Zanimljivo

[Moenx]

Kapetan Dimitrije Tucović



Mobilisan je 1912. te je kao rezervni oficir I pešadijskog puka Moravske divizije prvog poziva učestvovao u balkanskim ratovima i srpskom vojnom pohodu na Albaniju.[9] Tucović je sa srpskom vojskom prešao Albaniju sve do Elbasana. Kada su zauzeli u većinski albansku varoš Đakovicu, prokomentarisao je: "Ušli smo u tuđu zemlju".[17] Kao svedok pokolja albanskog stanovništva u novopripojenim oblastima, Tucović je opominjao da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“.[18]

Povratkom iz vojske 1913. ponovo zauzima aktivno mesto u radničkom pokretu. Postao je član Međunarodnog socijalističkog biroa 1914.[9] U praskozorje Prvog svetskog rata boravi u Berlinu sa namjerom da doktorira. Međutim, Austro-Ugarska je 1914. objavila rat Srbiji i Tucović se vraća u domovinu, gde stupa u srpsku vojsku i učestvuje u početnim pobedama nad Austro-Ugarskom. Tucović je tokom čitavog ratnog perioda, sve do svoje pogibije, pedantno vodio ratni dnevnik. Četiri dana pred smrt pisao je o bezakonju koje je zavladalo u redovima vojske:

„Na Jučerašnjem maršu pokazalo se u punoj svetlostl besnilo ratnih strasti. Vojnici su izgubili svaki čovečanski osećaj i kao besni psi jure rojem pored druma od kuće do kuće, tražeći šta će opljačkati. Deca i žene uzaman zapomažu da spasu što imaju, dok ih naperena puška u grudi ne ućutka. Gledao sam kako jedan vojnik svlači s dece na kolima koja beže ponjavu i preti majci da će je ubiti ako bude zapomagala. Jedan trese košnicu, drugi prosipa rakiju, treći vadi hleb iz vatre. Nastao je takav haos kao da ova zemlja ne postoji i kao da niko nikoga ne pripoznaje.[19]“
(Tucovićev ratni dnevik, 16. novembra 1914. godine)

Dimitrije Tucović ocenjuje da je srpska buržoazija proklamujući osvajačku politiku prema Albaniji "prvi put sa lica srpskog naroda skinula veo jedne poštene nacije koja se bori za svoje oslobođenje". On podseća da je Srbija htela izlazak na more i jednu svoju koloniju, ali je ostala bez izlaska na more a od zamišljene kolonije stvorila je krvnoga neprijatelja. Tucović zaključuje da je "bezgranično neprijateljstvo" albanskog naroda prema Srbiji prvi rezultat albanaske politike srpske vlade. Drugi još opasniji rezultat je "odgurivanje Albanije u šake Italije i Austro-Ugarske", dve na zapadnom Balkanu najzainteresovanije velike sile.

Sjajan lik

[Haman2]

OSUĐENI ZA FINANSIRANJE TERORIZMA: Njihov sin je najpoznatiji evropski ISIL-ovac, zloglasni Jihadi Jack
Roditeljima je rako da ide učiti arapski u Jordan, a onda im se javio iz Sirije i rekao da se priključio teroristima Islamske države



John Letts, 58- godišnji farmer koji uzgaja organsko povrće i bivša djelatnica u humanitarnoj organizaciji Oxfam, 57-godišnja Sally Lane, nisu mogli vjerovati da je njihov 18-godišnji sin Jack postao opasni ekstremist i pripadnik zloglasnog ISIL-a. Samo su mu dopustili da putuje svijetom i nisu htjeli vjerovati da je od svih destinacija na svijetu odabrao otići baš u Siriju. Pokušali su mu poslati džeparac.

Ukupno 1723 funte da mu se nađe pri ruci iako im je policija tri puta dolazila na vrata i govorila im gdje im je sin i znali su šta rade ako mu šalju novac. Zanemarili su upozorenja. Tužiteljica Alison Morgan rekla je da je par, iz Oxforda, "zatvorio oči pred očiglednim" - da se njihov sin pridružio terorističkoj grupi ubojica. Bilo je to u trenutku kad su mu poslali prve 223 funte u septembru 2015. godine.

Njihov sin, za kojeg su tvrdili da boluje od opsesivno kompulzivnog poremećaja bio je zarobljen u Raqqi i do decembra 2015. pokušali su mu poslati još novca, a kako su tvrdili na sudu, radili su to pod 'prisilom' jer su se bojali da je u smrtnoj opasnosti.

