Treba li izbaciti Andrića i Njegoša iz školskih programa ?

[piupiu]

Mislim da je to oko kopije pisma davno apsolvirano i na ovoj temi, a i šire. Ako se dobro sjećam, iz biblioteka u Freiburgu su odgovorili da ne posjeduju kopiju takvog pisma.

Iiiiii sa ovime bismo završili ozbiljan dio rasprave, hajdemo sada opet na zajebanciju, kakvu ova tema i zaslužuje

Evo malo na tu temu:

http://skolegijum.ba/static/files/bibli ... nglish.pdf

[John Cleese]

U cilju opismenjavanja?

U cilju zadane teme, to jeste pro et contra Ferida Muhića.

Jasno, jasno.
Mada bi i opismenjavanje vrijedilo uzeti u obzir, barem po praksi sudeci

[Osmi Socrates]

Raspale se imperije, došla nacionalna buđenja, nacionalizam i fašizam, i nešto malo bijednog pokušaja komunizma.

Koja je razlika?

[piupiu]

Raspale se imperije, došla nacionalna buđenja, nacionalizam i fašizam, i nešto malo bijednog pokušaja komunizma.

Koja je razlika?

Nema razlike, upravo je to poanta. Da su svi ekstremni pokreti i dogadjaji suštinski odraz modernog doba.

[tranquil]

Da, mislim tako kako sam rekla. To je doba imperijalizma i konstantnih ratova i genocida, koji kulminiraju Prvim i Drugim svjetskim ratom.

Možda da dodam doba raspada imperija.

Ništa od ovoga nije netačno (wow, trostruka negacija), sve si u pravu, te stvari su se stvarno dešavale u to vrijeme, tako kažu historijske knjige.

Problem u percepciji tog vremena i jeste to što historijske knjige pokrivaju onaj vojnopolitički dio - nastajanja i nestajanja carstava, i nasilje koje prati te procese.

Ništa od toga nije ni do tada bilo strano historiji, čak štaviše. Uvijek je bilo carstava i ratova.

Ali problem je što u tim historijskim knjigama, ako se i spomenu ostale nepolitičke i neratne stvari vezane za taj period, one su u nekom poglavlju "ostale stvari iz te epohe".

A šta je to "ostalo"? Do tada neviđeni razvoj nauke i tehnologije. Razvoj medicine - izum vakcine i iskorijenjivanje mnogih bolesti. Napredak u ljudskim pravima, ukidanje ropstva u većem dijelu svijeta gdje je još bilo na snazi, prvi put se pominju prava radnika, ili prava žena. Umjetnost, koja je do tada imala samo jedan dominantni stil po epohi (npr. gotika, renesansa, barok, romantizam) se počela granati u mnogo pravaca.

Ja ne mogu sve ovo svesti pod jednu etiketu, "doba imperijalizma i genocida". Tehnički, ako gledamo na taj način, svako doba je doba imperijalizma i genocida.

Kao što sam rekao, slažemo se da se ne slažemo.

[Škobo Habu]

Jasno, jasno.
Mada bi i opismenjavanje vrijedilo uzeti u obzir, barem po praksi sudeci

To da je Andrić, na koncu bilo ko, uspio opismeniti i jedan promil bivših Jugoslovena, odnosno doprijeti do njih na bilo kom nivou, ne bi imali genocid i etničko čišćenje.

Ja sam, lično, o prilikama u BiH, posebice o vremenima o kojim Andrić piše, više naučio i saznao iz raznih putopisa i historijskih radova, nego li od Andrića.

Ivo Andrić nije historičar, već književnik. Književnici fantaziraju, da citiram Kiša.

[Škobo Habu]

Dobra poenta.

Šta bi Andrić radio da je bio u ratu.

Zašto stati na Andriću, takvu analizu treba napraviti za sve pisce.

Evo npr. Homer je Grk, a Grci su podržavali Srbe u ratu, dakle i Homer bi podržavao Srbe.

Dakle moramo revidirati mjesto Homera u lektiri. Ne kažem da ga treba izbaciti, ali se mora uz njegovo djelo učiti i to koga bi ovaj potencijalni cheerleader srbočetnika podržavao tokom agresije na BiH.

Niđe veze.

Grčke je članica NATO-a, kakav je stav Homera oko bombardovanja Srbije?

[Škobo Habu]

Zašto stati na Andriću, takvu analizu treba napraviti za sve pisce.

Evo npr. Homer je Grk, a Grci su podržavali Srbe u ratu, dakle i Homer bi podržavao Srbe.

Dakle moramo revidirati mjesto Homera u lektiri. Ne kažem da ga treba izbaciti, ali se mora uz njegovo djelo učiti i to koga bi ovaj potencijalni cheerleader srbočetnika podržavao tokom agresije na BiH.

Trebalo bi revidirati i kralja Tvrtka, skloniti sve njegove biste i spomenike, izbaciti i zastavu s ljiljanima iz upotrebe, jer je Tvrtko začetnik genocida nad muslimanima...

