Danasnji "feminizam"

[n+1]

Malo ko zna tako suptilno u narativ ubaciti poluinformacije kao Dežulović. I ovo je, pretpostavljam, kao i sve u njegovim tekstovima, "negdje čuo".

[dale cooper]

Pretpostavljam da je i Dežulović sad "woke džihadist".

[n+1]

Ne, on je samo loš novinar, dok se ti već poprilično dobro uklapaš u ulogu woke džihadista.

[dale cooper]

Ne, on je samo loš novinar, dok se ti već poprilično dobro uklapaš u ulogu woke džihadista.

Bolje da se držiš šiljenja kritičkog kurca na Mrenici, ona je laka meta, Dežulović je van tvoje lige. Drži se foruma i reddita.

[n+1]

Ne, on je samo loš novinar, dok se ti već poprilično dobro uklapaš u ulogu woke džihadista.

Bolje da se držiš šiljenja kritičkog kurca na Mrenici, ona je laka meta, Dežulović je van tvoje lige. Drži se foruma i reddita.

Dobri stari Dejl, uvijek infantilan kad mu dirneš u idole. Ne brini, neće čiko dirati Dežulovića.

[dale cooper]

Ni malo ne brinem.

[konoplja]

Clown World.

[Hakiz]

https://www.yahoo.com/news/nj-transgend ... 55783.html

Nakon što je oplodio(la) dvije žene, prebačen(a) u zatvor u kojem je trenutno jedina "žena".

Možda, ipak, ima pravde.

[ultima_palabra]

Malo ko zna tako suptilno u narativ ubaciti poluinformacije kao Dežulović. I ovo je, pretpostavljam, kao i sve u njegovim tekstovima, "negdje čuo".

Bas je tesko Splicaninu cuti pricu zena iz Sinja. Dok ovdje strucnjaci kao ti razmatraju 100% pouzdane info sa americkih koledza putem 100% pouzdanih Twitter naloga, on se nasao nekim lokal-patriotizmom razmetati. Kako los novinar

[Nierika]

Na ovom podcastu zvuči smireno, možda je do teme.

[dale cooper]

Malo ko zna tako suptilno u narativ ubaciti poluinformacije kao Dežulović. I ovo je, pretpostavljam, kao i sve u njegovim tekstovima, "negdje čuo".

Bas je tesko Splicaninu cuti pricu zena iz Sinja. Dok ovdje strucnjaci kao ti razmatraju 100% pouzdane info sa americkih koledza putem 100% pouzdanih Twitter naloga, on se nasao nekim lokal-patriotizmom razmetati. Kako los novinar

Ma pričao je Dežulović o ovome i ranije i ta priča o ženama iz Sinja je bila dio izložbe i u sklopu toga objavljene knjige “Što je nama naša
Dalmatinka dala?”

Podsjeća na onaj stari film Penny Marshall, ‘Buđenja’ se zvao, snimljen po istoimenoj autobiografskoj kronici slavnog američkog doktora i spisatelja Olivera Sacksa. Šezdesetih godina dr. Sacks je otkrio kako novi lijek L-Dopa pokazuje izvanredne rezultate u liječenju katatoničnih pacijenata – među kojima je i glavni junak filma, kojega glumi Robert de Niro – što u bolnici u njujorškom Bronxu kao prazne ljudske ljušture vegetiraju još od predratne epidemije letargičnog encefalitisa. Nakon Sacksovog eksperimentalnog tretmana oni se polako bude iz višedecenijske kome, pa započinju u poznim godinama svoje živote ispočetka, čitaju, putuju i zaljubljuju se, sve dok lijek uskoro ne prestane djelovati, a pacijenti – jer život nije holivudski film – ponovno potonu u katatonični san, vrativši se u svoje tihe, prazne ljudske ljušture.

Na poznati slučaj doktora Sacksa i De Nirova ‘Buđenja’, eto, podsjeća priča o Sinju, uspavanoj maloj provincijskoj kasabi iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je tvornica konca Dalmatinka onomad nakratko upisala izravno u dvadeseti vijek.

Zahvaljujući Dragani Modrić, Jeleni Pavlinušić i Nikoli Križancu – autorima lanjske izložbe i knjige ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ – priča o čuvenoj sinjskoj tvornici možda je i najbolje dokumentirana tragedija hrvatske privatizacije. Sinjski gigant utemeljen je 1951., fanatičnim zalaganjem lokalnog komunista Vice Buljana, jednog od junaka romantičnih partizanskih mitova o zanesenim mladim revolucionarima iz bogatih buržujskih obitelji. Poput razglednice iz vedrog socijalizma, impozantni komad industrijske moderne znamenitog arhitekta Lavoslava Horvata poslije Drugog svjetskog rata preporodio je Cetinsku krajinu, izvukavši je iz memljivog alkarsko-marijanskog feudalizma.

Još i važnija, međutim, uloga je Dalmatinke u historijskoj emancipaciji sinjskih žena, mitoloških bogobojaznih majki i mužobojaznih domaćica, svih onih Srna, Rudica, Muljika, kljastih Sava i ostalih nesretnica iz Šimunovićevih proza s početka vijeka, kojima je – zatočenim u grubom svijetu brkatih arambaša i alajčauša – jedina ambicija i smisao života bila udaja do šesnaestog rođendana, a jedini način zagovor čudotvorne Gospe Sinjske.

Šimunovićeve su junakinje najprije uopće dobile posao: njih tri hiljade iz Cetinske krajine zaposlilo se u sinjskoj Dalmatinki, u do sinoć feudalnu ženojebinu uvodeći posve nepoznati koncept zaposlene žene. Svjedočenja Sinjanki sakupljena u knjizi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ plastično opisuju njihovo historijsko buđenje i nezapamćeni civilizacijski šok i nevjericu kod cetinskih arambaša i alajčauša. Žena zaposlena u fabrici odmah je, jasno, označena kao kurva, a tvornica kao ‘kurvanjska kuća’. Bio je to, međutim, tek početak.

Sljedeći je civilizacijski šok i nevjerica uzdrmao muški Sinj kad je netom zaposlena žena drugog tjedna zadužila kombinezon-hlače. Žena u hlačama?! Novi ga je civilizacijski šok i nevjerica zatresao kad je Dalmatinka svojim radnicama iz okolnih sela treći tjedan podijelila četiri stotine bicikla. Žena na biciklu?! Posljednji civilizacijski šok i nevjerica zatresao je brkatu Cetinsku krajinu kad su radnice Dalmatinke četvrtog tjedna počele raditi treću smjenu. Žena u noćnoj smjeni?! Za ženu koja radi u tvornici, koja pritom u tvornici radi u hlačama, koja na posao u hlačama putuje na biciklu, i koja na posao u hlačama biciklom ide u deset navečer, u jeziku sinjskoga kraja nije bilo dovoljno strašne riječi.

