Danasnji "feminizam"

[Škobo Habu]

Opet da kažem da bih ja sve one koji uzdišu za Jugoslavijom i njenim obrazovnim sistemom dobrovoljno teleportirao u to doba i osudio ih na beskrajno tumaranje hodnicima Titovih staza revolucije.

[belfy]

sad covjek problem, a imao red metoda jos od upisa...

[ExNihilo]

Da nad ovim videom ne lebdi već aura silovatelja, da ga je prosječan građanin ovih naših država, pa i učesnik ovog foruma, pogledao prije mjesec dana, vjerujem da bi cijelu stvar pratili aplauzi tipa "nekad se omladina učila poštovanju", ili "zato mi nismo izrasli u gotovane i ljenčuge kao omladina danas". Što ujedno objašnjava kako je moguće da je ovo snimljeno i negdje emitovano, a da niko nije vidio problem.

Nakon 10 godina ovakvog aušvic odgoja, gdje se frajer ne pozicionira kao autoritet, nego se pozicionira kao bog, ne treba ni čuditi ako su se djevojke prvo skidale na njegovu komandu, a onda pitale zašto su to učinile.

Zato i jeste važno učiti djecu da prepoznaju kult ličnosti i kult autoriteta. Da nismo društvo koje je generacijama njegovalo vrlinu ćutnje, neko bi mu već zaštekao pesnicu u zube.

[MarlboroGold]

Da nije ovog slučaja u vezi silovanja ja mislim da bi ga svejedno većina osudila po ovom klipu, ali ne bi bilo ovoliko frke i ne bi poprimilo ovakvu dimenziju kao sad kad se klip širi na svakom portalu, forumu i svakoj društvenoj mreži.

[ExNihilo]

Ima kod nas ta kulturološka crta povinovanja autoritetu što se uglavnom izjednačava sa i opravdava "poštovanjem". Možda ovaj mrmonja i jeste prešao granicu dobrog ukusa čak i za baštinike kulta poštovanja, ali općenito glorificiramo aušvic odgojne metode.

[MarlboroGold]

Misliš li da je to uglavnom do ostavštine iz Jugoslavije? Ono na prvu tako djeluje - bar primjer tog profesora.

Ali šta je recimo sa bahatih vjerskih službenika koji su nametnuli sličan autoritet i koji su sveci u očima naroda i to od mjesta do mjesta?

[Hakiz]

I da, zamisli da sjedim sa žrtvom ove vrste napastvovanja i pitam je "Bogati, što si se vraćala". Sumnjam da bih dobio istinit odgovor, jer možda ona ne bi smjela sama sebi priznati zašto.

Nije mi jasno sto se ibretis. Stvar je jasna: Svidjelo joj se.

Čekao sam ovo ali ne, nije to.

Stvar je matematike.

[Hakiz]

Da nad ovim videom ne lebdi već aura silovatelja, da ga je prosječan građanin ovih naših država, pa i učesnik ovog foruma, pogledao prije mjesec dana, vjerujem da bi cijelu stvar pratili aplauzi tipa "nekad se omladina učila poštovanju", ili "zato mi nismo izrasli u gotovane i ljenčuge kao omladina danas". Što ujedno objašnjava kako je moguće da je ovo snimljeno i negdje emitovano, a da niko nije vidio problem.

Nakon 10 godina ovakvog aušvic odgoja, gdje se frajer ne pozicionira kao autoritet, nego se pozicionira kao bog, ne treba ni čuditi ako su se djevojke prvo skidale na njegovu komandu, a onda pitale zašto su to učinile.

Zato i jeste važno učiti djecu da prepoznaju kult ličnosti i kult autoriteta. Da nismo društvo koje je generacijama njegovalo vrlinu ćutnje, neko bi mu već zaštekao pesnicu u zube.

[MarlboroGold]

Misliš li da je to uglavnom do ostavštine iz Jugoslavije? Ono na prvu tako djeluje - bar primjer tog profesora.

Ali šta je recimo sa bahatih vjerskih službenika koji su nametnuli sličan autoritet i koji su sveci u očima naroda i to od mjesta do mjesta?

Ovo seže puno dalje iz seoskih sredina kada su svećenici bili bogovi baš kao i doktori jer su bili obrazovani
Otuda legitimitet za autoritet
Ucen covjek je bio bog i batina

Mislim da tu ne treba praviti razliku između urbanih i ruralnih sredina. Jednostavno mentalitet ovdašnjih naroda je takav da su naučili da ih neko vodi i koji na osnovu toga i gradi takav autoritet bilo po pitanju religije, politike ili nečeg desetog od vrha ljestvice pa prema dole.

[ExNihilo]

Misliš li da je to uglavnom do ostavštine iz Jugoslavije? Ono na prvu tako djeluje - bar primjer tog profesora.

Ali šta je recimo sa bahatih vjerskih službenika koji su nametnuli sličan autoritet i koji su sveci u očima naroda i to od mjesta do mjesta?

Ima tu i vojničko-odgojnih mjera iz socijalizma, ima i religijskog koncepta pokoravanja kao najviše vrijednosti, ali šta je tu tačno uzrok, a šta posljedica? Da li baštinimo kult autoriteta i poštovanja zbog takvog odgoja i takvih vrijednosti, ili su takav odgoj i vrijednosti upravo posljedica kulta autoriteta i poštovanja? Meni se čini da je bliže istini ovo drugo, odnosno da postoje kulturološki obrasci koji sežu izrazito duboko, a koji nisu nužno specifični za Balkan.

Eto ti Švabe, koji uprkos svemu što je kult autoriteta za njih značio, još i danas vole da imaju snažnog lidera. A kult autoriteta uvijek je koreliran sa nizom društvenih formalnosti, uglavnom banalnih, na kojima se smrtno insistira, jer se njima pokazuje "poštovanje". Roditelji ispiru mozak djeci poštovanjem, između ostalog i time da nikad ne protivriječiš starijem, pa u ekstremnim formama mu ne protivriječe ni kada ih siluje.

Korijen svega vjerovatno leži u nultoj tački moderne civilizacije, a to je trenutak kada je Martin Luter zakucao 90 fuck you teza na vrata katedrale, pa su se društva negdje kulturološki pocijepala na ona koja imaju martinluterovski odnos prema autoritetu, s jedne strane, ili servilan, s druge strane. Ako pogledamo društva u koja su protestanti izbjegli nakon progona, recimo USA ili skandinavske zemlje, uglavnom je riječ o društvima koja baštine izvjestan otklon od autoriteta i ne fetišiziraju poštovanje.

I tačno na videu vidiš da što je dijete ljepše odgojeno, poput ovog malca s početka videa, što je na rubu plača sve vrijeme, mrmonja ga više terorizira. Ali ako je dijete malo i namazano, poput debeljuce, boga mi se i izvuče.

[Hakiz]

Nije mi jasno sto se ibretis. Stvar je jasna: Svidjelo joj se.

Čekao sam ovo ali ne, nije to.

Stvar je matematike.

Hajd objasnio, i mene zanima

Pametna si, skontaćeš.

[MarlboroGold]

Misliš li da je to uglavnom do ostavštine iz Jugoslavije? Ono na prvu tako djeluje - bar primjer tog profesora.

Ali šta je recimo sa bahatih vjerskih službenika koji su nametnuli sličan autoritet i koji su sveci u očima naroda i to od mjesta do mjesta?

Ima tu i vojničko-odgojnih mjera iz socijalizma, ima i religijskog koncepta pokoravanja kao najviše vrijednosti, ali šta je tu tačno uzrok, a šta posljedica? Da li baštinimo kult autoriteta i poštovanja zbog takvog odgoja i takvih vrijednosti, ili su takav odgoj i vrijednosti upravo posljedica kulta autoriteta i poštovanja? Meni se čini da je bliže istini ovo drugo, odnosno da postoje kulturološki obrasci koji sežu izrazito duboko, a koji nisu nužno specifični za Balkan.