"Radili smo ono što bi napravio svaki roditelj"

Porota je raspravljala 20 sati i na kraju su roditelje Jihadi Jacka, najpoznatijeg ISIL-ovog teroriste iz Europe, proglasili krivima jer su finansirali terorizam, objavili su britanski mediji.

Javnost je bila prisutna na suđenju i bilo je uzdaha, ali niko nije reagirao na presudu. Osuđeni su na 15 mjeseci zatvora što im je smanjeno na 12. Nakon što su izašli sa suda, roditelji Jihadi Jacka rekli su da ih je vlada iznevjerila jer su više puta tražili pomoć u vraćanju sina iz Sirije:

"Mi smo osuđeni za ono što bi svaki roditelj učinio kad je život njegovog djeteta u opasnosti. Želimo pojasniti da nismo osuđeni za finansiranje terorizma. Osuđeni smo zbog slanja novca našem sinu tamo gdje postoje opravdani razlozi za sumnju da je novac možda upotrijebljen u terorističke svrhe. Niko tijekom našeg suđenja nije čak ni nagovijestio da je 223 funte koje smo zapravo uspjeli poslati Jacku iskorišteno za terorizam. Činjenica da nas je porota oslobodila nekih optužbi jasno pokazuje da su prihvatili da vjerujemo da je život našeg sina u neposrednoj opasnosti. Vlada i policija su nas se odrekli."

Kako su rekli, u potpunosti su surađivali s policijom i više puta tražili pomoć, ali umjesto toga su sve te informacije koristili za njihov krivični progon.

"Jack je još uvijek britanski državljanin, a mi smo molili Vladu da nam pomogne da ga dovedemo na sigurno, čak i ako to znači da bi mogao biti procesuiran u Velikoj Britaniji. Ako postoje dokazi da je počinio zločin, onda mu treba suditi. Pošto je pobjegao od ISIL-a, on je u limbu“, govore roditelji Jihadi Jacka.

"Iz vlade su tvrdili da ne mogu učiniti ništa jer je bilo previše opasno putovati u Siriju da bi mu pomogli iako su novinari tamo i vjerujemo da postoje brojni članovi vladinih agencija Ujedinjenog Kraljevstva na terenu u regiji“, branili su svog sina John Letts i Sally Lane i dodali:

"Visoka cijena koju smo danas platili pokazatelj je ljubavi koju imamo prema našoj djeci. Predani smo pomoći Jacku da se vrati kući. Nastavit ćemo s kampanjom kako bismo pomogli onima kojima je Vlada okrenula leđa."

Upozorili ih da mu oduzmu pasoš

Pred sudom su ispričali kako je njihov sin napustio porodičnu kuću 2014. i krenuo na ono što su roditelji mislili da je 'velika avantura' učenja arapskog jezika u Jordanu.

Prije odlaska prijatelj tinejdžera pokušao je upozoriti roditelje na njegov rastući ekstremizam i zamolio ih je da mu oduzmu pasoš. Iz Jordana Jack Letts se preselio u Kuvajt i oženio Asmom, kćerkom plemenskog starješine u Iraku, a zatim je otišao u Siriju.

Lane je kazala porotnicima da je bila 'užasnuta' kad ju je nazvao da kaže da je bio u Siriji u septembru 2014. Rekla je: 'Vrištala sam na njega,' Kako si mogao biti tako glup? Ubit će te. Bit će vam odrubljena glava. John Letts molio je svoga sina da se vrati kući, govoreći mu: "Otac nikada ne bi trebao dočekati mrtvog sina."

Nastavio mu je govoriti da je 'pijun' koji pomaže u širenju mržnje, boli i bijesa, patnje i nasilja. No 2015. policija ih je upozorila da mu prestanu slati novac.

U junu 2015. objavio je na Facebooku da bi želio obaviti 'operaciju mučeništva' na grupi britanskih vojnika i zaprijetio da će odrubiti glavu njegovom starom školskom prijatelju Linusu Doubtfireu, koji se pridružio britanskoj vojsci.


Kad su ga roditelji kontaktirali, rekao je: 'Sa zadovoljstvom bih lično ubio svakoga iz Linusovih jedinica ... Iskreno želim odrezati Linusovu glavu.'

Tužiteljica Morgan je rekla da je "smiješno" tvrditi da je poruku postavio neko drugi koristeći Jackov profil, jer je čak znao ime porodične mačke. U to je vrijeme Lane u poruci svom sinu priznao da je "naivno od nas da vjerujemo" da on nije borac.