A onda je prvoga kurva dobila plaću.

Onda je dobila topli obrok, besplatno zdravstveno osiguranje i doktora u tvorničkoj ambulanti. Onda je dobila petnaest dana ljetovanja na moru, u tvorničkom odmaralištu u Strožancu kraj Splita. Onda je u novom radničkom naselju u Sinju dobila pravi pravcati samački stan. Onda je na kraju godine dobila i trinaestu plaću. Onda je izabrala arambašu i dobila djecu. Onda je od Dalmatinke dobila novi, veći stan.

Onda se na koncu u Dalmatinki zaposlio i arambaša. Pa na kredit kupio auto, da kurva u treću smjenu ne ide biciklom.

Djedovi su se vrtjeli u grobovima, svekri u nevjestinim tinelima, a Srna, Rudica, Muljika, kljasta Sava i ostale nesretnice, što su nekada već do dvadesete bile biološki višak prestar za udaju, odjednom su uživale u vlastitim stanovima usred grada, polagale vozačke ispite, raskalašeno plesale na sindikalnim izletima i u dvodijelnim se kupaćim kostimima sunčale na novom olimpijskom bazenu usred grada. Nikad prije i nikad poslije nije jedan projekt u tako kratkom vremenu promijenio cjelokupnu društvenu paradigmu. U samo jednoj generaciji, bogobojazne majke i mužobojazne domaćice probudile su se iz stoljetnog katatoničnog sna i postale moderne, emancipirane žene suvremene vlastitom stoljeću.

A onda su arambaše i alajčauši razjebali cijeli koncept.

Od devedesete do danas, socijalistički gigant koji je izgradio Sinj, nahranio Cetinsku krajinu i Šimunovićeve junakinje iz epskog deseterca doveo točno pred dvadeset prvi vijek, sustavno demontiran i uništavan sveden je na ruševinu obraslu u korov i draču, a radnice su se vratile na vjekovna ognjišta. Glavni gradski trg, onomad nazvan po Dalmatinkinom ocu Vici Buljanu, kršten je imenom Franje Tuđmana, popovi su ljudima objasnili kako je ideja zaposlene žene i ‘kurvanjske kuće’ bio komunistički projekt rastakanja obitelji i hrvatske kršćanske tradicije, a prije nego što su tvornicu odveli u bankrot, novi vlasnici, neki talijanski konjokradice iz Trsta, očajnim su radnicama poručili – vrijedit će to u kakvoj deseteračkoj gangi sačuvati za budućnost – kako su ‘naučile lagodno živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, a toga više nema’.

‘Moramo učiniti sve kako bismo zaustavili iseljavanje i stvorili uvjete za dostojanstven život, veće plaće i bolji životni standard, za investicije i razvoj. Na to nas obvezuje i jedinstvena tradicija viteške Sinjske alke, oplemenjene vjerom u zagovor Gospe Sinjske’, mrtva-ozbiljna na koncu im je iz svečane alkarske lože ovoga ljeta poručila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

‘Vi, alkari i alkarski momci, svake godine iznova oživite u nama ponos i domoljublje, hrabrost i vjeru, podsjećajući nas na dužnost da budemo dostojni nasljednici vrlina svojih pradjedova!’ obratila se potom gospođa predsjednica arambašama i alajčaušima, precizno tako adresirajući svoju vjeru, nadanje i moranje cijelih stotinu godina unatrag, vraćajući Srnu, Rudicu, Muljiku, kljastu Savu i ostale radnice Dalmatinke nazad u Šimunovićeve proze iz kojih su i došle – u grubi svijet njihovih brkatih pradjedova, u kojemu će im jedina ambicija i smisao života biti udaja, a jedini način zagovor Gospi Sinjskoj.

Konačno, mjesec-dva kasnije Trgovački sud u Splitu objavio je kako je stanovita tvrtka Business park iz Zadra u cijelosti isplatila tri milijuna eura za golemu tvornicu u Sinju, a novi vlasnici u novinama su svečano najavili kako će na ruševinama Dalmatinke niknuti šoping-centri i – sale za vjenčanja.

Ima na izložbi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ sačuvan komad papira iz 1956., na kojemu stanoviti radnik Stjepan Marasović piše molbu Upravnom odboru tvornice da mu se dodijeli stan, podsjećajući kako ‘u tvornici radi od 1951., na dužnosti majstora u odjelu češljara’, a ‘u toku ove godine odlučio se ženiti’. Šezdeset godina kasnije, eto, slavna sinjska Dalmatinka, koja je zapošljavala, ženila i kućila cijelu Cetinsku krajinu, pretvorila se u malo veći salon za vjenčanja.

Historijski kotač tako je zavrtio puni krug. Nekad su zaposleni od Dalmatinke tražili stan jer su se oženili, danas oženjeni prodaju te stanove jer traže posao. Uspavana mala provincijska kasaba iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je jedna tvornica nakratko izravno upisala u dvadeseti vijek, ponovno se tako vraća u svoju praznu, katatoničnu ljušturu. I sam Šimunović, da mu je slučajno palo na pamet pisati tu priču, pa je simbolički završiti salom za pirove na ruševinama modernog industrijskog zdanja, zgužvao bi papir i napisao bolji, manje prvoloptaški i patetičan kraj.

Život, jebiga, nije holivudski film.

https://www.portalnovosti.com/budjenja

[n+1]

Malo ko zna tako suptilno u narativ ubaciti poluinformacije kao Dežulović. I ovo je, pretpostavljam, kao i sve u njegovim tekstovima, "negdje čuo".

Bas je tesko Splicaninu cuti pricu zena iz Sinja. Dok ovdje strucnjaci kao ti razmatraju 100% pouzdane info sa americkih koledza putem 100% pouzdanih Twitter naloga, on se nasao nekim lokal-patriotizmom razmetati. Kako los novinar

nije pitanje geografske udaljenosti, niti se radi o tome da Splićanin ne može čuti ženu priče iz Sinja. Riječ je o tome da te jedan Google upit dijeli od informacije kako je u toj fabrici pedesetih radilo svega 150 ljudi, kako muškaraca, tako i žena, što predmetni narativ već dovodi u pitanje za grad koji je u to vrijeme imao preko 15k stanovnika.

Uostalom, to je vrijeme opće emancipacije žena širom Jugoslavije, i to po partijskoj direktivi. Priču o emancipaciji žena Sinja možeš ispričati manje-više za svako mjesto bivše države. Skoro da nema mjesta gdje nije bilo fabrike i skoro da nema mjesta gdje žene u toj fabrici nisu po prvi put radile, tako izlazeći iz uloge domaćice, koja im je ranije pripadala. Samim tim, zašto izdvajati Sinj kao grad-slučaj?