Eto ti Švabe, koji uprkos svemu što je kult autoriteta za njih značio, još i danas vole da imaju snažnog lidera. A kult autoriteta uvijek je koreliran sa nizom društvenih formalnosti, uglavnom banalnih, na kojima se smrtno insistira, jer se njima pokazuje "poštovanje". Roditelji ispiru mozak djeci poštovanjem, između ostalog i time da nikad ne protivriječiš starijem, pa u ekstremnim formama mu ne protivriječe ni kada ih siluje.

Korijen svega vjerovatno leži u nultoj tački moderne civilizacije, a to je trenutak kada je Martin Luter zakucao 90 fuck you teza na vrata katedrale, pa su se društva negdje kulturološki pocijepala na ona koja imaju martinluterovski odnos prema autoritetu, s jedne strane, ili servilan, s druge strane. Ako pogledamo društva u koja su protestanti izbjegli nakon progona, recimo USA ili skandinavske zemlje, uglavnom je riječ o društvima koja baštine izvjestan otklon od autoriteta i ne fetišiziraju poštovanje.

I tačno na videu vidiš da što je dijete ljepše odgojeno, poput ovog malca s početka videa, što je na rubu plača sve vrijeme, mrmonja ga više terorizira. Ali ako je dijete malo i namazano, poput debeljuce, boga mi se i izvuče.

Dobro si to primijetio kod tih dječaka sad kad sam opet odgledao i baš je tako.

Iako odosmo malo dalje od teme, ali postoji li ikakav mogući Luterovski scenario u Islamu? Možda preko sufizma?

[Hakiz]

Misliš li da je to uglavnom do ostavštine iz Jugoslavije? Ono na prvu tako djeluje - bar primjer tog profesora.

Ali šta je recimo sa bahatih vjerskih službenika koji su nametnuli sličan autoritet i koji su sveci u očima naroda i to od mjesta do mjesta?

Ima tu i vojničko-odgojnih mjera iz socijalizma, ima i religijskog koncepta pokoravanja kao najviše vrijednosti, ali šta je tu tačno uzrok, a šta posljedica? Da li baštinimo kult autoriteta i poštovanja zbog takvog odgoja i takvih vrijednosti, ili su takav odgoj i vrijednosti upravo posljedica kulta autoriteta i poštovanja? Meni se čini da je bliže istini ovo drugo, odnosno da postoje kulturološki obrasci koji sežu izrazito duboko, a koji nisu nužno specifični za Balkan.

Eto ti Švabe, koji uprkos svemu što je kult autoriteta za njih značio, još i danas vole da imaju snažnog lidera. A kult autoriteta uvijek je koreliran sa nizom društvenih formalnosti, uglavnom banalnih, na kojima se smrtno insistira, jer se njima pokazuje "poštovanje". Roditelji ispiru mozak djeci poštovanjem, između ostalog i time da nikad ne protivriječiš starijem, pa u ekstremnim formama mu ne protivriječe ni kada ih siluje.

Korijen svega vjerovatno leži u nultoj tački moderne civilizacije, a to je trenutak kada je Martin Luter zakucao 90 fuck you teza na vrata katedrale, pa su se društva negdje kulturološki pocijepala na ona koja imaju martinluterovski odnos prema autoritetu, s jedne strane, ili servilan, s druge strane. Ako pogledamo društva u koja su protestanti izbjegli nakon progona, recimo USA ili skandinavske zemlje, uglavnom je riječ o društvima koja baštine izvjestan otklon od autoriteta i ne fetišiziraju poštovanje.

I tačno na videu vidiš da što je dijete ljepše odgojeno, poput ovog malca s početka videa, što je na rubu plača sve vrijeme, mrmonja ga više terorizira. Ali ako je dijete malo i namazano, poput debeljuce, boga mi se i izvuče.

Dobro si to primijetio kod tih dječaka sad kad sam opet odgledao i baš je tako.

Iako odosmo malo dalje od teme, ali postoji li ikakav mogući Luterovski scenario u Islamu? Možda preko sufizma?

Nije za ovu temu ali mislim da nema načina, nema "glavnog gazde" kao što su papa ili Vatikan koji bi bili meta napada. Zato se ni kod pravoslavaca nije slično desilo jer ni oni nemaju "centralnu vlast".

Možeml o tome na Religiji.

[ExNihilo]

Misliš li da je to uglavnom do ostavštine iz Jugoslavije? Ono na prvu tako djeluje - bar primjer tog profesora.

Ali šta je recimo sa bahatih vjerskih službenika koji su nametnuli sličan autoritet i koji su sveci u očima naroda i to od mjesta do mjesta?

Ima tu i vojničko-odgojnih mjera iz socijalizma, ima i religijskog koncepta pokoravanja kao najviše vrijednosti, ali šta je tu tačno uzrok, a šta posljedica? Da li baštinimo kult autoriteta i poštovanja zbog takvog odgoja i takvih vrijednosti, ili su takav odgoj i vrijednosti upravo posljedica kulta autoriteta i poštovanja? Meni se čini da je bliže istini ovo drugo, odnosno da postoje kulturološki obrasci koji sežu izrazito duboko, a koji nisu nužno specifični za Balkan.

Eto ti Švabe, koji uprkos svemu što je kult autoriteta za njih značio, još i danas vole da imaju snažnog lidera. A kult autoriteta uvijek je koreliran sa nizom društvenih formalnosti, uglavnom banalnih, na kojima se smrtno insistira, jer se njima pokazuje "poštovanje". Roditelji ispiru mozak djeci poštovanjem, između ostalog i time da nikad ne protivriječiš starijem, pa u ekstremnim formama mu ne protivriječe ni kada ih siluje.

Korijen svega vjerovatno leži u nultoj tački moderne civilizacije, a to je trenutak kada je Martin Luter zakucao 90 fuck you teza na vrata katedrale, pa su se društva negdje kulturološki pocijepala na ona koja imaju martinluterovski odnos prema autoritetu, s jedne strane, ili servilan, s druge strane. Ako pogledamo društva u koja su protestanti izbjegli nakon progona, recimo USA ili skandinavske zemlje, uglavnom je riječ o društvima koja baštine izvjestan otklon od autoriteta i ne fetišiziraju poštovanje.

I tačno na videu vidiš da što je dijete ljepše odgojeno, poput ovog malca s početka videa, što je na rubu plača sve vrijeme, mrmonja ga više terorizira. Ali ako je dijete malo i namazano, poput debeljuce, boga mi se i izvuče.

Dobro si to primijetio kod tih dječaka sad kad sam opet odgledao i baš je tako.

Iako odosmo malo dalje od teme, ali postoji li ikakav mogući Luterovski scenario u Islamu? Možda preko sufizma?

E to ti je, jarane, super tema, ali nije za ovog topica, pa ću kratko.

Često se spominje kako islam treba reformaciju. Međutim, ako pojam reformacije posmatramo u njegovom historijskom značenju, a ne kolokvijalnom, islam ju je već imao. Zove se selefizam. To iz razloga što su selefije, baš kao i protestanti, stavili naglasak na "povratak izvornom učenju". Ali baš činjenica da je prostentanizam doveo do pluralizma u kršćanstvu, možda i previše pluralizma, jer između ostalog imamo i Star Wars crkvu, dok je selefizam doveo do brutalnog redukcionizma islama, ide u prilog tezi da historija nije linearna.