Optuženici su se također savjetovali s akademskim stručnjakom koji im je rekao da je "vrlo nevjerojatno" da Jack Letts nije sudjelovao u vojnim aktivnostima. Usprkos svim dokazima, Lane je poslala 223 funte sinu a nakon što joj je on dao svoju riječ da novac neće imati nikakve veze s džihadom.

Prvi Britanac u ISIL-u

Policija je uputila i drugo upozorenje, rekavši Lane da je "slanje novca Jacku isto što i slanje novca Isilu". Međutim, u decembru 2015. Jack Letts je počeo govoriti da bi volio napustiti Siriju i da je 'država velika zabluda'. ​​U međuvremenu je uhapšen i trenutno robija u kurdskom zatvoru, a sudbina mu je neizvjesna.

Jack Letts bio je pristojan dečko, no Jihadi Jack, u kojeg se pretvorio, prvi je bijeli Britanac koji se pridružio ISIL-u i dolazi iz liberalne visokoobrazovane obitelji, pa njegovi roditelji nisu mogli vjerovati da je njihov sin zastranio.

Jack je bio pristojan dečko koji se ponašao kao svaki tipičan mladić njegovih godina. Navijao je za omiljeni nogometni klub (Liverpool), trenirao nogomet u lokalnoj momčadi, povremeno pio i pušio marihuanu, nije se tukao i ničim drugim pretjerano isticao u masi.Jihadi Jack | Author: Screenshot Youtube

Njegova majka je bila urednica u izdavačkoj kući, a otac Kanađanin koji je tijekom poslijediplomskog studija u Engleskoj upoznao buduću suprugu i odlučio ostati.

Njegov otac - John - prvotno je pomagao u proizvodnji agrikulturnih hemikalija za američke multinacionalne kompanije, da bi zatim napustio taj svijet i bacio se na organsku proizvodnju žitarica (za što je čak dobio i nagradu princa Chalesa za održive metode održavanja farmi).

Oca mu mnogi nazivaju ekscentričnim, no svi su saglasni da je Jack odrastao u liberalnoj obitelji u kojoj su mu roditelji dozvolili da sam odabere kojoj religiji želi pripadati, iako je kršten nakon rođenja.

Iz zatvora poručio: Bio sam budala

Tako je naivan mladić počeo proučavati islam i pao u ruke Abdullaha, koji je vrebao mlade ljude u lokalnoj džamiji kako bi ih radikalizirao i oprao im mozak.

Jackovi roditelji nisu primijetili taj proces radikalizacije, iako je Jack na Facebooku proglasio budalama sve koji su žalovali za pariškim žrtvama i izjavio da su ISIL-ovi militanti koji su ubili britanske vojnike pravi junaci.

Gotovo svi koji poznaju Jacka tvrde da je oduvijek bio pacifist i da je nemoguće da je uzeo oružje u ruke, no kao da zanemaruju činjenicu da se ljudi mogu promijeniti, pogotovo pod lošim utjecajem.

Jack je roditeljima rekao da odlazi u Kuvajt vježbati arapski jezik, no čini se da je u septembru 2014., kad je imao svega 19 godina, završio u Siriji.


Iako njegovi roditelji i dalje žive u uvjerenju da se on ondje bavio humanitarnim radom, stručnjaci ističu da je taj stav vrlo naivan, jer bijeli Englez bi bio previše važan džihadistima da ga tek tako puste na miru.

Oni bi prije s njim učinili jednu od ovih stvari: prisilili ga da se bori, iskoristili u propagandnim video snimcima ili ga javno smaknuli zbog špijuniranja. Pa ipak, roditelji tvrde da se redovno čuju s njim, da je dobro i nije radikalnih svjetonazora kao što se priča.

Pričalo se isto tako da se oženio i da ima djecu, no on sve poriče. Barem pred roditeljima, jer neki izvori tvrde da je njima pričao jednu priču, a prijateljima drugu.

Sad kad je u kurdskom zatvoru, dao je intervju u kojem tvrdi da je bio budala i da se može reći da je bio terorist, ali zapravo da to nije istina jer se odlučio vratiti i napustiti ISIL. No, naknadna pamet nije dovoljna.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/118 ... _jack.html

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate VIDEO

[Haman2]

[quote]FEDERALNA PRIVREDA U BROJKAMA: Najveći izvoznik Zenički ArcelorMittal, najveći profit tuzlanski Bingo, najveći gubitaš mostarski Aluminij

Federacija BiH ima tri milijardera (računajući po ostvarenom bruto prihodu) a među njima su dva iz oblasti energetike - HoldIna i Elektroprivreda BiH, te jedan iz oblasti trgovine i proizvodnje - tuzlanski Bingo u privatnom vlasništvu bh. poduzetnika Senada Džambića.



