Ukrajina

[Hame_]

Gadno se puši

Nosač aviona general kuznjecov

[Zumbul2]

[Zumbul2]

[jednonogi_Jack]

Čuj pare mobilisanima. Čovjek fino objasnio da je to besmisleno.

Guverner Orilske oblasti Andrej Kličkov objasnio je zašto je region odbio da isplati paušalne naknade mobilisanim i njihovim porodicama. Sa stanovišta čelnika regiona, ove isplate su besmislene, jer sami mobilisani ovim novcem neće moći ništa da kupe nakon što "odu na linije", a "rodbina im ne može ništa donijeti".

Handri Orka dok mu oči ne ispadnu.

[Dimu1927]

a da se prisjetimo strucnjaka koji su ponosno govorili kako je krimski most pretrpio manju stetu ?

[Zumbul2]

U vezi Hersona,
Neko je logično primjetio da će rusi osloboditi velike snage za druge frontove a oslobodiće ih i ukrajinci. Ostaviće male snage da nadziru obalu i to je to. Biće artiljerijski duela preko Dnjepra, dronovi će raditi.. Nešto nisam gledao kartu da vidim dokle bi Himars mogao dobaciti preko Dnjepra ali može ih sigurno derati po vrijednim ciljevima. Herson - Melitopolj air distance 209 km

[sime_cipol]

Čuj pare mobilisanima. Čovjek fino objasnio da je to besmisleno.

Guverner Orilske oblasti Andrej Kličkov objasnio je zašto je region odbio da isplati paušalne naknade mobilisanim i njihovim porodicama. Sa stanovišta čelnika regiona, ove isplate su besmislene, jer sami mobilisani ovim novcem neće moći ništa da kupe nakon što "odu na linije", a "rodbina im ne može ništa donijeti".

Handri Orka dok mu oči ne ispadnu.

Logicno, kad suncokreti, sve ce staviti na jednu kamaru i dati udovici.

[jednonogi_Jack]

Kako izvještavaju Ceske Noviny, Češka je priznala ruski režim kao teroristički. Za sada još nema zvaničnog saopštenja.
Ovim bi se sve ekonomske, političke, kulturne, pa čak i naučne veze sa bilo kojim državnim strukturama Rusije u Češkoj smatrale saradnjom sa teroristima.

[LipeCvat]

kad zvjeri prođu gradom

[pepermint]

[sumirprimus]

[JoseMujica]

se pretvaraju u braćo Rusi su u pravu...to su te biolabaratorije

[costacurta]

kad zvjeri prođu gradom

Nikako ne mogu da shvati čime je ovo uništeno, na ovakav način? Strašno!
Nema niti jednog jedinog okvira na prozorima i vratima, iz štoka stolarija iskružena kao nožem, isisano sve iz objekta samo kostur od zgrade ostao. Kako? Čime?

[sumirprimus]

Owen Matthews
Thursday November 03 2022, 12.01am GMT, The Times


Inside Putin’s bunker: how he kept the plan to invade Ukraine secret

Power, paranoia and the three friends who plotted with Vladimir Putin — Owen Matthews talks to insiders to reveal how the countdown to war really happened

https://www.thetimes.co.uk/article/how- ... -nlw087729

Spoiler

Show

Power, paranoia and the three friends who plotted with Vladimir Putin — Owen Matthews talks to insiders to reveal how the countdown to war really happened

By the beginning of 2020 the only men in Putin’s inner circle were his oldest, most trusted and – tragically for Russia and Ukraine – most hawkish and paranoid allies. The invasion of 2022 was, in the minds of the Soviet-era fantasists who planned and pushed it, first and foremost a pre-emptive strike to save Russia from a looming strategic threat from the West.

Ukraine was merely the battlefield where the two former superpowers’ interests came into direct confrontation – the location for what Putin’s closest circle imagined was a millennial battle between the two sides. “Ukraine does not exist,” Viktor Zolotov, Putin’s former bodyguard who now heads the powerful Russian National Guard, told Alexei Venediktov, the editor-in-chief of the Echo Moskvy radio station. “It is the border of America and Russia.”

But it was also a battle for Russia’s future – and the future of influential clans who wished to ensure that their power would survive the end of Putin’s tenure as president. The ideology of late Putinism was the ideology of the institution that formed the men who led it – the Brezhnev-era KGB.

Putin turned 70 last month – three years older than the life expectancy of the average Russian male. However healthy or otherwise Putin might be, to the siloviki, Putin’s “men of power”, that meant that time was running out to find a decisive solution to the West’s aggression. And that meant dealing once and for all with the problem of Ukraine.

Four men – three of whom were former or current directors of the Federal Security Service (FSB) – were to play a central role in leading Russia to war: Putin himself; Nikolai Patrushev, chairman of the Security Council and Putin’s KGB colleague since 1975; Putin’s old St Petersburg University classmate and FSB head Aleksandr Bortnikov; and Defence Minister Sergei Shoigu. Of the latter three, it was Patrushev and Bortnikov who were the prime political movers, Shoigu the sometimes hesitant executor.



Over the two decades of Putin’s rule the title of “grey cardinal” (a powerful decision-maker or adviser who operates behind the scenes) of the Kremlin has been attached to several prominent figures but the title properly belonged to Nikolai Patrushev, consistently the single most important person in Putin’s inner circle from the late Nineties onwards.


The two had met as young officers in the Leningrad KGB but, as one former KGB major-general who served in London during the Eighties recalled, Putin “was a grey moth, a nobody. His career in the KGB was completely mediocre.” It was Patrushev, not Putin, who was “one of the [KGB’s] rising stars of the Eighties”.