Osmanski istoričar Idris Bitlisi Tvrtkovu ulogu je shvatio ovako: “Po časti, ugledu i vojnoj moći bosanski kralj i vladar bio je iznad ostalih i njemu je po dvorskom ceremonijalu i običaju pripadalo prvo mjesto među hrišćanskim vladarima. Njega je ovo novo neprijateljstvo i krvoločnost u ubijanju islamskih boraca sve više učvršćivalo u mržnji prema muslimanima i povećavalo njegovu upornost u preduzimanju mjera za vođenje rata. Bosanski kralj je od početka bio podstrekač Lazara na nepokornost, podizanje pobuna, buntovnička nedjela i stvaranje meteža. Našavši se u nevolji, pokazao je veliku upornost u postizanju tih želja. Naročito je postao poznat zbog pobjedonosnog boja u kome je razbio vojsku islamskih gazija. Stoga su ova dva smutljivca i razvratnika, komandanti nevjerničke konjice, postali podstrekači vladara drugih zemalja na neprijateljstvo i pobunu protiv sultana”

Dala bi bubreg da vidim izraz lica Benjamine Karić dok čita ovo pismo na svečanom otkrivanju spomenika kralju Tvrtku

Pismo kralja Tvrtka I. Kotromanića Trogiranima, 1. VIII., 1389.

"Pobijedili smo, naime, Murata, onoga oholog sina i slugu Sotone, podlog neprijatelja Kristova imena i čitavog ljudskog roda, a posebno kršćana i pravovjerja. On je sebi već podvrgao mnoge narode i svakog je dana dizao glavu poput uspravljene zmije, a iz usta, kao u ljutice razjapljenih, trudio se što je više mogao izbljuvati otrov. Nastojao je i upinjao se da sve Kristove vjernike i štovatelje rečene vjere uzbuni, osvoji, podjarmi i uništi. Već je bio došao spreman i pripravan da naše zemlje uzbuni, a zatim da u vaše provali s dvojicom svojih sinova i s Turcima, koje predvodi. Ali, kad je konačno s njima započet rat 20. dana netom protekloga mjeseca juna, uz naklonu pomoć Božije desnice, izvojevali smo potpunu pobjedu, savladali smo i na tle oborili ubijene [neprijatelje], a samo je, Bogu hvala, malo njih ostalo živih. Istina, bilo je nekoliko i naših pobijenih, ali nije mnogo,"

Piše l' Tvrtko koliko je franačkih plaćenika bila sa njegove strane koji su se borili protiv devet Jugovića?

Spominjel ostale hrišćanske vazale i plaćenike?

[tranquil]

Jasno, jasno.
Mada bi i opismenjavanje vrijedilo uzeti u obzir, barem po praksi sudeci

To da je Andrić, na koncu bilo ko, uspio opismeniti i jedan promil bivših Jugoslovena, odnosno doprijeti do njih na bilo kom nivou, ne bi imali genocid i etničko čišćenje.

Dakle, slažemo se da Andrić nije imao uticaj na genocid devedesetih

Da onda zaključimo raspravu?

Dobra poenta.

Šta bi Andrić radio da je bio u ratu.

Zašto stati na Andriću, takvu analizu treba napraviti za sve pisce.

Evo npr. Homer je Grk, a Grci su podržavali Srbe u ratu, dakle i Homer bi podržavao Srbe.

Dakle moramo revidirati mjesto Homera u lektiri. Ne kažem da ga treba izbaciti, ali se mora uz njegovo djelo učiti i to koga bi ovaj potencijalni cheerleader srbočetnika podržavao tokom agresije na BiH.

Niđe veze.

Grčke je članica NATO-a, kakav je stav Homera oko bombardovanja Srbije?

Joj, izvinjavam se, Grci su veliki prijatelji muslimana i žestoki neprijatelji Srba, uvijek bili, ne znam šta mi bi

Ako se već raspravljaš sa mojim sarkastičnim postom (mogao je biti i Dante sa islomofobičnim "Infernom", svejedno), onda se malo sjeti činjenica.

Grci su podržavali Srbe. Uvijek. Članska kartica u organizaciji koja nema veze sa Srbima i Jugoslavijom ne mijenja puno.

Štaviše, ako se baš dobro sjećaš detalja, sjetićeš se kako su oni, što je poslije bombardovanja izašlo u javnost, vršili pritisak u NATO da se bombardovanje prekine. Oni su, unutar NATO, bili najveći protivnici tog bombardovanja. I kako se bombardovanje nastavljalo, bez s vana vidljivog napretka, i kako je izgledalo da ne daje rezultate, pritisak je sve više dobijao na snazi. Srećom je Milošević popustio prije NATO, tako da danas poluinformisani ljudi mogu da kažu "pA GrčkA je bIlA u NATO, nIsu prijatElji sRRbaaA.

[piupiu]

Piše l' Tvrtko koliko je franačkih plaćenika bila sa njegove strane koji su se borili protiv devet Jugovića?

Spominjel ostale hrišćanske vazale i plaćenike?

Hej, evo jedan kuriozitet - da odmorimo malo od ove 20-ogodišnje teme. Ljetuje li ko u Zaostrogu? Znate da tamo na Viteru ima kao ostatak neke kule za koje lokalna legenda i epovi koji su se prenosili s koljena na koljeno kaže da je kula braće Jugovića?