[Krajnji_Korisnik]

Nemam obicaj pisati postove, pogotovo na ovim "teskim" temama, radije citam o muzici, umjetnosti, previse je losih stvari ionako oko nas. Zadnjih par stranica me ponukalo da ovo napisem. Vecina drustava u svijetu je sklona osudjivati zrtve: "zasto nije poduzela nesto, zasto nije rekla nikome" i slicne izjave. Morate znati da se ljudski mozak razvija citav zivot. Najveci dio razvoja zavrsava oko 26-te godine. Zadnji se razvija dio mozga koji odlucuje o socijalnim interakcijama, dio koji predvidja posljedice nasih djela, "risk/reward" sistem. Dakle onaj koji vam pomaze da rasudite sta je za vas opasno a sta nije. Ima dobar clanak jednog doktora, ne mogu ga sada naci, ako se sjetim postavicu ga naknadno. Fino covjek objasnjava zasto se razvija zadnji bas ovaj dio. Kad smo zivjeli u plemenima i rodovskim zajednicama, npr. djecaci su u odredjenom dobu isli u lov sa starijim clanovima zajednice. Bas zato sto se dio mozga koji odlucuje da li "kontamo" opasnost, razvija zadnji, to je omogucavalo tim djecacima da, bez objektivnog sagledavanja stvarne opasnosti koja im prijeti prilikom lova na divljac, "izbruse" svoje vjestine i postanu lovci i punopravni clanovi plemena/zajednice. Kasnije, ukoliko prezive, razvija im se taj dio mozga i postanu dobri lovci, znaju ukalkulisati opasnost koja im prijeti. Danas takve stvari ne postoje, ljudi ne love, civilizacija je napredovala, brze nego sto se mi evolucijom mozemo tome prilagoditi. Ali, zato mlade vrebaju druge opasnosti, na koje ih rijetko ko upozori, pogotovo u drustvu kao sto je nase, skola je propala, porodice ne postoje, socijalne sluzbe koje bi trebale da stite djecu i omladinu su potpuno nespremne, sve se svodi na pojedince i njihovo zalaganje. Zato nemojte osudjivati zrtve zbog onog sto im se desavalo. Koliko sam vidio na ovim snimcima, ta djeca idu na predavanja kod ovog manijaka Aleksica od malih nogu, oni su se razvijali pod njegovom "rukom", strasno je sto se to dogodilo, toj djeci treba pomoci. Djeca nisu roboti, postoji milion okolnosti koje uticu na njihov razvoj i ponasanje. Stavite se u njihovu kozu, pokusajte pokazati empatiju, sjetite se sebe sa 12, 15, 17 godina. Napisano nije usmjereno protiv nekoga ili za nekoga, samo sam zelio razjasniti par stvari, nadam se da nije previse konfuzno.

[MarlboroGold]

Ima tu i vojničko-odgojnih mjera iz socijalizma, ima i religijskog koncepta pokoravanja kao najviše vrijednosti, ali šta je tu tačno uzrok, a šta posljedica? Da li baštinimo kult autoriteta i poštovanja zbog takvog odgoja i takvih vrijednosti, ili su takav odgoj i vrijednosti upravo posljedica kulta autoriteta i poštovanja? Meni se čini da je bliže istini ovo drugo, odnosno da postoje kulturološki obrasci koji sežu izrazito duboko, a koji nisu nužno specifični za Balkan.

Eto ti Švabe, koji uprkos svemu što je kult autoriteta za njih značio, još i danas vole da imaju snažnog lidera. A kult autoriteta uvijek je koreliran sa nizom društvenih formalnosti, uglavnom banalnih, na kojima se smrtno insistira, jer se njima pokazuje "poštovanje". Roditelji ispiru mozak djeci poštovanjem, između ostalog i time da nikad ne protivriječiš starijem, pa u ekstremnim formama mu ne protivriječe ni kada ih siluje.

Korijen svega vjerovatno leži u nultoj tački moderne civilizacije, a to je trenutak kada je Martin Luter zakucao 90 fuck you teza na vrata katedrale, pa su se društva negdje kulturološki pocijepala na ona koja imaju martinluterovski odnos prema autoritetu, s jedne strane, ili servilan, s druge strane. Ako pogledamo društva u koja su protestanti izbjegli nakon progona, recimo USA ili skandinavske zemlje, uglavnom je riječ o društvima koja baštine izvjestan otklon od autoriteta i ne fetišiziraju poštovanje.

I tačno na videu vidiš da što je dijete ljepše odgojeno, poput ovog malca s početka videa, što je na rubu plača sve vrijeme, mrmonja ga više terorizira. Ali ako je dijete malo i namazano, poput debeljuce, boga mi se i izvuče.

Dobro si to primijetio kod tih dječaka sad kad sam opet odgledao i baš je tako.

Iako odosmo malo dalje od teme, ali postoji li ikakav mogući Luterovski scenario u Islamu? Možda preko sufizma?

E to ti je, jarane, super tema, ali nije za ovog topica, pa ću kratko.

Često se spominje kako islam treba reformaciju. Međutim, ako pojam reformacije posmatramo u njegovom historijskom značenju, a ne kolokvijalnom, islam ju je već imao. Zove se selefizam. To iz razloga što su selefije, baš kao i protestanti, stavili naglasak na "povratak izvornom učenju". Ali baš činjenica da je prostentanizam doveo do pluralizma u kršćanstvu, možda i previše pluralizma, jer između ostalog imamo i Star Wars crkvu, dok je selefizam doveo do brutalnog redukcionizma islama, ide u prilog tezi da historija nije linearna.

Mislim da smo imali takvu temu, ali je brzo bila sahranjena od strane Šmrčka i sličnih. Što li

[MarlboroGold]

Nemam obicaj pisati postove, pogotovo na ovim "teskim" temama, radije citam o muzici, umjetnosti, previse je losih stvari ionako oko nas. Zadnjih par stranica me ponukalo da ovo napisem. Vecina drustava u svijetu je sklona osudjivati zrtve: "zasto nije poduzela nesto, zasto nije rekla nikome" i slicne izjave. Morate znati da se ljudski mozak razvija citav zivot. Najveci dio razvoja zavrsava oko 26-te godine. Zadnji se razvija dio mozga koji odlucuje o socijalnim interakcijama, dio koji predvidja posljedice nasih djela, "risk/reward" sistem. Dakle onaj koji vam pomaze da rasudite sta je za vas opasno a sta nije. Ima dobar clanak jednog doktora, ne mogu ga sada naci, ako se sjetim postavicu ga naknadno. Fino covjek objasnjava zasto se razvija zadnji bas ovaj dio. Kad smo zivjeli u plemenima i rodovskim zajednicama, npr. djecaci su u odredjenom dobu isli u lov sa starijim clanovima zajednice. Bas zato sto se dio mozga koji odlucuje da li "kontamo" opasnost, razvija zadnji, to je omogucavalo tim djecacima da, bez objektivnog sagledavanja stvarne opasnosti koja im prijeti prilikom lova na divljac, "izbruse" svoje vjestine i postanu lovci i punopravni clanovi plemena/zajednice. Kasnije, ukoliko prezive, razvija im se taj dio mozga i postanu dobri lovci, znaju ukalkulisati opasnost koja im prijeti. Danas takve stvari ne postoje, ljudi ne love, civilizacija je napredovala, brze nego sto se mi evolucijom mozemo tome prilagoditi. Ali, zato mlade vrebaju druge opasnosti, na koje ih rijetko ko upozori, pogotovo u drustvu kao sto je nase, skola je propala, porodice ne postoje, socijalne sluzbe koje bi trebale da stite djecu i omladinu su potpuno nespremne, sve se svodi na pojedince i njihovo zalaganje. Zato nemojte osudjivati zrtve zbog onog sto im se desavalo. Koliko sam vidio na ovim snimcima, ta djeca idu na predavanja kod ovog manijaka Aleksica od malih nogu, oni su se razvijali pod njegovom "rukom", strasno je sto se to dogodilo, toj djeci treba pomoci. Djeca nisu roboti, postoji milion okolnosti koje uticu na njihov razvoj i ponasanje. Stavite se u njihovu kozu, pokusajte pokazati empatiju, sjetite se sebe sa 12, 15, 17 godina. Napisano nije usmjereno protiv nekoga ili za nekoga, samo sam zelio razjasniti par stvari, nadam se da nije previse konfuzno.

Da nije Boyd?