By the late Nineties, the two men’s roles had been reversed but Putin did not forget his old colleagues from Leningrad. As Putin’s meteoric rise continued with a promotion to secretary of the Security Council, he left his old post as FSB director to be occupied by Patrushev.

Putin was chosen as Yeltsin’s prime minister – and likely successor – in August 1999. On New Year’s Eve, on the night that Yeltsin made his surprise announcement that Putin would replace him as acting president, Patrushev and Putin flew to Chechnya with their wives to bolster Russian troops’ morale, drinking champagne as they flew in the helicopter above the combat zone.




As Putin joked to a group of KGB veterans after his election in 2000, “The special operation to take over the highest echelons of power has been successful.” Later that year Patrushev made remarks about the security services being Russia’s “neo-nobility”.

Patrushev lost no time in taking the fight to the enemy, playing a key role in the 2006 poisoning of the former FSB whistleblower and defector Alexander Litvinenko in London. “The FSB operation to kill Mr Litvinenko was probably approved by Mr Patrushev and also by President Putin,” concluded a UK public inquiry into the murder.

In 2008 Putin appointed Patrushev to the post of secretary of the Security Council, the fifth time in a decade he’d taken over a post formerly held by Putin. Patrushev would play a key role in an increasingly assertive foreign policy and repressive internal security practice. In early 2014, when clashes between protesters and security forces in Kyiv culminated in the overthrow of the Ukrainian government, Patrushev’s belief that the United States “would much prefer that Russia did not exist at all” manifested itself in ever more aggressive influence operations in Eastern Europe – including a failed FSB-backed coup d’état in Montenegro in October 2016.

Patrushev had always been one of the most talkative and high-profile members of Putin’s inner circle, authorised to explain official Kremlin policy to the Russian press and public. It was a clear sign of his seniority and the trust placed in him by Putin personally.



In his many interviews Patrushev revealed not only a remarkable degree of paranoia but a willingness to believe some extraordinary conspiracy theories. In 2015, for instance, Patrushev said that “the Americans believe that we control [our natural resources] illegally and undeservedly because, in their view, we do not use them as they ought to be used”. In support of this claim he cited former US secretary of state Madeleine Albright, who Patrushev claimed had stated that “neither the Far East nor Siberia belong to Russia”. Albright had never said any such thing. The quote came from a psychic employed by the FSB who claimed to have read Albright’s mind.

In April 2022 Patrushev claimed that a “criminal community” was “engaged in the widespread business of the sale of orphans taken out of Ukraine”. He claimed the trade was abetted by western governments, which had “revived the shadow market for the purchase of human organs from the socially vulnerable segments of the Ukrainian population for clandestine transplant operations”.

In 2020 Patrushev gave a lengthy and chilling interview where he outlined the world view that would underpin the Ukraine invasion less than two years later. “The West,” he explained, “supports [Russia’s] non-systemic opposition financially... interferes in Russian elections at the federal and regional levels.”

He specifically named the US State Department, a variety of American NGOs and George Soros’s Open Society Institute as the agencies involved in Washington’s ongoing attack on Russia’s statehood.

To Patrushev, taking decisive action to “neutralise the threat” and “counteract the unfolding anti-state process” was not just a race against time but a question of Russia’s very existence.

Even as Patrushev spoke to the government weekly newspaper Argumenty i Fakty in June 2020, a team of operatives under the orders of FSB chief Aleksandr Bortnikov was preparing to fight back against the man regarded by the siloviki as the US’s most dangerous agent inside Russia: opposition leader Alexei Navalny.

On August 19 a team broke into Navalny’s hotel room in Tomsk, Siberia, and by their own account smeared novichok nerve agent on the seams of Navalny’s underpants as they lay in a drawer. The next day Navalny went into a coma on board a flight back to Moscow and would have died if the pilots had not made an emergency landing in Omsk.



Navalny survived, but was later convicted on charges of fraud; Patrushev moved on to framing a permanent solution to the Ukraine problem. In an updated version of Russia’s national security strategy published in May 2021 and coordinated by Patrushev, the Russian state was explicitly allowed to use “forceful methods” to “thwart or avert unfriendly actions that threaten the sovereignty and territorial integrity of the Russian Federation”. In other words, the use of military force outside Russia’s borders was effectively pre-authorised. It was a legal blueprint for the coming invasion.

Bunker mentality
Covid hit Russia hard. As the pandemic gathered pace in April 2020, Putin retreated from his usual residence of Novo-Ogarevo in the suburbs of Moscow to a more remote presidential residence near Lake Valdai, between Moscow and St Petersburg. At Novo-Ogarevo and Valdai $85 million was spent on building quarantine accommodation for staff and visitors as well as buying state-of-the art testing equipment. Anyone coming into contact with Putin was required to observe strict individual quarantine on-site for at least a week. Fresh from victories in Tokyo, Russian Olympic medallists were told they would have to spend a week in quarantine before meeting the president – and were banned from any interaction with each other. “I still can’t believe I’ll have to sit in one room for seven days,” Angelina Melnikova, a gymnast, wrote on social media.

Moscow officially emerged from lockdown on June 9, 2020. Putin, however, remained in lockdown. He would continue to be extremely cautious to the point of paranoia about the virus two years later. In February 2022 the French president, Emmanuel Macron, refused a Kremlin request that he take a Russian Covid-19 test when he arrived to see Putin in Moscow. According to two sources in Macron’s entourage, French security advisers had warned their president not to allow Russia to get hold of his DNA. (Putin himself had been equally cautious about his DNA for years, taking a chemical toilet with him on all foreign trips.)


As a result, at their Kremlin meeting Macron and Putin sat at opposite ends of a vast white table at least six metres long. Why was Putin so scared of Covid? In April 2022 the investigative journalism site Proekt.media published a detailed study based on flight movements of top Russian cancer doctors and Putin’s disappearances from the public eye between 2016 and 2020.