[Škobo Habu]

Joj, izvinjavam se, Grci su veliki prijatelji muslimana i žestoki neprijatelji Srba, uvijek bili, ne znam šta mi bi

Ako se već raspravljaš sa mojim sarkastičnim postom (mogao je biti i Dante sa islomofobičnim "Infernom", svejedno), onda se malo sjeti činjenica.

Grci su podržavali Srbe. Uvijek. Članska kartica u organizaciji koja nema veze sa Srbima i Jugoslavijom ne mijenja puno.

Štaviše, ako se baš dobro sjećaš detalja, sjetićeš se kako su oni, što je poslije bombardovanja izašlo u javnost, vršili pritisak u NATO da se bombardovanje prekine. Oni su, unutar NATO, bili najveći protivnici tog bombardovanja. I kako se bombardovanje nastavljalo, bez s vana vidljivog napretka, i kako je izgledalo da ne daje rezultate, pritisak je sve više dobijao na snazi. Srećom je Milošević popustio prije NATO, tako da danas poluinformisani ljudi mogu da kažu "pA GrčkA je bIlA u NATO, nIsu prijatElji sRRbaaA.

Ja sam htio samo da kažem da raspravljati o Andriću, koji je živio u 20. stoljeću i vrlo je dobro razumio doba modernosti, a vraćati se u antičku Grčku kako bi napravio paralelu, i to posve nesuvislu, potpuno je smiješan pokušaj.

Ne govori niko o arhitipu "vječitog neprijatelja", već je li Andrić, kroz svoj život, bio toliki humanista kakvim ga predstavljaju?

Andrić iz 1914, godine nije isti onaj Andrić dok piše "Na Drinu ćuprija", u kojoj nema više one gorčine i prezira spram, recimo, Austro-Ugarske monarhije kakav je njegovao u svoje mladalačko doba.

[Nowicki]

To je ozbiljna kvalifikacija. Dokaz za to? Gdje se islamofobija uocava u njegovim djelima? I koji su kriteriji po kojima se neko karakteriše kao islamofob? Mržnju prema islamu? Kritika islama? Da li su npr. ateisti u startu islamofobni? Tema postaje sve zanimljivija...

1938

Ivo Andrić svojeručno u dopisu fašističkoj vladi Milana Stojadinovića, u čije ime obavlja diplomatske dužnosti po čitavoj Evropi. Njega se pita za savjet. Sam Stojadinović je izjavljivao da mu je Andrić omiljeni savjetnik.

Dakle;

Socijalni razlozi naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika

Je l' se ovo može tumačiti na šezdeset hiljada načina? Treba pojašnjavati?


Pročitati i njegovu doktorsku disertaciju, uredno stoji prevedena u Andrićevom muzeju u Beogradu. Original je na njemačkom, u Grazu, na univerzitetu. Andrić je lično zabranio da se prevodi sve dok nije umro. Njegov mentor ocjenjuje da disertacija ima elemenata izrazite mržnje prema muslimanima.

Dakle, nije u pitanju fobija. Inače se ta riječ zloupotrijebljava. U pitanju je mržnja.

Činjenice su činjenice, a ova kockoglava socijalistička djeca nisu navikla na činjenice, nego na ispiranje mozga.

U tome i jeste problem. Motiv opsesije Andrićem ne leži u njegovoj biografiji, koja je takva kakva jeste, nego u njegovom književnom djelu koje je monumentalno. A da zlo bude veće još je i nobelovac. Da je Andrić kojim slučajem trećerazredni pisac ne bi ni postojala ovolika frka. Ono sa čime se kritičari Andrića ne mire je slika svijeta kakvim ga je Andrić vidio, prije svega bosanske muslimane, osmanski period i njegovo naslijeđe. Jednostavno, ona se ne uklapa u njihovu sliku koju imaju ili žele predstaviti kao jedinu ispravnu. Upravo u tu svrhu toliko gađanje podacima iz njegove biografije kojim se želi dokazati teza da je Andrić mrzio muslimane. Jer, valjda, vođeni nekom njihovom logikom, ako je Andrić bio islamofob onda mu je i djelo takvo – islamofobno, a slika svijeta lažna, iskrivljena itd.


Citat iz uvodnog posta: „Koliko god se neko pjenio o nedopustivosti cenzure u kulturi i koliko god gudio o potrebi da se književnost postavi izvan i iznad svih političkih i nacionalnih ograničenja u nekakve nad-nacionalne, vanvremenske okvire, neka najprije nađe makar samo jedan jedini primjer naroda koji je u obaveznu lektiru uključio pisce koji vrijeđaju njegovo nacionalno dostojanstvo! Bilo kog naroda iz bilo kog dijela svijeta i bilo kog istorijskog perioda! Nećete naći ni jedan – sa izuzetkom Bošnjaka, razumije se – od kojih se i danas zahtijeva da se sa uživanjem valjaju u blatu mazohističkog samoponižavanja u koje uporno ih guraju već 150 godina!“


Kažem ja, nacionalizam je psihoza. I ovoj temi nije mjesto na umjetonsti nego na politici.