Autoceste FBiH su preduzeće sa najvećom ostvarenom dobiti u 2018. godini u Federaciji BiH, najveći gubitaš je mostarski Aluminij, dok je HoldIna preduzeće sa najvećim ostvarenim prihodima, izvještava Indikator.ba na osnovu podataka Finansijsko-informatičke agencije FBiH.

Javno preduzeće Autoceste FBiH ostvarilo je dobit od 117,5 miliona KM, "potukavši" ostala, uglavnom privatna preduzeća po profitabilnosti, ali ovaj uspjeh najvećim dijelom može zahvaliti povećanim prihodima od akciza usljed povećanja akciza za naftne derivate za finansiranje izgradnje cesta i autocesta.

Najprofitabilnije privatno preduzeće je Bingo Tuzla, koje je ostvarilo dobit od 76,4 miliona KM, a čemu je doprinijelo njegovih 6.845 radnika, po čemu je ovo provatno preduzeće u vlasništvu poduzetnik Senada Džambića i najveći poslodavac u Federacciji BiH ali i cijeloj džavi.

Slijede BH Telecom sa 56,2 miliona KM dobiti i JP Elektroprivreda BiH sa 52,4 miliona KM. Top pet najprofitabilnijih preduzeća zaokružuje Premier World Sport Čitluk sa dobiti od 46,4 miliona. Na listi potom sljede Lager Posušje (45,6 miliona KM dobiti), JP Ceste FBiH (38,08 mil KM), FIS Vitez (34,4 mil KM), Violeta Grude (31,7 mil KM) i Coca-Cola HBC BH 30,4 mil KM.

Najveći gubitaš je mostarski Aluminij sa minusom od 70,4 miliona KM, i akumiloranim gubitkom od oko 380 miliona KM, a u top pet nalaze se i dva društva posrnulog Agrokora u Bosni i Hercegovini - Ledo Čitluk na drugom mjestu sa gubitkom od 41,5 miliona KM i Konzum Sarajevo na četvrtom mjestu sa 25,4 miliona KM. Između Leda i Konzuma na trećem mjestu najvećih gubitaša nalazi se Hidrogradnja Sarajevo u stečaju koja je lani bila u "crvenom" 40,3 miliona KM.

Top pet najvećih gubitaša zaokružuje zavisno preduzeće holdinga EP BIH Rudnici Kreka Tuzla sa manjkom prihoda nad rashodima od 25,4 miliona KM. Na listi najvećih gubitaša potom slijede KJKP Gras sa gubitkom od 22,9 miliona KM, PINK BH Company, 21,5 miliona KM, BHRT 21,0 mil KM, Buba Comerce Vitez 18,4 miliona KM i Aspek Sarajevo 16,5 miliona KM.

Društvo sa najvećim ukupnim prihodom je Holdina Sarajevo (1,18 mlrd KM) nadmašivši druga dva velika preduzeća s prihodom iznad milijerde KM. Riječ je o tuzlanskom Bingu čojijeprošlogodišnji prihod iznosio 1,11 moliijardi KM i Elektoprivreda BiH sa 1,06 milijardi KM.

ArcelorMittal Zenica je na četvrtom mjestu s bruto prihodom od 751,8 miliona KM, a na peetommjestu je Aluminij sa 539,9 miliona bruto prihoda. Šesto najveće preduzeće po prihodima je HIFA Oil Tešanj sa ostvarenih 522,1 mil KM, a slijede Petrol BH Oil Company sa 518,1 mil KM, BH Telecom Sarajevo sa 500,1 mil KM, Boreas Kreševo sa 489,2 mil KM i Elektroprivreda HZHB sa 449,2 mil KM.

Po prihodima od izvoza ArcelorMittal je vodeći sa 449,4 miliona KM, a slijede ga Aluminij Mostar sa 389,2 miliona KM i Global Ispat Koskna industrija Lukavac sa 332,4 miliona KM.

Neki od najvećih izvoznika su ujedno i najveći gubitaši. Prefnjači mostarski Aluminija koji je u prošloj godini imao "minus" od 70,4 miliona KM, tako da je ukupni gubitak ove preduzeća premašio 388 miliona KM. U "crvenom" su završili i zenički ArcelorMittal 3,3 miliona KM i Global Ispat Koskna industrija Lukavac 9,3 miliona KM.