From 2019 onwards Putin was accompanied on all his trips by no fewer than nine staff doctors – and among those who spent time with him were a team of neurosurgeons from the Central Clinical Hospital, Moscow, and Dr Evgeny Silovanov, a renowned oncologist specialising in thyroid cancer in the elderly, who spent 166 days with Putin over 36 visits. The Proekt team suggested that Putin may have undergone surgery for cancer in September 2020. In May 2022, the US film-maker Oliver Stone – who interviewed Putin many times between 2015 and 2019 – claimed that Vladimir Putin has “had this cancer” but “I think he’s licked it”.

However, in July 2022, the CIA director William Burns said that he had found no evidence of Putin’s alleged illness – and quipped dryly that Putin was “entirely too healthy”.

Putin’s personal contact had for years been limited to a small group of no more than three dozen insiders. During Covid that bubble had shrunk far tighter still.

In the “seclusion and inaccessibility” of his Covid bunker, surrounded by “ideologues and sycophants”, Putin developed a “deep belief that Russian domination over Ukraine must be restored”, according to former Kommersant newspaper political editor Mikhail Zygar. Or as the CIA’s Burns would put it in April 2022, “Putin’s risk appetite has grown as his grip on Russia has tightened. His circle of advisers has narrowed and in that small circle it has never been career-enhancing to question his judgment or his almost mystical belief that his klix is to restore Russia’s sphere of influence.”



Over two years in isolation, Putin developed a longstanding enthusiasm for historical theorising, which would culminate in an essay on Russia and Ukraine published in July 2021. The essay, according to one senior state TV executive, was “entirely [Putin’s] own work… the result of much research and deep thought”. His companion in that process of deep thought was an old and trusted friend who was willing to put his business on hold and spend time inside Putin’s Covid world – Yury Kovalchuk.

If Nikolai Patrushev was Putin’s most powerful silovik colleague and ally, Yury Kovalchuk was his most powerful friend from a different stage of his career – the tangled web of business, Communist Party and organised crime interests that Putin navigated with great skill as consigliere to St Petersburg’s mayor, Anatoly Sobchak. According to a Russian government official I will call Sergei Ryzhy, Patrushev was for Putin “an ideal of KGB rectitude” and implacable “vigilant patriotism”. His relationship with Kovalchuk was different, if no less close. Kovalchuk was “a man of a less exalted world”, said Ryzhy, someone whom Putin trusted with the “more mundane matters” of his personal business interests and those of his immediate family.

Kovalchuk had moved on from the murky world of St Petersburg business. In May 2008, Forbes Russia listed him as Russia’s 53rd richest man, with an estimated fortune of $1.9 billion, and Bank Rossiya’s largest shareholder, holding 30.4 per cent of its stock.

International finance was not Kovalchuk’s only interest. He had long been fascinated by the mystical nationalist writings of Ivan Ilyin, a Thirties philosopher of Russian fascism.

As Putin sat in lockdown researching and penning his long historical essay on Russian klix and its relationship with Ukraine, Kovalchuk spent much of the time by his side at the Valdai residence. As president and banker sat together the ideological manifesto of the coming war’s philosophy was born.

The publication of Putin’s historical essay in July 2021 served as a clear signal not only to the Russian public but to the Kremlin elite that rescuing the Russians of Ukraine from oppression was the new party line. It was a call to arms. At the CIA’s headquarters in Langley, Virginia, the essay was immediately flagged up as the start of a new and dangerous phase in the Kremlin’s thinking.

Sabres rattled, sabres drawn
By midsummer of 2021, a “critical mass” of opinion among the innermost circle of Putin’s friends and advisers had coalesced around the necessity of landing a “decisive military blow”, according to Ryzhy. Exactly what form that blow against Ukraine would take – the creation of a pair of Georgia-style mini-states in Donbas, a Crimea-style annexation or a full-scale strike to decapitate the Zelensky government altogether and install a puppet, pro-Moscow regime – remained undecided. But by late summer of 2021 the “decision in principle” that an invasion was necessary had already, according to Ryzhy, been made by top siloviki Patrushev and Bortnikov. All that remained was to assemble the necessary forces and to persuade Russia’s ultimate decision-maker – Putin – to launch the operation

In 2020 Patrushev gave a lengthy and chilling interview where he outlined the world view that would underpin the Ukraine invasion less than two years later. “The West,” he explained, “supports [Russia’s] non-systemic opposition financially... interferes in Russian elections at the federal and regional levels.”

He specifically named the US State Department, a variety of American NGOs and George Soros’s Open Society Institute as the agencies involved in Washington’s ongoing attack on Russia’s statehood

.

Odakle ta propagannda o sorosu iz vrha kgb
.a da da i ovde smo godinama slusali istu propagandu slusamo i dan danaas.

[geralt]

I pored svega sto znam o Rusiji, mene je najvise u clanku zaprepastio dio o Madeleine Albright.

Patrushev izjavio da Zapad hoce da unisti Rusiju, i da Madeleine Albright smatra da Sibir i Daleki Istok nisu ruski. Kako, kad ona nikad nista slicno nije izjavila? Ruski vidovnjak joj je procitao misli.

I takvi ljudi donose odluke o ratovima.

[Hame_]

Nikako ne mogu da shvati čime je ovo uništeno, na ovakav način? Strašno!
Nema niti jednog jedinog okvira na prozorima i vratima, iz štoka stolarija iskružena kao nožem, isisano sve iz objekta samo kostur od zgrade ostao. Kako? Čime?

Termobaričke ili kako već vakuum bombe što usisavaju zrak prilikom udara.

Šopali su ih dok su ih imali, pička im materina


BBC

Kako funkcioniše vakuum bomba?

