,pod kojim okolnostima
nemas pojima sta je HV i HVO ucinio u bosni,a sta su srbi ucinili

mi smo ratovali protiv cetnika i ustasa punu godinu dana u potpunoj blokadi
jel ti mozes da shvatis sta znaci ratovati protiv dva naprijatelja u potpunoj blokadi,ono sto smo mogli da negdje crnim kanalima da kupimo od srba,to je sve sitno,sto je namjenska prizvodnja radila,to je sve bilo tanko,jer nismo imali dotur sirovina,mi smo ratovali od onoga sto smo zaplijenili,osa ziv bio ti meni

nas je covjece trebalo nestati

pa 1992,1993,1994 sve sto smo imali artiljerije i tenkova sve je to bio ratni plijen
a i to je bilo sitno,oko 40 tenkova,od toga 25 komada su bili T34
pa kad smo krenuli da oslobodimo sela oko zenice sa tim tenkovima,nismo imali granata za njih,vec je bilo vise kao faktor straha,idemo sa tenkovima,koji samo djeluju mitraljezima

halo bolan,tek kad je tudjman potpisao sprazum pristupilo se pristojnom naoruzavanju armije bih i osposobljavanju kadrova
mi nismo imali oficira,nama su brigade vodili ljudi koji nisu imali nikakvu oficirsku naobrazbu tek krajem 1993 formira se ratna oficirska skola u zenici,i poslije 6 mjeseci obuke dobijali smo oficire koji su vodili brigade
halo bolan 6 mjeseci,u JNA da bi oficir vodio brigadu,morao je minimalno da bude kapetan,to je solidnih 10 godina skole i kurseva i seminara

da ti ne nabrajam smaras me pravo

[ld]

Jarane znaš koliko su imali godina ti bojovnici iz Buhinih Kuća,to su djeca bila.Ma ne da mi se s tobom raspravljat,sve se zna,ja ti samo kažem,npr za Buhine Kuće,jer tu mi je od prijatelja ujak ubijen,znaš li uopće išta o tome zločinu?Mundžosi su upali po noći kad su ovi spavali i sve ih masakrirali,ako jarane ti to možeš opravdat,onda ja i ti nemamo šta pričati,momcima su oči vađene i uši sječene,mislim muka mi je za to.I vidiš ide koliko si jadan i nizak čovjek,mene kao Hrvata je sramota šta su moji napravili i oni odgovaraju večinom,ali ti,mislim ne znam,pravdaš masakriranja,paljenja staraca.Tužno i onda dođe neko meni i kaže pa što ti ne navijaš recimo u fudbalu za BiH,pa kako da navijam kad je večina ljudi u BiH kao ti.Za info,ne da mi se,samo ću ti reći da je sa strane stranice skinuto,a ako te toliko zanima,onda idi na google i upiši zločini nad Hrvatima BiH.

daj datum,svjedoke,broj zrtava

nemoj samo ono mi sve znamo,vi ste bacali djecu sarajeva lavovima,sami ste minirali s.most
daj mi za ,,maljine,, svjedoke,datume i ostalo

evo ja ti postavim link za ahmice sa svjedocenjima britanskih unproforaca,svjedoka sa imenima
i pored svega liska meni kaze kako je to bio legitimni vojni cilj,jer je bio na prvoj liniji

kakva prva linija,liska,ahmici su bili okruzeni hrvatskim selima i nadomak viteza,prva linija izmedju armije bih i hvo je bila dalje odatle 10tak kilometara kad se ide prema lasvan skoj petlji,pa kad se prodje skretanje za busovacu,pa jos kilometar,dva

a sa sjeverne strane su bila takodje hrvati jer i linija je poslije uspostavljena par kilometara prema poculici na vjetrenicama.sto se tice juzne strane,to su hrvati,a zapadna strana je bio vitez

i sa koje stranice ti crpis podatke,jel to praljakova webstranica i jel i tu pise kako smo sami sebi digli stari most u vazduh

daj molim te postedi me

[Liska]

Evo LD materijala koji si trazio:

SVJEDOČANSTVA O ZLOČINIMA ARMIJE BIH NAD
HRVATIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
TR 012
Svjedok: J.Č., muško, 49 god.
I S K A Z
Sredinom travnja 1993. Godine Hrvati iz Čajdraša, Janjca, su sa svojih ognjišta od
strane Armije BiH. Bili prinuđeni da traže spas po hrvatskim selima, Grahovčićima, Ovnaku.
Teško se živjelo. Priliv izbjeglica je bio veliki, zalihe hrane su bile minimalne. Ja sam radio
na prihvatištu prognanih.
Sredinom svibnja zatvoren je put prema Travniku, također i prema Zenici se nije
moglo ići. Prolaz kroz muslimanski dio okolnih sela ( Čukle, Rudnik - Bila ) je bio opasan i
nesiguran. Muslimani su stavljali barikade na hrvatsku zemlju kao što je na Rudniku. Bilo je
oduzimanja auta, kao što je oduzet kamion Jandrić Vinka. Hrgić Ivi je pri povratku s pijace
oduzeto na Han Biloj traktor i krave. Ovo se dešavalo u travnju.
Stanje u selu je bilo vrlo loše, po pitanju hrane, smještaja, lijekova. Grahovčići su
pripadali ambulanti Rudnik, ambulanta je bila kontrolirana od strane Muslimana. Početkom
šestog mjeseca došli su predstavnici UNPROFOR-a u civilnu zaštitu u školi. Obraćali smo se
UNPROFOR-u za pomoć ranije. U svibnju smo od UNHCR-a dobili pomoć u hrani za 10-ak
dana. Rekli su da pazimo na hranu i da ne znaju kada će ponovo moći donijeti hranu.
Početkom lipnja, UNPROFOR je rekao da ima hrane u magazinu u Han Biloj
( muslimansko selo ). S UNPROFOROM sam došao u hrvatski dio Čukala iz Čukala s
UNPROFOR-om je otišao Jozo Erenda u Han Bilu. Tražio sam neke garancije od
muslimanske strane za sigurnost za odlazak u Han Bilu. Došao je član štaba Musliman,
Civilne zaštite iz Han Bile u Čukle. Dogovorili smo se da neće biti problema za moj odlazak
u Han Bilu po hranu. Po povratku iz Han Bila, dobio sam nešto hrane, vraćajući se kroz
muslimanski dio Čukala. Izišli su žene, djeca, odrasli muškarci, bilo je i uniformiranih osoba,
s maskirnim uniformama i oznakom pripadnika Armije BiH. Demonstrirali su i protestirali
zbog hrane koju oni navodno ne dobivanju, a ja sam siguran pošto sam član Civilne zaštite,
znam da su hranu redovno dobivali. Hranu nisu oduzeli. Prebacivali u UNHCR-u da više
hrane daje Hrvatima.
Zbog nepovjerenja Muslimana i Hrvata, linije su se držale od travnja 1993. godine
međusobno. 07.06.1993. godine u jutro oko 3 sata muslimanske snage su napale Strmac.
Strmac je naša najviša kota. U tom napadu stradao je ( poginuo ) Marković Boro, 20-ak
godina star. Bilo je ranjenih civila: Jandrić Dario
( Franje ) maloljetnik, Radić Pero ( Ive ), Filipović Jozo ( Mirka ) invalid. Tog dana u selu
je vladala panika. Iseljavanja civilnog pučanstva nije bilo. Drugi dan 08.06.1993. godine je
napad počeo u jutro rano. Muslimanske snage napale su isto vrijeme sve linije prema
Grahovčićima. Pucalo se iz teškog naoružanja, minobacača po civilnim ciljevima.
Civilno pučanstvo se počelo povlačiti, po dojavi komande HVO, oko 12 sati. Nastala
je panika u selu. Krenula je kolona od oko 2500 ljudi, žena, djece. Išli smo 2 km do zaseoka
Čeke kod Rudnika. Prilikom povlačenja do Čeka bilo je poginulih. Poginuo je Marković
Rudo, vozeći traktor na površinskom kopu ( Rudnik ) granate su padale na sve strane. Bilo je
bolesnih, nemoćnih, ljudi na nosilima, konjima. Do Čekinih kuća bila je ranjena žena Bilić,
vodeći djecu za ruke. Išlo se puzeći. Između površinskog kopa ( Rudnik ) i Čeka djelovao je
snajper po koloni. Morali smo trčati, kriti se između žbunja, ograda, puzati.
Čekine kuće su bile odredište za skupljanje odakle se dalje nije moglo ići. Čekala se
noć, da bi smo nastavili put prema Novoj Bili. Čekali smo 4-5 sati kod Čekinih kuća. Djeca
su plakala. Žene, djeca, bolesni svi su ležali po zemlji, nitko nije smjeo ustati zbog snajpera.
Uvečer do 21 sat smo čekali i krenuli prema Novoj Biloj. Palavra Vito išao je na čelo
kolone. Ja sam bio zadnji. Oko 21 sat sa površinskog kopa Armija BiH je vikala: "Predajte se,
civilima garantujemo sigurnost". U isto vrijeme su pucali po krovovima kuća, crijepu. Čuo se
samo plač, dreka, vika. U koloni smo imali dva ranjena čovjeka, Barbić Luka ( Pave ) stariji
čovjek i Čeko Lovro ( Petra ). Nosili smo starije, ranjene, iznemogle u dekama.
Nepokretne osobe su prevožene u kolicima u kojima se prevozi građevinski materijal. Išli
smo do Šarića kuća. U Šarićima smo bili oko 24 sata. Udaljenost od Čeka do Šarića je oko
3 km, a povlačili smo se oko 3 sata,. U Novu Bilu smo stigli ujutro oko 3 sata.
Pošto sam radio u civilnoj zaštiti Grahovčića i mještanin tog sela primjetio sam da
nam nedostaju i za koje se zna da su ubijeni, te ukopani u groblju Ovnak, šume oko
Grahovčića.
POGINULI I NESTALI:
1. Bilić Nikola, sahranjen u groblju Svibak, Grahovčići
2. Boran Marković, sahranjen u groblju Vinište, Grahovčići
3. Šimun Čuturić, civil 80-ak godina star, ostao u selu, za 4 mjeseca se nije javio
4. Stipo Čuturić, 65 godina, sahranjen u groblju Ovnak
5. Ana Čuturić ( Stipina supruga ), sahranjena u groblju Ovnak
6. Marković Anto, civil, invalid, 60-ak godina star
7. Barbić Kata, 80 godina stara, ostala u selu
8. Barbić Marko, civil, ubijen.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
Nova Bila, 08.10.1993.godine.

TR 024
Svjedok. M.B., žensko, 59 god.
I S K A Z
Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i
Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije
napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli
kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili
svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta,
nitko nije smio da ide.
Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko
30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica,
namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su
imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da
plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi.
Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je
meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade
Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić- invalid u nogu, Fabijan
Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je
još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić.
U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U
Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće,
pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije
Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući
zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16
sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan
Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz
Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković
Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu
Luca, Marjanović Danko.
S Podova su bili: Barač Franjo i Barač Stipo
Matošević Mara
Matošević Slavica
Barač Filka
Barač Ljuba
Barač Luca
Josipović Ljuba
Udovčić Mara
Matošević zvani „Began“
Iz Brajkovića su bili: Šuman Marija
Šuman Ana
Batinić Manda
Gašić Ivo
Gašić Anđa
Lovrinić Jozo
Peša Stipo
Josipović Fabijan
Josipović Nikica
Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom
glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe
Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD
Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić
Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili
Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je
Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons
Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva
nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak.
Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema
kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su
dolazili Muslimani, pucali oko kuće.
Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U
kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije
BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom
svake stranice.
Nova Bila, 12.10.1993.

