Bosna i Hercegovina (1875-1918)

[LBVIEW]

Doček prije tačno 100 godina



06.11.1918. Sarajevo - neposredno prije nego što je na čelu Timočke brigade iz sastava Druge srpske armije, u grad ušao vojvoda Stepa Stepanović

Polovina prisutnih su srpski okupatorski vojnici, ostali su, koliko vidim, srpski civili.
I folksdojceri su ovako docekivali Wehrmacht.

U to vrijeme nakon pobjede da su htjeli mogli su i Hrvatsku prisvojiti da su htjeli.
To im je najveca greška.

Mozda su i mogli, samo 41-e ne bi dobili jednog S. Kvaternika vec stotine.

[nc1]

12.11.2018, Husnija Kamberović:

Bosna i Hercegovina ima svoju ulogu u Prvom svjetskom ratu, ne samo zbog Sarajevskog atentata 1914. koji je iskorišten kao povod za rat, nego i zbog činjenice da su Bosanci i Hercegovci aktivno sudjelovali u tom ratu, i to na svim stranama (i kao pripadnici austrougarske vojske i kao dobrovoljci u redovima srpske vojske). Osim toga, Bosna i Hercegovina je u prvoj godini rata bila ratna zona, ali od 1915. ona je ostala izvan izravnih vojnih sukoba. U političkom smislu Bosna i Hercegovina nije imala jedinstven stav kada je u pitanju njen status poslije rata: jedan dio muslimanskih političara je sanjao autonomnu BiH u okviru Habsburške Monarhije, a jedan je bio sklon jugoslavističkom rješenju, dok je kod srpskih političara preovlađujući stav bio ujedinjenje sa Srbijom... https://bit.ly/2QI95Nf ...........

[Ramzess Veliki]

ko o cemu srbi o velikoj srbiji ...

[takojegovorio]

Da li bi mogao neko da mi preporuči neku knjigu o Bosni pod Osmanlijama? Od bosanskih pisaca. Hvala

[breuer]

Panorama of Sarajevo / Bosnia Herzegovina. About 1910

samo bih primijetio da je na ovoj divnoj fotki vidljiv Hram koji, koliko znam nije bio izgrađen 1910. godine, već negdje sredinom 30-tih.

definitivno jedna od najzanimljivijih i najbolje potkrijepljenih tema na forumu

[Dangubic]

je li to nesto cega se bosnjaci treba da ponose? zar je ponos ratovati za okupatora?

Nema nikakve veze sa ponosom to je istorija

[Nekako s proljeća]

Godina 1900. Sarajevo , most Abdulaha Brige, Latiski most, Principov most,Latinski most

[Nekako s proljeća]

1910

[high_volume]

Početak proizvodnje "pravog" sira trapista
Prva filijala Marije Zvijezde, koju je otvorio opat Bonaventura Prvi, bila je u Maglaju na Vrbasu. Ovu naseobinu utemeljili su njemački kolonisti koji su od 1880. godine počeli pristizati iz Šlezije, Hannovera i Öldenburga. Kolonizacija je trajala do 1882. godine. Naseobina je mijenjala ime više puta. Naime, nakon posjete Bosni prijestolonasljednika Rudolfa 1888. godine dobila je ime Rudolfstahl, a danas se zove (Bosanski) Aleksandrovac.

Kolonisti su se nadali u Bosni osigurati sebi bolju egzistenciju nego što su je imali u svome zavičaju. No, nije im to polazilo za rukom unatoč pomoći koju im je pružala vlada. Počeli su ozbiljno propadati i još više siromašiti. Osim toga, nisu imali u svome mjestu ni crkve, ni škole. Vidjevši sve to, trapisti im odlučiše pomoći.

Stoga su najprije 1887. godine kupili zemlju i tu položili 5. ožujka (marta) 1887. godine kamen temeljac za novu filijalu. Nazvana je Josefsburg - Josipovac. U novu filijalu opat Bonaventura Prvi premjestio je iz Marije Zvijezde 14. rujna (septembra) 1887. godine osmoricu trapista, koji su osim vođenja gospodarstva preuzeli i dušobrižništvo doseljenika. Sagrađena je i kapelica Uznesenja Blažene Djevice Marije.

U Josipovcu su trapisti podigli svinjogojsku farmu u kojoj su tovili do 200 svinja, kao i zanatske radionice, a razvili su i izvrsno pčelarstvo i vrtlarstvo. Sagradili su žitnice i otkupljivali su žito za svoj mlin u Delibašinom Selu.