Pa izdvajamo, je jer je važno praviti ideološke narative. Svaka dobra priča ima mjesto i vrijeme radnje, pa hajde da te elemente dadnemo i priči o emancipatornoj moći jugloslavenske fabrike. Uostalom, lijepo se uklapa u kult fabrike, koji svakako baštinimo, pa je samim ti nizgrlna.

Samo što ja ne želim da mi novinari konsturiraju ideološke narative. Ja želim da me novinari informiraju. No, kako Dežulović nikada u svojoj karijeri novinara nije ni radio ovo drugo, a uvijek radi ovo prvo, onda valjda nema mjesta iznenađenju. Razmeće se lokal-patriotizmom? Nemam problem s tim. Imam problem s tim što ne radi svoj posao kako treba.

[hadzinicasa]

Bas je tesko Splicaninu cuti pricu zena iz Sinja. Dok ovdje strucnjaci kao ti razmatraju 100% pouzdane info sa americkih koledza putem 100% pouzdanih Twitter naloga, on se nasao nekim lokal-patriotizmom razmetati. Kako los novinar

Ma pričao je Dežulović o ovome i ranije i ta priča o ženama iz Sinja je bila dio izložbe i u sklopu toga objavljene knjige “Što je nama naša
Dalmatinka dala?”

Podsjeća na onaj stari film Penny Marshall, ‘Buđenja’ se zvao, snimljen po istoimenoj autobiografskoj kronici slavnog američkog doktora i spisatelja Olivera Sacksa. Šezdesetih godina dr. Sacks je otkrio kako novi lijek L-Dopa pokazuje izvanredne rezultate u liječenju katatoničnih pacijenata – među kojima je i glavni junak filma, kojega glumi Robert de Niro – što u bolnici u njujorškom Bronxu kao prazne ljudske ljušture vegetiraju još od predratne epidemije letargičnog encefalitisa. Nakon Sacksovog eksperimentalnog tretmana oni se polako bude iz višedecenijske kome, pa započinju u poznim godinama svoje živote ispočetka, čitaju, putuju i zaljubljuju se, sve dok lijek uskoro ne prestane djelovati, a pacijenti – jer život nije holivudski film – ponovno potonu u katatonični san, vrativši se u svoje tihe, prazne ljudske ljušture.

Na poznati slučaj doktora Sacksa i De Nirova ‘Buđenja’, eto, podsjeća priča o Sinju, uspavanoj maloj provincijskoj kasabi iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je tvornica konca Dalmatinka onomad nakratko upisala izravno u dvadeseti vijek.

Zahvaljujući Dragani Modrić, Jeleni Pavlinušić i Nikoli Križancu – autorima lanjske izložbe i knjige ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ – priča o čuvenoj sinjskoj tvornici možda je i najbolje dokumentirana tragedija hrvatske privatizacije. Sinjski gigant utemeljen je 1951., fanatičnim zalaganjem lokalnog komunista Vice Buljana, jednog od junaka romantičnih partizanskih mitova o zanesenim mladim revolucionarima iz bogatih buržujskih obitelji. Poput razglednice iz vedrog socijalizma, impozantni komad industrijske moderne znamenitog arhitekta Lavoslava Horvata poslije Drugog svjetskog rata preporodio je Cetinsku krajinu, izvukavši je iz memljivog alkarsko-marijanskog feudalizma.

Još i važnija, međutim, uloga je Dalmatinke u historijskoj emancipaciji sinjskih žena, mitoloških bogobojaznih majki i mužobojaznih domaćica, svih onih Srna, Rudica, Muljika, kljastih Sava i ostalih nesretnica iz Šimunovićevih proza s početka vijeka, kojima je – zatočenim u grubom svijetu brkatih arambaša i alajčauša – jedina ambicija i smisao života bila udaja do šesnaestog rođendana, a jedini način zagovor čudotvorne Gospe Sinjske.

Šimunovićeve su junakinje najprije uopće dobile posao: njih tri hiljade iz Cetinske krajine zaposlilo se u sinjskoj Dalmatinki, u do sinoć feudalnu ženojebinu uvodeći posve nepoznati koncept zaposlene žene. Svjedočenja Sinjanki sakupljena u knjizi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ plastično opisuju njihovo historijsko buđenje i nezapamćeni civilizacijski šok i nevjericu kod cetinskih arambaša i alajčauša. Žena zaposlena u fabrici odmah je, jasno, označena kao kurva, a tvornica kao ‘kurvanjska kuća’. Bio je to, međutim, tek početak.

Sljedeći je civilizacijski šok i nevjerica uzdrmao muški Sinj kad je netom zaposlena žena drugog tjedna zadužila kombinezon-hlače. Žena u hlačama?! Novi ga je civilizacijski šok i nevjerica zatresao kad je Dalmatinka svojim radnicama iz okolnih sela treći tjedan podijelila četiri stotine bicikla. Žena na biciklu?! Posljednji civilizacijski šok i nevjerica zatresao je brkatu Cetinsku krajinu kad su radnice Dalmatinke četvrtog tjedna počele raditi treću smjenu. Žena u noćnoj smjeni?! Za ženu koja radi u tvornici, koja pritom u tvornici radi u hlačama, koja na posao u hlačama putuje na biciklu, i koja na posao u hlačama biciklom ide u deset navečer, u jeziku sinjskoga kraja nije bilo dovoljno strašne riječi.

A onda je prvoga kurva dobila plaću.

Onda je dobila topli obrok, besplatno zdravstveno osiguranje i doktora u tvorničkoj ambulanti. Onda je dobila petnaest dana ljetovanja na moru, u tvorničkom odmaralištu u Strožancu kraj Splita. Onda je u novom radničkom naselju u Sinju dobila pravi pravcati samački stan. Onda je na kraju godine dobila i trinaestu plaću. Onda je izabrala arambašu i dobila djecu. Onda je od Dalmatinke dobila novi, veći stan.

Onda se na koncu u Dalmatinki zaposlio i arambaša. Pa na kredit kupio auto, da kurva u treću smjenu ne ide biciklom.

Djedovi su se vrtjeli u grobovima, svekri u nevjestinim tinelima, a Srna, Rudica, Muljika, kljasta Sava i ostale nesretnice, što su nekada već do dvadesete bile biološki višak prestar za udaju, odjednom su uživale u vlastitim stanovima usred grada, polagale vozačke ispite, raskalašeno plesale na sindikalnim izletima i u dvodijelnim se kupaćim kostimima sunčale na novom olimpijskom bazenu usred grada. Nikad prije i nikad poslije nije jedan projekt u tako kratkom vremenu promijenio cjelokupnu društvenu paradigmu. U samo jednoj generaciji, bogobojazne majke i mužobojazne domaćice probudile su se iz stoljetnog katatoničnog sna i postale moderne, emancipirane žene suvremene vlastitom stoljeću.

A onda su arambaše i alajčauši razjebali cijeli koncept.