Vakuum bombe, poznate i kao termobarični eksplozivi, rade u dvije faze. Prvi dio je eksplozivno punjenje koje raspršuje gorivo u oblak koji zatim može ući u zgrade ili okolne objekte. U drugoj fazi ispušta oblak koji izaziva ogromnu vatrenu loptu i usisava kiseonik iz okolnih područja izazivajući udarni talas.

"Tamo gdje je normalan eksploziv oko 30 odsto goriva i 70 odsto oksidatora po težini, termobarični eksploziv je samo gorivo i koristi kiseonik u vazduhu - tako da je mnogo moćniji za datu veličinu bojeve glave".

Kakvi su efekti?

Efekti toplote i pritiska su strašni - svako ko bi bio uhvaćen u početnoj eksploziji bi odmah bio spržen. Svako ko bi bio zatečen u okolini zadobio bi teške unutrašnje povrede od udarnog talasa. "Oni prvenstveno ubijaju stvaranjem izuzetno snažnog udarnog talasa koji kida organe i prži pluća.".

"Ovaj udarni talas se širi u skučenim prostorima, tako da je posebno smrtonosan za ljude u ukopanim mjestima kao što su podrumi ili pećine.".

"Oni takođe stvaraju ekstremno visoke temperature od nekoliko hiljada stepeni i mogu da izazovu užasne opekotine.".

[drug_profi]

Malo bubanja, i vucenja ranjenih/mrtvih kolega...

Jedva nađoh šta ja podloga.
Alice Change - Не вистачає кисню

[sumirprimus]

I pored svega sto znam o Rusiji, mene je najvise u clanku zaprepastio dio o Madeleine Albright.

Patrushev izjavio da Zapad hoce da unisti Rusiju, i da Madeleine Albright smatra da Sibir i Daleki Istok nisu ruski. Kako, kad ona nikad nista slicno nije izjavila? Ruski vidovnjak joj je procitao misli.

I takvi ljudi donose odluke o ratovima.

To je kgb prica za buraniju..

[mishic]

Post 14232 na temi Rusija na forumu fenomenalno objašnjava Putinovu ideološku matriicu i njen razvoj. A kada ga čitate vidite original Dodika koji zapravo pokušava da imitira Putka.

[Zumbul2]

[mishic]

[Post by Bloo » 31/10/2022 18:55
Direktni put u katastrofu
GEORGIJ KASJANOV
31/10/2022


Interesovanje za istoriju Vladimir Putin pokazao je već u početnim etapama svog javnog života. Novembra 2003. godine se sreo sa akademskim istoričarima i saopštio im da je nedopustiva politizacija predavanja istorije u školama, pozvavši ih da „izazivajući kod mladih ljudi osećanje ponosa svojom zemljom“ izlažu u udžbenicima samo činjenice. Čudnim sticajem okolnosti, samo dva dana pre tog susreta Ministarstvo obrazovanja Ruske Federacije povuklo je dozvolu da se u školskoj nastavi koristi prilično popularan udžbenik Igora Doluckog, koji je veoma kritički opisivao sovjetski period istorije Rusije.

Tokom svih narednih etapa svoje predsedničke vladavine Putin je periodično usmeravao svoje interesovanje na nacionalnu istoriju, izjašnjavajući se bilo o udžbenicima, bilo o autorima (naročito onima koji su „dobili zapadne grantove“), bilo o nužnom pravcu razvoja istoriografskog mišljenja. Uvek se radilo o ponosu, nacionalnom jedinstvu i drugim temama iz repertoara prosečnog patriote. Relativno mladi predsednik je neko vreme čak dopuštao da, uz konsenzus u pogledu osnovnih principa, postoje i različita tumačenja u školskoj nastavi istorije, ali vrlo brzo se uzdigla zvezda „jedinstvenog udžbenika“ koji će uspostaviti federalni istorijsko-kulturni standard. On je izrastao u „sponu“ koja sprečava različita tumačenja i neslaganja u pogledu važnih pitanja.

Suverenovo interesovanje za domaću didaktičku istoriju može se smatrati sasvim legitimnim: država je velika, naroda je mnogo, a jedan od najboljih načina da se svi oni drže na okupu je spojiti ih stranicama udžbenika istorije na čijim koricama stoji naslov „Istorija ruske države“. To je i učinjeno.

Borba za zajedničke istorije
Međutim, Putin je odlučio da se ne pobrine samo o domaćim poslovima, već i o inostranim – na početku bližim, a potom sve udaljenijim. Najbliže i najinteresantnije inostranstvo mu je bila Ukrajina koju, kako se ubrzo pokazalo, ovaj ljubitelj praktične istorije uopšte nije ni smatrao inostranstvom.

On se još 2003. „složio sa istoričarima“ koji su predlagali da se u zemljama članicama Saveza Nezavisnih Država formuliše neka metodologija „jedinstvenog tumačenja“ istorije Sovjetskog Saveza. Upravo u to vreme počela je sa radom rusko-ukrajinska komisija istoričara, u kojoj je ruska strana isprva pokušala da raspravlja pitanja „jedinstvenog tumačenja“. Međutim, zbog uporne želje Ukrajinaca da svoju istoriju opisuju sa sopstvenih pozicija, uskoro je odustala od tih beznadežnih pokušaja.

Interes predsednika za čitanje i tumačenje istorije suseda eskalirao je 2005. godine. To je očigledno bilo povezano sa dve stvari: prvo, sa „narandžastom revolucijom“ u Ukrajini koja je onemogućila pobedu Viktora Janukoviča koga je aktivno podržavao Putin, a drugo, sa proširenjem Evropske unije u koju su ušle Baltičke zemlje i Poljska.

