postoje u nama neke stvari neprevodive u reci
Februare sam odavno prestala da volim. Samo cekam da prodju. A oni uvijek nadju nacin da me bespovratno unakaze, oziljcima koje onda nosim u svim drugim danima. U moru onoga sto je covjeku drsko oteto, ukradeno u tom osjecaju orobljenosti sto ratom, sto okolnostima sto ljudima, trebali bi vec da smo navikli da se od nas uzima, da gubimo. Trebalo bi da se ne vezemo ni za mjesta, ni za stvari, ni za ljude ni za vrijeme, a opet je to sve od cega smo satkani.
Trebalo bi da znamo da svemu dodje kraj. Da sve umre. Da prihvatimo tu cinjenicu kao vlastitu smrt. Ja znamo da cemo jednom otici. No prije no sto odemo, bez koliko toga jos treba da ostanemo? Koliko udaraca covjek moze da podnese? U kojem obliku covjek opstane kad se sve sto ga cini polako runi, otpada kao komadici fasade sa zgrada nagrizenih potresima, napuknutih, krnjih zidova koje tonu, naizgled neprimjetno. Koji komad ce biti konacni taj nakon kojeg te, onog starog, vise nema? I postanes nesto drugo. Umjesto gradjevine, hrpa cigli i sute.
Pateticno je, znam. I na njega je lijepljena etiketa pateticnosti decenijama. A na njegovim koncertima okupljale su se horde ljudi koji su se prepoznavali po toj pateticnoj svilenoj niti koja nas mozda dijeli od bezobzirnosti. Apple pie iz Hemonove price. Trenuci koje nismo propustili. Jer nismo smjeli. Jer smo morali biti tu. Zbog nas samih, i zbog onih drugih.
Ovaj osjecaj gubitka koliko ima veze sa njim, ima veze i sa odrastanjem, formiranjem covjeka koje se ne desi u trenu, vec odvija godinama u kojima stalno prisutno, kao sjena za nama i s nama hoda ta dimenzija emocionalnog, pateticnog svijeta koju nam je on priblizavao i gdje smo se u njegovim pjesmama nalazili pa ih usvajali kao svoje. I sad, kao da nam je neko nesto otkinuo. Batrljak mlati uprazno a fantomski bol otkinutog komada nas, zivo podsjeca da ga vise nema. Sjecam se Serbedzijinog koncerta u BKC-u. Sjedila sam i u jednom trenutku me je misao zacnula, pa sam se okrenula prijatelju do mene i sebicno, u maniru razmazenog djeteta, upitala: Je li Zoka, ko ce nama pjevati kad oni svi umru... Ne sjecam se njegovog odgovora, nije ni vazno, vjerovatno je pokusao da me "utjesi" ili da ublazi moju spoznaju prolaznosti, ali sam osjetila strah od praznine. Crne rupe u kojoj nema vise onih "mojih".
A ona je dosla. I progutala sve oko sebe. Nema vise njega, mog. Da, ostaju njegove pjesme, knjige, kolumne koje je pisao u mracnom vremenu. Ostaju dokumentarci, intervjui, film. Ostaje ono sto je uradio, kako je zivio. Ono sto je bio. Nama. Ostaje u nama. Ali taj izvor je usahnuo i ja se osjecam ponovo orobljeno. Kao da mi je neko uze, ponovo, dio mene.
Probaj da zaustaviš izvor kamenčićem, pljucnuće ga kao košticu, naguraj pred njega stene i gromade pa će ih zaobići, izbiće drugde, gde mu se najmanje nadaš, zagolicaće tabane brda, podvući se kroz korenje planine, opipaće uzduž i popreko debele zidove Tame, sve dok pred njim najzad ne zatreperi onaj Svitac Svetlosti za kojim je toliko tragao...
Nema izvora koji nije izbio...
Ako ne izbiješ, znači da nisi...
On je bio. A ja sam bila na oba njegova koncerta u Sarajevu 98. Oba dana, jedan za drugim. Isla bih na 10 zaredom da ih je bilo. U tom postratnom periodu,on je bio ono sto sam voljela, nesto sto je bilo uzeto, oteto, a sto se evo ... vraca. Uprkos svemu. Te godine netom iza rata davale su nadu da bi se mozda mogli i oporaviti. On je dao svoja "dva centa" i vise. Ne u bilo kakvom realnom drustvenom kontekstu. Vec u onom emotivnom u kojem je uvijek nalazio i zauzimao prostor. Nada. Kurva. Bila sam na jos nekim njegovim koncertima, a sad mi je zao sto nisam bila na svim. Procitala sam sve njegove knjige. Znam svaku njegovu pjesmu napamet. Ne jer sam ih naucila, nego jer su one (na)ucile mene toj tankoj svilenoj niti emocija, patetike, sta god, koje se ne stidim. Pa ni ove svoje boli. Bol se cesto dijeljenjem na neki nacin oskrvne. A ipak pokusavamo je prevesti u rijeci. Dati joj oblik, formu mozda cak i svrhu. Ali postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reci.