TR 025
Svjedok: N.J., muško, 39 god.
I S K A Z
Utorkom, 08.06.1993. godine oko 13 sati, Jadranko Bobaš je bio u komandi HVO u
Grahovčićima, dojavio nam je da se civilno pučanstvo iseli iz Brajkovića. Napad
muslimanskih snaga na selo Brajkoviće bio je oko 5 sati u jutro. Ja sam bio u svojoj kući sa
svojom porodicom. Oko Brajkovića, po selima Grahovčići, Ovnak, Čukle, su vođene borbe
čitav dan do uveče 12 sati .Bio sam kod kuće s ocem, hranio stoku. Majka, supruga s djecom
su izbjegli za Novu Bilu. Oko 19.30 sati su došli do moje kuće uniformirani ljudi, šarenom
maskirnom uniformom, sa amblemom ljiljani, bilo ih je dvojica. Kada su me našli, pitali su
me: "Kako se zoveš? Odakle si!" Rekao sam . Rekli su:"Otkud sada tu". Rekao sam: "Ja sam
kod svoje kuće". Pozvali su me iz moje bašče da izađem na cestu. Kada sam došao do njih
pozdravili su me sa Salem-alejkum. Ja sam odgovorio s par puta sa zdravo. Komandir, tako
se predstavio, rekao je da nije u redu pozdravljati sa zdravo, nego sa Salem-alejkum. Ja sam
bojeći se da me ne ubiju odgovorio alejkum al salam Merhaba. Potapšao me je po ramenu
rekavši mi da se ne trebam plašiti, da me vojska neće dirati. Rekao mi je da idemo prema
mojoj kući, gdje mi je bio otac. Na putu prema mojoj kući srela me je druga grupa vojnika.
Neki su imali šarene šalove oko glave i spuštene niz leđa. Namazanih lica raznim bojama, bili
su sa maskirnim uniformama, oznake su imali na lijevoj strani grudi crvena podloga preko
koje su ukrštene crne puške, drugi su imali ljiljane na nadlaktici. Neki su imali trake obješene
od pojasa niz hlače. Prolazili su po grupa po 3-4-5-. Ulazili su u kuće, pljačkali, od žena
skidali naušnice, otimali novac, satove. Meni su rekli da saberem ostale civile koji su ostali u
svojoj kući. Ja sam bio od Hrvata. Uz pratnju jednog muslimanskog vojnika, kojemu ne znam
ime, nepoznat mi je najvjerojatnije je od Zenice, poznavo sam:
1. Gašić Antu starog 65 godina
2. Ženu mu Finolemu, staru 70 godina
3. Batinić Manda, stara oko 70 godina
4. Lovrinović Jozo, star oko 55 godina
5. Milenković Ana, stara 78 godina
6. Josipović Fabijan 83 godine
Vojska mi je naredila da ih sve vodim pred crkvu. Nikom nisu dali da ponesu išta od odjeće i
obuće. Došli smo pred crkvu u Brajkoviće oko 20.30 sati 08.06.1993.godine. Pred crkvom je
bilo 50-tak vojnika pripadnika Armije BiH, MOS-ovaca i onih koji su izjavljivali da su
"gerila". Mještani su posjedali ispred crkve na klupe. Dok sam sjedio ispred crkve, vojska je
pljačkala crkvenu kuću. Ustajao sam, hodao između vojnika. Jedan od njih me je upozorio da
sjednem da me ne bi netko od vojnika ubio. Došao je jedan vojnik sa šalom ( turban ) na
glavi, čučnuo je pred baku Anu Milenković, upitao je: "Bako jeli ti drago što je naša vojska
oslobodila ovo", ona je pitala "Koja vojska sinko?". Odgovorio joj: "Ustaška vojska bako".
Baba je rekla: "Kako mi neće biti drago, kad sam i ja iz srca ustaša". Jedan od vojnika je
viknuo da je treba strijeljati ili zaklati, što hoće. Ja sam molio da je ne ubiju. Nisu je ubili.
Ispred crkve su odveli Antu Gašića njegovoj kući, tražili su novac. Pitali ga, "gdje su ti
sinovi". Rekao je u Austriji i Švicarskoj. Rekli su, mora da imaš novac. Rekao je da nema. I
da im nije dao. Vratio se u crkvu krvave glave. Anto je pričao da su mu pištolj stavljali u
usta, da su ga tukli pištoljem po lijevoj strani glave. I meni su oteli 3500 DEM. Dok su
mještani sjedili pred crkvom, jedan od komandira je uzeo pušku i pucao u zrak. Učio je
EZAN ( molitva ). Svi vojnici su odložili oružje, klanjali se pred crkvom. Kad su završili sa
klanjanjem, jedan od komandira me pozvao u crkvu, da nađem i upalim svijeće po crkvi. Ja
sam to uradio. Doveli su i ostale mještane u crkvu. Sjeli smo u prve klupe ( oko 7 mještana ),
vojska se sklonila ispred nas. Rekli su da se molimo Bogu, po svom zakonu ako hoćemo. Mi
smo se pomolili. Pozvali su mene na oltar, ponudili cigaretom, ispitivali me o vojsci. Koliko
smo je imali, pitali za vojsku sa strane, pitali za oružje. Ja sam rekao da nije bilo vojske sa
strane. Odgovorili su da smo slabi borci. Vratio sam se u klupe, sjeo sa svojim ljudima.
Pričali su da će nas voditi za KPD Zenicu. Tada je u crkvu stigao sa Han Bile tzv. KAJAN,
sin ASIMA ARNAUTOVIĆA. Pozdravio se sa nama. Odvela ga je vojska da pričekaju. Kad
je KAJAN otišao došao je meni jedan od zeničkih vojnika, rekao "Tvoje ti komšije kažu da si
dobar, da se ne trebaš plašiti", da mi neće ništa faliti. Oko jedan sat poslije pola noći
odvedeni smo u kuću Vlade Barača, gdje smo prenoćili. U kući Vlade Barača sam zatekao
vojsku, pripadnike Armije BiH-a, nisam ih smio puno zagledavati. Oko 3 sata je doveden
Stipo ( Rude ) Peša iz Čukala, oko 50 god. star. Ujutro je dovedena oko ( 7-8 sati ) Barač
Mara, 60god.stara, Šuman Marijan 50 god. star, Šuman Ana ( Marijanova supruga ) oko
50 god.stara, Gašić Ivo, oko 70 godina star i supruga Anđa, 65 godina stara.
U kući Vlade Barača smo ostali do 12 sati. Tada je došao iz Han Bile LIKOVIĆ SENAD,
GRABUS FERID i ARNAUTOVIĆ KEMAL, pozdravili su se s nama i ponudili da nas
vode u kuću Lovre Šimića, ako dozvoli Zenička vojska. U dogovoru sa Zeničkom
komandom, prebačeni smo bili u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića nas je bilo 37 (
ukupno sa Lovrom i suprugom mu Jelom ). U kući Lovrić Šimića sam bio zatočen 75 dana.
Hranu su nam dovlačili iz Han Bile, muslimanska vojska, nešto hrane su dovlačili svećenici
iz Zenice, Franjo Križanac i Pero Karajica. Čuvala nas je straža muslimanske vojske.
09.06.1993. godine odveden sam ja i Marijan Šuman na ispitivanje u školu u Han Bilu. U
Han Biloj sam zatekao:
Janković Ivicu, 30-35 godina star
Marjanović Danko, 20 godina star
Peša Stipo, 50 godina star
Nas petorica prenoćili smo u jednoj maloj prostoriji u školi na betonu. Danko i Ivica su mi
pričali da su njih dvojica dvije noći spavali i hranili se u WC-u.
10.06.1993. godine smo pojedinačno ispitivani. Meni je zamjenik komandanta BEGIĆ,
imena se ne mogu sjetiti, HUSENINOV sin pogledao dokumenta i nije me puno ispitivao. Ja
sam vojno nesposoban, te nisam bio vojni obveznik. Mene i Marijana Šumana su nakon par
sati ispitivanja, vratili u kuću Lovre Šimića. Danko, Stipo i Ivica su došli iz Han Bile nakon
dva dana ispitivanja. Isti dan kada su vraćeni iz Han Bile, poslije podne oko 15 sati došao je
KEMAL ARNAUTOVIĆ i odvezao Stipu Peša autom u Gornje Čukle ( muslimanski dio
Čukala ). U sami mrak, Stipo se vratio oteknutih usana i otečenog lica, s izbijenim zubom.
Sutradan došao je u kuću Lovre Šimića GRABUS FERID s još par civila,
Muslimana:HASAN DELIĆ ALIJA DELIĆ, braća FEHIM HUSANOVIĆ i NEDŽAD
HUSANOVIĆ.
Došli su lopatama i krampom da idem sa još jednim da pokopamo ubijene Hrvate. Došao sam
kod kuće Stjepana Bobaša, koji je ubijen u svojoj kući u fotelji i prema vani, prema balkonu.
Neko od njih ( od muslimanske vojske ) ga je izvukao pred kuću na livadu. Stjepan je imao
oko 70 godina. Stjepana nisam prevrtao. Bio je sav u krvi. Kada sam ga nosio prema grobu,
bila mu je prebijana lijeva noga, potpuno. Noga je bila prebijena ispod koljena. Stjepana smo
sahranili u dvorištu njegove kuće. Grupa koja je sahranjivala Stjepana otišla je da sahrani
Marka Josipovića, oko 60 godina starog, nije bio vojni obveznik. Njegovo tijelo je nađena
na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Marka sam vidio. Ubijen je u desnu stranu grudi i
tragovi metaka su bili iznad desnog uha, manja rana, na lijevoj strani iznad lijevog uha je bila
rana veličine muške šake. Ležao je na lijevoj ruci na koju je iscurio mozak. Marka smo uzeli
na nosili, odnijeli ga u njegovo dvorište, sahranili ga. Klarić Anto ( Drage ), 70 godina star,
ubijen je kod svoje kuće, Muslimani su ga sahranili. Sahranjen je u rov, po priči, Civilne
zaštite Han Bile. Kuće po Brajkovićima su paljene: Josipović Fabijana, Barbić Luce,
Klarić Ante ( Dragin ), Klarić Anto ( Matin ), Klarić Stipe, Matošević Nade, Matošević
Marka, Peša Mirka je zapaljena štala, Barbić Luca se vodi kao nestala. Ona je 70 godina
stara, ja smatram da je Barbić Luca izgorila u kući. Alfonz Matković, 60 godina star,
invalid bez lijeve noge, krenuo je s autom Nike Matkovića. Kod Čekinih kuća presječen je
put, nisu mogli dalje prema Novoj Bili. Njegov sin, Stane Matković 25 godina star je htio da
ga nosi, uslijed pucnjave nije mogao. U toku povlačenja Alfons je ranjen i podlegao ranama.
Poslije 75 dana zatočeništva razmijenjen sam 16.kolovoza 1993.godine.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
Nova Bila, 14.10.1993.

[Liska]

TR 030
Svjedok: A.G. muško, 75 god.
I S K A Z
Početkom šestog mjeseca 1993. godine u jutarnjim satima, izvršen je napad Muslimanske
vojske sa svih strana. Napad je izvršen sa područja Zenice. Najmanje 5 – 6 granata palo je
poviše moje kuće, a fijukalo je i streljivo, tako da nisi bio u stanju izaći napolje. Ja sam u
svojoj kući bio sa svojom ženom, starom 70 godina. Granate su padale na području gdje su se
nalazile hrvatske kuće u Brajkovićima. U Brajkovićima je miješan sastav pučanstva;
Muslimanima i Hrvatima. Kuće su nam grupirane odvojeno. Hrvatskih domaćinstava je bilo
70, a muslimanskih 30. HVO je organizirao obranu u crti od Ovnaka do Čukala, pa prema
Han Biloj. U 12,00 sati, zbog njihove brojčane nadmoćnosti, HVO je bio primoran na
povlačenje. Kasnije, kada sam bio u logoru, na hrvatskom radiju sam čuo da je bilo oko 7
tisuća Muslimanske vojske, pri napadu. HVO se sa civilnim pučanstvom preko rudnika na
Šarice povukao prema Novoj Biloj. Ja sam sa svojom ženom ostao u kući.
Oko 18,00 sati, istoga dana napada Muslimanske vojske, ja sam sa svojom suprugom bio kod
susjeda Fabijana Josipovića. Mi nismo htjeli bježati, jer smo smatrali da nemamo zašto.
Kada smo se vraćali kući susreli su nas dvojica bojovnika Armije BiH. Rekli su: „Stoj, ruke u
vis!“ Mi nismo htjeli bježati, jer smo smatrali da nemamo zašto. Kada smo se vraćali kući
susreli su nas dvojica bojovnika Armije BiH. Rekli su: „Stoj, ruke u vis!“ Mi smo to uradili.
Supruga i ja smo primijetili kako muslimanski bojovnici obijaju kuću Matković Ante, a
drugi kola Gašića Zorana. Odveli su nas do crkve. Odatle smo vidjeli kako gori preko 20
kuća: Matošević Marka, Matošević Nade, Klarić Ante, Klarić Stipe, Barbić Marijana,
Barbić Luce, Josipović Fabijana i druge dvije nama nepoznate kuće. Tu su, pred crkvom
muslimanski bojovnici vršili vjerske obrede. Kada su završili obrede, ona dvojica istih
bojovnika su mene otjerali kući, a žena je ostala u crkvi zajedno sa ostalim preostalim
mještanima. Kada smo došli u moju kuću, počeli su sa ispitivanjima i fizičkim
zlostavljanjima. Pitali su me: „Gdje su devize.“ Ja sam im rekao da nemam deviza. Potom su
mi skinuli sat sa ruke. Počeli su me udarati. Udarali su me pištoljem po ruci, glavi i stavljali
mi cijev od pištolja u usta. Rekli su mi: „Za tri minuta moraš reći gdje su devize.“ Ja sam im
rekao, da nemam. Muslimanski bojovnik, koji mi je držao cijev od pištolja u ustima, rekao je
ovom drugom: „Zatvori ta vrata da se ne čuje pucanj“. Ja sam sebi rekao „Bože u Tvoje
ruke.“ On je izvadio cijev pištolja iz usta, nakon što sam mu ponovio da nemam deviza.
Izveli su me napolje, a jedan od njih me udario kundakom od puške, tako da sam jauknuo od
bola. Potom su me doveli u crkvu. Moja žena je primijetila da sam krvav iza vrata. Pitala me
je: “Šta su ti uradili?“ ja sam joj sve rekao. U crkvi nas je bilo zatočeno oko dvadesetoro. Oko
1 sat došli su i izmjestili su nas u jednu sobu u kući susjeda Baraća Vlade. Sutra ujutro oko
10 sati došla su naša trojica susjeda Muslimana: GRABUS FERID, star oko 41 godinu,
ARNAUTOVIĆ KEMO, star oko 32 godine i SANO, ne znam mu prezime, star oko 45
godina. Rekli su nam: „Izmjestit ćemo vas u kuću Lovre Šimića, tu ćete ostati dva-tri dana,
pa ćete se najvjerojatnije vratiti u svoje kuće. Međutim, mi smo ostali tu zatočeni nešto više
od dva mjeseca. Spavali smo na podu, a bilo nas je 37 zatočenih. To su bili većinom stare
osobe iz sela: Brajkovići, Ćukile i Podovi. Trojici zarobljenih bojovnika HVO su otjerani u
KP dom u Zenicu. Tu su bili zatočeni moji susjedi: Gašić Ivo i Anđa, Suman Marjan i
Ana, Josipović Fabijan i Nikica, Barač Filomina i Ljubo, Udovčić Mara, Josipović
Ljuba, Matošević Mara i Slavica, Matošević Zoran i drugi. Pijani bojovnici Muslimanske
vojske, kada su nailazili pored zatvora psovali su nam: „Majku ustašku“ i vikali: „Hoćete li
Herceg-Bosnu, gdje vam je Boban i dr“.
Isti dan kada su muslimanski bojovnici ušli u selo, ubili su: Stjepana Bobaša, star 67 godina
i Josipović Marka, star 56 godina. Obadvojica su bili naši susjedi i nisu ni prije bili
mobilizirani u vojski. Ubijeni su nenaoružani u svojim kućama. Zapovjednik Muslimanske
vojske je naredio da se zakopaju. Zakopani su pored kuće.
Razmijenjeni smo 20. 08. 1993. godine i trenutno sam prognanik sa suprugom.