[Krajnji_Korisnik]

Uspio sam naci, covjek je "domaci", sa ovih prostora

https://www.detinjarije.com/ranko-rajov ... -odraslih/

[piupiu]

Čekao sam ovo ali ne, nije to.

Stvar je matematike.

Hajd objasnio, i mene zanima

Pametna si, skontaćeš.

Treablo bi zakonom propisati da roditelj mora položiti ispit, kao za vožnju, prije nego što mu bude dopušteno da napravi dijete. A ako ti treba odgovor na pitanje zašto se dijete nije žalilo roditeljima, zašto se nije borilo, itd... samo se vrati i pročitaj svoje upise, a onda zamisli da je tvoje dijete, ne daj Bože, zlostavljano i da tebi, s ovakvim pristupom temi, treba doći tražiti pomoć i zaštitu.

Dijete bi se možda radije ubilo od srama i osjećaja bespomoćnosti (sjeti se malog Mahira), razvilo bi ko zna kakve sve psihičke i psihosomatske probleme, strahove, fobije, anksioznosti; a ti pitaš što se vraćala po još - koliko si puta čuo da roditelj kod nas kaže djetetu: dok si pod mojim krovom, radićeš kako ja kažem; ako ti se ne svidja, vrata su tamo...

Evo, ovdje se razvlači priča o motivaciji sedamnaestogodišnjakinje, kao da je ona odgovorna da izbjegne silovanje, a nije društvo odgovorno da je zaštiti od istog. Danima se priča o njoj i njenoj motivaciji i što se nije borila i što nismo pogledali "The Hunt" da to malo bolje shvatimo - ona je obilježena u startu, sve su primjedbe, sumnje i komentari o njoj...

Jbt, mi smo u ratu imali djevojčica i odraslih žena silovanih kao u najstrašnijoj noćnoj mori, u paklu; eno, Arijana Saračević je danas pominjala curicu iz Foče koju su s 12 godina u jednom danu silovali 9 puta, a ti pričaš o 'borbi žrtve' i kako je pokor žrtve 'stvar matematike'... biće da malim glumicama Mika nije držao pištolj na čelu? Otkud znaš da nije? Što ti to nije bilo prvo pitanje - Bože, da li joj je stavio pištolj na čelo, a ne što nije rekla, što se nije borila, što se vraćala...

O sindromu traume silovanja

Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom su, bazirano na svom istraživanju na ženama koje su preživjele seksualno nasilje, čitav niz simptoma i posljedica nazvale „sindrom traume silovanja“ (53). Ustanovile su da žene proživljavaju značajan stupanj emocionalne i fizičke boli za vrijeme silovanja, neposredno nakon silovanja, ali i duže vremensko razdoblje nakon toga.

Sindrom traume silovanja uključuje tjelesne i psihološke reakcije te promjene ponašanja, kao neposredne posljedice traumatskog iskustva i direktne i intenzivne prijetnje za život. Karakteristično je da ga u većoj ili manjoj mjeri proživljavaju sve silovane / seksualno zlostavljane žene te da sve žene prolaze kroz tri faze RTS-a.

Sindrom traume silovanja se sastoji od dvije faze: akutne faze i faze reorganizacije. U daljnjem tekstu bit će navedene osnovne karakteristike obiju faza.

1. faza: AKUTNA FAZA
Javlja se neposredno nakon silovanja i može trajati satima, danima, čak i tjednima. Postoje dva osnovna tipa neposrednog reagiranja na traumatsko iskustvo:

ekspresivne reakcije: karakterizira ih otvoreno pokazivanje osjećaja kao što su strah, bijes, tjeskoba, tuga i očaj. Osoba plače, viče, vrišti, nekontrolirano se trese uznemirena je i potresena,

kontrolirane reakcije: za njih je karakteristično da žena skriva ili maskira svoje osjećaje i na prvi pogled djeluje mirno i sabrano. Zamjetljiva je neprimjerena mirnoća, nedostatak bilo kakvog iskazivanja osjećaja, pretjerano prisebno i staloženo ponašanje.

Osjećajne i tjelesne reakcije žena koje su preživjele silovanje / seksualno zlostavljanje ovise o čitavom nizu faktora, kao što su: kako je došlo do napada, koliko su teške pretrpljene ozljede, je li napadač uhvaćen, je li od ranije postojao kakav odnos između napadača i preživjele (je li napadač poznat ili ne).


Akutnu fazu karakteriziraju sljedeći simptomi:

Tjelesne reakcije: šok, povraćanje, lupanje srca, osjećaj gušenja, pritisak u grudima, poremećaji spavanja. Dio reakcija je usko vezan uz fizičku traumu uzrokovanu napadom, kao što su rane i ogrebotine specifične za povrijeđena mjesta (npr. grlo, vrat, grudi, bedra, ruke, noge, genitalije). Jaka mišićna tenzija može dovesti do izrazitih glavobolja, umora, a može utjecati i na probleme spavanja. Javlja se i gubitak apetita, kao i mučnina i povraćanje. Osim toga, moguće su i neke fizičke komplikacije kao rezultat silovanja: genito-urinarne infekcije, ginekološke smetnje, popratne nuspojave sredstava protiv začeća (morning after pill).

Emocionalne reakcije:

Širok raspon intenzivnih osjećaja, akutne stresne reakcije:

šok i nevjerica: da se seksualno nasilje dogodilo baš njoj/njemu, osjećaj potpune preplavljenosti proživljenim užasnim iskustvom;
strah: za život (fizička povreda, sakaćenje, smrt), od mogućnosti zaraze spolno prenosivim bolestima, do eventualne trudnoće;
osjećaj krivnje i samooptuživanja: da je sama na neki način izazvala napad, zbog svega što joj se događa i kako se osjeća;
bijes: na napadača, na sebe, na bliske osobe koje nisu bile prisutne kako bi je zaštitile;
sram: osjeća da je prljava, odbačena, obezvrijeđena, označena (svi znaju što je proživjela).

Promjene u ponašanju – česte reakcije su nemogućnost smirenja i odmora, potreba za opsesivnim pranjem, povećana zloupotreba sredstava ovisnosti (cigareta i alkohola, tableta za smirenje). Neke osobe imaju izražen nemir, želju za bijegom. Karakteristično je da osoba ne može jesti, ni spavati. Nije rijetkost da u tom prvom razdoblju neke osobe žele biti same i iritira ih prisutnost i briga drugih.

2. faza: FAZA REORGANIZACIJE
U toj fazi žena koja je preživjela seksualno nasilje nastoji traumatski događaj inkorporirati u okvire koje može razumjeti i prihvatiti. Za fazu reorganizacije karakteristično je javljanje sljedećih ponašanja / reakcija (sve navedeno može i ne mora biti prisutno):

A. Promjene životnog stila
Silovanje intenzivno utječe na svakodnevne životne navike i obrasce ponašanja. U nekim slučajevima ne mijenja se samo jedan, nego velik broj različitih životnih navika. Dolazi i do značajnih promjena u svakodnevnom životu, nivo funkcioniranja je često bitno smanjen, što direktno uvjetuje smanjenje efikasnosti na poslu, izbjegavanje poslovnih obaveza ili napuštanje posla ili škole.

Osobe žele pobjeći, preseliti se, promijeniti telefonski broj sve u cilju zaštite od mogućeg ponavljanja napada.
Izbjegavanje određenih situacija ili prostora je također karakteristično.

B. Noćne more
Snovi vezani uz napad i noćne more česti su simptomi vezani uz silovanje, javljaju se i u akutnoj i u reorganizacijskoj fazi.
Postoje dvije osnovne vrste noćnih mora karakterističnih za osobe koje su preživjele silovanje:

noćne more koje su gotovo identične stvarnom događaju, u kojima osoba pokušava pobjeći i osloboditi se, ali ne uspijeva, iz sna se bude okupane znojem i vrišteći (flashback dreams);

noćne more u kojima osoba stječe moć nad napadačem i osvećuje se (mastery dreams), karakteristične su za fazu oporavka.