Od devedesete do danas, socijalistički gigant koji je izgradio Sinj, nahranio Cetinsku krajinu i Šimunovićeve junakinje iz epskog deseterca doveo točno pred dvadeset prvi vijek, sustavno demontiran i uništavan sveden je na ruševinu obraslu u korov i draču, a radnice su se vratile na vjekovna ognjišta. Glavni gradski trg, onomad nazvan po Dalmatinkinom ocu Vici Buljanu, kršten je imenom Franje Tuđmana, popovi su ljudima objasnili kako je ideja zaposlene žene i ‘kurvanjske kuće’ bio komunistički projekt rastakanja obitelji i hrvatske kršćanske tradicije, a prije nego što su tvornicu odveli u bankrot, novi vlasnici, neki talijanski konjokradice iz Trsta, očajnim su radnicama poručili – vrijedit će to u kakvoj deseteračkoj gangi sačuvati za budućnost – kako su ‘naučile lagodno živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, a toga više nema’.

‘Moramo učiniti sve kako bismo zaustavili iseljavanje i stvorili uvjete za dostojanstven život, veće plaće i bolji životni standard, za investicije i razvoj. Na to nas obvezuje i jedinstvena tradicija viteške Sinjske alke, oplemenjene vjerom u zagovor Gospe Sinjske’, mrtva-ozbiljna na koncu im je iz svečane alkarske lože ovoga ljeta poručila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

‘Vi, alkari i alkarski momci, svake godine iznova oživite u nama ponos i domoljublje, hrabrost i vjeru, podsjećajući nas na dužnost da budemo dostojni nasljednici vrlina svojih pradjedova!’ obratila se potom gospođa predsjednica arambašama i alajčaušima, precizno tako adresirajući svoju vjeru, nadanje i moranje cijelih stotinu godina unatrag, vraćajući Srnu, Rudicu, Muljiku, kljastu Savu i ostale radnice Dalmatinke nazad u Šimunovićeve proze iz kojih su i došle – u grubi svijet njihovih brkatih pradjedova, u kojemu će im jedina ambicija i smisao života biti udaja, a jedini način zagovor Gospi Sinjskoj.

Konačno, mjesec-dva kasnije Trgovački sud u Splitu objavio je kako je stanovita tvrtka Business park iz Zadra u cijelosti isplatila tri milijuna eura za golemu tvornicu u Sinju, a novi vlasnici u novinama su svečano najavili kako će na ruševinama Dalmatinke niknuti šoping-centri i – sale za vjenčanja.

Ima na izložbi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ sačuvan komad papira iz 1956., na kojemu stanoviti radnik Stjepan Marasović piše molbu Upravnom odboru tvornice da mu se dodijeli stan, podsjećajući kako ‘u tvornici radi od 1951., na dužnosti majstora u odjelu češljara’, a ‘u toku ove godine odlučio se ženiti’. Šezdeset godina kasnije, eto, slavna sinjska Dalmatinka, koja je zapošljavala, ženila i kućila cijelu Cetinsku krajinu, pretvorila se u malo veći salon za vjenčanja.

Historijski kotač tako je zavrtio puni krug. Nekad su zaposleni od Dalmatinke tražili stan jer su se oženili, danas oženjeni prodaju te stanove jer traže posao. Uspavana mala provincijska kasaba iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je jedna tvornica nakratko izravno upisala u dvadeseti vijek, ponovno se tako vraća u svoju praznu, katatoničnu ljušturu. I sam Šimunović, da mu je slučajno palo na pamet pisati tu priču, pa je simbolički završiti salom za pirove na ruševinama modernog industrijskog zdanja, zgužvao bi papir i napisao bolji, manje prvoloptaški i patetičan kraj.

Život, jebiga, nije holivudski film.

https://www.portalnovosti.com/budjenja

Dezulovic je sjajan <3
malo ko zna tako plasticno, a kroz narodski jezik, provuci poentu koja ogoljava sve kvaziintelektualne narative i prikazuje sustinu stvari. Sirovu.
malo ko je tako analitican, a tako razumljiv.
malo ko je sposoban iz mnostva naizgled nepovezanih cinjenica stvoriti unikatnu misao, a ne samo reproducirati negdje procitano, fejkerski - vec stvoriti dodanu vrijednost.

[Sara03]

Počeo je body shaming Elona Muska. Kad si muško i imaš novca, sve je dozvoljeno, sve može. Sreća, on je operisan od koncepta političke korektnosti i svega što mu kolokvijalno pripada, pa ga vjerovatno pretjerano ne dotiče. Barem ovaj segment ismijavanja. Ali, u odnosu na duple standarde, mora izgubiti živac i vjerujem da hoće u nekom momentu.

[konoplja]

Norwegian Feminist Facing Up To Three Years In Prison Over Tweets

https://reduxx.info/norwegian-feminist- ... er-tweets/

A Norwegian feminist could be facing up to three years in prison for allegedly “hateful” tweets directed at a male who claims to be a lesbian woman.

Christina Ellingsen, a representative of feminist organization Women’s Declaration International (WDI) is being investigated under hate crime charges for tweets she made between February 2021 and January 2022.

The tweets in question were replies directed at Christine Marie Jentoft, a representative of trans activist group Foreningen FRI. Jentoft is a male who identifies as a lesbian woman.

----

Five years ago, the Norwegian government announced its intention to introduce gender neutral identification markers by 2032, thus eliminating sex-based data which may be useful to understanding the impact of laws and policies on women and children.

----

In 2021, a Norwegian man was sentenced to 21 days in prison and a fine of 15,000NRK after being found guilty of “insulting” and “misgendering” a trans-identified male on Facebook.

YIKES NORGE

Breivik = misgendering

Politike identiteta (u akciji) same sebe prozdiru.

[Sara03]

Pa izdvajamo, je jer je važno praviti ideološke narative. Svaka dobra priča ima mjesto i vrijeme radnje, pa hajde da te elemente dadnemo i priči o emancipatornoj moći jugloslavenske fabrike. Uostalom, lijepo se uklapa u kult fabrike, koji svakako baštinimo, pa je samim ti nizgrlna.

Čuj, nizgrlna. Sviđa mi se izvedenica, od priloškog izraza do pridjeva. Zapisano negdje.

[John Cleese]

Bas je tesko Splicaninu cuti pricu zena iz Sinja. Dok ovdje strucnjaci kao ti razmatraju 100% pouzdane info sa americkih koledza putem 100% pouzdanih Twitter naloga, on se nasao nekim lokal-patriotizmom razmetati. Kako los novinar

Ma pričao je Dežulović o ovome i ranije i ta priča o ženama iz Sinja je bila dio izložbe i u sklopu toga objavljene knjige “Što je nama naša
Dalmatinka dala?”