[Škobo Habu]

U tome i jeste problem. Motiv opsesije Andrićem ne leži u njegovoj biografiji, koja je takva kakva jeste, nego u njegovom književnom djelu koje je monumentalno. A da zlo bude veće još je i nobelovac. Da je Andrić kojim slučajem trećerazredni pisac ne bi ni postojala ovolika frka. Ono sa čime se kritičari Andrića ne mire je slika svijeta kakvim ga je Andrić vidio, prije svega bosanske muslimane, osmanski period i njegovo naslijeđe. Jednostavno, ona se ne uklapa u njihovu sliku koju imaju ili žele predstaviti kao jedinu ispravnu. Upravo u tu svrhu toliko gađanje podacima iz njegove biografije kojim se želi dokazati teza da je Andrić mrzio muslimane. Jer, valjda, vođeni nekom njihovom logikom, ako je Andrić bio islamofob onda mu je i djelo takvo – islamofobno, a slika svijeta lažna, iskrivljena itd.


Citat iz uvodnog posta: „Koliko god se neko pjenio o nedopustivosti cenzure u kulturi i koliko god gudio o potrebi da se književnost postavi izvan i iznad svih političkih i nacionalnih ograničenja u nekakve nad-nacionalne, vanvremenske okvire, neka najprije nađe makar samo jedan jedini primjer naroda koji je u obaveznu lektiru uključio pisce koji vrijeđaju njegovo nacionalno dostojanstvo! Bilo kog naroda iz bilo kog dijela svijeta i bilo kog istorijskog perioda! Nećete naći ni jedan – sa izuzetkom Bošnjaka, razumije se – od kojih se i danas zahtijeva da se sa uživanjem valjaju u blatu mazohističkog samoponižavanja u koje uporno ih guraju već 150 godina!“


Kažem ja, nacionalizam je psihoza. I ovoj temi nije mjesto na umjetonsti nego na politici.

Dobra ti početna pozicija. Bravo. Čak si osposobljen da daješ i dijagnoze iz šovinizma.

No, što ćemo sa činjenicom da je i Andrić bio ostrašćeni južnoslovenski nacionalista baziran na "kosovskom zavjetu"?

Šta ćemo sa činjenicom da ja na naučnom planu bio zadužen da da svoj obol riješavanju "arbanaškog problema"?

Šta ćemo sa činjenicom da je uvijek bio ponosan na činjenicu kako je pripadao "Mladoj Bosni"( mada nigdje u dokumentaciji sa suđenja ne postoji taj naziv za atentatore na Franca Ferdinanda), zalažući se da se jednom za svagda skinu okupatorski okovi sa bratski južnoslovenski šaka, a onda kada je zasjelo da vlada SHS trojstvo i kada je zavladala tiranija sa južnoslovenskim prefiksom, cijelo vrijeme mudro šutio i radio svoj diplomatski posao?

[¤ jelena ¤]

Piše l' Tvrtko koliko je franačkih plaćenika bila sa njegove strane koji su se borili protiv devet Jugovića?

Hej, evo jedan kuriozitet - da odmorimo malo od ove 20-ogodišnje teme. Ljetuje li ko u Zaostrogu? Znate da tamo na Viteru ima kao ostatak neke kule za koje lokalna legenda i epovi koji su se prenosili s koljena na koljeno kaže da je kula braće Jugovića?

Divim se tvom strpljenju i blagosti.

Fascinantna je ta čvrsta ukorijenjenost usmenih predanja u narodu i upornost naroda da fiktivnim likovima iz narodnih epskih pjesama "uđe u trag" i "pronađe" dokaze njihovog postojanja.

[trocadero]

Dio iz intervjua kompetentnog Adnana Kakav debilizam jbt
O Adnane dođi tobe krme te ubilo...

"Kao pjesnik XIX vijeka, pjesnik romantizma, piše dramski tekst Gorski vijenac, a svaki dramski tekst se zasniva na nekom sukobu. U njemu je fiktivni sukob između takozvanih Turaka, odnosno islamiziranih Crnogoraca i Crnogoraca pravoslavaca. Taj fiktivni sukob je osnov tog književnog djela, a ne osnov za genocide koji su počinili zlikovci iz nekadašnje Jugoslavije."

Divno, hvala...dobra informacija za Škoba kad već ne zna kako su se zvali protivnici crnogorskih ustanika.

[Škobo Habu]

Dio iz intervjua kompetentnog Adnana Kakav debilizam jbt
O Adnane dođi tobe krme te ubilo...

"Kao pjesnik XIX vijeka, pjesnik romantizma, piše dramski tekst Gorski vijenac, a svaki dramski tekst se zasniva na nekom sukobu. U njemu je fiktivni sukob između takozvanih Turaka, odnosno islamiziranih Crnogoraca i Crnogoraca pravoslavaca. Taj fiktivni sukob je osnov tog književnog djela, a ne osnov za genocide koji su počinili zlikovci iz nekadašnje Jugoslavije."

Divno, hvala...dobra informacija za Škoba kad već ne zna kako su se zvali protivnici crnogorskih ustanika.