Njihov dolazak dao je pravi zamah gospodarskom razvoju cijelog kraja. Veoma brzo uz njih doživjeli su preporod i kolonisti i domaći seljaci. U donedavno zapuštenom Lijevče polju razvila su se uzorna domaćinstva.

U ovoj filijali trapisti su nastavili razvijati svoje glasovito sirarstvo.

http://www.trapisti-banjaluka.org/povijest-09.html

Južno od Windthorsta, sela koje je kasnije postalo “velika kolonija” u augustu 1880, po izvještavajima u novinama o mogućnostima naseljavanja u ovoj regiji, doseljenike zahvatila je “emigracijska groznica” i tekla je od Hannovera, Münstera, Oldenburga i Emslanda do Bosne te je osnovano drugo nemačko naselje s nazivom “Maglaj na Vrbasu”.

http://nova-topola.rs.ba/maglaj-na-vrbasu/

Sir Trapist iz samostana “Marija Zvijezda”
Početke proizvodnje sira u banjalučkom trapističkom samostanu nalazimo još 1872. g. Naime, odmah po dolasku, trapisti su se počeli baviti
poljodjelstvom, te su izgradili i malu siranu u kojoj su proizvodili sir za svoje potrebe. No njezin rad ubrzo je prekinut. Proizvodnja “pravog” sira Trapista započela je 1882. g., kada je u banjalučki samostan došao o. Ignacije iz francuskog samostana Notre-Dame de Port-du-Salut. On je pola godine brata Luku podučavao pravljenju sira. Najprije su sir pravili samo za potrebe samostana. Poslije su proizvodnju povećali, pa su sir prodavali i na tržištu Ugarske i Austrije, kamo je svakodnevno otpreman poštanskim kolima. Po samostanu, sir je imao naziv “Trapist Maria Stern”, odnosno kasnije “Trapist Marija Zvijezda”, jer je izvorni naziv “Port - du - Salut” bio zaštićen i rezerviran za dotični samostan u Francuskoj.

https://hrcak.srce.hr/file/2693

[90minut]

Šteta što se nisam rodio za nekih 200 godina jer ako smo za 100 godina napredovali kao svijet do ove mjere na šta ce to sve liciti za 200.

[high_volume]

Godina 1900. Sarajevo , most Abdulaha Brige, Latiski most, Principov most,Latinski most

Kako je Abdulah Briga "dobio" ovaj most? Samo zato što je dao pare za njegovu obnovu, ili se zvanično upotrebljavao ovaj naziv?

[Nekako s proljeća]

Izvor: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_stru ... ew&id=2506

'' 1462. godine na padini od Bendbaše prema današnjoj čaršiji nalazilo se selo Brodac. U ovom selu je Isa-beg podigao svoju tekiju sa musafirhanom i imaretom, te nešto niže mlinove. Sav ostali prostor po padinama s desne starne Miljacke i u njezinoj dolini na toj strani bile su obradive zemlje stanovnika.

Isa-beg je za svoj saraj, za prvu džamiju i prvi hamam, oko kojih će se formirati centar novoosnovanog sandžaka, izabrao položaj između Broca i naselja Vrhbosne, i to na suprotnoj obali rijeke. Stvorivši dvor, na rijeci ispred njega podiže most – prvi za koji znamo na Miljacki, a na suprotnoj strani postavlja temelje privrednom centru podigavši karavan-saraj Kolobaru i nizove dućana, tako da tu nastaje novo trgovište (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 81).

Grad se naglo razvija dolinom Miljacke i u prvoj polovini XVI stoljeća prerasta u veliki šeher. Namjesnici Mehmed-beg Minetović, Ajaz-beg i Firuz-beg, a naročito Gazi Husref-beg, kao i drugi sandžak-bezi, državnici i ekonomski jaki građani doprinose rastu grada podizanjem javnih objekata: džamija, mekteba, medresa, tekija, hanikaha, biblioteka, hamama, hanova i karavan-saraja, bezistana, magaza i dućana. Novi mostovi se grade jedan za drugim. Nakon Careve ćuprije i Skenderije, izgrađen je u prvoj polovini XVI stoljeća i treći poznati sarajevski most na mjestu današnje Latinske ćuprije. 1557. godine nastaje i četvrti sarajevski most – Čobanija, a 1567. godine i peti – Ćumurija. 1585. godine izgrađen je most pod Alifakovcem – današnja Šeher-ćehajina ćuprija. Do ovog perioda bili su i izvan Sarajeva izgrađena dva mosta na Miljacki: Kozja ćuprija, uzvodno od grada, i Alipašin most, nizvodno od grada.