C. Fobije
Čest oblik psihološke obrane koji se može vidjeti kod žrtava seksualnog nasilja je razvijanje strahova i fobija usko povezanih uz situacijske uvjete napada; npr. strah od samoće, strah da u kuću ili lift ulazi sama, strah od osoba sa sličnim fizičkim karakteristikama napadaču, strah od određenih mirisa. Kod nekih se žena razvija generalizirani strah od svega. Bez pomoći i rada na tim strahovima oni se mogu razviti u generaliziranu anksioznost ili u fobije.

D. Seksualne disfunkcije
Osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje mogu iskusiti čitav niz disfunkcionalnih reakcija, kao što je gubitak seksualne želje, gubitak seksualnog zadovoljstva. Seksualni odnosi mogu biti okidač za ponovno proživljavanje napada, „fleshbackove“, osjećaj vulnerabilnosti.

E. Kompleksne reakcije
Osobe mogu tražiti stručnu pomoć kada se traumatsko iskustvo udruži s problemima vezanima uz obitelj, novac, školovanje, zloupotrebu sredstava ovisnosti, tj. u situacijama kad se uz probleme vezane za seksualno nasilje nadovezuju brojni drugi problemi. Ti problemi mogu biti u direktnoj vezi sa seksualnim nasiljem (npr. zloupotreba sredstava ovisnosti zbog proživljenog nasilja) ili mogu biti vezani uz trenutno životno razdoblje (npr. obiteljski problemi). U svakom slučaju, značajno otežavaju situaciju i osoba se teško može nositi s njima.

Faza reorganizacije se dijeli na 3 podfaze.
Idealno bi bilo da u tom razdoblju postoji podrška terapeuta/kinje ili savjetodavca/kinje.

1. Razdoblje pseudorazrješenja
Obično se javlja u razdoblju oko 6 tjedana nakon napada. Tada osoba nastoji u potpunosti zaustaviti misli o napadu u nadi da će sve to zaboraviti i nastaviti živjeti kao prije. Česte su sljedeće reakcije:

negiranje („To se meni nije dogodilo!“)
potiskivanje („O tome ne želim ni misliti, ne sjećam se apsolutno ničega!“)
racionalizacija („To i nije bilo “pravo” silovanje.“)

Takve reakcije su rezultat potrebe žrtve da ponovo uspostavi kontrolu nad svojim životom i da nastavi živjeti uobičajenim načinom. U tom razdoblju česte su pogrešne procjene od strane obitelji i prijatelja kako je osoba sve to preboljela i ponovno je dobro. Međutim, takvo potiskivanje osjećaja s ciljem uspostavljanja uobičajene svakodnevne životne rutine iziskuje jako puno energije, a osjećaji mogu „izlaziti van“ na različite indirektne načine.
Moguće je preusmjeravanje bijesa i ljutnje na bliske i važne osobe u životu, kao što su partner, obitelj, suradnici na poslu. Bijes mogu izazvati i neke situacije ili stvari koje inače nikada ne bi izazvale reakciju. Preusmjereni bijes može biti okrenut i prema sebi (autodestruktivno ponašanje koje može varirati od loše brige o svom psihofizičkom stanju, depresije ili do pokušaja suicida).

Za ovu fazu su karakteristične:

dramatične promjene raspoloženja;
poremećaji hranjenja (gubitak apetita, pretjerani apetit, bulimija, anoreksija);
poremećaji spavanja (noćne more, nesanica, pretjerano dugo spavanje);
seksualne poteškoće (odbojnost prema seksualnom kontaktu i odnosu s voljenom osobom, nelagodnost i strah od fizičkog dodira…);
kognitivni problemi (problemi vezani uz koncentraciju, pamćenje, prisjećanje, sjećanja koja se neprestano vraćaju, prisilne misli…);
promjene u ponašanju (autodestruktivnost, poremećeni odnosi s drugim ljudima, teškoće pri donošenju odluka, zloupotreba cigareta, alkohola, lijekova, droga…);
problemi u nošenju sa svakodnevnom rutinom;
neurotske reakcije (tikovi, prisilne radnje, npr. izuzetno često pranje određenog dijela ili cijelog tijela, mucanje…);
psihosomatske smetnje (glavobolje, lupanje srca, gušenje, bol u želucu, probavne smetnje);
izbjegavanje mjesta, ljudi ili stvari koje mogu podsjetiti na silovanje / seksualno zlostavljanje.

2. Razdoblje prorade traume
Ciljevi ove podfaze su pomoći osobi da proradi emocionalnu bol vezanu uz napad i vrati se na prijašnji nivo funkcioniranja. Savjetodavne osobe mogu pomoći u razvijanju novih mehanizma i vještina u nošenju sa stresom.
Vrlo je važno omogućiti osobi slobodno izražavanje svih osjećaja. Često se upravo u toj fazi osobe odlučuju za aktivno uključivanje u proces savjetovanja i rad na razrješenju svojih osjećaja o napadu i napadaču. Povećava se spremnost da se proživljeno iskustvo integrira u vlastiti život.
Dio osoba uspijeva samostalno prevladati traumatsko iskustvo seksualnog nasilja, no većini je u tom procesu dobrodošla podrška stručne osobe. Takva pomoć dovodi do brže prorade traumatskog iskustva, olakšava emocionalno „pražnjenje“ i umanjuje moguće posljedice nasilja.

3. Završno razdoblje / prekid savjetovanja
U tom završnom razdoblju, koji se sam po sebi teško razlikuje od razdoblja prorade, efekti napada na samopouzdanje i sliku o sebi, odnose s drugim osobama i očekivanja od života, integrirani su u osobni koncept. Osoba sama radi evaluaciju svog napretka, sprema se privesti savjetovanje / terapiju kraju i anticipira moguće probleme, ali i prednosti koje za sebe vidi u budućnosti.

Nasilje prate izražene psihičke i fizičke posljedice vezane uz traumu i traumatsko iskustvo, ali i ekonomske posljedice s obzirom da brojne žrtve napuštaju svoj posao, fakultet, mijenjaju radna mjesta ili mjesta boravka. Sve to ima dugoročan utjecaj na osobu, njezinu karijeru i profesionalan razvoj.

http://zenskasoba.hr/hr/podrucja-rada/s ... g-nasilja/

[piupiu]

Uspio sam naci, covjek je "domaci", sa ovih prostora

https://www.detinjarije.com/ranko-rajov ... -odraslih/

Hvala!

Evo, ja ću i iskopirati pokoji dio, čisto da bude 'pri ruci':

Treba da shvate da dete nema do kraja izgrađen mehanizam prosuđivanja i donošenja odluke. To je zapravo fiziološki problem i gledajući biološki, dete još uvek nema do kraja izgrađene kognitivne funkcije koje se odvijaju u delu mozga koji se zove prefrontalni korteks. Ovaj deo mozga poslednji sazreva, a u njemu se odvijaju procesi planiranja, donošenja odluka i procena rizičnih situacija. U biologiji uglavnom nema greške i sve ima svoju funkciju, pa je možda naizgled čudno zašto se to sazrevanje dešava tako kasno. To nam je zapravo evolutivno nasleđe, jer je nekad bilo važno da se razvoj tog dela mozga završava tek posle dvadesete godine života. Upravo zbog toga je ova grupa ranjiva, nezaštićena i roditelji moraju da znaju gde je dete, s kim je, da li ima nekih problema i da budu u kontaktu sa njihovim učiteljima, trenerima, instruktorima i nastavnicima.

...

Tako da je taj smanjeni osećaj za opasnost, rizik, procenu situacije nekada imao važnu ulogu u pripremi za život. Tu je biološka potreba bila jasna, da se dete snađe, da nauči kako da preživi, prebrodi problem i prepreku, opasnost koja je bila vidljiva, bez obzira da li je to lav, bizon, strma litica ili zaleđeno jezero. Međutim šta ako dete ne registruje skrivenu opasnost i potpuno nespremno se nađe u nekoj situaciji. Obično tada, prava odbrambena reakcija izostaje ili je neprilagođena i slaba.