Novi članovi evropske zajednice su u evropsku političku agendu uneli ruskim zvaničnicima krajnje neugodnu ideju. Njihova slika sveta sugerisala je da im sovjetska vojska nije toliko donela oslobođenje od nacizma, koliko novu formu porobljavanja, a to je dopunjeno tezom o izjednačavanju nacističkog i komunističkog režima koju su aktivno promovisale nove, preobraćene članice EU. Predsednici Litvanije i Estonije demonstrativno su odbili poziv da prisustvuju velikoj, jubilarnoj paradi Pobede 9. maja 2005, a u ime Poljske paradi je prisustvovao Vojceh Jeruzelski – simbol upravo tog novog ugnjetavanja o kome su rado govorili predstavnici nacija oslobođenih od nacizma.

Upravo tada se u istorijskoj politici Moskve pojavljuje spoljašnji vektor – praktično sa svim svojim susedima Rusija otvara „drugi front“ borbe za pravilnu istoriju. Osnivaju se 2007. i 2008. godine državne organizacije „Ruski svet“ i „Rossatrudničestvo“,1 čija eksplicitno navedena načela ukazuju na strategiju stvaranja ruske iredente. Tokom 2007-10. godine vode se ratovi sećanja sa Baltičkim zemljama i Ukrajinom. Ruska delegacija u OUN (Organizaciji ukrajinskih nacionalista) započinje „maraton“ osude glorifikacije „nacističkih saradnika“ koji je, duže od jedne decenije, prvenstveno bio usmeren protiv Baltičkih država.

U tom istom periodu, u redakciji Aleksandra Danilova i Aleksandra Filipova, razrađuju se priručnici za ruske nastavnike istorije u kojima se ukazuje na „civilizacijsku ulogu Rusije“ u nekadašnjim perifernim oblastima imperije, uključujući opet i Baltičke zemlje. U 2009. godini nastaje zloglasna „komisija Medvedeva“ osmišljena sa zadatkom da izvan granica zemlje „ne dopusti falsifikovanje istorije Rusije“. Putin je 2012. ukinuo ovu komisiju da bi kasnije formirao sličnu, međuresornu komisiju za istorijsko obrazovanje.

Osvajanje istorijom
Ukrajina je u navedenim procesima zauzimala posebno mesto. Način delovanja i retorika ruskih vlasti svedočili su o tome da je Moskva u svojoj politici istorije ukrajinske teme, za razliku od baltičkih i poljskih, percipirala kao unutrašnje pitanje – ali ne Ukrajine, već Rusije. „Zajednička prošlost“ trebalo je da odredi zajedničku sadašnjost.

Već prethodno pominjana rusko-ukrajinska komisija istoričara koja je formirana na inicijativu Ruske Federacije 2003. isprva je planirala da „izgladi“ suprotstavljena stanovišta u tumačenju te „zajedničke prošlosti“. Njen glavni rezultat je bilo izdanje u Rusiji istorije Ukrajine koju su napisali ukrajinski istoričari.2 U obimnoj knjizi sasvim je jasno opisana istorija Ukrajine kao suverenog, punopravnog istorijskog subjekta. Prvo izdanje je imalo tiraž od 300 primeraka, a ne zna se da li je bilo drugog izdanja. Izuzetno težak zadatak predstavlja pronalaženje u Rusiji bilo kakvih tragova tog izdanja u vidu citata, referenci ili diskusija. Uostalom, približno sličan uspeh imala je i „Istorija Rusije“ u Ukrajini koju su, u okviru tog istog projekta, napisali ruski istoričari.

Ako se Kremlj do „narandžaste revolucije“ uglavnom brinuo da u Ukrajini oslabi „separatističke“ tendencije u sferi „zajedničke prošlosti“, onda je posle fijaska sa stupanjem na vlast Viktora Janukoviča 2004. postajao sve izraženiji novi antagonistički diskurs.

Još u periodu predsedničkih izbora te 2004. godine ruski politički tehnolozi su izumeli i počeli agresivno da šire predstave o „ukrajinskom nacizmu“ – koristeći, između ostalog, činjenicu da su u okruženju Viktora Juščenka bili predstavnici radikalno desnih partija i organizacija (na primer „Slobode“). Slika Juščenka u nacističkoj uniformi na bilbordima u Donjecku, termini „našisti“ (reč je bila o partiji „Naša Ukrajina“, a ne prorežimskom ruskom omladinskom pokretu „Naši“) i „narandžasta kuga“ (po analogiji sa „smeđom kugom“) – bili su prvi spoljašnji znaci nove ukrajinske teme inspirisane iz Kremlja. Zadatak su im olakšali sami ukrajinski nacionalisti. Oni su gajili ulepšanu sliku ukrajinskih nacionalističkih organizacija iz prve polovine 20. veka i njihovih vođa, a takođe su relativizovali saradnju svojih kumira sa nacistima u godinama Drugog svetskog rata (uključujući čak i njihovo saučestvovanje u Holokaustu, kao i masakr poljskog civilnog stanovništva na Volinji 1943).

Od 2007. do 2009. buknuo je rat sećanja. Ruska vladajuća klasa, njena propagandistička posluga i potplaćeni kulturni delatnici aktivno su se borili protiv međunarodnog priznanja Golodomora kao mesta genocida, dogovarali i aranžirali diplomatske ispade protiv „hvaljenja OUN i UPA“3 (koje je tokom Juščenkove vladavine u Ukrajini zaista postalo deo državne politike pamćenja), te su sve aktivnije stvarali sliku Ukrajine kao teritorije obuhvaćene „pećinskim nacionalizmom“.