Buđenja, Boris Dežulović

Show

Podsjeća na onaj stari film Penny Marshall, ‘Buđenja’ se zvao, snimljen po istoimenoj autobiografskoj kronici slavnog američkog doktora i spisatelja Olivera Sacksa. Šezdesetih godina dr. Sacks je otkrio kako novi lijek L-Dopa pokazuje izvanredne rezultate u liječenju katatoničnih pacijenata – među kojima je i glavni junak filma, kojega glumi Robert de Niro – što u bolnici u njujorškom Bronxu kao prazne ljudske ljušture vegetiraju još od predratne epidemije letargičnog encefalitisa. Nakon Sacksovog eksperimentalnog tretmana oni se polako bude iz višedecenijske kome, pa započinju u poznim godinama svoje živote ispočetka, čitaju, putuju i zaljubljuju se, sve dok lijek uskoro ne prestane djelovati, a pacijenti – jer život nije holivudski film – ponovno potonu u katatonični san, vrativši se u svoje tihe, prazne ljudske ljušture.

Na poznati slučaj doktora Sacksa i De Nirova ‘Buđenja’, eto, podsjeća priča o Sinju, uspavanoj maloj provincijskoj kasabi iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je tvornica konca Dalmatinka onomad nakratko upisala izravno u dvadeseti vijek.

Zahvaljujući Dragani Modrić, Jeleni Pavlinušić i Nikoli Križancu – autorima lanjske izložbe i knjige ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ – priča o čuvenoj sinjskoj tvornici možda je i najbolje dokumentirana tragedija hrvatske privatizacije. Sinjski gigant utemeljen je 1951., fanatičnim zalaganjem lokalnog komunista Vice Buljana, jednog od junaka romantičnih partizanskih mitova o zanesenim mladim revolucionarima iz bogatih buržujskih obitelji. Poput razglednice iz vedrog socijalizma, impozantni komad industrijske moderne znamenitog arhitekta Lavoslava Horvata poslije Drugog svjetskog rata preporodio je Cetinsku krajinu, izvukavši je iz memljivog alkarsko-marijanskog feudalizma.

Još i važnija, međutim, uloga je Dalmatinke u historijskoj emancipaciji sinjskih žena, mitoloških bogobojaznih majki i mužobojaznih domaćica, svih onih Srna, Rudica, Muljika, kljastih Sava i ostalih nesretnica iz Šimunovićevih proza s početka vijeka, kojima je – zatočenim u grubom svijetu brkatih arambaša i alajčauša – jedina ambicija i smisao života bila udaja do šesnaestog rođendana, a jedini način zagovor čudotvorne Gospe Sinjske.

Šimunovićeve su junakinje najprije uopće dobile posao: njih tri hiljade iz Cetinske krajine zaposlilo se u sinjskoj Dalmatinki, u do sinoć feudalnu ženojebinu uvodeći posve nepoznati koncept zaposlene žene. Svjedočenja Sinjanki sakupljena u knjizi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ plastično opisuju njihovo historijsko buđenje i nezapamćeni civilizacijski šok i nevjericu kod cetinskih arambaša i alajčauša. Žena zaposlena u fabrici odmah je, jasno, označena kao kurva, a tvornica kao ‘kurvanjska kuća’. Bio je to, međutim, tek početak.

Sljedeći je civilizacijski šok i nevjerica uzdrmao muški Sinj kad je netom zaposlena žena drugog tjedna zadužila kombinezon-hlače. Žena u hlačama?! Novi ga je civilizacijski šok i nevjerica zatresao kad je Dalmatinka svojim radnicama iz okolnih sela treći tjedan podijelila četiri stotine bicikla. Žena na biciklu?! Posljednji civilizacijski šok i nevjerica zatresao je brkatu Cetinsku krajinu kad su radnice Dalmatinke četvrtog tjedna počele raditi treću smjenu. Žena u noćnoj smjeni?! Za ženu koja radi u tvornici, koja pritom u tvornici radi u hlačama, koja na posao u hlačama putuje na biciklu, i koja na posao u hlačama biciklom ide u deset navečer, u jeziku sinjskoga kraja nije bilo dovoljno strašne riječi.

A onda je prvoga kurva dobila plaću.

Onda je dobila topli obrok, besplatno zdravstveno osiguranje i doktora u tvorničkoj ambulanti. Onda je dobila petnaest dana ljetovanja na moru, u tvorničkom odmaralištu u Strožancu kraj Splita. Onda je u novom radničkom naselju u Sinju dobila pravi pravcati samački stan. Onda je na kraju godine dobila i trinaestu plaću. Onda je izabrala arambašu i dobila djecu. Onda je od Dalmatinke dobila novi, veći stan.

Onda se na koncu u Dalmatinki zaposlio i arambaša. Pa na kredit kupio auto, da kurva u treću smjenu ne ide biciklom.

Djedovi su se vrtjeli u grobovima, svekri u nevjestinim tinelima, a Srna, Rudica, Muljika, kljasta Sava i ostale nesretnice, što su nekada već do dvadesete bile biološki višak prestar za udaju, odjednom su uživale u vlastitim stanovima usred grada, polagale vozačke ispite, raskalašeno plesale na sindikalnim izletima i u dvodijelnim se kupaćim kostimima sunčale na novom olimpijskom bazenu usred grada. Nikad prije i nikad poslije nije jedan projekt u tako kratkom vremenu promijenio cjelokupnu društvenu paradigmu. U samo jednoj generaciji, bogobojazne majke i mužobojazne domaćice probudile su se iz stoljetnog katatoničnog sna i postale moderne, emancipirane žene suvremene vlastitom stoljeću.

A onda su arambaše i alajčauši razjebali cijeli koncept.

Od devedesete do danas, socijalistički gigant koji je izgradio Sinj, nahranio Cetinsku krajinu i Šimunovićeve junakinje iz epskog deseterca doveo točno pred dvadeset prvi vijek, sustavno demontiran i uništavan sveden je na ruševinu obraslu u korov i draču, a radnice su se vratile na vjekovna ognjišta. Glavni gradski trg, onomad nazvan po Dalmatinkinom ocu Vici Buljanu, kršten je imenom Franje Tuđmana, popovi su ljudima objasnili kako je ideja zaposlene žene i ‘kurvanjske kuće’ bio komunistički projekt rastakanja obitelji i hrvatske kršćanske tradicije, a prije nego što su tvornicu odveli u bankrot, novi vlasnici, neki talijanski konjokradice iz Trsta, očajnim su radnicama poručili – vrijedit će to u kakvoj deseteračkoj gangi sačuvati za budućnost – kako su ‘naučile lagodno živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, a toga više nema’.

