STA MISLIMO O BIVSOJ YU

[sinuhe]

Moras navesti izvore.
Jedini kolonisti u Lijevce polju su bili Nijemci i Italijani za vrijeme A-U u mjestima Rudolfstahl (Aleksandrovac) i Windthorst(Nova Topola) i Italijani u Mahovljanima.

[-takmac-]

Srpska agrarna reforma i kolonizacija 1918. godine


Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji napobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovihr atnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima,Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti,pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.


Srpska ideologija osvajanja teritorija


Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu nasusjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" jenavedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju porucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihajlovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.


Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.



-PROMJENE VLASNISTVA NAD ZEMLJISNIM POSJEDIMA 1918.-



Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena,
Koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj.
Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda.
Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge familije bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim familijama su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.


Otetu zemlju bosnjackih familija dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To imje bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.


Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista.


Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj familiji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi daje skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije cija je sintagma uvjek ista: - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeni u vlasnistvo 48.267 srpskih familija.


Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih familija dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.


U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske familije, koje su pretezno kolonizovane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova familija dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i tako podijeljena na 614.603, pretezno, srpske familije. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova familija dobilo u vlasnistvo i posjed i zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva.


Simbolicna naknada za otetu zemlju


Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritikovao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.


Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a ostalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacene su samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beca.


Ukratko


Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je
oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih familija.


Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske familije. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezno srpske, familije. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova familija dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.





Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine


1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine
2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919.
3. Uredba o zabrani otudjivanja i opterecivanja zemljista velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine.
4. Uredba o upisu vlasnistva bivsih kmetova kmetovskim selistima u zemljisnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl.novine KSHS 84./1919. godine.
5. Uredba o pobiranju prihoda (zetvi) u 1919. godini s begluckih ziratnih zemljista u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine.
6. Uredba o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novineKSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine.
7. Izmjene u Uredbi o postupku s begluckim zemljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.
8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini.Sl. novine KSHS 111./1921. godine.
9. Zakon o provedbi djelomicne eksproprijacije zemljista velikih posjeda zajavne interese, kolonizaciju i izgradnju radnickih i cinovnickih stanova.Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine.
10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine. Znanstveni i strucni radovi
11. Genocid nad buslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naucno istrazivacki rad BiH, Sarajevo, 1991. godine.
12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od Dzenane Efendic Semiz, Muslimanski glas, od 3. V. 1991. godine. 13. Srbi na otetoj zemlji, od Dzenane Efendic Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII.1992. godine.
14. Pravedno 75:25 posto, od Dzenane Efendic Semiz, Vjesnik, od 26. IX.1995. godine.
15. Medjunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od Marka Babica, Vjesnik,23. VI. 1995. godine.


Imovinsko-agrarno stanje Bošnjaka 1918-41 i agrarna reforma
U ovom periodu dominira sitni posjed i obrada zemlje drvenim ralom i plugom. To znači odsustvo razvijene tehnologije u obradi zemlje.
U Bosn i Hercegovini se 1921. godine 86,37% stanovništva bavi poljoprivredom, šumarstvom i ribolovom, a 1931. godine 84,1% stanovništva se bavi istim zanimanjima. Na razna zanimanja otpadalo je 15,9% stanovništva i to industriju, rudarstvo i zanatstvo 6,7%, a ostale 9,2%. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine od ukupno 2.323.555 stanovnika Bosne i Hercegovine, 1.016.758 ili 43,8% bilo je aktivno i zaposleno, a preostalih 1.306.797 ili 56% bilo je izdržavano.
Ovome treba dodati i velike žrtve jugoslavenskih zemalja u Prvom svjetskom ratu sa 1.900.000 žrtava. Na listi izginulih ili nestalih osoba, Bosna i Hercegovina je visoko kotirala (odmah iza Srbije) sa cifrom od 360.000 žrtava, odnosno 19% od ukupnog stanovništva. Zbog toga što je 91,5% feuda bilo iz muslimanskog stanovništva, a od 95,4% kmetova su bili kršćani - pravoslavni 73,92% i katolici 21,4%, taj socijalno-ekonomski sukob zbog vjerske strukture stanovništva vlasnika i kmetova, posebno zbog načina rješavanja tog pitanja, nužno je poprimio i vjerski sukob.
Kolektivnu pljačku nad imovinom Bošnjaka pratila su i ubistva aga, begova i običnih ljudi, kao i nezastupljenost Bošnjaka u organima vlasti i državnoj upravi. S druge strane, skupi industrijski proizvodi i zaštitne carine, te visoki porezi za izdržavanje državnog aparata dokusurivali su seljaštvo dovodeći ga u bezizlazan položaj. Pridodaju li se tome potrebe za izdržavanje vojnog i policijskog aparata, otplate dugova, onda je slika položaja noseće privredne grane lahko prepoznatljiva. Ekstenzivna poljoprivreda ostaje do 1941. godine osnovna privredna grana. Nju su karakterizirali naglašena usitnjenost posjeda, agrarna prenaseljenost, zanemarljiva ulaganja i kao posljedica svega niska produktivnost.
Kao što su podjelom države na banovine Bošnjaci odjednom i prvi put postali manjina u svakoj od četiri banovine, tako je svojim manifestom od 6. januara 1929. godine regent Aleksandar ozakonio hajdučiju i pljačku bošnjačke zemlje.
U trenutku stvaranja Kraljevine SHS u BiH je preko 62% privatne zemlje bilo u bošnjačkom vlasništvu. Od ukupne zemlje, čija je površina iznosila skoro dva miliona hektara i koja je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 1919. do 1931 godine bila zahvaćena agrarnom reformom, Bosni i Hercegovini je pripadalo 1.286.227 hektara, ili 66,9%. Bosna i Hercegovina je bila okosnica i glavna meta agrarne reforme kojom nisu ostvarivani samo socijalno-ekonomski, nego prije svega nacionalno-politički ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno-ekonomski uništiti bošnjačke zemljoposjednike, a Bošnjake u cjelosti nacionalno-politički razoriti i podjarmiti. Šestojanuarski režim je odlučio staviti tačku na agrarnu reformu kako bi ukinuo desetogodišnje stanje privremenosti, zaveo imovinsko-pravnu sigurnot i stabilizirao agrarne odnose.
Nizom zakona, počev od jeseni 1929. godine, a naročito od 1931. godine, režim je propisivao način likvidacije agrarne reforme i to posebno za svaku od pokrajina koje su njom bile zahvaćene. Mada je najviše bila zahvaćena agrarnom reformom, Bosna i Hercegovina je najbolje prošla pod tim zakonoma zato što se cijena po jednom dulumu za kmetska selišta u Bosni i Hercegovini plaćala svega 290 dinara po hektaru ili 7 do 10 puta manje nego u drugim pokrajinama. Tako se država obavezala da će za oduzeta kmetska selišta isplatiti vlasnicima polovinu u gotovini od 250.000.000 dinara, a polovinu u obveznicama sa 6% kamate na minimalni iznos u roku od 40 godina a do početka rata 1941. godine isplaćena su svega 4 kupona ili samo 10% od predviđene sume. Gotovinu je isplatila odmah. Još je veća pljačka bila više od 400.000 hektara beglučkih zemalja, što je bio privatni posjed i za koji se država obavezala isplatiti vlasnicima 600.000.000 dinara ili oko 1.500 dinar po jednom hektaru u obveznicama sa 6% kamate u roku od 43 godine, a da početka rata 1941. izdato je i isplaćeno 13 od ukupno 50 predviđenih kupona. Država je ostala dužna vlasnicima preko 95% predviđene naknade

[sinuhe]

Najbolju zemlju u BiH je podijelila jos AU. Samo je Poljaka bilo 20 hiljada oko Prnjavora sve do 1945. Prije mehanizacije u drugoj polovici 20. vijeka tih 64% vjerovatno nije nista ni vrijedilo.