Putin je 2008. istupio sa izjavom koja se može smatrati programskom. Ne znamo šta je on stvarno čitao od dela klasika imperijalne istoriografije, ali na samitu NATO-a u Bukureštu njegova retorika je prvi put dovoljno jasno označila reviziju koncepta „zajedničke prošlosti“ u pravcu ideje o „sakupljanju (ruskih) zemalja“. Kao prvo, ovaj ljubitelj čitanja istorijskog štiva4 je ukazao na okolnost da su u savremenoj Ukrajini trećina stanovništva Rusi, a na Krimu i više od toga. Kao drugo, saopštio je da je Ukrajina složena država, stvorena u sovjetsko vreme, tj. sasvim nedavno. Treće, slušaoci su saznali da je ta država neke teritorije dobila od suseda i „ogromne teritorije“ – od Rusije. Četvrto, da uvođenje „pitanja NATO-a“ u razmatranje perspektiva Ukrajine ovu zemlju može dovesti „na rub postojanja same njene državnosti“.

Lako je uvideti da ove teze predstavljaju osnovu putinskih predstava o Ukrajini kao istorijskom subjektu. Ukrajina – „nije stvarna“ država, ona je sastavljena od odrezaka tuđih teritorija. Kao takva, ona postaje plen zlog NATO-a, umesto da živi u harmoniji sa Rusijom.

U vreme predsedničkog mandata Janukoviča (koji je ipak došao na vlast 2010) antagonizam oko „zajedničke prošlosti“ je donekle oslabio. Međutim, u septembru 2013. Putin je još jednom odlučio da sa javnošću podeli svoje poglede o istoriji Ukrajine. Ponovo je, kao i 5 godina ranije, skriveni povod za to bilo približavanje Ukrajine Zapadu: ovog puta to je bio sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji. U intervjuu Asošiejtid presu posvećenom mnoštvu drugih pitanja, predsednik Rusije je saopštio da su Rusi i Ukrajinci „jedan narod“, kršten u istoj istorijskoj krstionici. Izjavio je kako se divi ukrajinskoj kulturi, muzici i plesu, te da poštuje želju Ukrajinaca da žive u odvojenoj državi, ali je ponovo spomenuo teritorije koje je Rusija poklonila Ukrajini i podsetio kako bi se samo u zajedničkoj državi sa Rusijom – ujedinjenjem „oba dela (drevne) Rusi“ – Ukrajina pretvorila u veliku evropsku državu.

Od zauzimanja istorije ka zauzimanju zemlje
Rekavši da poštuje želju Ukrajinaca da se integrišu u Evropu, Putin je istovremeno otpočeo carinski rat sa Ukrajinom da bi, posle toga, izdejstvovao otkazivanje sporazuma o njenom pridruživanju Evropskoj uniji. To je u Ukrajini izazvalo građanske proteste koji su u zimu 2014. prerasli u masovni ustanak protiv Janukoviča („Evromajdan“). Iskoristivši revolucionarni haos, Putin je anektirao Krim i podstakao oružani sukob u Donbasu koji je prerastao u hibridni rat Rusije protiv Ukrajine.

Istorija i sećanje postali su deo tog rata. Kult „velike Pobede“ u Rusiji sve više se pretvarao u kult militarizma i „pobedničku histeriju“ (победобесие) koja se u najradikalnijoj formi izražava sloganom „Možemo ponoviti“ i u opravdavanju hibridnog rata protiv Ukrajine. Taj kult je u Donbasu uspešno pretočen u ideju da se upravo tamo produžava delo 9. maja: ono što „mi“ nismo završili 1945. sada završavamo boreći se sa fašistima, dželatima, „banderovcima“. Kao što vidimo, to se na kraju pretvorilo u ideologiju pravog i potpunog rata protiv Ukrajine.

Istovremeno, razvijana je tema „istorijskih zemalja“. Obrazlažući akt aneksije Krima u martu 2014. Putin je izjavio kako je Krim, kao i teritorije „juga Rusije“, bio ilegalno – „poput vreće krompira“ – prenet u Ukrajinu. Očigledno, zaboravio je da se to dešavalo u području na kome živi onaj „jedan te isti narod“ koji je ranije pominjao. Jer, ako su Ukrajinci i Rusi jedan narod, kakve onda ima veze ta „vreća krompira“?

Upravio tada je na površinu isplivao „projekat Novorusija“: aprila 2014. Putin je, odgovarajući na pitanja gledalaca, u direktnom prenosu javnost obavestio o još jednom istorijskom otkriću. Tada je u „Novorusiju“ uključio Donjeck, Lugansk, Harkov, Nikolajev, Herson i Odesu, te ponovo izrazio zbunjenost odlukom boljševika da te teritorije „prenesu“ u Ukrajinu. Na sastanku kluba „Valdaj“ u oktobru iste godine on je ponovio ovu njemu omiljenu lekciju istorijske geografije, prateći je ritualnim uveravanjima o poštovanju suvereniteta Ukrajine.

Kao posledica ovih istorijskih lekcija, nastao je politički projekat stvaranja „Novorusije“ – za sada sastavljene samo od separatističkih narodnih republika Luganska i Donjecka. Čak je bio sazvan i neki parlament „Novorusije“, međutim projekat je odložen – iskrsli su hitniji poslovi u Siriji.

Vremenom je ovaj čitalac istoriografskih radova odlučio da se isproba i u ulozi pisca. U leto 2021. Putin je obradovao javnost opširnim člankom „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“. Članak je postao svojevrsna zbirka svih njegovih prethodnih izjava i razmišljanja o jedinstvenom narodu, o zajedničkoj istoriji, o posebnim pravima Rusa u Ukrajini, o ukrajinskim „nacionalistima-nacistima“, te o teritorijama koje je Ukrajini poklonila dobra Rusija.