‘Moramo učiniti sve kako bismo zaustavili iseljavanje i stvorili uvjete za dostojanstven život, veće plaće i bolji životni standard, za investicije i razvoj. Na to nas obvezuje i jedinstvena tradicija viteške Sinjske alke, oplemenjene vjerom u zagovor Gospe Sinjske’, mrtva-ozbiljna na koncu im je iz svečane alkarske lože ovoga ljeta poručila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

‘Vi, alkari i alkarski momci, svake godine iznova oživite u nama ponos i domoljublje, hrabrost i vjeru, podsjećajući nas na dužnost da budemo dostojni nasljednici vrlina svojih pradjedova!’ obratila se potom gospođa predsjednica arambašama i alajčaušima, precizno tako adresirajući svoju vjeru, nadanje i moranje cijelih stotinu godina unatrag, vraćajući Srnu, Rudicu, Muljiku, kljastu Savu i ostale radnice Dalmatinke nazad u Šimunovićeve proze iz kojih su i došle – u grubi svijet njihovih brkatih pradjedova, u kojemu će im jedina ambicija i smisao života biti udaja, a jedini način zagovor Gospi Sinjskoj.

Konačno, mjesec-dva kasnije Trgovački sud u Splitu objavio je kako je stanovita tvrtka Business park iz Zadra u cijelosti isplatila tri milijuna eura za golemu tvornicu u Sinju, a novi vlasnici u novinama su svečano najavili kako će na ruševinama Dalmatinke niknuti šoping-centri i – sale za vjenčanja.

Ima na izložbi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ sačuvan komad papira iz 1956., na kojemu stanoviti radnik Stjepan Marasović piše molbu Upravnom odboru tvornice da mu se dodijeli stan, podsjećajući kako ‘u tvornici radi od 1951., na dužnosti majstora u odjelu češljara’, a ‘u toku ove godine odlučio se ženiti’. Šezdeset godina kasnije, eto, slavna sinjska Dalmatinka, koja je zapošljavala, ženila i kućila cijelu Cetinsku krajinu, pretvorila se u malo veći salon za vjenčanja.

Historijski kotač tako je zavrtio puni krug. Nekad su zaposleni od Dalmatinke tražili stan jer su se oženili, danas oženjeni prodaju te stanove jer traže posao. Uspavana mala provincijska kasaba iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je jedna tvornica nakratko izravno upisala u dvadeseti vijek, ponovno se tako vraća u svoju praznu, katatoničnu ljušturu. I sam Šimunović, da mu je slučajno palo na pamet pisati tu priču, pa je simbolički završiti salom za pirove na ruševinama modernog industrijskog zdanja, zgužvao bi papir i napisao bolji, manje prvoloptaški i patetičan kraj.

Život, jebiga, nije holivudski film.

https://www.portalnovosti.com/budjenja

A sve to se, zapravo, temelji na petogodisnjem interdisciplinarnom istrazivanju (2013.-2018.)

Projekt Dalmatinka djeluje u polju umjetnosti, ali je u svojoj osnovi interdisciplinaran i često zalazi u polje etnografije i antropologije.

Metodologija

Show

METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA
U razdoblju od 2013. do 2018. godine sustavno je istraživana prošlost tvornice, način rada te društveni i kulturni utjecaj koji je Dalmatinka imala na grad Sinj i lokalnu zajednicu.
Tijekom terenskih istraživanja tvornice u devastiranim prostorijama prikupljeni su materijali (uzorci) koji su kasnije analizirani i izloženi na izložbi u Galeriji Sikirica.
S bivšim radnicama održano je nekoliko intervjua kojima se ispitivao utjecaj tvornice na modernizaciju i emancipaciju žena u Cetinskom kraju.
U formi video zapisa dokumentirana su kazivanja bivših radnika i slučajnih prolaznika, iz kojih je vidljiva snažna prisutnost Dalmatinke u kolektivnoj svijesti lokalnog stanovništva.
U sklopu projekta provedeno je i opsežno istraživanje Dalmatinkinih spisa koji se nalaze u Državnom arhivu u Splitu, kojim se dobio uvid u uvjete stanovanja u Sinju pedesetih godina prošlog stoljeća.
Rezultati provedenog istraživanja prezentirani su u formi izložbe pod nazivom “Što je nama naša Dalmatinka dala?” u Galeriji Sikirica.
Istraživanje je nastavljeno i za vrijeme trajanja izložbe, tijekom koje su se bilježili dojmovi bivših radnika i njihova sjećanja povezana s različitim aspektima rada u tvornici.
Uz izložbu je tiskana i publikacija istog naslova koja obuhvaća nekoliko tekstova relevantnih za razumijevanje Dalmatinke u širem društvenom kontekstu.
Neki od tekstova već su prethodno objavljeni i predstavljaju referentnu točku za istraživanje povijesti tvornice i s njom usko povezane ženske povijesti (Premuž Đipalo 2016; Paladino 2013), dok su drugi napisani za potrebe ili u sklopu istraživanja (Bonfi glioli 2017; Magdić 2017; Pavlinušić 2017).
U okviru projekta kreirana je Facebook stranica, koja ima dvostruku funkciju: promociju svih aktivnosti povezanih s projektom i prikupljanje podataka koji se tiču tvornice i radnika.
Stranica bilježi pozitivne statistike i značajne reakcije (dostupno na https://web.facebook.com/dalmatinkasinj/).

Emancipacija žena

Show

Unatoč egalitarističkom stavu socijalističke ideologije i službenoj politici koja je promicala ravnopravnost spolova, položaj žene u ruralnim krajevima Dalmatinske zagore bio je daleko od proklamirane ravnopravnosti. Otvaranjem Dalmatinke žene prvi put stječu priliku za masovnije zapošljavanje u tim krajevima.
Ipak, prijelaz iz privatne u javnu sferu rada nije bio nimalo lagan.

Ženin odlazak od kuće zbog rada u tvornici dugo se smatrao nemoralnim činom.
Prve generacije radnica bile su osuđivane i optuživane od okoline za nečasno ponašanje, zbog čega su neke dale i otkaz.
Radnice se prisjećaju kako su prolaznici pljuvali za njima i nazivali ih pogrdnim imenima.
Odlazak na obučavanje u drugi grad također se smatrao nemoralnim, o čemu svjedoči podrugljivo intonirana pjesma koje se prisjeća jedna od radnica: “Duga Resa, Duga Resa, bi li mesa?”

U početku rada tvornice nije postojao organizirani prijevoz, stoga su žene koje su živjele na selu morale pješačiti i po nekoliko desetaka kilometara do tvornice.
Kako bi im se olakšalo, tvornica šezdesetih godina kupuje bicikle, što je ponovno naišlo na osudu okoline.