[hAZNADAR]

Najbolju zemlju u BiH je podijelila jos AU. Prije mehanizacije u drugoj polovici 20. vijeka tih 64% vjerovatno nije nista ni vrijedilo.

Najbolja zemlja u BiH je posavlje, konkretno Lijevce polje gdje nikada nije bilo siromasnih seljaka zahvaljujuci kvalitetu zemlje i klimi. Govorilo se baci dugme - niknuce kaput. Tu je najveci dio zemlje bio u rukama muslimanskih seljaka koji su tu zivjeli, manji dio parcele u vlasnistvu Banjalucana i Gradsicanaca gdje su bili pretezito vocnjaci koje je su seljaci zakupljivali ili jednostavno brali godisnji urod i placali to vlasniku. Toga imas i danas ali to nije feudalizam.
Sve je to nepovratno oduzeto,.. Srbima ne, pa ni Hrvatima, ni doseljenim Talijanima, Ukrajincima, Poljacima,.. oko Prnjavora. Samo muslimanima.

AU nije promijenila etnicku, demografsku sliku. SHS jeste i to rekordno brzo gdje su i Lijevce i Semberija i dobar dio posavlja sa bosanske strane naselili eksplicitno Srbima.

[sinuhe]

Moras ponuditi izvore za takve tvrdnje.

Priča o Poljacima u BiH počinje s austrogarskom okupacijom, kad iz Galicije (pokrajina koja je nekoć bila dio Austrougarske Monarhije, a danas se nalazi dijelom u Poljskoj, dijelom u Ukrajini) dolaze prvi poljski doseljenici, u sklopu političko-gospodarskog plana austrougarskih vlasti da koloniziraju BiH s politički pouzdanim elementima (koje su nagrađivali raznim povlasticama i zemljom). To su uglavnom bili poljodjelci i naseljavali su ravničarske krajeve Bosanske Krajine i Posavine, ponajviše krajeve oko Dervente, Prnjavora, Gradiške, Banje Luke, Bosanskog Novog i Prijedora, no među doseljenicima je bilo i činovnika, ljekara, inženjera i odvjetnika. Prema Popisu stanovništva iz 1910. u BiH je živjelo 10.975 Poljaka. U to su doba u prnjavorskom kraju postojala „čisto poljska sela“: Novi Martinac, Gumjera, Grabašnica, Rakovac, Kunova, Devetina, Gajevi, Stara Dubrava i Kokorski Lug; u okolini Gradiške takva sela su bila: Miljevačka Kozara, Čelinovac, Bakinci Donji i Bakinci Gornji. Sela Bukvik i Cerovljani imali su miješano poljsko i srpsko stanovništvo, a u rjeđim slučajevima poljskih doseljenika bilo je i u većinski hrvatskim selima. Do 1930. broj poljskih doseljenika popeo se na 30.000. Poljski doseljenici su bili vrsni pčelari, a unaprijedili su i poljoprivredu u BiH, jer u krajevima koje su naselili do njihovog dolaska nisu se primjenjivala umjetna gnojiva, niti su se sadile industrijske biljke i sl.

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... bosnu-2217

[piupiu]

To uopce nisam rekao i to su tvoje uobicajene krajnosti. Sam Bog zna kako si umetnula i Milorada i Dragana u pricu o obrani begovskih posjeda.
Kada govorimo o danasnjoj ljevici - to su neke skroz druge stvari danasnjice a ne tumacenje historije i agrarne reforme 1918-te.

... Ljevicar je onaj koji slijedi tu agendu a to je u kratkim crtama borba za jednakost i prevazilazenje klasnih razlika, solidarnost u drustvu, slobode, borba protiv vjerske, etnicke, nacionalne, seksualne,... diskriminacije....

A ti o begovskim posjedima,... jel to neka nova fora sarajevske ljevice gdje se osim SFRJ fura i agrarna reforma?

Tako je. Ljevičar je neko ko se zalaže za ukidanje klasnih razlike i vjersku, etničku, nacionalnu, seksualnu diskriminaciju. Sve su to razlozi što ne osjećam pretjerano sažaljenje prema feudalnim elitama, koje slučajno bijahu bošnjačke, a mogle su biti i neke druge. Ne vidiš povezanost? Logika, moj Alberte, logika.

Moji su preci, eto, bili slobodni seljaci, živjeli su teško, završili u gradu, nije bilo bogatih, imalo se koliko se i radilo, no, ja ne osjećam nikakvu potrebu za nekim velikim nacionalnim viktimološkim narativom u kojem ću utapati svoju klasnu tugu.

I dajes link o brtanskoj transformaciji koja je tekla skroz drugacije i koja nije imala etnicki predznak.

Naravno da je tekla drugačije, ali su principi i posljedice uporedivi, i ta transformacija jeste imala etnički predznak. Svi su revolucionarni društveni preokreti bolni. To da su kmetovi negdje tretirani bolje (a negdje lošije), čujemo i od starih aristokratskih evropskih porodica, i to ne znači ništa. Istoriju su pisali oni koji su bili pismeni i oni na vlasti. Pa jesteeee bio feudalizaaaam, ali naši su kmetovi dobro živjeli!

Dalje - nikada nisam nista napisao da neko moze zakljuciti da je meni Bosnjastvo neka elitna begovska,.. klasa. Te stereotipe sacuvaj za svoju raju. Jugonostalgija jeste zatrovana srpstvom i jugonostalgicari nisu sposobni za toleranciju svih - pogotovo ne Bosnjaka sto se ovdje redovno dokazuje pa zovi me slobodno nacionalistom, SDA, turkofilom, begovskim,... samo zato sto to vise ne kupujem.

Jadan ti. Baš mi te je žao.

P.S. Samo reda radi da dodam i ovaj abstract, čisto onako, zbog konteksta, jer ja agrarno pitanje smatram klasnim, a ne nacionalnim.