[piupiu]

Meni se čini da je bliže istini ovo drugo, odnosno da postoje kulturološki obrasci koji sežu izrazito duboko, a koji nisu nužno specifični za Balkan.

Studija o autoritarnoj ličnosti Adorna, Frenkel-Brunwik, Levinson i Sanforda (1950)
predstavljala je prvi znaĉajan iskorak u objašnjavanju prirode i etiologije ovog konstrukta. Autori
su se drţali psihoanalitiĉkog teorijskog okvira i prema ovom tumaĉenju autoritarne osobe
pokazuju sklonost antidemokratskim idelogijama, rukovodjenju predrasudama i stereotipisanju.
Glavni faktori odgovorni za razvoj autoritarnog sindroma kod pojedinca su sadržani u hladnoj
vaspitnoj klimi i rigidnoj metodologiji vaspitanja djece u porodici. Iako je ova studija pobudila
ogroman interes i podstakla veliki broj razmatranja autoritarnosti, jedan od njenih osnovnih
postulata je ostao više nego zanemaren. Ispitivanja autoritarnosti primat su dala razvijanju
modela strukture autoritarnosti i identifikovanju korelata i determinanti iz svih domena
fukcionisanja pojedinca, dok je razmatranje povezanosti autoritarnosti sa karakteristikama
funkcionisanja porodice i vaspitanja i razvijanje vaspitnih strategija ostalo zapostavljenija sfera.
Cherry i Byrne (1977), i Todosijević (1996) iznose mišljenje da zanemarivanjem osnovnog
konteksta u okviru koga se uspostavlja autoritarna struktura liĉnosti gubimo mogućnost da
ostvarimo i praktiĉnu dobit od psiholoških istraţivanja autoritarnosti.
Prema Adornu i saradnicima (1950) autoritarnost predstavlja sindrom koji ĉini devet
subdimenzija: konvencionalizam, autoritarna submisivnost, autoritarna agresivnost,
antiintraceptivnost, praznovjerje, snaga i moć, destruktivnost i cinizam, sklonost korištenja
mehanizma projekcije i pretjerana zainteresovanost za seks. Iako nisu svi koncepti autoritarne
liĉnosti prihvaćeni veliki broj istraţivanja je potvrdio njenu multidimenzionalnu hijerarhijsku
strukturu...

https://library.fes.de/pdf-files/bueros ... /13989.pdf

Ostatak je u ovom zborniku, vrijedi zraknuti.

[Hakiz]

Hajd objasnio, i mene zanima

Pametna si, skontaćeš.

Treablo bi zakonom propisati da roditelj mora položiti ispit, kao za vožnju, prije nego što mu bude dopušteno da napravi dijete. A ako ti treba odgovor na pitanje zašto se dijete nije žalilo roditeljima, zašto se nije borilo, itd... samo se vrati i pročitaj svoje upise, a onda zamisli da je tvoje dijete, ne daj Bože, zlostavljano i da tebi, s ovakvim pristupom temi, treba doći tražiti pomoć i zaštitu.

Dijete bi se možda radije ubilo od srama i osjećaja bespomoćnosti (sjeti se malog Mahira), razvilo bi ko zna kakve sve psihičke i psihosomatske probleme, strahove, fobije, anksioznosti; a ti pitaš što se vraćala po još - koliko si puta čuo da roditelj kod nas kaže djetetu: dok si pod mojim krovom, radićeš kako ja kažem; ako ti se ne svidja, vrata su tamo...

Evo, ovdje se razvlači priča o motivaciji sedamnaestogodišnjakinje, kao da je ona odgovorna da izbjegne silovanje, a nije društvo odgovorno da je zaštiti od istog. Danima se priča o njoj i njenoj motivaciji i što se nije borila i što nismo pogledali "The Hunt" da to malo bolje shvatimo - ona je obilježena u startu, sve su primjedbe, sumnje i komentari o njoj...

Jbt, mi smo u ratu imali djevojčica i odraslih žena silovanih kao u najstrašnijoj noćnoj mori, u paklu; eno, Arijana Saračević je danas pominjala curicu iz Foče koju su s 12 godina u jednom danu silovali 9 puta, a ti pričaš o 'borbi žrtve' i kako je pokor žrtve 'stvar matematike'... biće da malim glumicama Mika nije držao pištolj na čelu? Otkud znaš da nije? Što ti to nije bilo prvo pitanje - Bože, da li joj je stavio pištolj na čelo, a ne što nije rekla, što se nije borila, što se vraćala...

O sindromu traume silovanja

Ann Wolbert Burgess i Linda Lytle Holmstrom su, bazirano na svom istraživanju na ženama koje su preživjele seksualno nasilje, čitav niz simptoma i posljedica nazvale „sindrom traume silovanja“ (53). Ustanovile su da žene proživljavaju značajan stupanj emocionalne i fizičke boli za vrijeme silovanja, neposredno nakon silovanja, ali i duže vremensko razdoblje nakon toga.

Sindrom traume silovanja uključuje tjelesne i psihološke reakcije te promjene ponašanja, kao neposredne posljedice traumatskog iskustva i direktne i intenzivne prijetnje za život. Karakteristično je da ga u većoj ili manjoj mjeri proživljavaju sve silovane / seksualno zlostavljane žene te da sve žene prolaze kroz tri faze RTS-a.

Sindrom traume silovanja se sastoji od dvije faze: akutne faze i faze reorganizacije. U daljnjem tekstu bit će navedene osnovne karakteristike obiju faza.

1. faza: AKUTNA FAZA
Javlja se neposredno nakon silovanja i može trajati satima, danima, čak i tjednima. Postoje dva osnovna tipa neposrednog reagiranja na traumatsko iskustvo:

ekspresivne reakcije: karakterizira ih otvoreno pokazivanje osjećaja kao što su strah, bijes, tjeskoba, tuga i očaj. Osoba plače, viče, vrišti, nekontrolirano se trese uznemirena je i potresena,

kontrolirane reakcije: za njih je karakteristično da žena skriva ili maskira svoje osjećaje i na prvi pogled djeluje mirno i sabrano. Zamjetljiva je neprimjerena mirnoća, nedostatak bilo kakvog iskazivanja osjećaja, pretjerano prisebno i staloženo ponašanje.

Osjećajne i tjelesne reakcije žena koje su preživjele silovanje / seksualno zlostavljanje ovise o čitavom nizu faktora, kao što su: kako je došlo do napada, koliko su teške pretrpljene ozljede, je li napadač uhvaćen, je li od ranije postojao kakav odnos između napadača i preživjele (je li napadač poznat ili ne).


Akutnu fazu karakteriziraju sljedeći simptomi:

Tjelesne reakcije: šok, povraćanje, lupanje srca, osjećaj gušenja, pritisak u grudima, poremećaji spavanja. Dio reakcija je usko vezan uz fizičku traumu uzrokovanu napadom, kao što su rane i ogrebotine specifične za povrijeđena mjesta (npr. grlo, vrat, grudi, bedra, ruke, noge, genitalije). Jaka mišićna tenzija može dovesti do izrazitih glavobolja, umora, a može utjecati i na probleme spavanja. Javlja se i gubitak apetita, kao i mučnina i povraćanje. Osim toga, moguće su i neke fizičke komplikacije kao rezultat silovanja: genito-urinarne infekcije, ginekološke smetnje, popratne nuspojave sredstava protiv začeća (morning after pill).