[Liska]

šifra: ze029
OKRUŽNI VOJNI SUD U ZENICI
Broj: kri. 162/93
Zenica, 12.6.1993.
SLUŽBENA ZABILJEŠKA
sačinjena u povodu dovoženja leševa u prostorije Prosekture gradske bolnice Zenica, a u vezi
događanja na linijama borbenih dejstava jedinica III korpusa Armije R BiH na području SO-e
Zenica.
Od suda prisutni: Vlado Adamović, sudija
OD OVT Zenica prisutan: Hadžiselimović Mehmed, krim. tehničar
Od VP Zenica prisutan: Kundalić Mehmed krim. tehničar
Stručna pomoć Turkić dr. Faruk, patolog
Dana, 10.6.1993. godine dežurni sudija Okružnog vojnog suda u Zenici obaviješten je da su u
Prosekturu gradske bolnice Zenica dovezeni leševi sa područja borbenih dejstava na rajonu
Šušanj. Bližih podataka u tom momentu nije bilo.
Dežurni sudija izlazeći na lice mjesta u prisustvu naznačenim konstatira:
U Prosekturu gradske bolnice Zenica zaista dovezen veći broj leševa. a u vezi toga, pristupili su
pred prostorije prosekture rođaci i poznanici unesrećenih zahtijevajući od istraženog sudije da se
provode identifikacija obrazlažući svoju pomoć u tome. Cijeneći neophodnost poduzimanja
identifikacije pristupilo se uz pomoć sljedećih lica istoj:
Unesrećene su prepoznavali,
1. Marković Boži, Seada Škrge 3 a Zenica LK 9546/89 Zenica
2. Marković Jozo, selo Šušanj LK 7416/84
3. Marković Mijo, Saliha Skomorca 2 b Zenica LK 7707/86
4. Kolak Vinko, Zdravka Jeftića 65 Zenica LK 4722/82 Zenica
Vršeći identifikaciju naznačivani su osnovni podaci, prema naznaci lica koja su prepoznavala i
njihovim tvrdnjama, a patolog Turkić dr. Faruk dao je vizualan opis nađenih povreda, te
pretpostavljeni uzrok smrti, pa se našlo slijedeće.
Prepoznati su:
1. Vidošević Niko sin Stjepana, rođen 1922. godine nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina na prednjoj strani grudnog koša;
2. Marković Anto, sin Mate rođen 24. godine u Šušnju kod istog evidentirana ustrelina na
prednjoj desnoj strani grudnog koša i na desnoj nadlaktici,
3. Marković Vlado, sin Bariše, rođen 1922. godine, nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina u predjelu glave,
4. Vidošević Drago, zv. Dragun rođen 1909. godine nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina grudnog koša.
5.Vidošević Anto, sin Ante rođen 1916. godine nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina u predjelu glave i grudnog koša.
6. Marković Zoran, sin Joze, rođen 1956. godine nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina u glavu (isti je uniformiran u maskirnu uniformu bez oznaka)
7. Vidošević Ilija. sin Stipe, rođ. 1912. godine, nastanjen u Šušnju, kod istog je evidentirana
ustrelina u glavu,
8. Lauš Fabijan, sin Ive, rođ. 5.2.1961. godine u Travniku nastanjen u Čuklama, kod istog
evidentirana ustrelina u glavu i 4 ustreline u predjelu grudnog koša (isti unifrmiran u maskirnu
bez oznaka)
9. Marković Dragutin, sin Pave, rođ. 1933. godine, nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina u grudni koš,
10. Marković Ilija, sin Zorke, rođ. 1962. godine, nastanjen u Šušnju, kod istog evidentirana
ustrelina grudnog koša, te zamotana zavojem desna podlaktica za što vještak naznačava da je
sanirana povreda od ranije, vjerojatno ranija ustrelina),
11. Vidošević Jordan, sin Tome, rođen 1973. godine iz Šušnja, kod istog evidentirana ustrelina
u glavu,
12. Marković Rudo, sin Zorke, rođen 1951. godine iz Šušnja, kod istog evidentirana zavijena
rana od ustreline lijeve natkoljenice. Taj dio tijela deformiran vjerojatno od posljedica
iskrvavljenosti po naznaci vještaka
13. Matković Alfonzije, sin Joze rođen 1930. godine u Brajkovićima, nastanjen u
Grahovčićima, kod istog je evidentirana ustrelina u glavu,
14. Kolak Zoran sin Jage rođen u Kuli 1932. godine nastanjen negdje u Zenici, kod istog
evidentirana ustrelina grudnog koša i glave.
To su leševi koji su identificirani prema licima koji su ih prepoznavali, a za slijedeća tri leša
naznačeni su mogući podaci koji podliježu provjeri:
15. Kafadar Stipo, rođen 1920. godine, nastanjen u Šušnju, a kod leševa evidentirana ustrelina
u glavu i grudni koš.
16. NN muškarac mlađe životne dobi (naknadno prepoznat Vidošević Željko sin Ante)
pronađen preko puta kuće 106a, ispod gornje zemunice u šarenoj košulji, crnim farmericama sa
karakterističnim crnim kaišem na kome je veći broj ukrasnih nitni. Kod istog evidentirana
ustrelina u glavu i grudni koš,
17. Barbić Josipa ili Snježana, pronađena na balkonu kuće u Grahovčićima u blizini bio
automobil Yugo ZE 734-24, vlasništvo Jurešić Josipa, kod iste evidentirana ustrelina u glavu
(žena starije životne dobi),
Za ova tri lica koja su prepoznavala su izuzela karakteristične detalje odjeće i obavezali se da će
stupiti u kontakt sa mještanima toga kraja što prije saznati da li postoji lice koje bi moglo
identificirati naznačene kako bi se izvršila, odnosno za pretpostavljena lica potvrdila
identifikacija u tom pogledu.
U nastavku dana 11.6.1993. godine dežurni sudija nadalje obaviješten je da na prostoru Čukla
došlo do sahranjivanja većeg broja lica na licu mjesta, te je od Tatarević Ilijasa predstavnika
Civilne zaštite Zenica sudija dobio slijedeće podatke za ta lica:
18. Marijanović Marka Dragun (civil) 1921. godište (kod istog navodno pronađene 3 bombe),
19. Kozina Ive Pero (HVO) 1956. godište,
20. Kolenda Ivice Pero (HVO) 1964. godište,
21. Lauš Fabijana Ivica (HVO) 1940. godište,
22. Janković Marka Vinko, 1932. ili 1933. godište,
23. Stojak Joze Tomo, 1936. godište,
24. Stojak Joze Franjo, 1930. godište
25. Kozina Berta, žena Ive 1933. godište,
26. Markeša zv. Brko iz Orašca, 1938. godište
27. Šimić Nine ili Kozina Nine iz Brajkovića ili iz Čukla,
28. Gazibarić Mara, žena Pere.
NAPOMENA:
Kod lica naznačenih od 18 do 28 naznačene su godine koje mogu biti godine rođena ali pri
uzimanju podataka godišta davaoci nisu sigurni moglo se dogoditi da su zadnja broja godišta,
odnosno broj godina, pa je naznačeno da se prikuplja dalji podaci u tom pogledu iz matičnih
knjiga. Nadalje u Prosekturu gradske bolnice Zenica odvezena 11.6.1993. godine još dva leša
koja su prepoznavali ranije naznačeni u prisustvu istih lica, pa prepoznaju:
29. Čuturić Stipo, sin Draguna 1928. godište, nađen u kući br. 56 u Grahovčićima, kod istog
evidentirane ustreline u trbuh i grudni koš,
30. NN žena starije životne dobi pronađena u kući br. 56 u Grahovčićima, kod iste evidentirana
ustrelina u grudni koš, a gornja strana tijela je zapaljena. Na mjestu gdje je nađen u blizini
Čuturić Stipe, nije bilo tragova paljevine osim na tom lešu. Pretpostavljena varijanta da je
zapaljena donesena u kuću. Kod iste karakteristična tri zuba srebrene boje, metalna, a obučena u
dva šarena džempera (što se evidentira po ostacima) suknju prevladavaju plave nijanse.
Osim naznačenih 30 leševa predstavnici Civilne zaštite naznačava da je obaviješten da je
Podama kod Bukvić tranšeje zakopano 3 do 5 pripadnika HVO sa naznakama da us podaci došli
do mještana, ali ne zna ko je izvršio zakopavanje.
U svezi sa svim naznačenim kod vršenja neophodnih provjera i dalje identifikacije od VP i lica
koja su prepoznavali zatraženo je poduzimanje svih daljnjih neophodnih radnji vezano za to.
Time je konstatirano događanje u periodu 10.11. 6.1993. godine u formi službene zabilješke.
Obaveza je da se izvrši uviđaj, ali je prema podacima dobivenim od predstavnika Civilne zaštite
i Vojne policije zona u kojoj je trebalo izvršiti uviđaj, ali je prema podacima dobivenim od
predstavnika Civilne zaštite i Vojne policije zona u kojoj je trebalo izvršiti uviđaj te identificirati
mjesta i okolnosti nalaženja leševa prema tim tvrdnjama nije bezbjedna. Insistiranje istražnog
sudije da ide na lice mjesta nije shvaćeno jer je stavljena otvorena naznaka da niko ne može
garantirati sigurnost. Zatražio sam od vojne policije da mi se dostavi podatak koje se jedinice
nalaze u tom području, te mi to niko sa sigurnošću nije mogao potvrditi. Kako su predstavnici
Civilne zaštite izuzimali leševe bez sudije, tako uviđaj i nije mogao biti obavljen. Stoga je sve
nađeno i ono u čemu je dežurni sudija učestvovao naznačeno u ovoj službenoj zabilješci i u toj
formi. Stavio sam naznaku da se što prije omogući odlazak istražnom sudiji na to područje.
Naznačio sam da vojna policija, predstavnici armije, civilne zaštite i dr. ne vrše nikakve radnje
bez prisustva istražnog sudije u daljem. Obzirom da stanje leševa bez prisustva istražnog sudije
u daljem. Obzirom na stanje leševa prisutnoj rodbini, poznanicima, a na ime Marković Bože
izdao sam dozvolu za izvoz leševa i sahranu osim lica koja sa sigurnošću nisu prepoznata i NN
lica za koja sam naznačio na neophodnost dalje provjere obzirom da još postoje uvjeti za to. Od
Tatarević Ilijasa sam obaviješten da se više ne očekuje dovoz leševa sa tog područja, te sam
stoga 12.6.1993. godine odlučio prekinuti popis u ovoj zabilješci, a ukoliko se pojave nove
okolnosti iste će biti dopunjene a kod pojave novih leševa, eventualno sačinjavat će se slijedeća
službena zabilješka.
Generalna naznaka patologa je da su sva lica usmrćena iz vatrenog oružja.
Istražni sudija
Okružnog vojnog suda Zenica:
VLADO ADAMOVIĆ

[osa]

@id

neću te zamarti dalje, jer u principu zamaram sebe, znaš ne volim imati posla a i izbjegavam kontakte s gubitnicima to loše utječe na čovjeka jebo ljude koji samo kukaju, ali šta ćeš nekad popričaš, nemaš prečeg posla. da ste nešto vrijedili danas bi kontrolirali cijelu bih, a ne 23%, ne kukaj to nije nikakvo opravdanje, te nismo ovo, nismo ono, pa što niste, tko vam je bio dužan išta dati i osigurati, valjda hrvati, zbog čega, jeste li to ičime zaslužili, valjda što se niste odazvali u jna, učinili nečinjenjem to može biti čak ima tako nešto i u kaznenom zakonu, što niste skupa s četnicima ruku pod ruku, a izvini nije moglo bilo je sve dogovoreno između tuđmana i miloševića, e sad jebiga, niste znali kad je počeo rat, niste se pripremili za rat, niste znali tko vam je prijatelj a tko neprijatelj, niste znali pregovarati, niste znali u svijetu naći prijatelje, pa što ste znali, na kraju izgleda da ste još i dobro prošli, šta misliš što bi bilo da su se tuđman i milošević stvarno dogovorili.

