Pregovori u vezi Izbornog zakona imaju političku težinu i važnost u istoj mjeri kao pregovori u Dejtonu ili ranije Washingtonu. Izborni zakon svake države reflektuje stvarni odnos političke moći unutar iste. Suština sukobljavanja vodi se ugrubo rečeno oko procenta političke moći koju posjeduju tri elementa, faktora, društva, politička identiteta unutar Bosne i Hercegovine, srpskog, hrvatskog i bosanskog, a ne "legitimnog predstavljanja".
Trenutni odnos snaga izuzetno je nepovoljan za bosanski politički faktor, jer uprkos tome što čini ugrubo 60 posto glasačkog tijela, u stvarnosti ima, računajući sve nivoe vlasti približno 30 - 40 posto stvarne političke snage. U istom smislu hrvatski faktor uživa otprilike 20 - 30 posto, a srpski 40 - 50 posto stvarne političke moći u državi. Ovi procenti, u različitim izbornim ciklusima se minimalano mijenjaju, ali suština ostaje ista, srpsko - hrvatski blok dominira političkim procesima. Ostane li trenutni Izborni zakon na snazi, pozicija hrvatskog političkog faktora je ugrožena, i upravo zbog toga politička ofanziva Hrvatske i Srbije da se stanje zamrznu za narednih pedeset godina ili dok, usljed blokade institucija ne dođe do prirodnog raspada države.
Zamrzavanje trenutnog stanja, u smislu da se HDZu garantuje pozicija, ne bi bio problem niti nepravda, da Bosna i Hercegovina, a time i njen kičmeni stub, bosanski politički faktor, nije okružen susjednim zemljama koje, svojom političkom snagom, čak i ovih 40 posto političke moći, funkcionalnošću koju BiH nema, otvorenim nagrizanjem njenog suvereniteta, propagandom, psihološkim ratom i svim mogućim političkim sredstvima obesmišljavaju i u tom smislu Bosnu i Hercegovinu drže taocem i državom koja, pod takvim pritiskom, nema nikakvu ali baš ni minimalnu šansu da dugoročno opstane. Visoki predstavnik bio je taj četvrti stub, koji je trebao pružiti dodatnu snagu Bosni i Hercegovini, međutim, okolnosti se mijenjaju i Visoki predstavnik nema više onu snagu koju je nekada imao.
Sa trenutno važećim Izbornim zakonom hrvatski politički faktor nalazi se u situaciji da izgubi sigurnost, koja je postojala prije nego što su Visoki predstavnici prije nekih dvadesetak godina promjenili Ustav i Izborni zakon i time najmoćniju hrvatsku stranku HDZ doveli u situaciju da izgubi "nedodirljivost". Hrvatska demokratska zajednica je i dalje dovoljno moćna, a biće i u narednom periodu bez obzira na ishod, da utiče na sve političke procese, naročito u Federaciji BiH, međutim, samostalno njena pozicija nije ničim garantovana, te da bi sudjelovala u vlasti mora iz temelja mijenjati politiku, jer uvijek postoji mogućnost, uprkos svim zaštitnim mehanizmima oličenim u Domovima naroda, da bude eliminisana iz vlasti.
Ako bi došlo do takvog razvoja situacije u kojem HDZ gubi vlast, odnos političke moći naglo bi se promijenio u korist bosanskog faktora, i time bi sve ono što je dogovorom u Dejotonu palo u vodu. Ovladavanje Federacijom BiH, suštinski bi značio da probosanski faktor ima preko 60 posto političke moći u državi, i da je u stanju samostalno, bez pomoći međunarodnog faktora sačuvati svoj subjektivitet i ostati politički faktor na Balkanu.
Srbija i Hrvatska, bez obzira na sve suprotnosti, zajednički nastoje da spriječe ovakvu mogućnost. Naravno ciljevi jednih i drugih nisu identični, jer Hrvatska ne želi raspad Bosne i Hercegovine, ali želi imati dovoljno upliva, preko HDZ-a, da zaustavi bilo kakve procese koji bi doveli do gubitka kontrole političkih procesa u BiH. S druge strane Srbija želi raspad Bosne i Hercegovine, što se uopšte više ne krije, ako se ikada i krilo, osim što u nadi da stvore potpuno lažni dojam, Vučić i ekipa podržavaju njen "suverenitet i teritorijalni integritet". U tom smislu promjena Izbornog zakona garantuje Srbiji da probosanski faktor nikad neće dobiti šansu da se samostalno i snažno suprostavi svakom pokušaju uništenja BiH, i zbog toga zajednički nastup.
Prijedlog reforme Izbornog zakona od strane HDZ-a, suštinski znači, da Bosne i Hercegovina nikad neće imati mogućnost da probije dupli obruč koji garantuje da neće biti u mogućnosti da sama svojom snagom sačuva svoj subjektivitet. Prvi predstavlja srpsko - hrvatski blok u BiH, a drugi prešutni savez Srbije i Hrvatske da Bosne i Hercegovina ostane "kolonija" susjednih država.
Oni koji osjećaju pripadnost ovoj državi nalaze se pred jednostavnim izborom, čekati milost susjeda, jer na kompromis nisu spremni, ili pokušat, bez obzira koliko to teško izgledalo u ovom momentu, povlačiti političke poteze koji, uprkos velikom riziku, otvaraju mogućnost očuvanja političke moći, subjektiviteta i političke snage bosanskog političkog faktora.
Poenta mog preseravanja je bila da protivnika ne treba potcjenjivat, to je sve.