Dio radnica relativno je brzo preuzeo građanski način odijevanja i ponašanja, ali kod većine je proces tekao sporo.
Žene nisu imale usvojene higijenske navike, stoga tvornica u sklopu zdravstvene brige o radnicama uvodi redovne sastanke:

Održana su 4 sastanka sa svim ženama u svim smjenama po pitanju lične higijene žena, te im je ukazana štetnost i negativno utjecanje na zdravlje zapuštene žene, kao i posljedice u kolektivu koje snosi zbog aljkavosti i zapuštenosti nemarnih žena. (Referat 1960)

Dalmatinka je osnivač i pokretač prvih sportskih i kulturnih društava.
Radničko sportsko društvo Tekstilac osnovano je s ciljem “da sportom podigne kondiciju i radnu sposobnost u kolektivu, razvija drugarstvo i odgaja svoje članove onako kako od sportaša zahtijeva naša zajednica”.
U sklopu društva djelovale su sekcije nogometa, košarke, kuglanja, stolnog tenisa.
Tvornica je osnovala i Kulturno umjetničko društvo Alkar koje je imalo folklornu i tamburašku sekciju.
Iako su žene poticane na veći društveni angažman i preuzimanje upravljačkih funkcija, brojke govore drugačije.
Iz tvorničkih zapisa saznajemo kako je u spomenutom Društvu 1960. godine od ukupno 187 aktivnih članova samo 18 žena.
Rad Društva žena, koje je djelovalo unutar tvornice, u svom izvještaju navodi kako “žene same sebe zapostavljaju, te nisu postigle onaj nivo kojega treba da ima socijalistička žena” (Referat 1960).

Ipak, s vremenom se situacija mijenja i zahvaljujući radu u tvornici te stjecanjem ekonomske neovisnosti dolazi do promjene položaja žene unutar obitelji, a zatim i u društvu.

Kako primjećuje Vedrana Premuž Đipalo u tekstu “Žene u doba socijalizma” (2016), dogodio se pomak u ostvarivanju veće emancipacije sinjskih žena.
Tomu u prilog govori i izjava jedne od radnica koja na sljedeći način odgovara na novinarsko pitanje o tome što je Dalmatinka dala radnicama:
Prije svega samostalnost i povjerenje u sebe, a to znači i raskidanje s iskonskim tradicijama podčinjenosti. Mislim da su se čak i one iz najudaljenijih sela brzo kultivizirale i emancipirale, a to i jeste ono najbitnije. (s. n. 1969)

Može se zaključiti kako je tvornica, zahvaljujući sustavnim politikama obrazovanja, zdravstvene skrbi i aktivnog provođenja slobodnog vremena, u velikoj mjeri utjecala na emancipaciju žena sinjskog kraja.

Unatoč egalitarističkom stavu socijalističke ideologije i službenoj politici koja je promicala ravnopravnost spolova, položaj žene u ruralnim krajevima Dalmatinske zagore bio je daleko od proklamirane ravnopravnosti. Otvaranjem Dalmatinke žene prvi put stječu priliku za masovnije zapošljavanje u tim krajevima.
Ipak, prijelaz iz privatne u javnu sferu rada nije bio nimalo lagan.

Ženin odlazak od kuće zbog rada u tvornici dugo se smatrao nemoralnim činom.
Prve generacije radnica bile su osuđivane i optuživane od okoline za nečasno ponašanje, zbog čega su neke dale i otkaz.

Radnice se prisjećaju kako su prolaznici pljuvali za njima i nazivali ih pogrdnim imenima.
Odlazak na obučavanje u drugi grad također se smatrao nemoralnim, o čemu svjedoči podrugljivo intonirana pjesma koje se prisjeća jedna od radnica: “Duga Resa, Duga Resa, bi li mesa?”

O pojmu političkog u kontekstu projekta Dalmatinka

Show

Projektom Dalmatinka stvorio se prostor za političku subjektivizaciju (bilo da govorimo o bivšim radnicima, članovima njihovih obitelji ili građanima/posjetiteljima izložbe) na nekoliko razina.

Prva je razina povezana s društveno-političkim okvirom. U tekstu “Art as Agonistic Intervention in Public Space” Claire Bishop (2012) navodi kako je za razumijevanje demokracije kao političkog okvira važno prihvatiti anatagonističku dimenziju, kao i kontigentnu danost koja je u osnovi društvenog poretka.

Shvaćanje ovih pojmova predstavlja ključ za razumijevanje demokracije kao hegemonijskog polja borbe.

Baveći se temom radnica u tekstilnoj industriji na primjerima tekstilnih gradova u Srbiji (Leskovac i Štip), Bonfi glioli (2013) naglašava kako su društvene i ekonomske promjene postsocijalističke tranzicije na području bivše Jugoslavije najviše osjetile žene.

Tekstilna industrija koja je sedamdesetih i osamdesetih prednjačila u proizvodnji tekstila i odjeće, nakon ratnih devedesetih, zbog urušavanja tržišta i loše vođenih privatizacijskih procesa, doživljava kolaps.

Socijalna stabilnost tekstilnih radnica kao i rodni režim “zaposlene majke” koji je omogućavao majkama četverosatno radno vrijeme nestaju zajedno sa socijalističkim režimom (Bonfi glioli 2013).
Tema radničke prošlosti u javnom diskursu razotkriva pravo lice trenutne demokracije (neoliberalnog kapitalizma) koje se ogleda u položaju radnika (prekarijat), kao i u položaju žena koje su, nakon gubitka posla, bile primorane vratiti se u sferu domaćinstva.

Pojam političkog, kako ga defi nira Chantal Mouf e (2016), usko je povezan s pojmovima hegemonije i antagonizma, što je u potpunoj opreci s dominantnim liberalističkim poimanjem društva kao mjesta univerzalnog konsenzusa zasnovanog na razumu.

Novi društveni poredak i političko uređenje ne ostavljaju prostora za sjećanje na socijalizam, osim u kontekstu totalitarnog režima, što je, na lokalnoj razini, najbolje opisao umjetnik Siniša Labrović performansom Zavijanje ranjenika.

U tekstu “Kada spomenici ožive – umjetnost sjećanja u javnom prostoru” (Potkonjak i Pletenac 2011), analizirajući Labrovićev performans, autori navode “da je često prostor prizivanja k svijesti i uspomenama, koji se i javno ozakonjuje u kolektivnom pamćenju, upravo javni prostor.
U njemu se kontestiraju, sukobljavaju, natječu, pregovaraju svijesti izazvane uspomene, kolektivno
sjećanje i osobne prakse prisjećanja”.

Na tom tragu može se iščitati i projekt Dalmatinka, kao otvaranje javnog prostora za sjećanje bivših radnika na osobnu, radničku prošlost kao i posredno na politički sistem neodvojiv od nje same.

Shvaćanjem javnog prostora kao mogućeg mjesta sukoba, tj. propitivanja dominantnih modela, otvara se prostor u kojem umjetnost i umjetničke strategije mogu imati važnu ulogu.