Focusing on the land owned by big landowning bey families, this book particularly analyzes the structure of the estates owned by 46 bey families. One can see in this analysis that most of the land in BiH belonged to these families. About 15% of all the free land estates (beyluks) and above 30% of serfs’ settlements belonged to these families. Total number of serf settlements in 1918 that were owned by these 46 families, and from whom one can establish with certainty names and surnames of the leaders of serf families, and the locality of the settlement, amounted to 31,986, but it is only for 5761 of those settlement that we can establish size and detailed structure, while for the remaining 26,225 we only know the name and surname of the serf and the locality of the settlement. This is still enough information for the analysis conducted in this book.

https://www.researchgate.net/publicatio ... 918_godine

Ah, da, i još ovo. Kako ovo poredjenje napravih?

Dočim je odbrana begovskih posjeda u ime bošnjaštva izvorno ljevičarstvo. Bakir/Milorad/Dragan-style patriotizam.

Pa lako. I Bakir i Milorad i Dragan viču 'naš narod je ugrožen/nacionalni intereeees' čim im se na 50 metara približi bilo ko ko bi se mogao podrobnije pozabaviti porijeklom njihove imovine.

[sinuhe]

https://www.dw.com/hr/tužni-simbol-proš ... a-16477492

Tužni simbol prošlosti Nijemaca u Semberiji
Njemački kolonisti počeli su 1886. graditi naselje koje u Semberiji i danas zovu Novo Selo. Njegovi stanovnici donijeli su napredak u ove krajeve. Nekada primjer života i rada, danas je tužni simbol povijesnih vrtloga.

[hAZNADAR]

To uopce nisam rekao i to su tvoje uobicajene krajnosti. Sam Bog zna kako si umetnula i Milorada i Dragana u pricu o obrani begovskih posjeda.
Kada govorimo o danasnjoj ljevici - to su neke skroz druge stvari danasnjice a ne tumacenje historije i agrarne reforme 1918-te.

... Ljevicar je onaj koji slijedi tu agendu a to je u kratkim crtama borba za jednakost i prevazilazenje klasnih razlika, solidarnost u drustvu, slobode, borba protiv vjerske, etnicke, nacionalne, seksualne,... diskriminacije....

A ti o begovskim posjedima,... jel to neka nova fora sarajevske ljevice gdje se osim SFRJ fura i agrarna reforma?

Tako je. Ljevičar je neko ko se zalaže za ukidanje klasnih razlike i vjersku, etničku, nacionalnu, seksualnu diskriminaciju. Sve su to razlozi što ne osjećam pretjerano sažaljenje prema feudalnim elitama, koje slučajno bijahu bošnjačke, a mogle su biti i neke druge. Ne vidiš povezanost? Logika, moj Alberte, logika.

Ja ne zalim za vremenom prije vise od 100 god. niti to iko ziv pamti. Ali kada se pise historija YU - red je da bude realna i tacna, bez obzira sta tvoja inace vrlo poznata i zabavna logika zakljuci. Ta YU nije ukinula klase vec samo promijenila uloge i na to naravno nemas nista reci. Zato danas i imamo fgr koji pati za nekadasnjim statusom,.. dok neznam iskreno da li iko priziva begovate i kmetove. Mozda u tvojim predstavama.

Moji su preci, eto, bili slobodni seljaci, živjeli su teško, završili u gradu, nije bilo bogatih, imalo se koliko se i radilo, no, ja ne osjećam nikakvu potrebu za nekim velikim nacionalnim viktimološkim narativom u kojem ću utapati svoju klasnu tugu.

Pa sta je kukanje kako je danas gore a nekada bilo bolje drugo no viktimoloski narativ? Sta je opca kuknjava kako seljaci, papci, nacionalisti,.... vladaju gradom nego klasna tuga sto nije obrnuto?

Naravno da je tekla drugačije, ali su principi i posljedice uporedivi, i ta transformacija jeste imala etnički predznak. Svi su revolucionarni društveni preokreti bolni. To da su kmetovi negdje tretirani bolje (a negdje lošije), čujemo i od starih aristokratskih evropskih porodica, i to ne znači ništa. Istoriju su pisali oni koji su bili pismeni i oni na vlasti. Pa jesteeee bio feudalizaaaam, ali naši su kmetovi dobro živjeli!

Posljedice i princip neuporedivi. Jedno da su Englezi izvrsili kolonijalizaciju najbolje zemlje po Welsu, Skotskoj i otjerali domace.
Agrarna reforma 1918-te je bilo isto kao da podstanar dobije tvoj stan. Niko nije prisiljavao ljude bez svoje zemlje da zive i rade na tudjoj. I danas ja uvijek mogu kao sto sam mogao i ranije svoj vocnjak ustupiti na korsitenje seljaku uz odredjenu naknadu. Ali je to i dalje moje privatno vlasnistvo i to nije feudalizam.

I posto vidim da si krenula sa djetinjastim forama jao ti jadnik, bas mi te zao,... podsjecam ponovo da ovdje pricamo o historiji YU i nepravdama koje su tu postojale,... a ne o prizivanju minulih vremena koje niko ne pamti. I to su samo fakte a ne necije zaljenje. I gusenje pobune Husein kapetana su fakte a ne zal sto nije teklo drugacije. Docim na ovoj temi imas mnogo primjera kukanja kako je danas sve crno, u YU bilo bolje a u politici cak i atavizme propalog proslog sistema kod tzv ljevice? Ja ne zivim u oblacima nekih minulih standarda,... ne furam ni Osmanlije, ni Austrougarsku, ni kraljevinu, ni SFRJ,... bilo proslo. Moze li se to reci za tebe i ostale sto kukaju kako je danas sve crno?

[piupiu]

Pa upravo se o tome i radi! Kada su "kmetovi videli" da begovi i age popuštaju,odnosno da polako ali sigurno "kmetovi" dobijaju kakva takva prava,onda se išlo dalje,da "kmetovi" "zajašu" age i begove tako da što bi gori to bi doli!!Tako da imamo fino sprovedenu prevaru,age i begovi ostadoše bez ičega ili prodaše sve pa pravac Turska! Transformacija je uspela,ali za koga? Pa naravno povoljno za "kmetove".Pošto Andrić kaže -400 godina ste vi jahali nas,sad je vrijeme da mi 400 godina jašemo vas,a za trećih 400 godina ćemo se dogovoriti- To je to! Samo ne znam od kada se broji,tj. kada smo mi,ako smo uopšte i bili begovi vladali 400 godina,a kada (stavljam pod navodnicima ovo "kmetovi" jer me užasno nervira bilo aga bilo kmet)"kmetovi" pa da počnemo da živimo normalno.

Pa da. Svi su društveni prevrati krvavi. Tako bi i s Francuskom revolucijom, i sa socijalističkom kolektivizacijom, i sa hejbet drugih stvari (otimanje zemlje domorocima i genocidi, koje je vršio najgori evropski šljam). Čitava je istorija krvava borba za komadić zemlje. Strašno, ali istinito.