Kako ne znam?

Ja rekoh da je riječ o domicilnom muslimanskom stanovništvu koje je prekršilo besu pa krst časni zamjenilo za mlad polumjesec i zvijezdu.

[Comandini]

Divno, hvala...dobra informacija za Škoba kad već ne zna kako su se zvali protivnici crnogorskih ustanika.

Kako ne znam?

Ja rekoh da je riječ o domicilnom muslimanskom stanovništvu koje je prekršilo besu pa krst časni zamjenilo za mlad polumjesec i zvijezdu.

Trocadero je ovdje i vazan povijesni svjedok, jer nam moze osvijetliti recepciju Andrica u pripadnika VRS za vrijeme rata. Da li se zivo diskutovalo i prelo o velikom piscu ? Je li prevagnula tanana magija njegove recenice ili su ga pripadnici VRSa nazalost samo primali onako kako ga je Velibor Ostojic tumacio ?

[trocadero]

Đe ćeš me to pitati jadan ne bio? Apsolutno , apsolutno...u Andrića smo se kleli više nego u rođenu mater, bili se međusobno, otimali oko njegovih djela, draži nam bio i od fasunge UN-a, kad zagusti pomoz Bože i Ivo. Protivničkoj strani na liniji sa njim prijetili ...nemoj da vam sad nobelovca dovedemo...uzvikivali " mi imamooo Andrićaaa, Andrićaaa, Andrićaaaa a ko je vaš"?
Ostojić nas tjerao da pričamo ekavski kao on i Guzina one nesretne spikere na SRNI.
Sad nama graCkoj raji Njegoš uz gusle nešto i nije pristajao pa smo njegove epove više onako repovali u desetercu .
Oni koji su išli u srednju na Ilidžu nerado se sjećaju jednog fanatičnog profesora srpsko-hrvatskog.E taj je tražio Gorski vijenac napamet, obarao na godinu...Jergovićev Šahman za njega bio med i mlijeko.
Tokom rata nešto je hodao pokunjeno, splasnuo entuzijazam šta li već...ispod oka se nazirala pokoja šljiva...bliski susret sa nekim bivšim učenikom .

[¤ jelena ¤]

Žalosno je ako se ljudima sa ovih prostora uopšte mora reći da je Njegoš imao dara za pisanje i bio obrazovan.

Zapravo, smiješno je i zabavlja kad vidim ove izlive frustracija i nemoći u namjeri da se veliki pisci popljuju i njihov značaj banalizuje.

Čitava serija autogolova kojoj se kraj još uvijek ne nazire.

Odoh pripremiti kokice.

Sjo, treba uvesti pravilo, da ko hoce da na ovoj temi napiše post, mora isti da bude u desetercu <3

Desetercu i to onom epskom
sa cezurom na četvrtom slogu.

To bi bilo milina čitati.

[John Cleese]

Jasno, jasno.
Mada bi i opismenjavanje vrijedilo uzeti u obzir, barem po praksi sudeci

To da je Andrić, na koncu bilo ko, uspio opismeniti i jedan promil bivših Jugoslovena, odnosno doprijeti do njih na bilo kom nivou, ne bi imali genocid i etničko čišćenje.

Ja sam, lično, o prilikama u BiH, posebice o vremenima o kojim Andrić piše, više naučio i saznao iz raznih putopisa i historijskih radova, nego li od Andrića.

Ivo Andrić nije historičar, već književnik. Književnici fantaziraju, da citiram Kiša.

Ne bih rekao da bi pismenost mogla imati tako snazan i tako sirok preventivni utjecaj, a vrlo rado bih dijelio tvoj optimizam, kad bih kako mogao - mozda sam trebao naglasiti da je rijec o pismenosti u najuzem znacenju, o razlikovanju slova u maternjem jeziku, na primjer, a toliko covjek ipak moze nauciti ako zeli, citajuci sta god, makar i upute na kutiji deterdzenta, pod uvjetom da su ispravno napisane

I jeste, Andric je prije svega kjnizevnik, a ne historicar ili sta drugo - lijepo je kad se neko i toga na ovoj temi sjeti. Uzgred, Kisov citat je nepotpun - ne mijenja smisao, samo jako volim Kisa, pa kazem

[John Cleese]

I ovoj temi nije mjesto na umjetnosti nego na politici.

Pa i nije, u pravu si

Ali nesretnim sticajem okolnosti, u samom prapocetku ovog mikrouniverzuma, podforum je krajnje kratkovido nazvan "Umjetnost i kultura" i tako su stvoreni preduvjeti da se tu pojave svakojaka sranja od tema i sadrzaja, sto se i desilo i desava se i dalje...