Svaki od navedenih objekata bio je uvjetovan razvojem komunikacija i određenim javnim objektima na jednoj i drugoj obali rijeke, što je uvjetovalo njihovo povezivanje. «Tako je Miljacka bila osnovna žila kucavica šehera, a mostovi spone koje preko rijeke povezuju grad.» (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 83)

Izgrađeno je nekoliko mostova od kamena ili drvenog materijala. Od 12 kamenih mostova do danas su sačuvana 3. Niti jedan stari drveni most nije sačuvan. U najbližoj okolini Sarajeva bilo je 5 kamenih i više drvenih mostova, a od svih njih se održala još jedino Kozja ćuprija.

Od 12 kamenih mostova u Sarajevu, tri su bila sa više okana (otvora), i to sva tri na Miljacki, a 9 na jedno okno – 4 na Bistriku i po jedan na Koševu, u Gornjim Kasapima na Mošćanici, u Novoj Mahali, u Karpuzovoj ulici i u Megari. 4 veća drvena mosta su bila na Miljacki i do pedesetak manjih preko Mošćanice, Bistrika i ostalih potoka.

O sarajevskim mostovima piše jedan putopisac 1626. godine: „Na rijeci što teče kroz ovaj grad, ima vrlo lijepih mostova od tesanog kamena.“ U jednom drugom putopisu iz 1658. godine stoji kako ima kamenih i drvenih, dosta lijepih i dobro napravljenih mostova. U to vrijeme preko Miljacke je bilo 7 mostova (Kreševljaković, 1991., str. 229).

Kako se Sarajevo u drugoj polovini XV i prvoj polovini XVI stoljeća naglo razvijalo od Careve ćuprije uzvodno i nizvodno, ubrzo se ukazala potreba i za drugim prijelazima preko rijeke pored postojeće Isa-begove ćuprije. Vrlo intenzivna izgradanja na području Latinluka (današnja Ulica branilaca grada), kao i podno Bistrika, uvjetovala je već u početku XVI stoljeća nastanak novog mosta koji je spajao ova dva dijela grada.

Prvu vijest o mostu na ovom mjestu nalazimo u jednom popisu bosanskog sandžaka iz 1541. godine. Tu se kaže da je neki sarač Husein, sin Širmerdov, podigao u mahali Mehmed-bega Minetovića u Sarajevu jedan most, kao i jedan mekteb. Budući da je džamija Mehmed-bega Minetovića ležala na mjestu današnje Vakufske direkcije, to se na temelju ovog podatka može pretpostaviti da se Sarač-Huseinov most, vjerojatno, nalazio na mjestu današnje Latinske ćuprije. U navedenom popisu ništa se ne kaže da li je to bio drveni ili kameni most. Prema jednom kasnijem podatku može se zaključiti da se radilo o drvenom mostu, koji je ubrzo porušen, budući da u jednom zapisu u sidžilu iz 973. hidžr. (1565.) godine vidimo da se ovdje nalazi kamena ćuprija koju je podigao sarajevski ajan Ali Ajni-beg. U tom dokumentu spominje se neki hadži Alija Turalić, koji je za gradnju ćuprije dao 410 akči.

Sudbina ovog mosta slična je sudbini Careve ćuprije – stradao je od bujica koje su zadesile Sarajevo. 1739. godine, jednako kao i na Carevom mostu, porušen je jedan priobalni svod i predstavkom sarajevskog kadije zatražena je njegova obnova, a rješenjem bosanskog valije odobrena su sredstva za njegovu obnovu.

Jedan svod na ovom mostu srušio se i 50 godina kasnije (15. siječnja 1789. godine) kojom prilikom je stradao konj koji se zadesio na mostu. Svod je ubrzo nakon toga popravljen.