[ld]

LD, onda idi svjedoci u Hag za Maline. Tvoj problem je sto ne vjerujes u zlocine Armije BiH. Ako meni nije problem prihvatiti da je HVO napravio mnogo zlocina u cemu je problem priznati da su npr. u Trusini ubijeni civili i streljani vojnici. Maloprije ti je izletjelo za Buhine kuce, kao bili su na prvoj liniji i time pravdas one desetine civila pobijenih na najmonstruoznije nacine. Pa i Ahmici su bili na prvoj liniji ali ja nikada ne bih napisao da se civili nisu trebali tu nalaziti i time pravdati njihov pokolj.

ja sam svjestan da je bilo zlocina,daleko od toga da ja negiram to
i ko je to uradio treba da odgovara,ali ja ne volim manipulaciju zrtavama

kao sto ima i kod bosnjaka ljudi koji su se uhvatili cifre o 200 000 pobijenih bosnjaka,sto takodje nije tacno
bosnjaka je nastradalo u bosni oko 80 000,i ja bi volio da nije ni toliko,da uopste nije niko nastradao,ni od bosnjaka,niti od hrvata,niti od srba,da nema manipulacije zrtvama,da uopste nije bio rat
da danas zivimo bez tih hipoteka ko je sta uradio u ratu

na zalost realnost je drugacija
i danas se manipulise zrtvama previse

ovdje ste postavili link o varesu,pa na jednoj od prethodnih diskusija javio se tip iz mosatara i naveo ime franjevca koji je platio cetnicima da ne pustaju hrvate i da ih vrate i poslije kad su se vratili u ta sela,armija bih je postavila straze oko sela,i zastitila ih i tokom 1993 i 1994 armija je cuvala to selo

ajde ba pocitali ste to vi sve,kad je bila rasprava o padu posavine

ne mogu da razumijem uvijek se isti vrte i uvijek ista prica,pa kad se jave ljudi iz tih dijelova bosne i kazu da nije tako,ne govorite nista,pa onda poslije par mjeseci opet isto pricate

mene interesuju podatci,svjedoci,imena,datumi,izvori,optuznice i sudjenja
ono gdje je doslo do stradanja civila,ja se licno nadam da ce svaki ucesnik zlocina biti pronadjen i kaznjene bar dozivotnom robijom
ako je i bosnjak,
civili se ne smiju ubijati,niti maltretirati,kao ni vojni zarobljenici
ali ako se dokaze za nekog da je ucestvovao u ratnom zlocinu,ja licno bih ga ili streljao ili objesio

[Liska]

Šifra iskaza: ze 005
Svjedok: A.K., žensko, 45 g.
I S K A Z
Dana 26.01.1993. ujutro u 6:00 sati probudila nas je pucnjava. U kući smo spavali, ja, muž i
kći. Ubrzo su uslijedile i detonacije. Nazvala sam suprugu muževog brata da vidim što se
događa. Rekla je da pucaju po njenoj kući. Rekla sam joj da dođe kod nas, jer da imamo
dobar podrum. Došla je ona i kći joj i druga šogorica sa sinom i dvjema kćerima. Kako još
nije svanulo uspjeli su doći do nas. Pucnjava se nastavila i narednih sat vremena.
Jedan rasprskavajući metak razbio nam je podrumski prozor. Nakon toga začuli su se povici
"Allah Uegber!", "Otvarajte!". Ja sam potrčala i rekla : "Ne pucajte, otvorit ću!" Primila sam
za kvaku ali je metak prosvirao bravu, ali me nije okrznuo. Vrata su se otvorila sama.
Ukazala su se dvojica vojnika s uperenim puškama i rancima na leđima. Bili su u maskirnim
uniformama. Preko čela su imali zelene trake i zelene beretke na glavi. Plakali smo i molili da
nas ne ubiju. Rekli su: "Ne bojte se ništa! Mi ne ubijamo žene i djecu. Nismo mi ustaše i
četnici! Mi smo muslimanska vojska!" Vidjeli su da su samo žene i djeca. Rekli su nam da se
ne mičemo i da će se odmah vratiti.
Preplašeni čekali smo, a potom su dolazili još tri puta po dva vojnika i govorili da se ne
mičemo. Kad su ovi zadnji došli naredili su da što prije izađemo iz podruma. Pred sobom su
dotjerali Vinka Kegelja (rođen 1940.). Vinko je imao modricu na licu i naoteknutu bradu.
Bio je u civilu. Kad smo izišli priključili su nas ostalim Hrvatima koje su pohvatali i tjerali
nas u muslimanski dio sela. U Dusini je bilo 7 hrvatskih kuća, a primili smo i Srbina Voju
Stanišića (rođenog 1924.) i njegovu ženu Gospavu (rođenu 1926.). Selo je bilo puno vojske.
Tukli su naše muškarce i Srpkinju Gospavu. Doveli su nas kod kuće ZUHDIJE ELVIDA.
Od seoskih Muslimana vidjela sam NIJAZA ELVIDA, FILDU ĆAGU i ... Bilo je i drugih
ali se ne mogu sjetiti. S obzirom da je bilo još desetak naših vojnika u zaseoku Brdo koji se
nisu predali, pa su razdvojili djevojke, mlađe žene i sve muškarce da ih koriste kao živi štit.
Nas ostale su vratili u kuću Stipe Kegelja odvedeno nas je oko 20-ak. Bilo je pripomenuti da
je tu večer u naše kuće stiglo oko 40-ak ljudi iz Višnjice i Lašve koji su bježali u pravcu
Busovače. Kuća Stipe Kegelja je bila pogođena granatom i unutra je vladao nered. U kuhinji
gdje su nas ugurali nije bilo prozora, bio je izvaljen. S obzirom da je bio snijeg bilo je užasno
hladno. Straža nas je čuvala.
Nakon jedno 2 sata, oko 10 sati, stigli su oni koji su korišteni kao živi zid. Stavili su nam i
zvono iznad vrata, da nitko ne bi mogao izaći. Sve su njih potrpali sa nama. Muškarci su bili
krvavi i u modricama, a djevojke i žene preplašene. Potom je ušao vojnik, meni nepoznat i
rekao: "Govorite gdje je oružje. Ako mi i metak otkrijemo pobit ćemo vas i djecu!" Moj muž
im je dao već prije pušku. Tražili su minobacače, PAM-ove... Muž je rekao: "Što sam imao
dao sam!" "Daj da mu ubijemo kćer", rekli su i povukli je za ruku. Svi smo zapomagali, a
muž je rekao: "Ubijte mene, nemojte nju". Onda su je pustili. Potom su počeli izvoditi
muškarce, jednog po jednog i pretraživali kuće i ispitivali ih, a potom ih vraćali. Muškarci su
se vraćali krvavi i modri. U jednom momentu dotrčao je jedan vojnik koji je bio potpuno
rastrojen.
Vikao je: "Poginuo mi je komandant, sve ću vas pobiti!" Oni su zalupili vratima i otpočelo je
pucnjava po kući, a kroz vrata je dolazio miris benzina. Mislili smo da smo svi gotovi.
Pucnjava po kući i vika je trajala 15 minuta i onda se sve umirilo. Nakon toga došao je vojnik
AHMET ELVIDA sa spiskom i dao nepoznatom vojniku koji je otpočeo s prozivkom.
Prozivali su sljedeće:
1. Mladen Kegelj (rođen 1969.)
2. Niko Kegelj (rođen 1938.)
3. Vinko Kegelj (rođen 1940.)
4. Stipo Kegelj (rođen 1931.)
5. Milenko Rajić (rođen 1970.)
6. Franjo Krišto (rođen 1931.)
7. Vojo Stanišić (rođen 1924.) - Srbin
8. Ivica Kegelj (rođen 1957.)
9. Pero Ljubičić (rođen 1924.)
Kad su mi prozvali supruga ja sam zaplakala i rekla: "Kud ga vodite, on nije ništa kriv!"
"Vodimo ih sunetiti", odgovorili su vojnici uz smijeh. Nepoznat vojnik me je odgurnuo i
rekao: "Ja ću ih ubiti!" i zalupio vratima. Kada su ih izveli, nakon desetak minuta čuli smo
rafale. Pitala sam vojnika do sebe: "Šta se događa?". Rekao je: "Isprobavamo naše oružje."
Bilo je to oko 15:00 sati po mojoj procjeni. Pitala sam jednog vojnika: "Čemu sve ovo?" On
je odgovorio: "Naš zadatak je očistiti ovaj teren. Zahvalite Bogu što vam nisu došli
Krajišnici! Tek bi onda vidjeli šta bi bilo s vama!" Preostali dio dana do 18:00 sati proveli
smo u kući. Vojnici su se smjenjivali, neki su čak pokušali biti fini, a većina nas je vrijeđala i
maltretirala.
Oko 18:00 sati rekli su nam da moramo ići u Lašvu, jer da tamo HVO hoće napasti njihovu
vojsku. Pretresli su nam sve stvari i potjerali nas. Išli smo u koloni, a muslimanski vojnici
oko nas. Usput su nas kao i prije psovali i vrijeđali: "Eto vam Herceg-Bosna! Jebo vas
Kordić, di vam je sad Kordić" i tome slično. Hodali smo po snijegu i ledu nekih sat
vremena. Smjestili su nas u školu u kojoj su već bili dotjerani svi Hrvati iz Višnjice i Lašve.
Rekli su nam da ćemo ostati dva do tri dana. Obećali su hranu, ali je nikad nisu dali. U 02:00
sata poslije ponoći su nam rekli da smo slobodni i da možemo ići. Razišli smo se po kućama
poznanika u Lašvi. Sutradan smo otišli u Zenicu u HDZ da tražimo pomoć. Nahranili su nas i
saslušali. Smjestili su nas u rudarski hotel, a nakon toga smo se razmjestili kod rodbine.
Tamo smo od preživjelih, od Ivice Kegelja i Franje Krište doznali da su ostali strijeljani,
masakrirani i mučeni. Razgovarajući kasnije s osobama koje su bile korištene kao živi zid
doznala sam da su se svi naši vojnici koji su bili na položaju predali. Ukupno je odvedeno u
KP dom preko 20 muškaraca. Žene i djevojke iz živog zida kažu da im se prijetilo
silovanjem, ali da ih nitko nije dirao. U događajima u Dusini u borbi su poginuli:
1. Franjo Rajić (rođen 1965.)
2. Draženko Kegelj (rođen 1973.)
Strijeljani su:
1. Niko Kegelj (rođen 1938.)
2. Vinko Kegelj (rođen 1940.)
3. Stipo Kegelj (rođen 1931.)
4. Mladen Kegelj (rođen 1969.)
5. Augustin Radoš (rođen 1964.)
6. Pero Ljubičić (rođen 1924.)
7. Zvonko Rajić (rođen 1957.)
8. Vojo Stanišić (rođen 1924.)
Ranjeni su:
1. Marko Rajić (rođen 1943.)
2. Nedjeljko Rajić (rođen 1973.)
3. Blačko Bošnjak (rođen 1963.)
Iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a o njegovoj autentičnosti i provjerljivosti svjedočim
potpisom na svakoj stranici.
U Busovači, 2. listopada 1993.