Emocionalne reakcije:

Širok raspon intenzivnih osjećaja, akutne stresne reakcije:

šok i nevjerica: da se seksualno nasilje dogodilo baš njoj/njemu, osjećaj potpune preplavljenosti proživljenim užasnim iskustvom;
strah: za život (fizička povreda, sakaćenje, smrt), od mogućnosti zaraze spolno prenosivim bolestima, do eventualne trudnoće;
osjećaj krivnje i samooptuživanja: da je sama na neki način izazvala napad, zbog svega što joj se događa i kako se osjeća;
bijes: na napadača, na sebe, na bliske osobe koje nisu bile prisutne kako bi je zaštitile;
sram: osjeća da je prljava, odbačena, obezvrijeđena, označena (svi znaju što je proživjela).

Promjene u ponašanju – česte reakcije su nemogućnost smirenja i odmora, potreba za opsesivnim pranjem, povećana zloupotreba sredstava ovisnosti (cigareta i alkohola, tableta za smirenje). Neke osobe imaju izražen nemir, želju za bijegom. Karakteristično je da osoba ne može jesti, ni spavati. Nije rijetkost da u tom prvom razdoblju neke osobe žele biti same i iritira ih prisutnost i briga drugih.

2. faza: FAZA REORGANIZACIJE
U toj fazi žena koja je preživjela seksualno nasilje nastoji traumatski događaj inkorporirati u okvire koje može razumjeti i prihvatiti. Za fazu reorganizacije karakteristično je javljanje sljedećih ponašanja / reakcija (sve navedeno može i ne mora biti prisutno):

A. Promjene životnog stila
Silovanje intenzivno utječe na svakodnevne životne navike i obrasce ponašanja. U nekim slučajevima ne mijenja se samo jedan, nego velik broj različitih životnih navika. Dolazi i do značajnih promjena u svakodnevnom životu, nivo funkcioniranja je često bitno smanjen, što direktno uvjetuje smanjenje efikasnosti na poslu, izbjegavanje poslovnih obaveza ili napuštanje posla ili škole.

Osobe žele pobjeći, preseliti se, promijeniti telefonski broj sve u cilju zaštite od mogućeg ponavljanja napada.
Izbjegavanje određenih situacija ili prostora je također karakteristično.

B. Noćne more
Snovi vezani uz napad i noćne more česti su simptomi vezani uz silovanje, javljaju se i u akutnoj i u reorganizacijskoj fazi.
Postoje dvije osnovne vrste noćnih mora karakterističnih za osobe koje su preživjele silovanje:

noćne more koje su gotovo identične stvarnom događaju, u kojima osoba pokušava pobjeći i osloboditi se, ali ne uspijeva, iz sna se bude okupane znojem i vrišteći (flashback dreams);

noćne more u kojima osoba stječe moć nad napadačem i osvećuje se (mastery dreams), karakteristične su za fazu oporavka.

C. Fobije
Čest oblik psihološke obrane koji se može vidjeti kod žrtava seksualnog nasilja je razvijanje strahova i fobija usko povezanih uz situacijske uvjete napada; npr. strah od samoće, strah da u kuću ili lift ulazi sama, strah od osoba sa sličnim fizičkim karakteristikama napadaču, strah od određenih mirisa. Kod nekih se žena razvija generalizirani strah od svega. Bez pomoći i rada na tim strahovima oni se mogu razviti u generaliziranu anksioznost ili u fobije.

D. Seksualne disfunkcije
Osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje mogu iskusiti čitav niz disfunkcionalnih reakcija, kao što je gubitak seksualne želje, gubitak seksualnog zadovoljstva. Seksualni odnosi mogu biti okidač za ponovno proživljavanje napada, „fleshbackove“, osjećaj vulnerabilnosti.

E. Kompleksne reakcije
Osobe mogu tražiti stručnu pomoć kada se traumatsko iskustvo udruži s problemima vezanima uz obitelj, novac, školovanje, zloupotrebu sredstava ovisnosti, tj. u situacijama kad se uz probleme vezane za seksualno nasilje nadovezuju brojni drugi problemi. Ti problemi mogu biti u direktnoj vezi sa seksualnim nasiljem (npr. zloupotreba sredstava ovisnosti zbog proživljenog nasilja) ili mogu biti vezani uz trenutno životno razdoblje (npr. obiteljski problemi). U svakom slučaju, značajno otežavaju situaciju i osoba se teško može nositi s njima.

Faza reorganizacije se dijeli na 3 podfaze.
Idealno bi bilo da u tom razdoblju postoji podrška terapeuta/kinje ili savjetodavca/kinje.

1. Razdoblje pseudorazrješenja
Obično se javlja u razdoblju oko 6 tjedana nakon napada. Tada osoba nastoji u potpunosti zaustaviti misli o napadu u nadi da će sve to zaboraviti i nastaviti živjeti kao prije. Česte su sljedeće reakcije:

negiranje („To se meni nije dogodilo!“)
potiskivanje („O tome ne želim ni misliti, ne sjećam se apsolutno ničega!“)
racionalizacija („To i nije bilo “pravo” silovanje.“)

Takve reakcije su rezultat potrebe žrtve da ponovo uspostavi kontrolu nad svojim životom i da nastavi živjeti uobičajenim načinom. U tom razdoblju česte su pogrešne procjene od strane obitelji i prijatelja kako je osoba sve to preboljela i ponovno je dobro. Međutim, takvo potiskivanje osjećaja s ciljem uspostavljanja uobičajene svakodnevne životne rutine iziskuje jako puno energije, a osjećaji mogu „izlaziti van“ na različite indirektne načine.
Moguće je preusmjeravanje bijesa i ljutnje na bliske i važne osobe u životu, kao što su partner, obitelj, suradnici na poslu. Bijes mogu izazvati i neke situacije ili stvari koje inače nikada ne bi izazvale reakciju. Preusmjereni bijes može biti okrenut i prema sebi (autodestruktivno ponašanje koje može varirati od loše brige o svom psihofizičkom stanju, depresije ili do pokušaja suicida).

Za ovu fazu su karakteristične:

dramatične promjene raspoloženja;
poremećaji hranjenja (gubitak apetita, pretjerani apetit, bulimija, anoreksija);
poremećaji spavanja (noćne more, nesanica, pretjerano dugo spavanje);
seksualne poteškoće (odbojnost prema seksualnom kontaktu i odnosu s voljenom osobom, nelagodnost i strah od fizičkog dodira…);
kognitivni problemi (problemi vezani uz koncentraciju, pamćenje, prisjećanje, sjećanja koja se neprestano vraćaju, prisilne misli…);
promjene u ponašanju (autodestruktivnost, poremećeni odnosi s drugim ljudima, teškoće pri donošenju odluka, zloupotreba cigareta, alkohola, lijekova, droga…);
problemi u nošenju sa svakodnevnom rutinom;
neurotske reakcije (tikovi, prisilne radnje, npr. izuzetno često pranje određenog dijela ili cijelog tijela, mucanje…);
psihosomatske smetnje (glavobolje, lupanje srca, gušenje, bol u želucu, probavne smetnje);
izbjegavanje mjesta, ljudi ili stvari koje mogu podsjetiti na silovanje / seksualno zlostavljanje.

2. Razdoblje prorade traume
Ciljevi ove podfaze su pomoći osobi da proradi emocionalnu bol vezanu uz napad i vrati se na prijašnji nivo funkcioniranja. Savjetodavne osobe mogu pomoći u razvijanju novih mehanizma i vještina u nošenju sa stresom.
Vrlo je važno omogućiti osobi slobodno izražavanje svih osjećaja. Često se upravo u toj fazi osobe odlučuju za aktivno uključivanje u proces savjetovanja i rad na razrješenju svojih osjećaja o napadu i napadaču. Povećava se spremnost da se proživljeno iskustvo integrira u vlastiti život.
Dio osoba uspijeva samostalno prevladati traumatsko iskustvo seksualnog nasilja, no većini je u tom procesu dobrodošla podrška stručne osobe. Takva pomoć dovodi do brže prorade traumatskog iskustva, olakšava emocionalno „pražnjenje“ i umanjuje moguće posljedice nasilja.