Objavljen na ruskom i ukrajinskom jeziku, članak je izazvao kratku eksploziju u medijima, a među brojnim komentarima (od oduševljenih do podsmešljivo-ironičnih) izdvojilo se saopštenje o tome da je Ministarstvo odbrane RF preporučilo da se u vojnim školama članak vrhovnog komandanta uvrsti u spisak obavezne literature. Mnogi su ovu vest smatrali soldatsko-birokratskom egzotikom. Sada ona ne izgleda baš tako komično.

Izbrisati istoriju – izbrisati zemlju
Glavne teze svog članka vrhovni komandant je revnosno ponovio 21. februara 2022. u ništa kraćem govoru koji je prethodio početku krvave tragedije koja se u njegovom izvođenju sve brže pretvara u jezivu farsu – novopečeni pisac-istoričar sada se već okušao u ulozi istorijskog rekonstruktora. On tu sebe poredi sa Petrom Velikim i pretenduje na ulogu sabiratelja ruskih zemalja. Za to vreme, njegova ideološka posluga stvara propagandističke klišee pomoću kojih se potvrđuje jedino istinita predstava o „specijalnoj vojnoj operaciji“.

Strast prema istoriji koja podstiče na „igre sa tenkovima“ u imaginarnim, kompjuterskim, ali i u realnim istorijskim predelima, nije sudbina samo predsednika Rusije kome je bilo dosadno. Individualna putanja evolucije Putina-istoričara od čitaoca u pisca, a zatim u animatora, zapravo je u skladu sa onim što misli većina njegovih podanika. Prema ispitivanju javnog mnjenja, većina ruskih građana ne ponosi se najviše dostignućima nauke, ni kulture, pa čak ni vojske (sa ovim poslednjim se možemo složiti – vojske u Buči treba se stideti). Više od svega oni se ponose ruskom istorijom, prošlošću. Od 1994. do 2020. upravo su istorija i prošlost čvrsto zauzimale prvo mesto u izboru asocijacija koje kod ispitanika izaziva pitanje o sopstvenom narodu, a u istorijskoj svesti najznačajnije mesto stabilno zauzima pobeda u Velikom otadžbinskom ratu.

Još jedan aspekt istorijske svesti objedinjuje Putina i njegove podanike – to je odsustvo u njoj Ukrajine i Ukrajinaca kao subjekata istorije. Analiza školskih udžbenika istorije koji su izdani u Rusiji u poslednjih 20 godina pokazuje ceo skup zajedničkih tema sa Ukrajinom u kojima Ukrajina i Ukrajinci prosto odsustvuju – „nema ih“.

To što se u Ukrajini smatra osnovom ukrajinske nacionalne samosvesti za Putinove podanike, koji su završili školovanje i položili maturski „Jedinstveni državni ispit“ iz istorije, predstavlja sastavni deo istorije ruske države. Bilo da je u pitanju Perejaslavski sporazum (1654) ili Sovjetski Savez – nema razlike: sve je to ponovno ujedinjenje „jednog naroda“, dok je 1991. godina „razjedinjenja“ i najveće katastrofe 20. veka. Shodno tome, Ukrajinci su priglupa i lakoverna „mlađa braća“, nerazumni „hohli“5 zavedeni podmuklim „Zapadom“ (bilo Poljacima, Austrijancima, Nemcima, Amerikancima ili Evropskom unijom) i nahuškani na dobru, poštenu i nevinu Rusiju. Takva veza navedenih atributa čvrsto je utvrđena u mozgu prosečnog ruskog patriote. Stoga „specijalna vojna operacija“ nije uvođenje reda kod suseda, već u sopstvenom vrtu gde se može pleviti i gde se smeju uništavati štetočine.

Odnos Putina, njegovog okruženja i značajnog dela ruskih građana prema prošlosti presudno utiče na njihovo delovanje u sadašnjosti. U toj prošlosti nema Ukrajine i Ukrajinaca kao samostalne, samodovoljne kulture i političke zajednice. A to znači da ne treba da ih bude ni u sadašnjosti. I to nisu toliko i samo ideološke spekulacije i propagandističke ekscentričnosti, već sastavni deo pogleda na svet koji ne podleže racionalnoj argumentaciji ili moralnim normama. Koreni tog pogleda na svet su u 19. veku, u poznatoj formuli da (ukrajinskog jezika) „nije bilo, nema i ne može biti“6, a možda još i dublje – u onim vremenima kada je bilo moguće podeliti neku zemlju (na primer Poljsku).

Dakle, Ukrajinci imaju ubogi, ograničeni izbor: ili da budu deo istorijskog tela velikog ruskog naroda, ili da ih ne bude. Ispada da je to, zahvaljujući Putinu i njegovim glasačima, egzistencijalni izbor. Uostalom, takav je i za Rusiju: kako nas istorija uči, opijenost „velikom prošlošću“ je direktni put u katastrofu. Nepoznavanje istorije je u ovom slučaju ravno zločinu. Nepoznavanje istorije Ukrajine kao i nepoznavanje Ukrajine kao takve dovelo je do divljačke, zločinačke odluke da se započne rat ne sa bilo kim, već sa delom navodno „jednog naroda“.

Međutim, do onog pasusa u knjizi Ključevskog u kome se govori o tome da istorija kažnjava za nepoznavanje njenih lekcija Putin, po svemu sudeći, nije stigao. I malo je verovatno da će do njega stići – jer sada je i on sam istoričar.

Георгий Касьянов, Meduza, 11.10.2022.

Preveo sa ruskog Milan Subotić

Peščanik.net, 31.10.2022.
https://pescanik.net/direktni-put-u-katastrofu/
Top

][/spoiler]
Kome nije mrsko neka pročita!

[Zumbul2]

[ala7]

Iskreno, ne da mi dzavo mira

Konfuzna je situacija u Khersonu jer imamo konfliktne vijesti.