[Liska]

Svjedok: D.K., žensko
I S K A Z
Do 22.12.1993. živjela sam u Križančevu selu do 6:30 sati. U 6:00 sati ujutro ustala sam s
namjerom da napišem pismo bratu i snahi u Zagreb. Muž je ustao ranije da skuha kavu i
naloži vatru. Muž nije uspio popiti kavu već je otišao u 6:10, bez puške jer su puške mijenjale
smjene u rovovima odnosno na crti razgraničenja. U 6:20 iznjela sam djevojčicu od 7 godina
iz sobe u kuhinju ne znajući da ću za pet minuta napustiti kuću jer su već tada padale granate.
Otrčala sam do prve susjede. Na njenom dvorištu sam susrela drugu susjedu Anđu u spavaćici
sa kćerkom Danicom i dvoje unučadi Dajanom i Anom. Rekla mi je da je moj suprug ranjen
i da su Muslimani kod njene kuće. Tad sam shvatila da moram bježati jer su od moje kuće bili
udaljeni samo 100 metara. Susjeda Anđa i ja izišle smo među zadnjima. Od kuće smo bili
700-800 metara. Okrenula sam se i vidjela veliki plamen. Gorjela je štala, šupa, garaža od
susjede Ružice Križanac (Ružica je stara oko 50 ili 51 godinu). Ružica je zaplakala, ne zbog
kuće koliko zbog sina koje je poginuo od muslimanske ruke te je i mrtav ostao u tuđim
rukama.
Moje djete je otrčalo sa susjedom Danicom. Po stizanju u Vitez moja curica je otrčala sa
mladim ženama. Putem kojim smo bježali naišli smo na ranjenog hrvatskog vojnika, pomogli
smo ga prebaciti do Viteza, a odatle u bolnicu u Novu Bilu. Njegovo je ime Franjo Šamija. U
Vitezu sam saznala da mi je muž teško ranjen. Moj muž je umro u bolnici u Novoj Biloj, prije
11:00 sati istog dana.
Četvrti dan, u nedjelju, vratila sam se u Križančevo Selo gdje sam po njivama, putevima i
ispred kuća vidjela leševe.
U Vitezu, snaha od moje susjede nazvala je kući u Križančevo Selo i isti momenat je bacila
slušalicu iz ruke. Na moj upit što se dogodilo rekla je: "Armija BiH". Birali smo ponovo broj
u želji da ja sa njima razgovaram. Kad smo ih dobili pozdravila sam ih sa "Dobar dan!" i
pitala sam s kim razgovaram. Odgovoreno mi je: "Zovem se TERAHIJA, iz Počulice (selo u
neposrednoj blizini sa većinskim muslimanskim življem)." Pitala sam ga zašto pale, ne
znajući da su ubili već toliki broj ljudi i žena. Rekla sam im: "Koji vi to suživot hoćete ako
palite i ubijate ljude?" Odgovorio mi je: "Zapalio sam onu štalu da se zna da smo tu." Isto
tako spomenula sam mu moje susjede Muslimane i rekla sam da mu svi mogu posvjedočiti da
smo ih ispratili sa suzama, da su ponijeli što su htjeli i da nikome nije falila dlaka s glave,
spomenuvši da su oni zauzvrat Hrvate s Počulice ispratili mecima, na što mi je on odgovorio
da se sve zna, da mu je ispričala moja susjeda BIHASA što potvrđuje da je istina da su oni
dobrovoljno iselili odvozeći sve što su željeli. Rekao mi je da se vratimo da nam se ništa
ružno neće dogoditi. Pitala sam: "Što poslije, kad se vratimo?" Odgovorio mi je da ćemo
samo lijepo biti zatvoreni. Dok sam s njim razgovarala neprestano sam čula drugi glas koji ga
je opominjao da je dosta razgovora. Po boji glasa zaključila sam da je mlađi čovjek što sam
mu i rekla pitajući ga zašto sve to. On mi je priznao da ima 30-ak godina. Kad nam je uputio
poziv da se vratimo rekla sam da ćemo razmisliti ne znajući za dimenziju žrtava koje su ostale
u Križančevu Selu.
Svakih 10-15 minuta stizale su informacije o poginulim civilima (Kata, Matilda, Stipo,
Franjo). Svi stariji od 50 godina ubijeni na kućnom pragu. U bježanju je ranjena Stanislava
Maros zvana Beba, a muž joj je poginuo isto tog jutra.
Tog ranog jutra u Križančevu Selu je poginulo više od 30 ljudi i to sve bez puške. Baka Kata,
star 70-ak godina, pričala mi je jer je sve gledala sa prozora svoje kuće ne znajući što se
događa. Zvali su ispred moje kuće: "Što ne pucate?" stoga pretpostavljam da su cijelu akciju
predvodili naši susjedi.
Poginule osobe iz Križančeva Sela su:
1. Dragan Križanac rođen 1945.
2. Dragan Križanac zvani "Čuran" star oko 30 godina
3. Tomo Križanac star oko 30 godina
4. Anto Križanac star oko 52 godine
5. Joso Križanac rođen 1938.
6. Franjo Križanac imao je više od 60 godina
7. Ivica Križanac star oko 30 godina
8. Ranko Križanac star oko 30 godina
9. Slavko Maros star oko 45 godina
10. Jerko Miličević star između 50 i 60 godina
11. Ivo Šamija star skoro 60 godina
12. Marinko Šamija star između 20 i 30 godina (brat Blaženov)
13. Blažen Šamija star između 20 i 30 godina (brat Marinkov)
14. Jozo Jakešević izbjeglica iz Jajca
15. Kata Alilović (majka Marinkova)
16. Marinko Alilović (sin Kate)
17. Franjo Alilović
18. Jozo Tomić
19. Matilda Pranjković
20. Josip Pranjković zvani "Čop"
21. Stipo Livančić
22. Milorad Nedić (srpske nacionalnosti)
23. Zdravko Kozina
24. Jako Maros
25. Ivo Knežević (otac Nikin)
26. Niko Knežević (sin Ive)
27. Stipo Štrbac
28. Snježa Kovačević (srpske nacionalnosti)
29. Zoran Čečura zvani "Vitko"
30. Dragan Rajić
31. Goran Livančić - poginuo od snajpera
32. Ante Grebenar
33. Ivan Grebenar
34. Ivica Maros
To je samo što se to jutro dogodilo u Križančevu Selu, a istog momenta desila se
muslimanska agresija na Grobčić i Šafradine gdje su ginuli civili i vojnici, među 71 osobom
ukupno poginulih sa Križančevim Selom.
Još trojica izbjeglica, među njima dva brata sa prezimenom Delije, a trećem ne znam prezime.
Sredinom siječnja 1994. Međunarodni crveni križ, UNHCR i predstavnici vlasti izvukli su 30
tijela iz masovne grobnice koja se nalazi na lokaciji Crvena zemlja. Identifikacija je izvršena
u Vitezu a nemoguće ih je bilo prepoznati po bilo čemu drugom osim garderobe po kojoj su ih
roditelji prepoznali.
U Vitezu i okolici ubijali su stoku, krupnu i sitnu, jednom riječju sve što se kretalo. U
Križančevu Selu krave zavezane za jasle lancima, zapalili su. Dok su one umirući mukale,
muslimanski vojnici sa crvenim i zelenim beretkama svirali su harmoniku i plesali.
U Vitezu, 22. veljače 1994.

[ld]

liska stvrno sramota i tuga sto su ti civili zaplatili
iskreno se nadam da ce ti svjedoci podnijeti tuzbe na sudu i da ko god je ucestvovao u pljackanju civila i maltretiranju i ubijanju da ce ga pravda stici
i da ce istina izbiti na vidjelo i da se odvoje civili od bojovnika i kako je doslo do smrti tih ljudi
da li su hladnokrvno ubijeni ili u toku borbi

jer niko nema pravo da ubije civila na pravdi Boga

procitao sam sve i stid me je
da li si ti procitao sa sudjenja za ahmice,kakav je tvoj odgovor

[Liska]

Imam ovoga da bih danima mogao postavljati. Zasto nije procesuirano nije pitanje ni za mene a ni za tebe. Nisam bas siguran da bi ljudi lagali a o ovim i drugim zlocinima spomenutim u izjavama se vrlo malo ili skoro nikako zna. A ovi civili sigurno vise nemaju snage da se pate po sudovima.

[ld]

Imam ovoga da bih danima mogao postavljati. Zasto nije procesuirano nije pitanje ni za mene a ni za tebe. Nisam bas siguran da bi ljudi lagali a o ovim i drugim zlocinima spomenutim u izjavama se vrlo malo ili skoro nikako zna. A ovi civili sigurno vise nemaju snage da se pate po sudovima.

nisi u pravu,oni ako je ovo istina moraju da sve i jednog tuze,da izadju na sud i da ih tuze
kao sto se nedavno javili da tuze sefera,bez obzira sto ga je hag oslobodio

jer sve dok se ne izadje na sud i dok ne dodje do suocavanja svjedoka i tuzenih necemo doci do istine

ja licno da mi je neko ubijen kao sto su ljudi u ovim iskazima navodili,ja bi se ganjao po sudovima do kraja zivota,samo da pravda stigne zlocince

sve ostalo moze da bude samo propaganda
nego da li si promijenio misljenje da su ahmici prva linija,a ako znas teren u lasvanskoj dolini obnda ti je i poznatao gdje su ahmici,a gdje su bile prve linije
i iskazi onih unproforaca i svjedoka,jesl procitao

evo imam i ja nesto,ali ovome se sudi
ja se nadam de ce i hrvatski civili isto to da urade,da se dokaze istina,da li je to se dogodilo ili ne i da eventualni krivci odgovaraju

jer propaganda je cudo,imas masu primjera propagande na svim stranama,sagolj,dijana,praljak i njegova knjiga itd...

Do
Ivica Rajić, također poznat kao Viktor Andrić, rođen 5. svibnja, 1958. u Johovcu, općina Kiseljak, Republika Bosna i Hercegovina.
Datum uhičenja: 5. travnja 2003.
Prebačen na MKSJ: 24. lipnja 2003.
Prvo stupanje pred Sud: 27. lipnja 2003, izjasnio se da nije kriv po svim točkama optužnice.


Optužnica: ("Stupni Do")

Činjenični navodi

Prvobitna optužnica je potvrđena 29. kolovoza 1995. Izmijenjena optužnica je podnesena 14. siječnja 2004., nakon naloga Raspravnog vijeća od 12. siječnja 2004. U optužnici se u općim crtama navodi da je Ivica Rajić bio zapovjednik Druge operativne skupine Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u operativnoj zoni srednje Bosne sa sjedištem u Kiseljaku. Kao zapovjednik, Ivica Rajić je de jure i de facto imao nadzor nad i zapovijedao je raznim jedinicama HVO-a u svojem području odgovornosti (uključujući općine Kiseljak, Kakanj i Vareš).

U optužnici se navodi da je 23. listopada 1993., Ivica Rajić, s odobrenjem svojih nadređenih u HVO-u, uhitio ili naredio uhićenje nekoliko lokalnih dužnosnika - bosanskih Hrvata u gradu Varešu u srednjoj Bosni. Istoga dana snage HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića pretražile su Vareš i uhitile više od 250 muškaraca - Muslimana, ne obraćajući pažnju na to jesu li bili civili ili vojne osobe. Tijekom uhićenja muškaraca Muslimana, vojnici HVO-a ulazili su u njihove kuće, fizički i psihički maltretirali ukućane i osobe koje su ondje bile prisutne te su ih opljačkali. Uhićeni muškarci bili su zatočeni u užasnim uvjetima u dvije škole u Varešu.

U optužnici se navodi da su 23. listopada 1993. snage HVO-a pod Rajićevim zapovjedništvom napale selo Stupni Do. Nakon što su zadobili nadzor nad raznim dijelovima sela, vojnici HVO-a su istjerali civilno stanovništvo iz njihovih domova, opljačkali ih, seksualno zlostavljali žene Muslimanke i namjerno ubili barem 31 Muslimanskog stanovnika – uključujući muškarce, žene i djecu. Napad HVO-a na Stupni Do rezultirao je smrću barem 37 Muslimana. Tijekom i poslije napada gotovo cijelo je selo bezobzirno uništeno.

Prema optužnici, Ivica Rajić je 27. prosinca 1993. obavijestio HVO da će promijeniti ime u . Dana 30. prosinca 1993., je razriješen dužnosti u zapovjedništvu HVO-a, a je imenovan na njegovo mjesto. U optužnici se navodi da je Ivica Rajić, također poznat i kao Viktor Andrić, zapravo nastavio djelovati i izvještavati kroz svoj bivši zapovjedni lanac.

Optužbe

Ivica Rajić je optužen temeljem individualne kaznene odgovornosti (članak 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i temeljem svoje zapovjedne odgovornosti (članak7(3)m Statuta):

u pet točaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (članak 2 – namjerno ubijanje; nečovječno postupanje (uključujući seksualno zlostavljanje); protuzakonito zatočenje civila; prisvajanje imovine; rasprostranjeno uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom te izvedeno protuzakonito i bezobzirno) i
u pet točaka za kršenja zakona i običaja ratovanja (članak 3 – ubojstvo; teške povrede osobnog dostojanstva, posebno ponižavajući postupci (uključujući seksualno zlostavljanje, okrutno postupanje; pljačka javne i privatne imovine; bezobzirno uništavanje sela ili uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom).