[sinuhe]

No, dobar broj njemačkih doseljenika u BiH se trajno zadržavao, što je poticala i austrougarska vlast, dajući im razne povlastice (porezne ustupke, jeftina zemljišta). Njemački su doseljenici u BiH tako osnovali ukupno 54 kolonije, najviše u Posavini, Semberiji, prnjavorskom, banjolučkom, prijedorskom kraju, gdje su se iskazali kao vrsni ratari, vinogradari i stočari. Neka od naselja u kojima su živjeli Nijemci i neka od naselja na čija su imena utjecali su: Dubrava (Königsfeld), Nova Topola (Windthorst, prvo njemačko naselje u BiH), Novo Selo (Franzjosefsfeld), Bosanski Aleksandrovac (Rudolfstal), Branjevo na Drini, Brezovo Polje na Savi, Šibovska, Glogovac (naselje blizu Prnjavora u kojem je do 1921. nastava održavana na njemačkom jeziku),

U Lijevce Polju znaci tri njemacke kolonije s nesto i Italijana. Dubrava(Königsfeld), Nova Topola(Windthorst) i Aleksandrovac (Rudolfstahl)
http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... erasa-2123

[hAZNADAR]

No, dobar broj njemačkih doseljenika u BiH se trajno zadržavao, što je poticala i austrougarska vlast, dajući im razne povlastice (porezne ustupke, jeftina zemljišta). Njemački su doseljenici u BiH tako osnovali ukupno 54 kolonije, najviše u Posavini, Semberiji, prnjavorskom, banjolučkom, prijedorskom kraju, gdje su se iskazali kao vrsni ratari, vinogradari i stočari. Neka od naselja u kojima su živjeli Nijemci i neka od naselja na čija su imena utjecali su: Dubrava (Königsfeld), Nova Topola (Windthorst, prvo njemačko naselje u BiH), Novo Selo (Franzjosefsfeld), Bosanski Aleksandrovac (Rudolfstal), Branjevo na Drini, Brezovo Polje na Savi, Šibovska, Glogovac (naselje blizu Prnjavora u kojem je do 1921. nastava održavana na njemačkom jeziku),

U Lijevce Polju znaci tri njemacke kolonije s nesto i Italijana. Dubrava(Königsfeld), Nova Topola(Windthorst) i Aleksandrovac (Rudolfstahl)
http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... erasa-2123

U cemu je poenta spominjanja doseljavanja Nijemaca? Pa imao si jos vise doseljenih Ukrainaca - imas i danas?

Jel to neko zeli dokazati da je AU uradila nesto priblizno kao SHS sa reformom?

[piupiu]

Agrarna reforma 1918-te je bilo isto kao da podstanar dobije tvoj stan. Niko nije prisiljavao ljude bez svoje zemlje da zive i rade na tudjoj. I danas ja uvijek mogu kao sto sam mogao i ranije svoj vocnjak ustupiti na korsitenje seljaku uz odredjenu naknadu. Ali je to i dalje moje privatno vlasnistvo i to nije feudalizam.

Kako nije feudalizam kad su tek 1918. ukinuti feudalni odnosi? Upravo se tu i dogadja taj revolucionarni društveni zaokret. Usput, volim Kamberovića čitati oko ovog pitanja, posebno kad fino i poimenice razlaže sve naše mitotvorine na dotičnu temu.

https://hamdocamo.wordpress.com/2017/10 ... ke-zemlje/

I posto vidim da si krenula sa djetinjastim forama jao ti jadnik, bas mi te zao,...

Djeca nisu spobna za sarkazam, pa moj komentar, samim tim, ne može biti 'djetinjast'.

podsjecam ponovo da ovdje pricamo o historiji YU i nepravdama koje su tu postojale,... a ne o prizivanju minulih vremena koje niko ne pamti.

Ja samo replicirala na vašu raspravu o tim davnim vremenima. Ne znam ni otkud ta rasprava na ovoj temi.

[Bloo]

Moze.
Iz YU imam samo sretna djecja sjecanja djeteta iz radnicke porodice, a ne funkcionerske.

Ja sam rodena 1983, te ne mogu ucestvovati u diskusiji sa licnim iskustvima koja se ticu politicko-ekonomske situacije u YU.
Sjecam se da se islo na more puno dana, poklona na Novu, udzbenika za pocetak skolske....

Bila sam.dijete kada je bila Jugoslavija, a odrasla sam u BIh bez Jugoslavije, zavrsila osnovnu, srednu, pred i post diplomski...
Da, sada je crno i jad i cemer.
Politicki, ekonomski, privatno...
Dvije prosjecne plate nisu dovoljne za potrosacku korpu.
Udzbenici se kupuju na cesti, koristeni, jer su jeftiniji.
Radnici su izrabljivani.
Radnickih prava nema.
Drzava je u kurcu. Nacionalizam cvjeta, korupcija.i nepotizam...ljudi odlaze, ne samo zbog novca vec jer im je.dopizdilo i ne vide buducnost u ovoj kaljuzi.
Stanovi se i dalje otimaju, ali sad je barem.donekle.sudski popraceno.

Ne znam da li nam je prije bilo.bolje, meni kao djetetu je.bilo.bajno sretno djetinjstvo.

Ali znam da je sada jad, cemer i crnilo kafkijanskih razmjera.
I to govorim iz Bosne sada, tebi u drugoj zemlji, a koji si roden i.odrastao u Jugoslaviji.
Mozda je tebi danas dobro jer posmatras na nekom nivou nacionalnih prava i kolektiviteta, ali ja govorim sa pozicije pojedinca, a izvan nacionalnih odrednica. Nije kuknjava vec fakt.

Bosna i Hercegovina je crnilo i.postaje sve crnje.

[hAZNADAR]

Agrarna reforma 1918-te je bilo isto kao da podstanar dobije tvoj stan. Niko nije prisiljavao ljude bez svoje zemlje da zive i rade na tudjoj. I danas ja uvijek mogu kao sto sam mogao i ranije svoj vocnjak ustupiti na korsitenje seljaku uz odredjenu naknadu. Ali je to i dalje moje privatno vlasnistvo i to nije feudalizam.

Kako nije feudalizam kad su tek 1918. ukinuti feudalni odnosi? Upravo se tu i dogadja taj revolucionarni društveni zaokret. Usput, volim Kamberovića čitati oko ovog pitanja, posebno kad fino i poimenice razlaže sve naše mitotvorine na dotičnu temu.

https://hamdocamo.wordpress.com/2017/10 ... ke-zemlje/

Feudalni odnosi i feudalni sistem nije ista stvar. U feudalizmu su zavisni seljaci duzni biti kmetovi bez prava da to promijene ili se barem presele - 1918 -te niko nije prisiljavao kmetove da budu kmetovi. Velika vecina seljaka je imala svoju zemlju, ko je kriv onima koji nisu imali?

I posto vidim da si krenula sa djetinjastim forama jao ti jadnik, bas mi te zao,...

Djeca nisu spobna za sarkazam, pa on, samim tim, ne može biti 'djetinjast'.

Ocito nemas djece.

Ja samo replicirala na vašu raspravu o tim davnim vremenima. Ne znam ni otkud ta rasprava na ovoj temi.

Pa kada sljedeci put uletis i vidis koja je koja strana u diskusiji pa kontriras - barem skontaj sta ces napisati. Ko to danas u BiH hvali agrarnu reformu iz 1918-te osim potomaka koji su tako i dobili to u nasljedstvo?

