Kao i obično , bravo profesore.
Hrvoje Klasić wrote:
Odgledao sam film o kojem se mjesecima naširoko priča, a koji je do prije koji dan pogledala tek nekolicina ljudi. O filmu su svi imali svoje unaprijed izgrađeno mišljenje, svi su znali što će im se u njemu svidjeti, odnosno što će u njemu biti problematično. Od filmski ispričane priče koju su čekale generacije do propagandističkog i nacionalističkog projekta, u tom su se rasponu kretale ocjene filma “Dara iz Jasenovca”. Na stav ili bolje rečeno preduvjerenje sigurno su utjecale i negativne kritike uglednih američkih filmskih kritičara, kao i brojne potpuno nepotrebne, patetične i ispolitizirane izjave redatelja i scenaristice filma. Sve navedeno je sigurno nanijelo štetu filmu. Nažalost, neopravdano. Jer film je dobar.
U centru priče je djevojčica Dara koju u ljeto 1942. ustaše s obitelji dovode u logor Jasenovac, isključivo zato što su bili Srbi. Surova i mučna svakodnevica logorskog “života” oslikana je bjesomučnim iživljavanjem čuvara i zapovjednika nad nedužnim ljudima, ali i požrtvovnošću desetogodišnje djevojčice koja nakon gubitka roditelja mora preuzeti brigu nad svojim dvogodišnjim bratom. Film je težak, izaziva tjeskobu, strah i gnušanje, čime tek daje naslutiti svakodnevnu atmosferu boravka u ovom konclogoru na Savi. Siguran sam da će film samo one, od razuma i emocija lišene, nacionaliste i psihopate ostaviti ravnodušnima.
Produkcija filma je na zavidnoj razini, kao i gluma. Prije svih treba istaknuti maestralnu ulogu Biljane Čekić koja glumi djevojčicu Daru. Mogu li se filmu pronaći mane ili barem “problematična” mjesta? Naravno da mogu. Ali kojem visokobudžetskom holivudskom blockbusteru, uključujući i neke Oscarom nagrađene filmove, ne može? Međutim, kritike koje smo mogli čitati potpuno su neutemeljene. Film nije nacionalistički, antikatolički niti antihrvatski kako to spomenuti kritičari sugeriraju.
Časne u Jasenovcu kojih u stvarnosti tamo nije bilo
Ako je srpski nacionalizam govoriti o najvećoj tragediji u povijesti srpskog naroda, bez izmišljanja događaja i manipuliranja brojem žrtava, onda je svatko tko istražuje period NDH vođen načelima povijesne znanosti srpski nacionalist. U filmu ne samo da se ne spominju brojke nego bih rekao da neupućeni gledatelj na temelju prikazanog niti ne može steći dojam o razmjerima tragedije. Npr. iako se u jednoj sceni da naslutiti kakva sudbina očekuje dvadesetak teško bolesnih dječaka i djevojčica činjenice govore o daleko većem broju djece koja su svoj kratki život skončala u jasenovačkom kompleksu logora. Sam Ante Vrban, jedan od najzloglasnijih ustaških koljača, nakon rata je priznao gušenje (otrovnim plinom) njih više od šezdeset. Ovoj, po svemu sudeći umanjenoj brojci, treba dodati i svu onu djecu koju su Vrban i njegovi pomagači poubijali na još svirepije načine.
Film nije niti antikatolički iako je s tim u vezi napravljena i možda najveća činjenična pogreška. Naime, važnu ulogu u logorskom sustavu autori filma daju časnim sestrama kojih tamo u stvarnosti nije bilo. Naravno bilo ih je u Jastrebarskom i Sisku, tj. logorima u koje su djeca dovođena nakon što su oduzeta od majki u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Osim toga, nije antikatolicizam prikazati da je dio hrvatskog katoličkog klera aktivno podupirao ustaški pokret, nosio oružje i sudjelovao u zločinima. Pa i u samom logoru Jasenovac, u kojem se baš nekoliko svećenika i isticalo po okrutnosti. Međutim, to da se neki pripadnici Katoličke crkve u Hrvatskoj, svećenici i vjernici, još uvijek nemaju snage i volje suočiti s povijesnim činjenicama, i što mnogi od njih i danas gaje simpatije prema ustaškom režimu, predstavlja drugi tip problema. A upravo to je, po mom mišljenju, pravi primjer antikatolicizma.
Film pogotovo nije antihrvatski. Više je nego jasno dano do znanja da su krivci za zločine ustaše, a ne Hrvati. Što će naravno svi oni koji podržavaju javnu upotrebu pozdrava “Za dom spremni”, koji ne vide ništa sporno u tome da ulice hrvatskih gradova nose imena po ustaškim ministrima, koji negiraju zločinački karakter i broj žrtava logora Jasenovac, koji nasilno oduzimanje srpske djece od njihovih roditelja i njihovo otpremanje u “prihvatilišta” za preodgoj po ustaškim načelima nazivaju “činom kršćanskog milosrđa”, vjerojatno doživjeti antihrvatskim činom. Ali to također nije problem ovog filma nego problem, odnosno sramota, hrvatskog društva.
