Planina Ozren svojim podgorskim dijelom ispunjava prostor između donjeg toka rijeke Spreče na sjeveru i rijeke Bosne na zapadu, što čini ukupnu površinu od oko 1 800 km2 bosanskog prostora ili oko 4% ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Dio podgorja Ozrena – dolina rijeke Gostović sa selima Kamenica i Mitrovići oslobođen je još u decembru 1992. godine, kada je formirana prva veća novooslobođena teritorija R BiH površine preko 120 km2. Već početkom ratih djejstava srpska propaganda je od Ozrena načinila osnovni bedem odbrane Republike Srpske propagirajući tezu kako “bez Ozrena nema ni Republike Srpske”, kako se na “Vozući brane Beograd i Moskva”, te kako je Vozuća “neosvojiva srpska tvrđava”. Za srpsku stranu Ozren je imao značajnu ulogu u odbrani putnog i željezničkog čvorišta Doboja. Kako za srpsku tako je Vozuća bila značajna i za bosanskohercegovačku stranu iz razloga što bi se njezinim oslobođenjem spojila dva važna centra – Zenica i Tuzla, preko asfaltiranog regionalnog puta Zavidovići – Banovići. Pored važne cestovne komunikacije, oslobođenje Vozuće bi značilo i fizičko povezivanje dva korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine – 2. i 3., te time skraćivanje manevra za više stotina kilometara. Do 10. septembra iz Zenice se za Tuzlu putovalo preko poluasfaltiranog puta preko Vareša. Također, oslobođenjem Vozuće osposobilo bi se nekoliko hiljada pripadnika ARBiH, koji bi mogli biti angažirani na drugim dijelovima ratišta.
Nizom manjih i većih akcija tokom 1995. godine oslobođene su desetine sela, kota, objekata, čime je otklonjena direktna ratna opasnost za grad Zavidoviće a njima su se borci 2. i 3. korpusa ARBiH dodatno približili. Oslobođenjem Malovan Grede stečene su mogućnosti kontrole srpskih položaja na jedinoj preostaloj komunikaciji Vozuća – Stog – Ozren. Oslobođenjem Podsijelova dodatno je oslabljena odbrana srpske strane. U te dvije akcije u kojima je učestvovao odred “El Mudžahid”, 4. manevarski bataljon i 328. brigada, uz sadejstvo ostalih jedinica 3. korpusa likvidirano je 175 pripadnika Vojske Republike Srpske, dok ih je 120 zarobljeno. Sve je bilo spremno za presudnu Bitku za Vozuću i fizičko spajanje 2. i 3. korpusa do čega je ostalo još 2 km teritorije.
Operaciji oslobođenja Vozuće se pristupilo veoma oprezno, tako da je dio manevarskih jedinica i drugih “slobodnih” jedinica bio preusmjeren na druga ratišta, kako ne bi došlo do nepotrebnog iznenađenja. Sve se izvodilo pod odgovornošću komandanata 2. i 3. korpusa ARBiH, Sakiba Mahmuljina i Seada Delića. Jedinice koje su bile skoncentrisane na sam glavni pravac udara dovedene su dan – dva ranije kako bi spremne dočekale znak za početak ofanzive. Oštricu je trebalo usmjeriti na kotu Paljenik, koja je dominirala dolinom rijeke Krivaje. Za nosioca ove bitke određen je Odred “El Mudžahid”.
Djelujući polukružno oko vozućkog džepa, jedinice 3. korpusa u 5 sati i 52 minute u jutarnjim satima 10. septembra 1995. godine, kreću u konačni napad koji je izveden u potpunosti uspješno. Sa linije Krst – Krvavac – Lokve – Ljeskovac – Gradić – Ostrić – Gradac – Stolići – Visić – Potpaljenik – Malovan Greda – Podsijelovo je izvršen koncentrični napad dijela manevarskih jedinica 3. korpusa na položaje VRS oko Vozuće. Pripadnici 1. manevarskog bataljona su uz pomoć vojne policije napredovali na liniji fronta Jazavčevine – Sjenokos – Vranovina te izbili dolinom Krivaje kod sela Maričići i Pejić. Pripadnici 375. brigade su u sadejstvu sa 7. muslimanskom viteškom brigadom, 1. manevarskim bataljonom i vojnom policijom, ovladali mjestima Ljeskovac, Voštan, Mljevići i Pejići, te izbili na ušće rijeke Stošnice u rijeku Krivaju. Nakon oslobođenja Ljeskovca, pripadnici 7. muslimanske brigade su samostalno ovladali gredom Stog – tt 935, a zatim i objektom Stog, te u konačnici izbili na odsjeku rijeka Velika Rasječenica i Stošnica. Treći diverzantski odred 3. korpusa je sa pridruženim snagama 3. IDČ i četom “zelenih beretki” 319. oslobodilačke brigade, u sadejstvu sa 7. muslimanskom brigadom i četom 329. brdske brigade ovladao rejonom Gradac – Oštrić – Gradić, objektima Čukura i Izgorjelica, te izbio na rijeku Krivaju kod sela Stog. Pripadnici 3. manevarskog bataljona su prije spajanja sa jedinicama 3. IDČ-a i 7. muslimanske brigade oslobodili pozicije na potezu Podvolujak – Ravno Ivlje. Združene jedinice 35. divizije 3. korpusa (Odred “El Mudžahid”, 2. i 4. i 5. manevarski bataljon i dijelovi 328. brdske brigade) su napale na frontu desne obale rijeke Krivaje sa zadatkom ovladavanja objekta Okretaljka, u zaleđu Paljenika, samim Paljenikom, Rujaničakom, Prolonom, Mehinom Vodicom i trigonometrom 529, a zatim selom Kesten, da bi u konačnici izbile u selo Medići, Stog, Kamenica, te preko Prokopa u selo Pejanovići. Preko Đurića Visa zadatak je bio da se spoje sa jedinicama 2. korpusa ARBiH, što je i učinjeno.
Jedinice 2. korpusa su u svojoj zoni odgovornosti angažovale snage iz sastava 21., 22. i 25. divizije, uz pridodanu jedinicu “Crni labudovi”. Pripadnici 2. korpusa su u svojoj zoni u napad krenuli u 6 sati u jutro, da bi nakon dva sata borbi jedinice 21. divizije izvršile proboj na prvacu Dugo Brdo i oslobodile sela Mrahorovići, Kempići, Delići, Seonu, Ikanovići i Aljkovići. Pripadnici 22. divize su u podnevnim satima oslobodili Husića brdo i Greben, dok su jedinice 25. divizije nakon četiri napada u podnevnim satima ovladali mjestima Klupe i Zečevo brdo. U konačnici, “Crni labudovi” su oslobodili objekat Kablovac u 18 sati, kada je došlo i do spajanja sa snagama 3. korpusa ARBiH.