[piupiu]

Ocito nemas djece.

Nemam sarkastične djece.

Pa kada sljedeci put uletis i vidis koja je koja strana u diskusiji pa kontriras - barem skontaj sta ces napisati. Ko to danas u BiH hvali agrarnu reformu iz 1918-te osim potomaka koji su tako i dobili to u nasljedstvo?

Niti hvalim, niti kudim. Konstatujem, bez emocija i nacionalističke viktimološke patetike, da se isti proces desio svima u Evropi, pa tako i nama. Nemam nekog velikog afiniteta prema društvenim elitama. Niko nije zemlju dobio, ni pare napravio ganjajući leptiriće po livadi. Sve se u predmoderno doba krvlju sticalo, i krvlju otimalo.

[hAZNADAR]

Moze.
Iz YU imam samo sretna djecja sjecanja djeteta iz radnicke porodice, a ne funkcionerske.

Ja sam rodena 1983, te ne mogu ucestvovati u diskusiji sa licnim iskustvima koja se ticu politicko-ekonomske situacije u YU.
Sjecam se da se islo na more puno dana, poklona na Novu, udzbenika za pocetak skolske....

Bila sam.dijete kada je bila Jugoslavija, a odrasla sam u BIh bez Jugoslavije, zavrsila osnovnu, srednu, pred i post diplomski...
Da, sada je crno i jad i cemer.
Politicki, ekonomski, privatno...
Dvije prosjecne plate nisu dovoljne za potrosacku korpu.
Udzbenici se kupuju na cesti, koristeni, jer su jeftiniji.
Radnici su izrabljivani.
Radnickih prava nema.
Drzava je u kurcu. Nacionalizam cvjeta, korupcija.i nepotizam...ljudi odlaze, ne samo zbog novca vec jer im je.dopizdilo i ne vide buducnost u ovoj kaljuzi.
Stanovi se i dalje otimaju, ali sad je barem.donekle.sudski popraceno.

Ne znam da li nam je prije bilo.bolje, meni kao djetetu je.bilo.bajno sretno djetinjstvo.

Ali znam da je sada jad, cemer i crnilo kafkijanskih razmjera.
I to govorim iz Bosne sada, tebi u drugoj zemlji, a koji si roden i.odrastao u Jugoslaviji.
Mozda je tebi danas dobro jer posmatras na nekom nivou nacionalnih prava i kolektiviteta, ali ja govorim sa pozicije pojedinca, a izvan nacionalnih odrednica. Nije kuknjava vec fakt.

Bosna i Hercegovina je crnilo i.postaje sve crnje.

Naravno da je kuknjava. Ja bih se odselio kada bi tako razmisljao.

Meni je bilo pravo dobro u YU, ali kada govorimo o tome - budimo realni a ne samo iz licnog ugla. U JNA sam vidio da je vise od pola Jugoslovena imalo jedini cilju u zivotu i zelju da zive kao ja, odnosno u gradu sa svim sto uz to ide. Mi gradski fgr-ovci smo bili manjina i iz tog ugla se ne moze pricati realno o YU.

[hAZNADAR]

Ocito nemas djece.

Nemam sarkastične djece.

Pa kada sljedeci put uletis i vidis koja je koja strana u diskusiji pa kontriras - barem skontaj sta ces napisati. Ko to danas u BiH hvali agrarnu reformu iz 1918-te osim potomaka koji su tako i dobili to u nasljedstvo?

Niti hvalim, niti kudim. Konstatujem, bez emocija i nacionalističke viktimološke patetike, da se isti proces desio svima u Evropi, pa tako i nama. Nemam nekog velikog afiniteta prema društvenim elitama. Niko nije zemlju dobio, ni pare napravio ganjajući leptiriće po livadi. Sve se u predmoderno doba krvlju sticalo, i krvlju otimalo.

Nije tacno - gdje je to agrarna reforma igdje u Evropi imala u konacnici drugaciju etnicku sliku? Da se uzelo uglevnom jednima a dalo uglavnom drugima?

[Bloo]

Mozda u post-sovjetskim centralnoazijskim drzavama?

Agrarna reforma DALA drugaciju sliku? Na koji nacin? Raseljavala? Eliminisala?

[sinuhe]

No, dobar broj njemačkih doseljenika u BiH se trajno zadržavao, što je poticala i austrougarska vlast, dajući im razne povlastice (porezne ustupke, jeftina zemljišta). Njemački su doseljenici u BiH tako osnovali ukupno 54 kolonije, najviše u Posavini, Semberiji, prnjavorskom, banjolučkom, prijedorskom kraju, gdje su se iskazali kao vrsni ratari, vinogradari i stočari. Neka od naselja u kojima su živjeli Nijemci i neka od naselja na čija su imena utjecali su: Dubrava (Königsfeld), Nova Topola (Windthorst, prvo njemačko naselje u BiH), Novo Selo (Franzjosefsfeld), Bosanski Aleksandrovac (Rudolfstal), Branjevo na Drini, Brezovo Polje na Savi, Šibovska, Glogovac (naselje blizu Prnjavora u kojem je do 1921. nastava održavana na njemačkom jeziku),

U Lijevce Polju znaci tri njemacke kolonije s nesto i Italijana. Dubrava(Königsfeld), Nova Topola(Windthorst) i Aleksandrovac (Rudolfstahl)
http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... erasa-2123

U cemu je poenta spominjanja doseljavanja Nijemaca? Pa imao si jos vise doseljenih Ukrainaca - imas i danas?

Jel to neko zeli dokazati da je AU uradila nesto priblizno kao SHS sa reformom?

Da, AU je najbolju zemlju u BiH dala kolonistima iz drugih dijelova Evrope.
To sto tih ljudi nema danas u BiH ne znaci da nisu bili ozbiljan faktor sve do 1945.

[piupiu]

Nije tacno - gdje je to agrarna reforma igdje u Evropi imala u konacnici drugaciju etnicku sliku? Da se uzelo uglevnom jednima a dalo uglavnom drugima?

Tamo gdje je samo jedna konfesija imala moć i imanja, a samo druga ćiflučila, situacija je takva kakva jeste. To što taj proces ima takvu etničku komponentu možemo zahvaliti Osmanlijama - oni su tako rasporedili odnose moći u društvu. I šta još nije tačno? Begovat se obogatio dobrim djelima? Ne kontam? Koji se to feudalac 'ozemljio' i obogatio dobrim djelima? Kompletan kolonijalni sistem se bazira na otimanju od jednih i davanja drugima.

[sinuhe]

Rijetko,ali rijetko neozbiljan covjek.

[-takmac-]

Moze.
Iz YU imam samo sretna djecja sjecanja djeteta iz radnicke porodice, a ne funkcionerske.

Ja sam rodena 1983, te ne mogu ucestvovati u diskusiji sa licnim iskustvima koja se ticu politicko-ekonomske situacije u YU.
Sjecam se da se islo na more puno dana, poklona na Novu, udzbenika za pocetak skolske....