[Real Khan]

@id

neću te zamarti dalje, jer u principu zamaram sebe, znaš ne volim imati posla a i izbjegavam kontakte s gubitnicima to loše utječe na čovjeka jebo ljude koji samo kukaju, ali šta ćeš nekad popričaš, nemaš prečeg posla. da ste nešto vrijedili danas bi kontrolirali cijelu bih, a ne 23%, ne kukaj to nije nikakvo opravdanje, te nismo ovo, nismo ono, pa što niste, tko vam je bio dužan išta dati i osigurati, valjda hrvati, zbog čega, jeste li to ičime zaslužili, valjda što se niste odazvali u jna, učinili nečinjenjem to može biti čak ima tako nešto i u kaznenom zakonu, što niste skupa s četnicima ruku pod ruku, a izvini nije moglo bilo je sve dogovoreno između tuđmana i miloševića, e sad jebiga, niste znali kad je počeo rat, niste se pripremili za rat, niste znali tko vam je prijatelj a tko neprijatelj, niste znali pregovarati, niste znali u svijetu naći prijatelje, pa što ste znali, na kraju izgleda da ste još i dobro prošli, šta misliš što bi bilo da su se tuđman i milošević stvarno dogovorili.

E, neka si nam baš napisao, hvala ti na ovome... Nisi ni svjestan koliko si u stvari učinio za BUDUĆNOST Bosne i Hercegovine, koja će jednoga dana biti potpuno slobodna država. Ove tvoje riječi će poslužiti kao odličan PODSJETNIK svim Bosancima kako se ne može nikome vjerovati.
SAMO DA ZNAŠ, OVAJ PUT NISMO GOLORUKI, I ODAVNO NISMO NAIVNI KAO 1992. VI SE SLOBODNO DOGOVORITE S KIME HOĆETE, EVO IMATE VEĆ DOGOVORE SA DODIKOM I BLAGOSLOV ONOG ČETNIČKOG POPA IZ TREBINJA, PA BUJRUM... Prvi put smo se uspjeli odbraniti i spriječiti svoj nestanak, ali drugi put...ovo prvo neće biti prioritet.

[ld]

Miroslav Bralo - Cicko


MIROSLAV BRALO poznat i kao "CICKO" rođen je 13. oktobra 1967. u Kratinama, općina Vitez. Sada živi u Nadiocima. Prije rata radio je u tvornici "Slobodan Princip Seljo". Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica BRALO je bio pripadnik grupe specijalnih snaga u okviru HVO zvane "Džokeri".


OPTUŽNICA


Prvobitna optužnica protiv Miroslava Brale podnesena je 3. novembra 1995., potvrđena 10. novembra 1995. i objelodanjena 12. oktobra 2004. Tužilaštvo je 19. jula 2005. podnijelo izmijenjenu optužnicu (dalje u tekstu: optužnica) u okviru sporazuma o izjašnjavanju o krivici sklopljenog između optuženog i Tužilaštva.

U optužnici se navodi da su barem od januara 1993. pa barem do sredine jula 1993., oružane snage Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna (HZ HB), poznate kao Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), bile u oružanom sukobu s oružanim snagama Vlade Republike Bosne i Hercegovine (BiH). Dalje se navodi da je od početka neprijateljstava u januaru 1993., HVO napadao sela nastanjena uglavnom bosanskim Muslimanima u dolini rijeke Lašve u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine i da je rezultat tih napada bio veliki broj mrtvih i ranjenih civila.

Pored toga, u optužnici se navodi da su civili zarobljavani, odvoženi iz svojih mjesta stanovanja, tjerani na prisilni fizički rad, mučeni, te seksualno, fizički i mentalno zlostavljani. HVO je uhapsio na stotine bosanskih Muslimana civila i odveo ih na mjesta kao što su kino-dvorana i veterinarska stanica u Vitezu, koja su korištena za pritvaranje.

U optužnici se navodi da je Miroslav Bralo, poznat i kao "Cicko", za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, bio pripadnik grupe specijalnih snaga u okviru HVO-a zvane "Džokeri". Optuženi se za zločine navedene u optužnici teretio na osnovu individualne krivične odgovornosti. U optužnici se navodi da je 16. aprila 1993., Miroslav Bralo zajedno s drugima učestvovao u iznenadnom napadu na selo Ahmići. Svrha i cilj napada bili su da se izvrši etničko čišćenje Ahmića, da se pobiju svi vojno sposobni muškarci Muslimani, da se spale sve kuće Muslimana i da se iz sela pod prisilom protjeraju svi stanovnici Muslimani. U optužnici se dalje tvrdi da su jednog dana između 21. aprila 1993. i 10. maja 1993., na području sela Kratine, Miroslav Bralo i drugi pripadnici HVO-a uhapsili tri nenaoružana muškarca Muslimana, odveli ih u obližnju štalu i prematili. Nekoliko sati kasnije, Miroslav Bralo je istu trojicu muškaraca Muslimana odveo na jedno šumovito područje, gdje ih je ubio. Takođe se navodi da je u periodu od 21. aprila 1993. do 10. maja 1993., Miroslav Bralo u saradnji s drugim pripadnicima HVO-a držao zatvorene civile bosanske Muslimane koje je prisiljavao da kopaju rovove oko sela Kratine. Pored toga, Miroslav Bralo je prisiljavao zatvorenike Muslimane da praktikuju jedan obred katoličke vjere pod prijetnjom nanošenja tjelesnih povreda i smrti.

Izjasnio se krivim i osuđen na 20 godina zatvora

Neki od zločina za koje je osuđen:

Ubistvo; progon; silovanje; mučenje; nečovječno postupanje (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja, zločini protiv čovječnosti)

. Ubistvo Mirnese Salkić, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva 14 civila bosanskih Muslimana - sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića - od kojih su devetero bila djeca.

. Ubistvo tri uhapšena muškarca Muslimana.

. Okrutno silovanje i mučenje jedne žene bosanske Muslimanke - svjedokinje A - kao i njeno zatočeništvo tokom otprilike dva mjeseca gdje su je oni koji su je držali u zarobljeništvu i dalje napastvovali kada im se to prohtjelo.

. Učestvovanje u nezakonitom zatočenju i nečovječnom postupanju s civillima bosanskim Muslimanima koji su korišteni za kopanje rovova oko sela Kratine i kao "živi štitovi" u cilju zaštite snaga HVO-a od snajperskog djelovanja.

. Podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, na području doline rijeke Lašve u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine.


SPORAZUM O IZJAŠNJAVANJU O KRIVICI


Dana 19. jula 2005., Pretresno vijeće I održalo je raspravu kako bi razmotrilo sporazum o krivici sklopljen između Miroslava Brale i Tužilaštva. Bralo je priznao svoju krivicu po svih osam tačaka izmijenjene optužnice. Činjenična osnova u kojoj se opisuju ti zločini i Bralino učešće u njima nalazi se u pisanom obliku u prilogu sporazuma o izjašnjavanju o krivici. Pretresno vijeće je prihvatilo potvrdno izjašnjavanje o krivici nakon što se uvjerilo da je ono dobrovoljno, neopozivo i dano uz potrebni stepen obaviještenosti, i nakon što je potvrdilo da postoji dovoljna činjenična osnova za zločine i učešće optuženog u njima.


IZVINJENJE


Dana 7. oktobra 2005., Miroslav Bralo je sporazumu o izjašnjavanju o krivici i činjeničnim osnovama priložio i svoje lično izvinjenje. U rukom napisanoj izjavi, Bralo je rekao sljedeće:

"Ime mi je Miroslav Bralo.

Želio bih da se lično izvinim svim žrtvama koje sam povredio i svim članovima njihovih obitelji koje sam povredio onime što sam učinio. Želim da kažem da mi je iskreno žao za sve njihove patnje. Ono što sam rekao u sudu poslednji put zaista sam i mislio: kriv sam i duboko se kajem.

Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svim onima koji su morali da prođu kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Želio bih da se izvinim i mnogim ljudima koji i danas žive u strahu i očaju raseljeni širom svijeta.

Činjenična osnova mojih priznanja krivice je prihvaćena. Ona je istinita. Jedna od najtežih tačaka je prva, ona koja govori o progonima i zločinima protiv čovječnosti. Meni je to posebno žao kao čovjeku. Svjestan sam da se radi o mojim zločinima, koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima, nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima, i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Ja sam uvijek znao da je to djelanje pogrešno i da će svako znati da je pogrešno i da za takvo djelanje nema i ne može biti opravdanja.

Ja sam svjestan da sam se loše ponašao. Ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna, mislim i na ostale, a mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga. Stidim se svojih djelovanja i stidim se svog ponašanja.

Ne, to nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tom času, dobri vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u što sam se pretvorio i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije je živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme.

Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovom svijetu.

Tribunal mora da se bavi mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put napred da se kaže istina i da se prestane sa poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao, pogotovo pred samim sobom.

Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu. Iskreno se nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratiće agoniju mnogih obitelji.

Mogao bih reći nek svako ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa susjedom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu vjerovat će i susjed i sud.

Kada sam se našao na Tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a i više, ja sam dužan.


PRESUDA PRETRESNOG VIJEĆA


Pretresno vijeće je Miroslava Bralu osudilo na 20 godina zatvora za učešće u višestrukom ubistvu, silovanju, mučenju, protivpravnom zatočenju i nečovječnom postupanju s civilima bosanskim Muslimanima, među njima i jednog broja djece, u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine (BiH) od januara do sredine jula 1993.

Dana 19. jula 2005., ovaj bivši pripadnik "Džokera", antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća odbrane, izjasnio se krivim za cijeli niz ratnih zločina počinjenih u selima Ahmići i Nadioci u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine i oko njih.

Pretresno vijeće je prilikom odmjeravanja kazne analiziralo težinu krivičnih djela koja je Miroslav Bralo počinio i uzelo u obzir sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnih djela koje ta djela otežavaju. Vijeće je konstatovalo sljedeće:

Što se tiče prve tačke optužnice - odnosno optužbe za progon kao zločin protiv čovječnosti - Pretresno vijeće je primijetilo da je tu riječ o izrazito teškom krivičnom djelu, s namjerom da se diskriminira konkretna grupa ljudi u kontekstu rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo. Radi se o stanovnicima bosanskim Muslimanima sela Ahmići i Nadioci, koja su u aprilu 1993. napale snage Hrvatskog vijeća obrane.

Miroslav Bralo je učestvovao u tom napadu kao pripadnik jedinice "Džokeri", antiterorističkog voda 4. bataljona Vojne policije HVO-a. Priznao je kažnjivo ponašanje koje predstavlja progon tokom napada, uključujući ubistvo Mirnese Salkić, podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva četrnaest civila bosanskih Muslimana - sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića - od kojih su devetero bila djeca. Pretresno vijeće je konstatovalo da ta krivična djela čini još težim velik broj žrtava i mladost nekih od žrtava. Pretresno vijeće uzelo je u obzir i izjave koje je tužilac dostavio o tome kakav je uticaj zločin progona koji je Miroslav Bralo počinio imao i još uvijek ima na one koji su njime direktno pogođeni. Izjave svih tih ljudi dale su sliku uništenih života i egzistencija, kao i ogromne trajne boli i traume.

Što se tiče druge tačke optužnice, koja se odnosi na ubistvo trojice zarobljenih muškaraca Muslimana koje je Miroslav Bralo izvršio u aprilu ili maju 1993., a za koje se tereti u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, Pretresno vijeće je ponovo primijetilo da je i tu riječ o izrazito teškom krivičnom djelu. Štaviše, Vijeće je zaključilo da je to djelo otežano činjenicom da je bilo više žrtava ubistva. Vijeće je u obzir uzelo i uticaj ovog zločina na porodice preminulih i saslušalo iskaz o ogromnom strahu i boli koje proživljava jedan od članova tih porodica, što je posljedica djela Miroslava Brale.

Treća, četvrta, peta i šesta tačka optužnice odnose se sve na Bralino učešće u silovanju i zatvaranju jedne žene, bosanske Muslimanke - svjedokinje A - od strane "Džokera". U maju 1993. Miroslav Bralo je više puta silovao tu ženu u prisustvu drugih vojnika, prijetio joj da će je ubiti, pred njom premlatio jednog muškarca, ujedao je i ejakulirao po njenom tijelu. Vijeće je zaključilo da to okrutno silovanje i mučenje, kao i njeno zatočeništvo tokom otprilike dva mjeseca dok su je oni koji su je držali u zarobljeništvu napastvovali kada im se to prohtjelo, predstavljaju krajnje izopačene zločine. Pretresno vijeće je utvrdilo da Bralino kažnjivo ponašanje dodatno otežava to na koji je način on nastojao poniziti, zastrašiti i povrijediti svoju žrtvu, pri čemu je primilo k znanju napomene svjedokinje A u vezi s traumom koju je doživjela i koju i nadalje proživljava.