[Škobo Habu]

Ne bih rekao da bi pismenost mogla imati tako snazan i tako sirok preventivni utjecaj, a vrlo rado bih dijelio tvoj optimizam, kad bih kako mogao - mozda sam trebao naglasiti da je rijec o pismenosti u najuzem znacenju, o razlikovanju slova u maternjem jeziku, na primjer, a toliko covjek ipak moze nauciti ako zeli, citajuci sta god, makar i upute na kutiji deterdzenta, pod uvjetom da su ispravno napisane

I jeste, Andric je prije svega kjnizevnik, a ne historicar ili sta drugo - lijepo je kad se neko i toga na ovoj temi sjeti. Uzgred, Kisov citat je nepotpun - ne mijenja smisao, samo jako volim Kisa, pa kazem

Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

Evo zašto je meni bliži i draži Danilo Kiš od Andrića. Kiš nikada nije želio biti narod, niti predstavljati narod. Kiš je, jednostavno, pisac.

Da se razumijemo: ne želim ja blatiti i nipodaštavati Andrićev talenat i veličinu, ali isto tako, kao čitalac, imam pravo na kritičko mišljenje upravo zbog činjenice da se Andrić - kod nas - uzima zdravo za gotovo. Ovisno o kom je nacionalnom taboru riječ.

Uzmimo u razmatranje samo znamento Andrićevo "Pismo iz 1920". Ta priča se koristila ( i koristi još uvijek) kao jedan od krucijalnih dokaza zašto je Bosna i Hercegovina "nemoguća zemlja". Odnosno, tamni vilajet. Za zloupotrebu Andrićeve pripovjetke ne možemo njega kriviti, jer je riječ o čupanju iz konteksta.

Prvo i osnovo, doba u kojem se odigrava radnja jesu godine kada se uspostavlja K SHS. Upravo ta SHS će oduzeti građanska prava hiljadama tzv. kuferaša koji će morati napustiti svoje domove i vratiti se u zemlju njihovih roditelja. Neki će se morati i asimilirati. Zašto takva jedna atmosfera ima samo implikacije na BiH, kada je ona dio jednog sveukupnog procesa u kom sveto južnoslovensko trojstvo uspostavlja državu po svojim zakonskim načelima?
Druga stvar, glavni akter odlazi iz te zemlje radi činjenice da u njoj nama više mjesta, niti se osjeća dobrodošlim.
Treće i najbitnije, on ne odlazi iz Bosne radi neke endemske "bosanske mržnje", već zbog politike koju provodi centralna vlast.

Krajnje je banalizirajući zaključak da Max Levenfeld na kraju gine kao borac španske republikanske armije bježeći od jedne male mržnje da bi ga, na koncu, sustigla ona mnogo gora. Max je apatrid, on ne pripada nigdje, njegov zavičaj je već odavno postao nešto drugo. Očito je da ni Andriću nisu jasni razlozi njegove smrti. Razlog je što se Andrić izborio za domovinu u kojoj nije bilo mjesta za Maxa, dok je Max stigao u Španiju da bi, kao internacionalac, stvarao društvo u kojem neće biti stranac.

[Osmi Socrates]

1938

Ivo Andrić svojeručno u dopisu fašističkoj vladi Milana Stojadinovića, u čije ime obavlja diplomatske dužnosti po čitavoj Evropi. Njega se pita za savjet. Sam Stojadinović je izjavljivao da mu je Andrić omiljeni savjetnik.

Dakle;




Je l' se ovo može tumačiti na šezdeset hiljada načina? Treba pojašnjavati?


Pročitati i njegovu doktorsku disertaciju, uredno stoji prevedena u Andrićevom muzeju u Beogradu. Original je na njemačkom, u Grazu, na univerzitetu. Andrić je lično zabranio da se prevodi sve dok nije umro. Njegov mentor ocjenjuje da disertacija ima elemenata izrazite mržnje prema muslimanima.

Dakle, nije u pitanju fobija. Inače se ta riječ zloupotrijebljava. U pitanju je mržnja.

Činjenice su činjenice, a ova kockoglava socijalistička djeca nisu navikla na činjenice, nego na ispiranje mozga.

U tome i jeste problem. Motiv opsesije Andrićem ne leži u njegovoj biografiji, koja je takva kakva jeste, nego u njegovom književnom djelu koje je monumentalno. A da zlo bude veće još je i nobelovac. Da je Andrić kojim slučajem trećerazredni pisac ne bi ni postojala ovolika frka. Ono sa čime se kritičari Andrića ne mire je slika svijeta kakvim ga je Andrić vidio, prije svega bosanske muslimane, osmanski period i njegovo naslijeđe. Jednostavno, ona se ne uklapa u njihovu sliku koju imaju ili žele predstaviti kao jedinu ispravnu. Upravo u tu svrhu toliko gađanje podacima iz njegove biografije kojim se želi dokazati teza da je Andrić mrzio muslimane. Jer, valjda, vođeni nekom njihovom logikom, ako je Andrić bio islamofob onda mu je i djelo takvo – islamofobno, a slika svijeta lažna, iskrivljena itd.


Citat iz uvodnog posta: „Koliko god se neko pjenio o nedopustivosti cenzure u kulturi i koliko god gudio o potrebi da se književnost postavi izvan i iznad svih političkih i nacionalnih ograničenja u nekakve nad-nacionalne, vanvremenske okvire, neka najprije nađe makar samo jedan jedini primjer naroda koji je u obaveznu lektiru uključio pisce koji vrijeđaju njegovo nacionalno dostojanstvo! Bilo kog naroda iz bilo kog dijela svijeta i bilo kog istorijskog perioda! Nećete naći ni jedan – sa izuzetkom Bošnjaka, razumije se – od kojih se i danas zahtijeva da se sa uživanjem valjaju u blatu mazohističkog samoponižavanja u koje uporno ih guraju već 150 godina!“


Kažem ja, nacionalizam je psihoza. I ovoj temi nije mjesto na umjetonsti nego na politici.