3. Završno razdoblje / prekid savjetovanja
U tom završnom razdoblju, koji se sam po sebi teško razlikuje od razdoblja prorade, efekti napada na samopouzdanje i sliku o sebi, odnose s drugim osobama i očekivanja od života, integrirani su u osobni koncept. Osoba sama radi evaluaciju svog napretka, sprema se privesti savjetovanje / terapiju kraju i anticipira moguće probleme, ali i prednosti koje za sebe vidi u budućnosti.

Nasilje prate izražene psihičke i fizičke posljedice vezane uz traumu i traumatsko iskustvo, ali i ekonomske posljedice s obzirom da brojne žrtve napuštaju svoj posao, fakultet, mijenjaju radna mjesta ili mjesta boravka. Sve to ima dugoročan utjecaj na osobu, njezinu karijeru i profesionalan razvoj.

http://zenskasoba.hr/hr/podrucja-rada/s ... g-nasilja/

Kako si ti to dobro udrobila, 12-godišnjakinja u ratu pod prijetnjom oružjem, klanjem ko zna čime sve ne i 17-godišnjakinja bez prijetnje oružjem u miru su iste?

Dobro, znam da je potrebno uraditi sve šta je moguće da se "pojača utisak" onoga šta želiš reći, ali odvadi malo.

Elem, neka si postavila taj tekst, naime to ide u prilog onome šta hoću reći:

Nigdje u tekstu kao spomenute reakcije se ne spominje "dobrovoljno" vraćanje u okruženje u kojem se postaje žrtvom. Bilo bi čudo da se spomije.

Ali, ono o matematici, sherbett tražila odgovor:

Dakle, napastvovana je. I prolazi sve faze od šoka preko negiranja, preko ljutnje na sebe, na svijet oko sebe, stid, mržnju, ko zna šta sve ne.

A onda sjedne, "stavi na papir" sve čega se sjeti da može napraviti (da prijavi, osveti se, šuti i trpi, pobjegne od svih, samoubistvo, ovo ono) i "stavi na papir" sve posljedice kojih se može sjetiti toga šta napravi i odluči sutra da se vrati. Pa joj silovatelj opet napravi zločin nad njom, a ona odluči da se opet vrati. Pa opet. Pa opet...

Ne, nije joj se svidjelo kao što Bloo napisa da sam htio reći, nisam to htio reći.

Matematika rekla da joj je "najbolje" da se vrati, opetovano trpi napastvovanje, jer rezultat "izračuna" je taj da treba podnijeti sve da postane glumica?

Iskreno, ne kontam. Svašta nešto, ali nikako vratiti se.

[piupiu]

Kako si ti to dobro udrobila, 12-godišnjakinja u ratu pod prijetnjom oružjem, klanjem ko zna čime sve ne i 17-godišnjakinja bez prijetnje oružjem u miru su iste?

Dobro, znam da je potrebno uraditi sve šta je moguće da se "pojača utisak" onoga šta želiš reći, ali odvadi malo.

Elem, neka si postavila taj tekst, naime to ide u prilog onome šta hoću reći:

Nigdje u tekstu kao spomenute reakcije se ne spominje "dobrovoljno" vraćanje u okruženje u kojem se postaje žrtvom. Bilo bi čudo da se spomije.

Ali, ono o matematici, sherbett tražila odgovor:

Dakle, napastvovana je. I prolazi sve faze od šoka preko negiranja, preko ljutnje na sebe, na svijet oko sebe, stid, mržnju, ko zna šta sve ne.

A onda sjedne, "stavi na papir" sve čega se sjeti da može napraviti (da prijavi, osveti se, šuti i trpi, pobjegne od svih, samoubistvo, ovo ono) i "stavi na papir" sve posljedice kojih se može sjetiti toga šta napravi i odluči sutra da se vrati. Pa joj silovatelj opet napravi zločin nad njom, a ona odluči da se opet vrati. Pa opet. Pa opet...

Ne, nije joj se svidjelo kao što Bloo napisa da sam htio reći, nisam to htio reći.

Matematika rekla da joj je "najbolje" da se vrati, opetovano trpi napastvovanje, jer rezultat "izračuna" je taj da treba podnijeti sve da postane glumica?

Iskreno, ne kontam. Svašta nešto, ali nikako vratiti se.

S kojim se hladnim cinizmom, s kojim ogavnim žarom da djetetu dokažeš da je krivo što je zlostavljano ovdje nastupaš, to je nečuveno. Nema se ovdje o čemu raspravljati. Završićemo ovdje sve razgovore na svim temama.

[wewa]

zrtva nije tog dana upoznala svog zlostavljaca, taj zlostavljac je prethodno zrtvu preodgajao tako da bude plodno tlo za manipulaciju, a onda i zlostavljanje.

To već uvlačimo u priču roditelje, pitanje ko je autoritet, roditelji ili nastavnici. Zašto roditelji svoju djecu ne nauče da se suprotstave nastavniku ako djeca misle da ih nastavnici ugrožavaju (ne drastično kao u ovom slučaju nego i u benignijim situacijama) nego je "slušaj nastavnike šta ti kažu".

A to je već pitanje društvenih odnosa, da li smije društvo dozvoliti samostalne mislioce ili mora imati ljude spremne da ginu kada društvo od njih to zatraži. Pa bi silovanje od strane autoriteta bilo "mala cijena" koja se plati da se ne ugroze odnosi autoriteta i podređenih kada zatreba. Možda bi to donekle objasnilo sudsku i drugu praksu?

I na kraju pitanje da li škola treba biti samo obrazovna institucia, a odgoj isključivo kući ili bi trebala biti i odgojna i obrazovna institucija?

skola ne bi trebalo da bude odgojno-obrazovna ustanova, ona to jeste. to sto je odgojni aspekt stavljen na stranu, jer je tako lakse, drugi je par opanaka.

sto se price o autoritetu tice, it takes a village to raise a child. roditelji niti treba da budu niti jesu jedini autoriteti u zivotima svojih potomaka. kad to znamo, a znamo i kakva je priroda skole, prema njenoj namjeni, onda bi bilo logicno da insistiramo na najvisim moralnim kvalitetima kod ljudi koji nam obrazuju i odgajaju djecu, umjesto da krivicu za zloupotrebu autoriteta trazimo medju djecom ili roditeljima.

pitanje koje se postavlja: koja je uloga prosvjetno-pedagoske inspekcije u obrazovnom sistemu i kakvo je to drustvo koje skolu vidi kao mjesto na koje se pospremaju svi nedovrseni projekti, bez odgovornosti ikoga u odgojnom i obrazovnom procesu?

[piupiu]

Možda zato što prekratko traje ovaj period u kojem se žena smatra 'punim' ljudskim bićem, pa se i njena prava, samim tim, ne doživljavaju kao prava za žene već kao prava protiv muškaraca, koji su tradicionalno bili nosioci svih prava. Ko zna.

Ovo jednostavno nije istina, bar u mom slučaju.

Kako god okrenem, ti si meni bliža sa svojim stavovima, nego li neka druga osoba čiji je svjetonazor upakovan u one klišeizirane standarde.

Čak, naprotiv, volio bih da u našem društvu, pogotovo u politici, ima što više žena sa vlastitim stavom, a ne sa stavom partije ili stranke.

Ja, pak, imam odrugačiji osjećaj. Nekad neke učesnice na ovoj raspravi jednostavno žele da se prati narativ koje one protežiraju. Zato se javlja reakcija.

Ma, Škobo, ne dogadja se sve na nivou individualne svijesti; pola toga je utkano u podsvijest, u odgoj, u kulturološki kalup... Ne sjedne frajer da razmišlja - 'Da vidimo zašto meni smetaju ženska prava?', nego ima izgradjen sistem vrijednosti i psihološke mehanizme koji operiraju na kolektivnom i podsvjesnom nivou, kao i svaki sistem predrasuda - rasni, etnički, itd.