Konačno, sedma i osma tačka optužnice odnose se na Bralinu upletenost u protivpravno zatočenje i nehumano postupanje s civilima bosanskim Muslimanima, koji su u aprilu i maju 1993. korišteni za rad na iskopavanju rovova oko sela Kratine. Ti civili koristili su se i kao "živi štitovi" za zaštitu snaga HVO-a od snajperske vatre. Miroslav Bralo i drugi sprečavali su te civile da pobjegnu, a Bralo ih je prisiljavao da praktikuju katolički vjerski obred. Pretresno vijeće je ponovo konstatovalo da je i tu riječ o krivičnim djelima izrazito teške prirode i da je Miroslav Bralo svojim ponašanjem prekršio temeljne postavke međunarodnog humanitarnog prava. Ova krivična djela takođe je otežao broj žrtava.

Pretresno vijeće je stoga zaključilo da je Miroslav Bralo izvršio cijeli niz užasnih zločina, koje valja jasno osuditi. Za ta djela ne može postojati izgovor ili opravdanje, niti se može proniknuti u njegove razloge za zlostavljanje tolikog broja ljudi.

U svrhu odmjeravanja kazne, Pretresno vijeće je u odnosu na težinu krivičnih djela ocijenilo eventualno predočene olakšavajuće okolnosti. Odbrana je iznijela mnogo faktora koje treba razmotriti kao olakšavajuće, od kojih je Pretresno vijeće neke prihvatilo. Prva i najvažnija olakšavajuća okolnost je činjenica da se Miroslav Bralo izjasnio krivim za svoja djela, i to znatno prije početka suđenja. Pretresno vijeće je izjavilo da takvo izjašnjavanje o krivici predstavlja iskreno prihvatanje lične odgovornosti i daje znatno veći doprinos pomirenju ljudi na području zahvaćenom sukobom od zaključka o krivici nakon suđenja na kojem optuženi uporno poriče svoja djela. Vijeće je dalje izjavilo da se time takođe ranjive žrtve i svjedoci mogu poštedjeti svjedočenja na suđenju, a unapređuje se i djelovanje Međunarodnog suda. Osim toga, Pretresno vijeće je smatralo značajnim i to da je Miroslav Bralo priznao krivično djelo progona za koje se u optužnici isprva nije teretio, što je dovelo do uvođenja tačke 1 u izmijenjenu optužnicu.

Predočeni su i dokazi o kajanju Miroslava Brale, uključujući njegove pisane i usmene izjave, kao i o njegovim nastojanjima da pomogne u lociranju i ekshumaciji tijela onih koje su ubili on i drugi tokom napada na Ahmiće, te identifikaciji miniranih područja. Pretresno vijeće je prihvatilo da je njegovo kajanje doista iskreno i od srca i da je od kada su zločini izvršeni doživio ličnu transformaciju. Pretresno vijeće je bilo sigurno da će se taj proces transformacije nastaviti dok bude služio svoju kaznu i da će ta kazna imati dodatni rehabilitirajući učinak. Pretresno vijeće takođe je prihvatilo da je Bralo pokušao okajati svoje zločine time što se angažovao u društveno korisnom radu i pomogao da se pronađu ostaci nekih od njegovih žrtava.

Još jedan faktor uzet u obzir u smislu olakšavanja kazne bio je Bralina dobrovoljna predaja Međunarodnom sudu. Uz to, u obzir su uzete i njegove porodične i lične prilike, ponašanje u pritvoru, te saradnja s tužiocem, iako je Pretresno vijeće tome pridalo tek ograničenu težinu.

Pretresno vijeće je razmotrilo i opštu praksu u vezi sa zatvorskim kaznama u bivšoj Jugoslaviji i konstatovalo da se član 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u određenoj mjeri odnosi na ovaj predmet budući da obuhvata krivična djela počinjena tokom oružanog sukoba, uključujući ubijanja, mučenje, nehumano postupanje, silovanje i protivpravno zatočenje. Tom odredbom se za ovakva krivična djela predviđa raspon kazni od pet godina zatvora do smrtne kazne. Nakon što je u Bosni i Hercegovini ukinuta smrtna kazna, predviđena je kazna dugotrajnog zatvora.

Dana 7. decembra 2005., Pretresno vijeće je izreklo svoju presudu kojom je optuženog osudilo kako slijedi:

Miroslav Bralo, na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Tribunala) proglašen je krivim za:

. protivpravno zatvaranje civila i mučenje i nehumano postupanje (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., član 2)

. ubistvo, mučenje, povrede ličnog dostojanstva uključujući silovanje (kršenja zakona i običaja ratovanja, član 3)

. progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti, član 5)

Kazna: 20 godina zatvora


SAŽETAK PRESUDE U PREDMETU TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA BRALE


U prilogu se nalazi sažetak presude kojeg je pročitao sudija Bonomy.

Dana 19. jula 2005. Miroslav Bralo izjasnio se krivim po optužbama sadržanim u osam tačaka Izmijenjene optužnice koju je tužilac dostavio istog dana. Izjašnjavanje o krivici bilo je popraćeno pisanim javnim Sporazumom o izjašnjavanju o krivici između g. Brale i tužioca, koji sadrži Činjeničnu osnovu za krivična djela obuhvaćena Izmijenjenom optužnicom. Nakon što se uvjerilo da je potvrdno izjašnjavanje o krivici dobrovoljno, neopozivo i dano uz potrebni stepen obaviještenosti, Pretresno vijeće I proglasilo je g. Bralu krivim za svaku od osam tačaka.

Pošto je g. Bralo proglašen krivim, njegov je predmet prenesen na ovo Pretresno vijeće koje je održalo pretres o odmjeravanju kazne 20. oktobra 2005. Tokom pretresa tužilac i odbrana iznijeli su svoju usmenu argumentaciju kako bi Vijeću pomogli prilikom utvrđivanja odgovarajuće kazne. Uz to, Vijeće je od tužioca i odbrane dobilo pisane podneske koji su obuhvatali izjave svjedoka i druge dokumente koje su strane u postupku smatrale relevantnima. Vijeću se, osim toga, na pretresu kratko obratio i sam g. Bralo.

Na temelju iznesene argumentacije, kao i analize Činjenične osnove u prilogu Sporazuma o izjašnjavanju o krivici, Pretresno vijeće je utvrdilo kaznu. Prije no što izreknem tu kaznu, reći ću nešto o faktorima koji su uzeti u obzir u skladu sa Statutom i Pravilnikom Međunarodnog suda.

Kao prvo, Pretresno vijeće je analiziralo težinu krivičnih djela koja je počinio g. Bralo. U toj analizi Pretresno vijeće je razmotrilo i sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnih djela koje ta djela otežavaju.

Što se tiče prve tačke Optužnice – odnosno optužbe za progon kao zločin protiv čovječnosti – Pretresno vijeće primjećuje da je ovdje riječ o izrazito teškom krivičnom djelu, s namjerom da se diskriminira konkretna grupa ljudi u kontekstu rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo. Radi se o stanovnicima bosanskim Muslimanima sela Ahmići i Nadioci, koja su u aprilu 1993. napale snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO). G. Bralo sudjelovao je u tom napadu kao pripadnik jedinice "Džokeri", antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije HVO-a. Priznao je kažnjivo ponašanje koje predstavlja progon tokom napada, uključujući ubistvo Mirnese Salkić, podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva četrnaest civila bosanskih Muslimana – sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića – od kojih su devetero bila djeca. Pretresno vijeće konstatuje da ta krivična djela čini još težim velik broj žrtava i mladost nekih od žrtava. Pretresno vijeće uzelo je u obzir i izjave koje je tužilac dostavio o tome kakav je uticaj zločin progona koji je počinio g. Bralo imao i još uvijek ima na one koji su njime direktno pogođeni. Izjave svih tih ljudi daju sliku uništenih života i egzistencija, kao i ogromne trajne boli i traume.


Što se tiče druge tačke Optužnice, koja se odnosi na ubistvo trojice zarobljenih muškaraca Muslimana koje je g. Bralo izvršio u aprilu ili maju 1993., a za koje se tereti u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, Pretresno vijeće ponovo primjećuje da je i ovdje riječ o izrazito teškom krivičnom djelu. Štaviše, ono je otežano činjenicom da je bilo više žrtava ubistva. Vijeće je u obzir uzelo i uticaj ovog zločina na porodice preminulih i saslušalo iskaz o ogromnom strahu i boli koje proživljava jedan od članova tih porodica, što je posljedica djela g. Brale.


Treća, četvrta, peta i šesta tačka Optužnice odnose se sve na Bralino učešće u silovanju i zatvaranju jedne žene, bosanske Muslimanke – svjedokinje A – od strane "Džokera". U maju 1993. g. Bralo je više puta silovao tu ženu u prisustvu drugih vojnika, prijetio joj da će je ubiti, pred njom premlatio jednog muškarca, ujedao je i ejakulirao po njenom tijelu. To okrutno silovanje i mučenje, kao i njeno zatočeništvo tokom otprilike dva mjeseca dok su je oni koji su je držali u zarobljeništvu napastvovali kada im se to prohtjelo, predstavljaju krajnje izopačene zločine. Pretresno vijeće je utvrdilo da kažnjivo ponašanje g. Brale dodatno otežava to na koji je način on nastojao poniziti, zastrašiti i povrijediti svoju žrtvu, pri čemu je primilo k znanju napomene svjedokinje A u vezi s traumom koju je doživjela i koju i nadalje proživljava.
I konačno, sedma i osma tačka Optužnice odnose se na upletenost g. Brale u protivpravno zatočenje i nehumano postupanje s civilima bosanskim Muslimanima, koji su u aprilu i maju 1993. korišteni za rad na iskopavanju rovova oko sela Kratine. Ti civili koristili su se i kao "živi štitovi" za zaštitu snaga HVO-a od snajperske vatre. G. Bralo i drugi sprečavali su te civile da pobjegnu, a g. Bralo ih je prisiljavao da praktikuju katolički vjerski obred. Pretresno vijeće ponovo konstatuje da je i ovdje riječ o krivičnim djelima izrazito teške prirode i da je g. Bralo svojim ponašanjem prekršio temeljne postavke međunarodnog humanitarnog prava. Ova krivična djela takođe otežava broj žrtava.

Pretresno vijeće stoga zaključuje da ste vi, g. Bralo, izvršili cijeli niz užasnih zločina, koje valja jasno osuditi. Za vaša djela ne može postojati izgovor ili opravdanje, niti se može proniknuti u vaše razloge za zlostavljanje tolikog broja ljudi.

U svrhu odmjeravanja kazne, Pretresno vijeće u odnosu na težinu krivičnih djela ocjenjuje eventualno predočene olakšavajuće okolnosti. Odbrana je iznijela mnogo faktora koje treba razmotriti kao olakšavajuće, od kojih je Pretresno vijeće neke prihvatilo. Prva i najvažnija olakšavajuća okolnost je činjenica da se g. Bralo izjasnio krivim za svoja djela, i to znatno prije početka suđenja. Takvo izjašnjavanje o krivici predstavlja iskreno prihvatanje lične odgovornosti i daje znatno veći doprinos pomirenju ljudi na području zahvaćenom sukobom od zaključka o krivici nakon suđenja na kojem optuženi uporno poriče svoja djela. Time se takođe ranjive žrtve i svjedoci mogu poštedjeti svjedočenja na suđenju, a unapređuje se i djelovanje Međunarodnog suda. Osim toga, značajno je i to da je g. Bralo priznao krivično djelo progona za koje se u Optužnici isprva nije teretio, što je dovelo do uvođenja tačke 1 u Izmijenjenu optužnicu.Predočeni su i dokazi o kajanju g. Brale, uključujući njegove pisane i usmene izjave, kao i o nastojanju da pomogne u lociranju i ekshumaciji tijela onih koje su ubili on i drugi tokom napada na Ahmiće, te identifikaciji miniranih područja. Pretresno vijeće prihvata da je njegovo kajanje doista iskreno i od srca i da je od kada su zločini izvršeni doživio ličnu transformaciju. Pretresno vijeće je sigurno da će se taj proces transformacije nastaviti dok bude služio svoju kaznu i da će ta kazna imati dodatni rehabilitirajući učinak. Pretresno vijeće takođe prihvata da je g. Bralo pokušao okajati svoje zločine time što se angažovao u društveno korisnom radu i pomogao da se pronađu ostaci nekih od njegovih žrtava.

Još jedan faktor uzet u obzir u smislu olakšavanja kazne jeste dobrovoljna predaja g. Brale Međunarodnom sudu. Uz to, u obzir su uzete i njegove porodične i lične prilike, ponašanje u pritvoru, te saradnja s tužiocem, iako je Pretresno vijeće tome pridalo tek ograničenu težinu.