Banaliziranje i omalovažavanje tragedije
Treba li “Daru iz Jasenovca” prikazati gledateljima u Hrvatskoj? Apsolutno! Hoće li se “Dara iz Jasenovca” prikazati u Hrvatskoj? Teško. Neki od razloga daju se iščitati iz ovog teksta, a odnose se na neprimjeren način suočavanja s prošlošću očito još uvijek prevelikog broja onih koji odlučuju o hrvatskoj budućnosti. Drugi razlog također je već spomenut. Potpuno nepotrebnim populističko-politikantskim izjavama redatelja (Predrag Antonijević) i scenaristice (Nataša Drakulić) filma, tj. stalnim inzistiranjem na usporedbama stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu sa stradanjima Srba na Kosovu i nakon “Oluje” filmu se nanosi velika šteta. Ne samo što jednom filmu ne treba da ga se veže uz neke druge priče i projekte, nego se radi i o banaliziranju, a samim time i omalovažavanju tragedije oko koje bi trebao postojati konsenzus bez obzira na državljanstvo, pripadnost naciji ili vjeri.
Srbi koji su odvođeni u Jasenovac i tamo ubijani nisu bili ni za što krivi. Nisu se bunili protiv države u kojoj su živjeli (NDH), nisu bili natprosječno zastupljeni u vojnoj i policijskoj službi i nisu svoje susjede druge nacije protjerivali i ubijali. Priča s Kosovom nakon Drugog svjetskog rata je ipak bitno drugačija. Unatoč većinskom albanskom stanovništvu, na vodećim pozicijama, ali i u ukupnom broju zaposlenih prevladavali su Srbi i Crnogorci.
Nerazmjer je posebno bio vidljiv u redovima UDBA-e i policije gdje su Srbi i Crnogorci 1950-ih i 1960-ih činili 86,6% (UDBA), odnosno 68,7% (policija) zaposlenih. Osim toga, na Kosovu je tada bio zaposlen svaki šesti Crnogorac, svaki osmi Srbin i tek svaki šesnaesti Albanac. Prvo sveučilište na kojem se nastava izvodila na albanskom jeziku otvoreno je u Prištini tek 1969. godine. Zbog osjećaja neravnopravnosti, ali i različitih vrsta pritisaka, šikaniranja i maltretiranja deseci tisuća kosovskih Albanaca napustit će svoju domovinu. Sve navedeno naravno ne znači da u kasnijim razdobljima neće biti pritisaka, iseljavanja pa i zločina nad Srbima. Ali svakome tko ima volje događaje na Kosovu sagledati u duljem periodu, objektivno, a ne etnocentrično, bit će jasno da su sudbine Srba na Kosovu i u NDH neusporedive, odnosno da je svaka usporedba apsurdna i u najmanju ruku neprimjerena.
Slično je i s traženjem analogije između genocida i etničkog čišćenja Srba tijekom Drugog svjetskog rata i sudbine Srba u ratovima 1990-ih, posebno tijekom i nakon vojne operacije “Oluja”. Jer, prije nego su morali napustiti svoja ognjišta u ljeto 1995., a zatim i brojnih (i nažalost još uvijek nesankcioniranih) slučajeva hladnokrvnih ubojstava srpskih civila koji su ipak odlučili ostati, velik broj Srba iz Hrvatske je pet godina ranije pod vodstvom osoba kasnije osuđenih za ratne zločine uzeo oružje u ruke i pobunio se protiv demokratski izabrane vlasti. I baš oni, s istomišljenicima iz Srbije, snose najveću odgovornost za protjerivanje svojih hrvatskih susjeda s njihovih ognjišta, za masovna ubojstva Hrvata i svakodnevna granatiranja civilnih objekata po hrvatskim gradovima. Ove činjenice ne umanjuju tragediju koju će mnogi Srbi doživjeti nakon “Oluje”, ali ukazuju da su usporedbe s tragedijom iz perioda NDH pokušaj selektivnog, tendencioznog i malicioznog povijesnog revizionizma i jeftinog politikantstva.
“Dara iz Jasenovca” je film koji je trebalo snimiti i koji bi trebalo pogledati. Još kada bi samo režiser, scenaristica i svi koji se u Srbiji desetljećima obračunavaju isključivo s tuđim, ali nipošto i vlastitim grijesima i avetima prošlosti, odlučili ovog trena zašutjeti i pustiti filmu da govori sam za sebe.
Tipicna zamjena teza - ljudi su se uvjerili u istinske motive filma nakon ovih bljuvotina cetnickog rezisera.