Evo primjera

Rusi evakuisali civile iz Khersona oko 50.000 (malo)
Rusi evakuisali komplet civilnu administraciju
Ukopavaju polozaje na lijevoj strani Dnjepra
Zabranjen prolazak s lijeve na desnu stranu rijeke
Unistavaju sistematski infrastrukturu neophodnu za grad
Napustili su sve polozaje oko Kherson grada (ne znam za Snihurivku)
Ukljucujuci Chronobayevku
Propagandisti danima najavljuju lose vijesti
Postoji izvjestaj da ce napustiti Kherson do 6 nov (za 3 dana)
To su sve primjeri da bjeze


A s druge strane Juzna komanda, GS, Ukrajinski izvori kazu da je to laz i da Rusi zapravo pojacavaju desnu stranu Dnjepra (Kherson) i da je ovo klopka.

Prevelik i skup blef ako je to tako

Imam jednu teoriju ali je veoma nategnuta.

Sta ako Rusi nisu evakuisali civile nego vojnike u civilnoj opremi? Zasto bi Ukrajinac bjegao iz Khersona?
Sta ako zapravo vec 2 sedmice tajno pod plastom dezinformacija povlace vojsku a Ukrajina nije skontala da se to desava?
Mobikse svjesno prevukli kao zrtveni jarac...
I to daje dojam UA da zapravo ojacavaju polozaje a ne da povlace

Možda žele da ih navuku na Zaporošku oblast jer žele da misle da je Kherson false flag operacija povlačenja!

Ne znam, ne vjerujem da je prioritet priznat poraz, ili ga na ovakav način prikazuju, kad tolikog topovskog mesa šalju na linije ovo mi sigurno smrdi oko Khersona, kao odjednom spašavaju vojsku .
Nagađamo dok gore ameri gledaju na dlanu šta se dešava, možda čak i live prenos sa zvukom imaju

[zilog]

Nikako ne mogu da shvati čime je ovo uništeno, na ovakav način? Strašno!
Nema niti jednog jedinog okvira na prozorima i vratima, iz štoka stolarija iskružena kao nožem, isisano sve iz objekta samo kostur od zgrade ostao. Kako? Čime?

Termobaričke ili kako već vakuum bombe što usisavaju zrak prilikom udara.

Šopali su ih dok su ih imali, pička im materina


BBC

Kako funkcioniše vakuum bomba?

Vakuum bombe, poznate i kao termobarični eksplozivi, rade u dvije faze. Prvi dio je eksplozivno punjenje koje raspršuje gorivo u oblak koji zatim može ući u zgrade ili okolne objekte. U drugoj fazi ispušta oblak koji izaziva ogromnu vatrenu loptu i usisava kiseonik iz okolnih područja izazivajući udarni talas.

"Tamo gdje je normalan eksploziv oko 30 odsto goriva i 70 odsto oksidatora po težini, termobarični eksploziv je samo gorivo i koristi kiseonik u vazduhu - tako da je mnogo moćniji za datu veličinu bojeve glave".

Kakvi su efekti?

Efekti toplote i pritiska su strašni - svako ko bi bio uhvaćen u početnoj eksploziji bi odmah bio spržen. Svako ko bi bio zatečen u okolini zadobio bi teške unutrašnje povrede od udarnog talasa. "Oni prvenstveno ubijaju stvaranjem izuzetno snažnog udarnog talasa koji kida organe i prži pluća.".

"Ovaj udarni talas se širi u skučenim prostorima, tako da je posebno smrtonosan za ljude u ukopanim mjestima kao što su podrumi ili pećine.".

"Oni takođe stvaraju ekstremno visoke temperature od nekoliko hiljada stepeni i mogu da izazovu užasne opekotine.".

Prica o vakum bombama, koje "isisavaju" vazduh i time cine neku stetu, je najobicnija glupost.
Svi eksplozivi, nakon inicijalnog nadpritiska (uslijed vrlo visoke temperature i sirenja tih gasova), imaju taj povratni "vakum" efekat, kada se gasovi, uslijed inercije, nastave siriti i bez nadpritiska. Recimo, na taj nacin dvotaktni motori sa rezonantnim auspuhom, imaju povecanu snagu.

Specificnost termobarickog, ili preciznije air/fuel oruzja je da ne nose eksploziv sa balansiranim omjerom gorivo/oksidator, nego se nekim inicijalnim punjenjem gorivo rasprsi okolo, racunajuci na kiseonik iz atmosfere. Nikada to nije SAV kiseonik iz okruzenja (makar ne dalje od 10-20 metara), jer bi za to trebalo imati savrseno mijesanje vazduha i goriva.

Citava fama, oko "vakum bombi", pada u vodu, kada ih uporedimo sa - eksplozijama metana u rudarskim jamama (sto prakticno i jesu). Samo jos na otvorenom.

[apsidejzi]

Spoiler

Show

Niko nije Evropu ujedinio ko putler, ma niko.
Šteta samo što mi imamo od te Evrope tretman ko da smo i gori od rusije, jbg.

Zato sto nasi nesposobni politicari ne znaju ili ne zele iskoristiti momentum. Ovo je bilo idealnih par mjeseci da bosnjacki politicari idu evropom i ukazuju na srbe i hrvate koji su za rusiju, da ih ovi nacepe jos vise. Da guraju evropsku pricu, da jacaju Bosnu i Hercegovinu. Medjutim, svojom sutnjom i nesposobnoscu su napravili da Schmit uvede izborni zakon, da RS ojaca i da investitori lagano zaobidju BiH. I sta se desi na izborima? Mi ih nagradimo. I sta evropa onda kaze: ko vas jebe kad ste glupi. Putuj evropo, nemoj vise cekati na nas. Ljudi skontali.