Pretresno vijeće je razmotrilo i opštu praksu u vezi sa zatvorskim kaznama u bivšoj Jugoslaviji i konstatovalo da se član 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u određenoj mjeri odnosi na ovaj predmet budući da obuhvata krivična djela počinjena tokom oružanog sukoba, uključujući ubijanja, mučenje, nehumano postupanje, silovanje i protivpravno zatočenje. Tom odredbom se za ovakva krivična djela predviđa raspon kazni od pet godina zatvora do smrtne kazne. Nakon što je u Bosni i Hercegovini ukinuta smrtna kazna, predviđena je kazna dugotrajnog zatvora.

Pošto je pažljivo razmotrilo sve te faktore, Pretresno vijeće je odmjerilo kaznu.

G. Bralo, molim vas da ustanete.

S obzirom na krivična djela za koja vam je utvrđena krivica, a koja su izrazito teška i okrutna, te kada ne bi postojale nikakve olakšavajuće okolnosti, Pretresno vijeće bi (i ja naglašavam ovo bi) vama izreklo kaznu od najmanje 25 godina zatvora. Međutim, postoje faktori koji u materijalnom smislu idu u prilog modifikaciji te kazne, osobito vaše potvrdno izjašnjavanje o krivici prije suđenja, vaše kajanje i koraci u pravcu rehabilitacije. S obzirom na te faktore Pretresno vijeće vam izriče kaznu od 20 godina zatvora. Imate pravo da vam se u kaznu uračuna vrijeme koje ste proveli u pritvoru, odnosno period od 12. novembra 2004. do današnjeg dana. Ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda sve dok se ne privede kraju organizovanje vašeg transfera u državu u kojoj ćete izdržavati kaznu.

Zasjedanje je završeno.

[osa]

@id

neću te zamarti dalje, jer u principu zamaram sebe, znaš ne volim imati posla a i izbjegavam kontakte s gubitnicima to loše utječe na čovjeka jebo ljude koji samo kukaju, ali šta ćeš nekad popričaš, nemaš prečeg posla. da ste nešto vrijedili danas bi kontrolirali cijelu bih, a ne 23%, ne kukaj to nije nikakvo opravdanje, te nismo ovo, nismo ono, pa što niste, tko vam je bio dužan išta dati i osigurati, valjda hrvati, zbog čega, jeste li to ičime zaslužili, valjda što se niste odazvali u jna, učinili nečinjenjem to može biti čak ima tako nešto i u kaznenom zakonu, što niste skupa s četnicima ruku pod ruku, a izvini nije moglo bilo je sve dogovoreno između tuđmana i miloševića, e sad jebiga, niste znali kad je počeo rat, niste se pripremili za rat, niste znali tko vam je prijatelj a tko neprijatelj, niste znali pregovarati, niste znali u svijetu naći prijatelje, pa što ste znali, na kraju izgleda da ste još i dobro prošli, šta misliš što bi bilo da su se tuđman i milošević stvarno dogovorili.

E, neka si nam baš napisao, hvala ti na ovome... Nisi ni svjestan koliko si u stvari učinio za BUDUĆNOST Bosne i Hercegovine, koja će jednoga dana biti potpuno slobodna država. Ove tvoje riječi će poslužiti kao odličan PODSJETNIK svim Bosancima kako se ne može nikome vjerovati.
SAMO DA ZNAŠ, OVAJ PUT NISMO GOLORUKI, I ODAVNO NISMO NAIVNI KAO 1992. VI SE SLOBODNO DOGOVORITE S KIME HOĆETE, EVO IMATE VEĆ DOGOVORE SA DODIKOM I BLAGOSLOV ONOG ČETNIČKOG POPA IZ TREBINJA, PA BUJRUM... Prvi put smo se uspjeli odbraniti i spriječiti svoj nestanak, ali drugi put...ovo prvo neće biti prioritet.

e to je pravi pristup, a ne kuknjava, da su hrvati kukali u povijesti, odavno ih ne bi bilo ili bi bili islamizirani, samo borba use i u svoje kljuse, i ne kriviti stalno druge za svoje nevolje i probleme, pogledati se u ogledalo i reći, ma već sam to napisao.

[Real Khan]

@osa,

Samo da te nešto pitam, sjećaš li se Franje Tuđmana kada je pred kamerama plakao kao pička da se zaustavi rat u Hrvatskoj? Znaš li ti (a vidim da pojma nemaš "specijalac") koliko je Bošnjaka branilo i ginulo za "lijepu tvoju", sada cjelovitu domovinu? Kako možeš sam sebe pogledati u ogledalu a da ne povratiš nakon ovakvih bljuvotina na forumu?

[ld]

osa ba ti si lazov i manipulator
o kojoj kuknjavi se ovdje radi,zato sto sam ti napisao u kakvim okolnostima su se bosnjaci odbranili,to nije kuknjava,to je realnost,koju ti negiras sa svakim tvojim postom
i kad ti ja cinjenicam i argumentom dokazem da lazes,ti skreces na nesto drugo
ti mislis da znas sta je bilo u bosni,ali nemas pojima,znas ono sto su ti na tv pokazali i slicno

pa u hrvatskoj se pise i govori kako je HV oslobodio bosnu 1995

najbitnije od svega sto smo mi odbili da budemo hrvatsko cvijece,sto smo vam dali po nosu u mostaru,g.vakufu,travniku,zenici,varesu i ostalim mjestima koja su bila u sklopu hercegbosne
jebiga,sanjas,pa te neko sakom u glavu opali i probudis se i moras da potpises washingtonski sporazum,da ukines hercegbosnu,da posaljes masu zapovjednika i politicara u hag da odgovaraju za ratne zlocine i genocid

[osa]

@osa,

Samo da te nešto pitam, sjećaš li se Franje Tuđmana kada je pred kamerama plakao kao pička da se zaustavi rat u Hrvatskoj? Znaš li ti (a vidim da pojma nemaš "specijalac") koliko je Bošnjaka branilo i ginulo za "lijepu tvoju", sada cjelovitu domovinu? Kako možeš sam sebe pogledati u ogledalu a da ne povratiš nakon ovakvih bljuvotina na forumu?

franjo tuđman je rekao da će i s crnim vragom pregovarati zbog države hrvatske i u potpunosti to podržavam, pa čak i da je plakao rezultat se vidi, a šta misliš koliko je hrvata branilo BIH dok vi još niste niti znali tko vas napada, i poslije, doduše ne onakvu BIH kakvu vi želite, takvu mogu braniti samo bošnjaci. muslimana je bilo i u specijalnoj policiji u sisku(desetak), ali ni tada ni sada nikad nisam od ni jednog čuo da voli BIH više od hrvatske ili da bi napustio hrvatsku i otišao ratovati u bih, a vidiš to je napravilo nekoliko hrvata kad je počelo u bih.

[Real Khan]

@osa,

Samo da te nešto pitam, sjećaš li se Franje Tuđmana kada je pred kamerama plakao kao pička da se zaustavi rat u Hrvatskoj? Znaš li ti (a vidim da pojma nemaš "specijalac") koliko je Bošnjaka branilo i ginulo za "lijepu tvoju", sada cjelovitu domovinu? Kako možeš sam sebe pogledati u ogledalu a da ne povratiš nakon ovakvih bljuvotina na forumu?

franjo tuđman je rekao da će i s crnim vragom pregovarati zbog države hrvatske i u potpunosti to podržavam, pa čak i da je plakao rezultat se vidi, a šta misliš koliko je hrvata branilo BIH dok vi još niste niti znali tko vas napada, i poslije, doduše ne onakvu BIH kakvu vi želite, takvu mogu braniti samo bošnjaci. muslimana je bilo i u specijalnoj policiji u sisku(desetak), ali ni tada ni sada nikad nisam od ni jednog čuo da voli BIH više od hrvatske ili da bi napustio hrvatsku i otišao ratovati u bih, a vidiš to je napravilo nekoliko hrvata kad je počelo u bih.

Znaš, osa, kada ovako pišeš junački, nadmeno...pomislim kako bi bilo dobro vidjeti te negdje na ratištu pa da vidim kakav si ti "specijalac"... čisto onako informativno Ko zna, možda bih nešto i naučio od tebe...

[osa]

@osa,

Samo da te nešto pitam, sjećaš li se Franje Tuđmana kada je pred kamerama plakao kao pička da se zaustavi rat u Hrvatskoj? Znaš li ti (a vidim da pojma nemaš "specijalac") koliko je Bošnjaka branilo i ginulo za "lijepu tvoju", sada cjelovitu domovinu? Kako možeš sam sebe pogledati u ogledalu a da ne povratiš nakon ovakvih bljuvotina na forumu?

franjo tuđman je rekao da će i s crnim vragom pregovarati zbog države hrvatske i u potpunosti to podržavam, pa čak i da je plakao rezultat se vidi, a šta misliš koliko je hrvata branilo BIH dok vi još niste niti znali tko vas napada, i poslije, doduše ne onakvu BIH kakvu vi želite, takvu mogu braniti samo bošnjaci. muslimana je bilo i u specijalnoj policiji u sisku(desetak), ali ni tada ni sada nikad nisam od ni jednog čuo da voli BIH više od hrvatske ili da bi napustio hrvatsku i otišao ratovati u bih, a vidiš to je napravilo nekoliko hrvata kad je počelo u bih.

Znaš, osa, kada ovako pišeš junački, nadmeno...pomislim kako bi bilo dobro vidjeti te negdje na ratištu pa da vidim kakav si ti "specijalac"... čisto onako informativno Ko zna, možda bih nešto i naučio od tebe...

ko zna, ali rata više nema, nego priupitaj preživjele pripadnike, zapadnoslavonskog korpusa, ili ličkog korpusa, oni su se u najvećoj mjeri susreli s nama, pa razmijenite iskustva, preživjeli su ionako u bih, ako rs možemo nazvati tako.

[Real Khan]

Znaš, osa, kada ovako pišeš junački, nadmeno...pomislim kako bi bilo dobro vidjeti te negdje na ratištu pa da vidim kakav si ti "specijalac"... čisto onako informativno Ko zna, možda bih nešto i naučio od tebe...

ko zna, ali rata više nema, nego priupitaj preživjele pripadnike, zapadnoslavonskog korpusa, ili ličkog korpusa, oni su se u najvećoj mjeri susreli s nama, pa razmijenite iskustva, preživjeli su ionako u bih, ako rs možemo nazvati tako.

Ma nema potrebe, gospodine Superman, vjerujem ti na riječ...

Potpis: Spiderman

U svakom slučaju, volio bih te vidjeti u akciji pa da mi onda prepričaš neke stvari koje sam već čuo od onih "pičkica" iz Niša i Pančeva.

[osa]

Znaš, osa, kada ovako pišeš junački, nadmeno...pomislim kako bi bilo dobro vidjeti te negdje na ratištu pa da vidim kakav si ti "specijalac"... čisto onako informativno Ko zna, možda bih nešto i naučio od tebe...

ko zna, ali rata više nema, nego priupitaj preživjele pripadnike, zapadnoslavonskog korpusa, ili ličkog korpusa, oni su se u najvećoj mjeri susreli s nama, pa razmijenite iskustva, preživjeli su ionako u bih, ako rs možemo nazvati tako.

Ma nema potrebe, gospodine Superman, vjerujem ti na riječ...

Potpis: Spiderman

U svakom slučaju, volio bih te vidjeti u akciji pa da mi onda prepričaš neke stvari koje sam već čuo od onih "pičkica" iz Niša i Pančeva.

žao mi je uživam u krvavo zarađenoj mirovini, trenutno sam za mir, a u budućnosti tko zna.

[Real Khan]

[quote="osa

ko zna, ali rata više nema, nego priupitaj preživjele pripadnike, zapadnoslavonskog korpusa, ili ličkog korpusa, oni su se u najvećoj mjeri susreli s nama, pa razmijenite iskustva, preživjeli su ionako u bih, ako rs možemo nazvati tako.

Ma nema potrebe, gospodine Superman, vjerujem ti na riječ...

Potpis: Spiderman

U svakom slučaju, volio bih te vidjeti u akciji pa da mi onda prepričaš neke stvari koje sam već čuo od onih "pičkica" iz Niša i Pančeva.

žao mi je uživam u krvavo zarađenoj mirovini, trenutno sam za mir, a u budućnosti tko zna.[/quote]

Eh, vidiš, meni je drago da si u mirovini. Ja sam još radno sposoban i imam odličnu platu (plaću). Dakle, još sam društveno korisno biće, a planiram za 2-3 godine da se aktivno uključim u politiku. I sada se bavim politikom, ali su to više analize i studije.

Živim i radim kao da će 100 godina biti mir, a pripremam se kao da će sutra biti rat, tako da u budućnosti znam šta ću učiniti...