Velika poplava koja je zadesila Sarajevo 15. studenog 1791. godine, također je pogodila i Latinsku ćupriju. Da li je ćuprija prilikom te poplave srušena do temelja, ne može se pouzdano reći, ali je sigurno bila teško oštećena i onesposobljena za promet, budući da čitavih šest godina nije došlo do njezine obnove. Ovo je također bilo i vrijeme teških društveno-ekonomskih kriza i ratova, pa je vjerojatno jedan od razloga bio i pomanjkanje materijalnih sredstava i stručnih kadrova za njezinu obnovu. Obnova je uslijedila iz sredstava umrlog sarajevskog trgovca hadži Abdulaha Brige. U XVI stoljeću kao investitori mostogradnje javljaju se prvenstveno predstavnici države, krajem XVIII stoljeća, kada je država u krizi, njihovu ulogu preuzimaju bogati pojedinci.

Hadži Abdulah-aga Briga oporučio je svojim zavještanim pismom trećinu svoje cjelokupne imovine, u iznosu od 29.768 groša, u dobrotvorne svrhe, pa je 23. džumadelahira 1212. hidžr. (13. prosinca 1797.) godine nekoliko uglednih građana Sarajeva zatražilo od kadije da se iz spomenutih sredstava između ostalog podigne i Latinska ćuprija. U vezi sa tim zatraženo je da se iz Ljubinja dobavi neki mimar Risto i njegovih dvadeset vještih klesara. Međutim, ti majstori iz Ljubinja nisu došli jer se kasnije u obračunu izdataka za most spominje majstor Jovan.

Obnova mosta je dovršena 1798. godine i uz njega su sagrađene dvije kuće s dućanima, čijim će se prihodima koristiti za buduće opravke na objektu (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 97).

O ovoj obnovi mosta sačuvana su i dva kronograma u pjesmi na turskom jeziku. Jedan od tih kronograma sastavio je sarajevski kadija Mehmed Emin Isević i taj kronogram je bio isklesan na kamenoj ploči koja je stajala na mostu sve do 1886. godine, kada je skinuta i pohranjena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 98).

Drugi natpis nije nikada stajao na mostu, a sačuvan je samo u Kadićevoj zbirci (M. Kadić, Zbornik 11, str. 146). Spjevao ga je Sarajlija Abdulah Burek, čiji je pjesnički pseudonim Nazari.

Kao i kod Careve ćuprije, više pjesnika se natječe da u stihovima opjeva dovršetak jednog općekorisnog građevinskog poduhvata. Pored spomenutih natpisa, Muhamed Enver Kadić je zabilježio da je neki od učenih ljudi onog vremena izračunao da se hidžretska godina opravke Latinske ćuprije dobije po ebdžed-sustavu i iz dobrotvorovog prezimena, tj. iz same riječi «Briga».

O ovoj obnovi mosta govori i Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu, pa kaže da je opravka mosta počela 27. safera 1212. hidžr. (19. kolovoza 1797.) godine, a da je most dovršen krajem mjeseca rebui-ahira 1213. hidžr (listopada 1798.) godine. Tom prilikom kroničar konstatira da je opravka mosta trajala ukupno tri mjeseca, što nije točno jer se iz njegovih bilješki vidi da je opravka trajala godinu dana i tri mjeseca. Moguće je da se radi o grešci ili o slučaju da je obnova trajala u etapama, pa je podatak od tri mjeseca podrazumijevao samo posljednju fazu obnove (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 99).

«Latinska ćuprija, kakvu je danas vidimo, sagrađena je 1798. godine, ali na istom mjestu postojao je kameni most prije 1565. godine, a sagradio ga je neki Ali Ajni-beg, koji je bio ove godine na životu, a 1556. godine upravljao je Rustem-pašinom imovinom u Sarajevu. Ime svoje dobio je po Latinluku, mahali na desnoj obali Miljacke u kojoj su stanovali sarajevski katolici, što se sterao niz Miljacku do Ćumurija ćuprije. U turskim izvorima zvao se latinluk Frenklul (Franačka) mahala, a po tome se i most službeno nazivao Frenkluk ćuprija (Frenklik-küpru).» (Kreševljaković, 1991., str. 232)

Okolina oko ovog mosta se nakon 1878. godine znatno promijenila, a na samom mostu desila se samo jedna promjena. 1886. godine pristupilo se reguliranju Miljacke, i to od Latinske ćuprije do Ćumurije ćuprije. Tom prilikom nestalo je korkaluka, a most je proširen izgradnjom hodnika za pješake. Ploča sa natpisom prenesena je u Zemaljski muzej (Kreševljaković, 1991., str. 234).