Ti si, što se mene tiče, promašio i fudbal i stadion.

Ja nisam ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, ni musliman ni kršćan. Biće da ste ti i tebi slični malo opterećeni pa nacionalnost i religiju nekom prikačite na osnovu onoga što piše.

Ne kažem, možda ti taj metod daje uspješne rezultate u većini slučajeva, ali, što se mene tiče, promašio si i vijek. I to ne malo.

Dakle, toliko o predrasudama, kojih ti, očigledno, imaš daleko više nego ja. Možda da se pozabaviš time?

Moj najdraži roman sa područja Balkana, nakon Derviš i Smrt, je Kad Su Cvetale Tikve Dragoslava Mihailovića.

To, međutim, ne znači da neću posmatrati njegovu ulogu u potpisivanju Memoranduma SANU objektivno. Pa ako neko ima dokaze o njegovim ekstremnijim istupima, neka postavi. Neću svakako nebulozno pjeniti da je taj neko nacionalista, islamski fundamentalista, inkvizitor, neprosvijećen, spaljivao bi knjige da mu se pruži šansa, ili bilo šta drugo iz vašeg arsenala.

[zilog]

1938

Ivo Andrić svojeručno u dopisu fašističkoj vladi Milana Stojadinovića, u čije ime obavlja diplomatske dužnosti po čitavoj Evropi. Njega se pita za savjet. Sam Stojadinović je izjavljivao da mu je Andrić omiljeni savjetnik.

Dakle;




Je l' se ovo može tumačiti na šezdeset hiljada načina? Treba pojašnjavati?


Pročitati i njegovu doktorsku disertaciju, uredno stoji prevedena u Andrićevom muzeju u Beogradu. Original je na njemačkom, u Grazu, na univerzitetu. Andrić je lično zabranio da se prevodi sve dok nije umro. Njegov mentor ocjenjuje da disertacija ima elemenata izrazite mržnje prema muslimanima.

Dakle, nije u pitanju fobija. Inače se ta riječ zloupotrijebljava. U pitanju je mržnja.

Činjenice su činjenice, a ova kockoglava socijalistička djeca nisu navikla na činjenice, nego na ispiranje mozga.

U tome i jeste problem. Motiv opsesije Andrićem ne leži u njegovoj biografiji, koja je takva kakva jeste, nego u njegovom književnom djelu koje je monumentalno. A da zlo bude veće još je i nobelovac. Da je Andrić kojim slučajem trećerazredni pisac ne bi ni postojala ovolika frka. Ono sa čime se kritičari Andrića ne mire je slika svijeta kakvim ga je Andrić vidio, prije svega bosanske muslimane, osmanski period i njegovo naslijeđe. Jednostavno, ona se ne uklapa u njihovu sliku koju imaju ili žele predstaviti kao jedinu ispravnu. Upravo u tu svrhu toliko gađanje podacima iz njegove biografije kojim se želi dokazati teza da je Andrić mrzio muslimane. Jer, valjda, vođeni nekom njihovom logikom, ako je Andrić bio islamofob onda mu je i djelo takvo – islamofobno, a slika svijeta lažna, iskrivljena itd.


Citat iz uvodnog posta: „Koliko god se neko pjenio o nedopustivosti cenzure u kulturi i koliko god gudio o potrebi da se književnost postavi izvan i iznad svih političkih i nacionalnih ograničenja u nekakve nad-nacionalne, vanvremenske okvire, neka najprije nađe makar samo jedan jedini primjer naroda koji je u obaveznu lektiru uključio pisce koji vrijeđaju njegovo nacionalno dostojanstvo! Bilo kog naroda iz bilo kog dijela svijeta i bilo kog istorijskog perioda! Nećete naći ni jedan – sa izuzetkom Bošnjaka, razumije se – od kojih se i danas zahtijeva da se sa uživanjem valjaju u blatu mazohističkog samoponižavanja u koje uporno ih guraju već 150 godina!“


Kažem ja, nacionalizam je psihoza. I ovoj temi nije mjesto na umjetonsti nego na politici.

Boldirano bih i podrzao, da nije kasnijeg osvrta na dijelove samo jednog naroda. Kao da ne postoji fanaticna upornost skoro kompletne srpske intelektualne "elite", da se Andricevo dijelo tretira kao historiografski fakat, a ne fikcija (gotovo kao Draskovicev "Noz"). Kod koje bi Andric i da je obernobelovac, prosao upravo kao trecerazedni pisac, samo da se nije izjasnio Srbinom.

[John Cleese]

Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

Slavno je za otadzbinu mreti - sjajna pripovijetka
(Inace, originalni tekst je ekavski - sad vec zanovijetam )

Spoiler

Show

Evo zašto je meni bliži i draži Danilo Kiš od Andrića. Kiš nikada nije želio biti narod, niti predstavljati narod. Kiš je, jednostavno, pisac.