Bila sam.dijete kada je bila Jugoslavija, a odrasla sam u BIh bez Jugoslavije, zavrsila osnovnu, srednu, pred i post diplomski...
Da, sada je crno i jad i cemer.
Politicki, ekonomski, privatno...
Dvije prosjecne plate nisu dovoljne za potrosacku korpu.
Udzbenici se kupuju na cesti, koristeni, jer su jeftiniji.
Radnici su izrabljivani.
Radnickih prava nema.
Drzava je u kurcu. Nacionalizam cvjeta, korupcija.i nepotizam...ljudi odlaze, ne samo zbog novca vec jer im je.dopizdilo i ne vide buducnost u ovoj kaljuzi.
Stanovi se i dalje otimaju, ali sad je barem.donekle.sudski popraceno.

Ne znam da li nam je prije bilo.bolje, meni kao djetetu je.bilo.bajno sretno djetinjstvo.

Ali znam da je sada jad, cemer i crnilo kafkijanskih razmjera.
I to govorim iz Bosne sada, tebi u drugoj zemlji, a koji si roden i.odrastao u Jugoslaviji.
Mozda je tebi danas dobro jer posmatras na nekom nivou nacionalnih prava i kolektiviteta, ali ja govorim sa pozicije pojedinca, a izvan nacionalnih odrednica. Nije kuknjava vec fakt.

Bosna i Hercegovina je crnilo i.postaje sve crnje.

sicijalizam pao na ekonomiji
to što je juga malo bolje prolazila, može se zahvaliti geostrategijskom položaju, gdje je ćopavi Zagorac (kako ga naziva Nikola Kojo u filmu "Lepa sela, lepo gore") uspješno lavitirao između Rusa i Ameikanaca, uzimajući zelene dolare od kojih se PRIVIDNO VJEŠTAČKI bolje živilo nego ostale socijalističke zemlje istočnog bloka pod Rusima (vještački slično kako danas živi Grčka, da tu situaciju ne opisujem , nadam se da je svima jasno šta se radilo u Grčkoj)
elem, kao sistem socijalizam je u ekonomskom smislu čista propast, najbolji primjer Istočna Njemačka, koju ni dan danas ne mogu da izvuku zapadni Njemci a skrhali su milijarde eura
a prije rusa i drugogo svjestkog rata jelte, bio isti narod, iste radne osobine i mentalitet, isti stepen ekonomske razvijenosti
poslije 40 godina istočna i zapadna Njemačka nebo i zemlja

kad se srušio SSSR i nestalo blokovske podjele, na račun koje je SFRJ bolje prolazila, sve se srušilo kao domine, jedno za drugom zemlje istočnog bloka
mnoge od njih napravile prekretnicu i krenule se kapitalizmu da bi danas Češka i Poljska imale nezaposlenost od 4% !!!!!! manju nego Njemačka !!!
a ovdje i dalje oplakuju jugonostalgičari Jugu, koja sa takvim ekonomskim sistemom u kojem je u SOCIJALNIM preduzećima bilo zaposleno umjesto realnih, lupam 1000 uposlenika (kao slična firma na zapadu u kaptalizmu) bilo 2000 ili 3000
najočitiji današnji primjer soscijalističkog bastiona je bhtelekom sa 3300 zaposlenih
realno kad bi sutra bio privatizovan tu ne bi ostalo ni 2000 !!!
ali valja smjestit partijske uhljebe i njhove familije, a za to su javna preduzećai ustanova koa i državna administracija idealni

pošto slika govori više od 1000 riječi, dole bi sljedeća sve trebala da kaže o propasti socijalizma
30 godina isto auto !!!! i kako da bude konkuretno sa zapadnim proizvodom
auto je uzeto samo kao oplastičan primjer svima dobro znan, slična situacija je bila sa svim yu proizvodima, NESPOSOBNI ZA SVJETSKO TRŽIŠTE poslije pda komunizma i zato jesu tu gdje su

[Bloo]

Referirah se na Haznadara i njegovu opasku da možda i nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić na pivo.
O Jugslaviji, kao što rekoh, ne mogu raspravljati na osnovu ličnih iskustava, već samo onoga što sam pročitala.
Hvala na razumijevanju, nema potrebe da mi ponavljaš nešto ovdje već napisano.

[-takmac-]

Ekonomija Titove Jugoslavije: Odlaganje neminovnog kraha

Ovaj tekst namijenjen je svima nama, a posebno onima koji misle da je jugoslavenska ekonomija za vrijeme Tita bila izgrađena na stabilnim temeljima.Ako pogledamo i analiziramo ekonomske pokazatelje, moramo priznati da je ideja o robusnosti jugoslavenske ekonomije bila iluzija i da je “blagostanje” o kojem mnogi jugonostalgičari danas govore 1 bilo pozajmljeno na račun budućih generacija. Te generacije sada, uz plaćanje računa za destruktivne ratove devedestih i intervencionističke ekonomske politike 2 država nasljednica bivše Jugoslavije, plaćaju i račun kraha neodrživog ekonomskog sustava socijalističke Jugoslavije.

Prvi znak da je robusnost jugoslovenske ekonomji bila iluzija pojavio se odmah poslije Titove smrti.Osamdesete godine bile su obilježene odgodom početka vraćanja vanjskog duga Jugoslavije zbog financijske nemoći gospodarstva. Jugoslavija je 1991. godinu dočekala s oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi 3 jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Što je ovom stanju prethodilo? Prethodilo mu je nekoliko desetljeća izgradnje gospodarstva čija je struktura bila takva da joj je opstanak ovisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga – ekonomije ovisnika.

Grafikon ispod prikazuje ukupni dug Jugoslavije od 1961. do 1980. 4 i liniju kojom se može aproksimirati trend kretanja ukupnog duga. Linija je eksponencijalnog oblika i prilično vjerno aproksimira stvarni dug u razdoblju 1961-1980. Po ovom trendu, ukupni dug se uvećavao za oko 17.6% svake godine u tom dvadesetgodišnje razdoblju. Da se se taj tempo rasta nastavio i poslije 1980., ukupni dug bi danas iznosio oko 6 tisuća milijardi dolara. Kada imamo u vidu da je danas ukupni godišnji bruto domaći proizvod (BDP) svih bivših jugoslavenskih republika zajedno oko 200 milijardi dolara, jasno nam je o kakvoj se astronomskoj sumi duga radi. Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.



Ovi brojevi stavljajuu odgovarajući kontekst stvarno uvećanje duga svih bivših jugoslavenskih republika sa oko 20 milijardi dolara 1980. oko 150 milijardi danas. Točno je da je 150 milijardi mnogostruko više nego 20 milijardi, ali imajmo u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrijednosti dolara 0,20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilike jednaku ekonomsku moć. Dakle, u realnoj vrijednosti, vanjski dug bivše Jugoslavije se uvećao za oko 50% od 1980. do danas. Iako bismo svi mi možda voljeli da je ta brojka manja, uspoređeno s udvostručavanjem vanjskog duga svake tri ili četiri godine prije 1980., to predstavlja dramatično smanjenje rasta. Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost bivših jugoslovenskih republika povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na na razini od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.