Projekt Dalmatinka djeluje u polju umjetnosti, ali je u svojoj osnovi interdisciplinaran i često zalazi u polje etnografije i antropologije.

Kao takav, možda bi mogao biti dobar primjer onoga što autori teksta “Revisiting Ethnographical Turn in Contemporary Art”, Kris Rutten, An van Dienderen i Ronald Soetaert (2013), navode kao primjer umjetničkog projekta koji nastaje suradnjom antropologa i umjetnika.

Navode, naime, dvije vrste takvih umjetničkih projekata – one koji generiraju antropološke spoznaje te projekte koji nastaju kao rezultat etnografskih istraživanja.
Tako možemo govoriti o umjetničkim projektima koji su prezentirani kao etnografsko istraživanje i o etnografskom istraživanju koje je prikazano kao umjetnost.

Hal Foster se u svom tekstu “The Artist as Ethnographer” izrazito kritički osvrće na ovakve pojave u umjetnosti upozoravajući na niz problematičnih situacija poput manipulacije od strane naručitelja/institucija, svođenja umjetnosti na isključivo estetsku formu ili muzejsku kategoriju.

Iako projekt Dalmatinka posjeduje elemente etnografskog istraživanja, ipak je artikuliran prvenstveno u polju umjetnosti, kao društveno angažirani umjetnički projekt.

Uvođenje pojma političkog iz polja filozofije politike u područje umjetnosti (onako kako ga definiraju Rancière i Moufe) pokazalo se korisnim u smislu širenja postojećeg teorijskog okvira unutar kojeg promatramo ovakve projekte.

Ne postoji stvarni svijet izvan umjetnosti, nego samo zadane konfiguracije onoga što nam je dano kao stvarno.
Ono što doživljavamo kao realnost uvijek je stvar konstrukcije, kaže Rancière.
Praksama fikcije, kako ih on naziva, prekidaju se i nanovo uspostavljaju veze između znakova/stvari i slika,
slika i vremena, znaka i prostora, te se uspostavlja novi okvir zadane realnosti.
Ove prakse uspostavljaju nove trajektorije onoga što može biti vidljivo, rečeno i učinjeno.
Umjetnost, kao i politika, posjeduje inovativni potencijal kojim se propituju postojeći, zadani modeli dominacije (Rancière 2010).
Djeluju u polju neslaganja (dissensus), u kojem rekonfiguriraju zajedničko iskustvo osjetilnog.
Upravo su umjetnici ti koji, kako kaže Rancière, strategijama mijenjaju okvire, brzinu i razine na osnovi kojih doživljavamo vidljivo i povezujemo ga s nevidljivim elementima i specifičnim značenjima.

Pomoću umjetničkih strategija umjetnici prikazuju ono nevidljivo i propituju samorazumljivost onog vidljivog; prekidajući zadane veze između stvari i njihovih značenja te uspostavljajući nove veze koje dotad nisu bile
uspostavljene.

U projektu Dalmatinka, korištenjem različitih umjetničkih strategija (radionice s radnicama, snimanje videa s radnicama, produkcija umjetničkih radova u suradnji s radnicama kao i afirmacija njihovih stavova putem izložbe u javnom prostoru), kreiran je prostor u kojem su nanovo stvoreni odnosi vezani uz njihovu radničku prošlost, koja je neodvojiva, kako je prikazano u prvom dijelu teksta, od povijesti samog grada.

Nanovo su (re)definirani odnosi radnika spram vlastite radničke prošlosti, ali i uspostavljene nove veze u kontekstu odnosa lokalne zajednice prema nasljeđu tvornice i s njom povezanog političkog sustava kao i ženske povijesti.

Također, izložba se pokazala ne samo kao prostor legitimacije sjećanja nego i kao prostor transfera znanja sa starijih generacija na one mlađe, koje nemaju predodžbu o radu u proizvodnim pogonima.

Izložbu je posjetio rekordan broj posjetitelja, od kojih velik broj srednjoškolaca, koji su kroz priču o tvornici (re)definirali svoj odnos prema recentnoj prošlosti i već zaboravljenom političkom sustavu u kojem je
jedna tvornica izgradila grad.

S obzirom na veliko zanimanje kao i mobilizirajući efekt koji je izazvan projektom, može se zaključiti da Dalmatinka još uvijek mijenja grad.

Baveći se temom radnica u tekstilnoj industriji na primjerima tekstilnih gradova u Srbiji (Leskovac i Štip), Bonfi glioli (2013) naglašava kako su društvene i ekonomske promjene postsocijalističke tranzicije na području bivše Jugoslavije najviše osjetile žene.

Tekstilna industrija koja je sedamdesetih i osamdesetih prednjačila u proizvodnji tekstila i odjeće, nakon ratnih devedesetih, zbog urušavanja tržišta i loše vođenih privatizacijskih procesa, doživljava kolaps.

Socijalna stabilnost tekstilnih radnica kao i rodni režim “zaposlene majke” koji je omogućavao majkama četverosatno radno vrijeme nestaju zajedno sa socijalističkim režimom (Bonfi glioli 2013).
Tema radničke prošlosti u javnom diskursu razotkriva pravo lice trenutne demokracije (neoliberalnog kapitalizma) koje se ogleda u položaju radnika (prekarijat), kao i u položaju žena koje su, nakon gubitka posla, bile primorane vratiti se u sferu domaćinstva.

I jedna fusnota:

Suvremeni trendovi ne potiču političko razmišljanje, što je, kako Chantal ističe, usko povezano s hegemonijom liberalizma, koji nitko ne propituje.
Taj tip liberalizma karakterizira racionalnost i individualizam te negira mogućnost konflikta, samim tim i antagonizma koji je karakterističan za ljudsko društvo

https://hrcak.srce.hr/file/311799

[ultima_palabra]

Počeo je body shaming Elona Muska. Kad si muško i imaš novca, sve je dozvoljeno, sve može. Sreća, on je operisan od koncepta političke korektnosti i svega što mu kolokvijalno pripada, pa ga vjerovatno pretjerano ne dotiče. Barem ovaj segment ismijavanja. Ali, u odnosu na duple standarde, mora izgubiti živac i vjerujem da hoće u nekom momentu.

Zar nije on radio isto Bill Gatesu?

[konoplja]

Tupko je cenzurisan.

Evo foruma ko Norge.

[n+1]

...

Zaboravio si dodati: ne kaže to Dežulović, to kaže nauka!

[dale cooper]

U svakom slučaju ne radi se o "poluinformaciji" koju je "negdje čuo".

[n+1]

Naravno da radi.

[dale cooper]

Aha al' u kurcu.

[n+1]

Tupko je cenzurisan.

Evo foruma ko Norge.

Da su barem stavili prvo veliko slovo, kad već cenzuriraju.

[n+1]

Aha al' u kurcu.

Edgy.

Cenzore, 'alo, može jedna intervencija ovdje?