Da se razumijemo: ne želim ja blatiti i nipodaštavati Andrićev talenat i veličinu, ali isto tako, kao čitalac, imam pravo na kritičko mišljenje upravo zbog činjenice da se Andrić - kod nas - uzima zdravo za gotovo. Ovisno o kom je nacionalnom taboru riječ.

Uzmimo u razmatranje samo znamento Andrićevo "Pismo iz 1920". Ta priča se koristila ( i koristi još uvijek) kao jedan od krucijalnih dokaza zašto je Bosna i Hercegovina "nemoguća zemlja". Odnosno, tamni vilajet. Za zloupotrebu Andrićeve pripovjetke ne možemo njega kriviti, jer je riječ o čupanju iz konteksta.

Prvo i osnovo, doba u kojem se odigrava radnja jesu godine kada se uspostavlja K SHS. Upravo ta SHS će oduzeti građanska prava hiljadama tzv. kuferaša koji će morati napustiti svoje domove i vratiti se u zemlju njihovih roditelja. Neki će se morati i asimilirati. Zašto takva jedna atmosfera ima samo implikacije na BiH, kada je ona dio jednog sveukupnog procesa u kom sveto južnoslovensko trojstvo uspostavlja državu po svojim zakonskim načelima?
Druga stvar, glavni akter odlazi iz te zemlje radi činjenice da u njoj nama više mjesta, niti se osjeća dobrodošlim.
Treće i najbitnije, on ne odlazi iz Bosne radi neke endemske "bosanske mržnje", već zbog politike koju provodi centralna vlast.

Krajnje je banalizirajući zaključak da Max Levenfeld na kraju gine kao borac španske republikanske armije bježeći od jedne male mržnje da bi ga, na koncu, sustigla ona mnogo gora. Max je apatrid, on ne pripada nigdje, njegov zavičaj je već odavno postao nešto drugo. Očito je da ni Andriću nisu jasni razlozi njegove smrti. Razlog je što se Andrić izborio za domovinu u kojoj nije bilo mjesta za Maxa, dok je Max stigao u Španiju da bi, kao internacionalac, stvarao društvo u kojem neće biti stranac.

Kad vec spomenusmo Kisa...
Kis je o svojim djelima (kad bi ga upitali) najcesce govorio vrlo kratko i uopsteno - da su o ljubavi i smrti, na primjer.
(Svojim knjizevnim postupkom se itekako opseznije javno bavio, cak ga je doslovno i na sudu branio, ali to bi bila zasebna tema i trenutno nepotrebna digresija.)

Ni sam nisam sklon seciranju i detaljnom rasclanjivanju umjetnickih djela opcenito, pa tako ni knjizevnih - to jeste uobicajen pristup i nerijetko (ne i nuzno, jer ima i izuzetaka) se svodi na banaliziranje i trivijalnost.

Razumijem da vecina konzumenata nije u stanju umjetnost percipirati drugacije - no to ne znaci ni da uvazavam niti da cu strpljivo slusati ili citati kako je Perica shvatio lektiru.

O percepciji umjetnosti i inace vrlo rijetko i nerado govorim - da o tome ovdje pisem zaista nemam nimalo volje, a i uvjeren sam da bi bilo besmisleno, ocito s dobrim razlogom.

Sto se mene tice, Andric nije svetac, nije cak ni nedodirljiv niti bi trebao biti - to je samo jedan iz mnostva sjajnih pisaca u cijim sam djelima imao priliku uzivati i vecina tih ljudi mi je i bliza senzibilitetu nego on i draza iz raznih drugih razloga, a i pisci su ubjedljiva manjina u mnostvu umjetnika koji su mi svojim stvaralastvom pruzali obilje radosti.

Ono sto jeste iritantno je ko se sve, na koji nacin i kojim povodom umjetnoscu pokusava baviti - od sovinjarske praznoglave stoke do dokonih nekoherentnih onanistickih zgubidana, da ne nabrajam sad sve pacijente.

A diskusija o nekakvom utjecaju knjizevnosti na mase u klimi potpune neizvjesnosti ko, koliko, sta zapravo i da li uopce ista i cita je posve apsurdna.

Za ljubitelje trivijalnosti - evo jedne kojoj imam zahvaliti za ne bas pohvalan dojam o Andricu osobno.

Mika Antic, pjesnik, je pricao da ga je, davno, ugledao kako sjedi sam u nekakvom restoranu, hotelu, gdje li je vec bilo (ne sjecam se tacno) i pozelio je da ga upozna, pa je zamolio nekog od osoblja da ga u njegovo ime upita smije li mu se, barem na trenutak, pridruziti.
Ovaj je to kratko, nadmeno i neljubazno, bez ikakvog objasnjenja, odbio.
Antic se zbog toga nije uvrijedio, samo se, lirska dusa, jako rastuzio.
A Antic mi je bio i ostao jako drag, pa, eto, to pamtim.
I mnogo radije bih izabrao poznanstvo s njim nego s Andricem.