Iako ovi brojevi nude potencijalno objašnjenje kraha jugoslavenske ekonomije osamdesetih, sam eksponencijalni rast duga ne bi nužno morao voditi krahu, ako je svrha zaduživanja vremenski ograničeno investiranje u projekte koji bi donijeli povećanu produktivnost i time omogućili i uspješnu otplatu duga u budućnosti. Nažalost, to nije bio slučaj kada se radi o bivšoj Jugoslaviji.

Činjenica da je jugoslavenska ekonomija provela najmanje dvadeset godina pod tempom rasta duga od preko 17% godišnje, sugerira da se i struktura te ekonomije formirala na taj način da je daljnji opstanak gospodarstva ovisio od budućeg uvećanja duga. Da bismo razumjeli zašto je jugoslavenski dug strmoglavo rastao i zašto je bio neotplativ, potrebno je kronološki analizirati trgovinski balans i indikatore produktivnosti Jugoslavije.

Trgovinski balans je makroekonomski pokazatelj odnosa veličine uvoza i izvoza jedne zemlje. Ako je trgovinski balans blizu nule, to znači da su uvoz i izvoz otprilike jednaki. Ako je trgovinski balans pozitivan, ta zemlja izvozi više nego što uvozi i kažemo da postoji trgovinski suficit, a ako je balans negativan, uvoz je veći od izvoza i ta zemlja je u trgovinskom deficitu.

Kada je ekonomija jedne zemlje u trgovinskom suficitu, strana valuta (kojom stranci plaćaju proizvode te zemlje) se nagomilava u zemlji izvozniku. S druge strane, strana valuta (kojom se plaća uvoz) se odljeva iz zemlje čija ekonomija je u trgovinskom deficitu. Zemlje koje konstantno imaju negativan trgovinski balans se u isto veme zadužuju kod stranih kreditora da bi nadomjestila nedostatak strane valute. Nije teško vidjeti zašto je ovakvo stanje neodrživo na dulje staze, tj.. održivo je samo dotle dok strani kreditori žele zemlji dužniku posuditi novac.

Ako pogledamo ukupan jugoslovenski trgovinski deficit tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uviđamo da on ubrzano raste između 1970. i 1980. Štoviše, taj deficit raste čak i brže od jugoslavenskog vanjskog duga. Jedan dio te razlike bio je pokriven doznakama jugoslovenskih emigranata. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. 2.1 milijardu. Ipak, ni priljev strane valute kroz vanjske kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječiti odljev strane valute iz Jugoslavije.

Mjereno u postocima BDP-a, ukupni vanjskotrgovinski deficit Jugoslavije između 1970. i 1980. povećao se sa nešto ispod 10% na oko 50% BDP-a. 7 Ono što je zabrinjavajuće u ovome nije sama brojka od 50% BDP-a, nego činjenica da je Jugoslavija iz godine u godinu bilježila sve veći trgovinski deficit u odnosu na BDP . Ovo je još jedna naznaka da je sama struktura jugoslavenske ekonomije bila takva da je stabilnost cijele ekonomije zavisila od priliva stranih sredstava za koje nije postojalo pokriće u domaćoj proizvodnji.



Struktura jugoslavenskog trgovinskog deficita bila je takva da su uvoženi uglavnom repromaterijali kao što su nafta i sirovine. Ovakva struktura proizvodnje ne obećava povećanje produktivnosti u budućnosti kojim bi se pokrio deficit iz prošlosti i tako mogli otplatiti dugovi. Štoviše, iako je ukupni obujam proizvodnje na razini ekonomije Jugoslavije rastao jer se koristilo više resursa, produktivnost po jedinici uloženih resursa u većini jugoslovenskih industrija tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina je opadala. Sa takvom smanjenom produktivnošću, šanse za uspješno vraćanje kredita u budućnosti postaju nikakve.

Struktura proizvodnje u kojoj se posuđuje novac da bi se kupili repromaterijali prestaje biti održiva onda kada izvor kredita presuši, a to se u slučaju Jugoslavije dogodilo početkom osamdesetih. Jugoslovenska ekonomija je tada ostala bez vanjskog “goriva” i to je postalo osjetno tijekom naredne desetljeća koja je obilježena odgodom otplate vanjskih dugova. Jugoslovenska ekonomija ne samo da nije imala kapaciteta za otplaćivanje postojećih dugova, nego je i sam njen kapacitet funkcionirati u nesmanjenom obimu zavisio od novih zaduživanja. Jugoslovenski BDP stagnira poslije 1980., a od 1986. počinje opadati.

Ovi pokazatelji sugeriraju da priča koju često čujemo o tome kako se bivša Jugoslavija herojski “digla iz pepela” poslije Drugog svjetskog rata nije potpuna. Prvo, nije jasno koliko je to uzdizanje bilo herojsko, posebno ako je za njega zaslužno neodrživo zaduživanje. Drugo, teško je dati neku ocjenu te priče ako ne znamo kako su se neke druge zemlje “digle iz pepela.” Zato, uporediomo BDP 10 po stanovniku nekih zemalja koje su krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća imale približno jednak BDP kao i Jugoslavija tog vremena.

Pogledajmo što nam povijesni podaci govore. Govore nam da su sve države koje su ovdje prikazane, osim Mađarske i Bugarske, imale znatno veći rast BDP-a po glavi stanovnika nego Jugoslavija između 1947. i 1989. Dakle, možda se Jugoslavija herojski digla iz pepela, ali izgleda da su se Japan, Njemačka, Italija, Austrija, Grčka i Španjolska mnogo herojskija digle iz tog pepela.


Čak i kada se uzme u obzir da su zemlje zapadne Europe primile američku pomoć u vrijednosti od preko 12 milijardi dolara u sklopu Marshallovog plana, 11 ta brojka blijedi u odnosu na 47 milijardi dolara koje je Jugoslavija primila kao reparacije za ratnu štetu u Drugom svjetskom ratu , što u vidu industrijske opreme što u monetarnom obliku. Uz to, postoje jaki dokazi 13 da je uloga američkih interesa predstavljenih u politici Trumana i Eisenhowera u Jugoslaviji u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bila slična onoj u zemljama zapadne Europe. Ta uloga sastojala se u pružanju političke i ekonomske podrške režimu kao protutežu “tvrdom” socijalizmu Sovjetskog Saveza i njegovih europskih satelita. Dakle, ne možemo znatno bržu stopu rasta zapadnoeuropskih ekonomija pripisati nesrazmernoj pomoći SAD-a u odnosu na Jugoslaviju.

S druge strane, Mađarska i Bugarska pokazuju sličan spor rast bruto domaćeg proizvoda kao i Jugoslavija.Osim što valja primijetiti da su, za razliku od ostalih ovdje prikazanih zemalja, Mađarska i Bugarska imale sličan ekonomski sustav kao i Jugoslavija, detaljnije objašnjenje razlika u brzini “dizanja iz pepela” je tema za posebnu analizu.