1914. godine na desnoj obali neposredno ispod ovog mosta Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda, pa je iza toga uz njegov prilaz sa desne obale, na kutu sa uzvodne strane, postavljen spomenik Ferdinandu i Mariji, a na kutu sa nizvodne strane betonska klupa za odmaralište. Spomenik je uklonjen 1918. godine, kada je most dobio ime po atentatoru Gavrilu Principu (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 101).

[high_volume]

Izvor: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_stru ... ew&id=2506

'' 1462. godine na padini od Bendbaše prema današnjoj čaršiji nalazilo se selo Brodac. U ovom selu je Isa-beg podigao svoju tekiju sa musafirhanom i imaretom, te nešto niže mlinove. Sav ostali prostor po padinama s desne starne Miljacke i u njezinoj dolini na toj strani bile su obradive zemlje stanovnika.

Isa-beg je za svoj saraj, za prvu džamiju i prvi hamam, oko kojih će se formirati centar novoosnovanog sandžaka, izabrao položaj između Broca i naselja Vrhbosne, i to na suprotnoj obali rijeke. Stvorivši dvor, na rijeci ispred njega podiže most – prvi za koji znamo na Miljacki, a na suprotnoj strani postavlja temelje privrednom centru podigavši karavan-saraj Kolobaru i nizove dućana, tako da tu nastaje novo trgovište (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 81).

Ko piše ove bajke

[90minut]

Izvor: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_stru ... ew&id=2506

'' 1462. godine na padini od Bendbaše prema današnjoj čaršiji nalazilo se selo Brodac. U ovom selu je Isa-beg podigao svoju tekiju sa musafirhanom i imaretom, te nešto niže mlinove. Sav ostali prostor po padinama s desne starne Miljacke i u njezinoj dolini na toj strani bile su obradive zemlje stanovnika.

Isa-beg je za svoj saraj, za prvu džamiju i prvi hamam, oko kojih će se formirati centar novoosnovanog sandžaka, izabrao položaj između Broca i naselja Vrhbosne, i to na suprotnoj obali rijeke. Stvorivši dvor, na rijeci ispred njega podiže most – prvi za koji znamo na Miljacki, a na suprotnoj strani postavlja temelje privrednom centru podigavši karavan-saraj Kolobaru i nizove dućana, tako da tu nastaje novo trgovište (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 81).

Ko piše ove bajke

Oplaka..

Treba mu orden neki dati.

[Nekako s proljeća]

Nema potrebe da naprđujemo o tom vaktu na ovoj temi, precizno definisanog vremenskog okvira. Ako vam je do toga, nađite srodnu temu gdje je to u redu ili se javite na onoj svaštara temi- fidbek.

Sarajevo,Velešići 1918 godine.

[Josip321]

Rakijaaaa!!!!!



https://avaz.ba/zabava/zanimljivosti/60 ... jere?amp=1

......


A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.

Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

[stubrijez]

... cista dezinformacija je ovo. I povijesnicari lazu! Nema sanse da se sljiva tako plati cuj od deset dvajest, pa nisu seljaci alhemicari!

[lifi]

https://www.youtube.com/watch?v=4swyUC6KOc0&t=11s

[Nekako s proljeća]

Sarajevo, 1918.

[bh.tornjak]

Sarajevo, 1918.

"oslobodioci", iskoristivsi priliku, su usli u Sarajevo dok su vojno sposobni Bosnjaci bili "zadrzavani" po logorima.
Prvo u Francuskoj (cudno,zar ne) odakle su prebaceni u Grcku. Nakon duzeg vremena im je bilo dozvoljeno da idu svojim domovima.
Interesantno je da se u medjuvremenu vec formirala kraljevina shs.

to se dalo zakljuciti iz knjige Pere Blaskovica " S Bosnjacima u svjetskom ratu", oficirom AU vojske a koji je zajedno s Bosnjacima prvo proveo rat a zatim i logorovanje.
I sam se Blaskovic cudio zasto su ih "zadrzavali" da bi na kraju knjige covjek mogao da sabere 2+2.
Naime, zadrzavani su da nebi doslo do otpora (oruzanog, i to od dobro obucenih i prekljenih boraca) prilikom "uguravanja" BiH u kraljevinu.
P. Blaskovic je poslije pristupio vojsci novoosnovane kraljevine.

[Woody]

Ovdje malo lupaš...