Ako pogledamo ostale ekonomske indikatore 14 kao što su primanja po kućanstvu, stopa inflacije i nezaposlenosti, ni tu situacija nije ružičasta u posljednjih deset godina Titove vladavine. Primanja strmoglavo opadaju krajem sedamdesetih unatoč pumpanju ogromnih količina stranih sredstava u zemlju. Godišnja inflacija se mjeri dvoznamenkastim brojevima, a nekoliko godina pred Titovu smrt ubrzava i dostiže 40% godišnje. Stopa nezaposlenosti se, unatoč odlasku preko 1.1 milijun (ili 20 posto radne snage) Jugoslovena na privremeni rad u inozemstvo, od 1970. do 1980. popela sa nešto ispod 7% na 12%. Takav rast nezaposlenostii stope ekonomske emigracije bi se u ekonomskoj literaturi okarakterisao kao znak duboke recesije. Dakle, jugoslavenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju, ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija u kombinaciji s povećanjem ekonomskog iseljavanja stanovništva.



http://--- NO LINKS ---/wp/?p=82756

[-takmac-]

U osamdesetim je sve to došlo na naplatu

Godine 1980. stopa nezaposlenosti iznosila je 13,8%, ne računajući približno milion radnika u inostranstvu. Dalje tokom osamdesetih stopa nezaposlenosti se popela na 17 posto. 60% nezaposlenih činili su mlađi od 25 godina.

Na sve ovo jugoslovenska vlada je u borbi s krizom odgovarala emisijom novca, što je dalje vodilo do astronomske inflacije. Uporedo s ovim dolazilo je i do urušavanja bankarskog sektora, gdje su ljudima preko noći opraštani milionski dugovi ili im je čak omogućeno da na špekulacijama zarade pravo bogatstvo. Banke su svoje dugove nastojale prilagoditi stopi inflacije, ali to nisu mogle primjeniti na ugovore sklopljene ranije gdje su kamate bile fiksirane. Tako su primjerice rate stambenih kredita za nekretnine koje su sedamdestih masovno građene postale smiješno male, a sve je to bankama stvorilo ogromne gubitke. Krajem osamdesetih godina dolazi do bankrota nekoliko velikih preduzeća, što dodatno pojačava utisak da je ekonomija u lošem stanju. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da stavi pod kontrolu inflaciju i masovnih štrajkova širom zemlje zbog zamrzavanja plata, Branko Mikulić u martu 1989. podnosi ostavku na mjesto premijera, koje preuzima Ante Marković.



Pokušaj spašavanja Jugoslavije

Pred pad Berlinskog zida, Ante Marković odlazi u Washington gdje je s predsjednikom SAD-a George H. W. Bushom dogovarao novu finansijsku injekciju za spas ekonomije. U zamjenu za pomoć, Marković se obavezao da će Jugoslavija provesti dubinske ekonomske reforme, koje su uključivale uvođenje nove valute, nova smrzavanja plata, oštre rezove u javnoj potrošnji, stvaranje zakonskog okvira za privlačenje stranih investicija kao i eliminaciju društveno posjedovanih samoupravnih kompanija.

Do kraja godine Marković se fokusirao na provođenje zakona koji su vodili ka tihom ukidanju samoupravljanja i uvođenju privatnog vlasništva u kompanije. Iako je dozvoljeno da javne kompanije budu dijelom privatizovane, uglavnom kroz ulaganja, koncept društvenog vlasništva i radničkih vijeća još uvijek je sačuvan.

Do kraja 1989.godine inflacija u Jugoslaviji je dostigla 1.000%. Na posljedni dan Stare godine 1989., Ante Marković je predstavio svoj program ekonomskih reformi. Deset hiljada dinara postalo je „jedan dinar“, fiksiran za njemačku marku po stopi sedam dinara za jednu marku. Iznenadni kraj inflacije donio je veliko olakšanje za bankarski sistem. Vlasništvo i razmjena stranih deviza su deregulisani, što je, s realnim tečajem, privuklo devize u banke. Ipak, na kraju osamdesetih postalo je jasno da vlada Ante Markovića ima sve manje političke moći da svoje ideje provede u praksu.

Onda je došla devedeseta

Godine 1990. zahvaljujući prethodno donešenim zakonima, Marković je predstavio program privatizacije kojim je omogućeno upravama kompanija da inciraju privatizaciju, uglavnom kroz sistem interne raspodjele udjela u vlasništvu, kojim se u početku nije moglo trgovati na berzi. Drugim riječima, ovo je značilo da bi se privatizacija vršila tako što bi se vlasništvo nad firmom dalo radnicima i menadžerima koji u njoj rade, i kojima bi dionice mogle biti ponuđene uz popust. Ovaj proces jugoslovensko rukovodstvo nazivalo je „transformacijom vlasništva“ opisujući time prelazak javnog vlasništva u privatne ruke.

Reforme Ante Markovića u kratkom periodu su počele davati rezultate. U aprilu 1990. mjesečna stopa inflacije pala je na nulu, izvoz i uvoz su povećani, a devizne rezerve povećane za 3 milijarde dolara. Ipak, industrijska proizvodnja pala je za 8,7%, dok su visoki porezi onemogućavali mnoga preduzeća da isplate čak i „zamrznute plate“. No situacija u zemlji na političkom planu nije ni najmanje bila ružičasta. Nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije početkom godine, Jugoslaviju su očekivali prvi demokratski izbori. Kao alternativu bujajućim nacionalizmima na svim stranama, Ante Marković je osnovao vlastitu stranku – Savez reformskih snaga koja je nudila projugoslovensku orijentaciju i reformski kurs.

No ubrzo mu ni ekonomski pokazatelji više neće ići na ruku. Inflacija je sredinom godine ponovo počela, dostižući 8% u septembru i oktobru. Markovićeve reforme i program mjera štednje naišli su na žestok otpor kako kod ostalih struktura federalnih vlasti tako i pojedinačnih rukovodstava republika. U tom smislu posebno je slikovit potez koje je napravilo rukovodstvo SR Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Markovićev program obuzdavanja inflacije je uz asistenciju rukovostva AP Vojvodine čije je rukovodstvo kontrolisano kao satelit, otvoreno je odbijen. S druge strane, Srbija uvodi carine na uvoz iz Slovenije i Hrvatske te na svoju ruku uzima sredstva iz banaka za finansiranje povećanja plata, penzija, bonusa državnih službenika i subvencioniranje firmi koje su trpile gubitke.

Bilo je jasno da Marković nema političku moć ni podršku da svoje reforme provede do kraja, te da ni Jugoslavija kao cjelina naprosto više ne funkcioniše, što će definitivno biti potvrđeno naredne godine otcjepljenjem Hrvatske i Slovenije i početkom krvavih ratova.

Kraj 1990. Jugoslavija je dočekala s padom BDP-a od čitavnih 11,6%.

Stranka Ante Marković ni u jednoj republici na izborima nije uspjela osvojiti dvocifren procenat glasova.

http://www.kameni-spavac.com/index.php/ ... olitickoj/