"Oslobodioci" su došli po pozivu Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca (čiji dio je bila i Bosna i Hercegovina), sa ciljem ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda, što je i bio cilj Jugoslovenskog odbora (Kraljevine i carevine Austro-Ugarske), i zaključak "Krfske deklaracije" iz 20.7.1917 i ozvaničenjem "Ženevskog sporazuma" 9.11.1918. A, bilo je ovako:



Fotografija koju navodiš sigurno nije snimljena po dolasku "oslobodilaca", jer je tada došlo samo par visokih oficira Kraljevine Srbije, a Srbija je rezolutno odbila slanje svojih trupa direktno sa fronta u novo-prisajedinjene krajeve. Znači, slika je snimljena manje-više kasnije od 6.11.1918, a najvjerovatnije tokom 1919 godine.

Što se tiče zarobljenih bošnjačkih pripadnika i oficira AU vojske, imali su isti tretman kao i svi pripadnici poraženih država (Njemačke, AU i Turske), internacija u zarobljeničkim logorima i naknadno otpuštanje po potpisu sporazuma o amnestiji nakon kapitulacije AU.

Zanimljiv je podatak razloga/apela Narodnog vijeća za poziv srpske vojske: "Da bi se spriječilo bezvlašće, haos i anarhija nastala nepostojanjem oružanih snaga Države SHS, kao i zaštita stanovništva i javnog reda i mira od divljanja "zelenog kadra" i dezertera kapitulirane AU".

Kraljevina Srbija (Nikola Pašić) je bila rezolutno protiv ujedinjenja, jer im je cilj bio "kraljevina svih Srba", umjesto "maglovite avanture" zvane Jugoslavija.

Na kraju, pod pritiskom sila Antante (više) i nagovora Ante Trumbića (manje). Srbi pristaju na ovakav, za njih bolan, kompromis.

[ninjahepek]

Nije zgorega da i ovdje priupitam kada je već aktivna tema, jel' se možda iko ovdje bavio istraživanjem i čačkanjem po popisima stanovništva što su izvršeni u AU vrijeme. Znam da nešto ima u Sa. Arhivu, valjda od popisa iz 1910. i 1925/6. godine. Ima li ko da se bavio možda time pa da zna da uputi, preporuči i slično? Postavio sam slično pitanje na drugoj temi no obzirom da je ona očito mrtva, rekoh da i ovdje priupitam - nije viška, možda neko vidi pa da konkretan odgovor.

[Duka Dizel II]

Sarajevo, 1918.

"oslobodioci", iskoristivsi priliku, su usli u Sarajevo dok su vojno sposobni Bosnjaci bili "zadrzavani" po logorima.
Prvo u Francuskoj (cudno,zar ne) odakle su prebaceni u Grcku. Nakon duzeg vremena im je bilo dozvoljeno da idu svojim domovima.
Interesantno je da se u medjuvremenu vec formirala kraljevina shs.

to se dalo zakljuciti iz knjige Pere Blaskovica " S Bosnjacima u svjetskom ratu", oficirom AU vojske a koji je zajedno s Bosnjacima prvo proveo rat a zatim i logorovanje.
I sam se Blaskovic cudio zasto su ih "zadrzavali" da bi na kraju knjige covjek mogao da sabere 2+2.
Naime, zadrzavani su da nebi doslo do otpora (oruzanog, i to od dobro obucenih i prekljenih boraca) prilikom "uguravanja" BiH u kraljevinu.
P. Blaskovic je poslije pristupio vojsci novoosnovane kraljevine.

Bilo je u Hrvatskoj dosta tih prekaljenih boraca iz raspuštenih AU pukovnija, koji nisu dospeli u logor. Bio je tu u blizini i proslavljeni vojskovodja Svetozar Borojević.
Medjutim, prekaljeni borci su se uglavnom odali hajdučiji poput bandi Bože Crvenog i Jove Stanisavljevića Čaruge. To je bio takozvani "zeleni kadar".
Neki prekaljeni borci pokušali su u Zagrebu i da pruže otpor ujedinjenju, pa su ih zagrebačka policija i malobrojne snage Narodnog Vijeća pobili na Trgu Jelačića.
Danas to Hrvati zovu "Prosinačkim žrtvama" i prvim žrtvama nove države.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Prosina%C ... inca_1918.

[Grean]

Sarajevo, 1918.

Crni dani za Balkan a posebno BiH su poceli sa ovim.

[Nekako s proljeća]

Sedam pravougaonih redova na brdu , kasnije će se odomaćeno nazivati kao ''sedam šuma''.