Među kompanijama najvećim izvoznicima koje su ujedno i uspješno poslovale prednjači Prevent BH Nijaza hastora sa 286,6 mil KM prihoda od izvoza i ostvarenom dobiti od 25 miliona KM i Sisecam Soda Lukavac u vlasništvu turskih investitora sa 200,9 mil KM prihoda od izvoza i dobiti od 19,8 mil KM.

Na listi najvećih izvoznika još su i Natron Hayat Maglaj (135,7 mil KM), Bosnalijek Sarajevo (121,0 mil KM), Igman Konjic 104,7 mil KM , Hifa Oil 97,9 mil KM i Miviko Posušje sa 71,8 miliona KM.[/quote]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/118 ... minij.html

[Haman2]

Najjače sredstvo protiv negiranja su presude Haškog tribunala!


Foto: Avangarda.ba

"Evropska unija i Ujedinjene nacije stajat će rame uz rame sa vama” u borbi protiv negatora genocida i holokausta, poručio je na Konferenciji Carmel Agius, predsjednik Mehanizma; ...

... Serge Brammertz, glavni haški tužitelj, bio je više no jasan: “Ako neko kaže da trebaju neke komisije, samo je jedan odgovor: pogledajte presude ICTY-a i sve će vam biti jasno. Prihvatanje presuda je jedini put u budućnost. Negiranje više ne smije biti tolerirano. Što je dosta – dosta je!”; “Negiranje genocida i holokausta predstavlja napad na čovječanstvo i to mora biti zaustavljeno!”, poruka je Adama Dienga, specijalnog savjetnika generalnog sekretara UN-a za prevenciju genocida; Olufemi Elias, prvi čovjek Sekretarijata Mehanizma istakao je: “Mora se uspostaviti narativ činjenica koji će negirati svako osporavanje presuđenih činjenica!”; Negatori su “ljudi koji paradiraju kao ugledni akademici, imaju institute, časopise, radove, ali i novo ime – umjesto nacista, oni se danas zovu revizionistima” – objasnila je američka profesorica Deborah Lipstadt. Među zaključcima učesnika Konferencije navodi se da se ponovo pozivaju negatori genocida i holokausta da prestanu sa negiranjem sudski utvrđenih činjenica, glorifikacijom zločina i zločinaca, nametanjem narativa i revizionizmom; imajući u vidu haško naslijeđe, kao i rezolucije Evropskog parlamenta, rezolucije brojnih država usvojenih na osnovu presuđenih činjenica, izvještaje ICTY/MICT-a upućenih Vijeću sigurnosti UN-a, kao i izvještaje visokog predstavnika upućenih generalnom sekretaru UN-a, zahtjevamo od svih negatora, među kojima su danas najglasniji i najizraženiji Republika Srbija, bh. entitet Republika Srpska, Ruska Federacija, ali i druge države i pojedince koji negiraju presuđene činjenice, da prestanu s tim...

Ako bi se godinama unazad analiziralo šta je to što je dovelo do negiranja činjenica utvrđenih u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, sigurno je da bi se moglo navesti više razloga, no mnogi bi se složili da je jedan od ključnih bio promjena politike SAD-a i Evropske unije prema regionu zapadnog Balkana, politika koja je u prvi plan stavila mir i sigurnost žrtvujući tome pravo i pravdu. Tom zaokretu je prethodio dugogodišnji rad Haškog tribunala, izrečene presude, kao i hapšenje zadnjih haških bjegunaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića (koji su se skrivali u Srbiji), što je civiliziranom Zapadu, koji počiva na temeljima vladavine prava, bilo dovoljno da (naivno) povjeruje kako će to u regionu dovesti do procesa suočavanja s prošlošću, katarze i izgradnje zajedničke budućnosti.

No, napuštanjem politike uslovljavanja, koju su zajednički provodile i SAD i EU, i stavljanjem Srbije u poziciju lidera regiona, kao ključnog faktora za mir i sigurnost (o čemu su u Bruxellesu zvanično govorili i najviši lideri EU), politike koje su dovele do sukoba devedestih ponovo su počele biti sve glasnije, a “nove” vođe (sigurne da su zbog svojih uticaja na nacionalna pravosuđa zaštićeni) krenuli su otvoreno s nametanjem svojih narativa, interpretirajući i negirajući presuđene činjenice u Haagu. Uvidjevši s vremenom da to mogu raditi bez ikakvih posljedica, a da pri tome i dalje mogu biti zvanični partneri Bruxellesa (licemjerno i deklarativno zagovarajući vladavinu prava i druge zapadne vrijednosti), od sve izraženijeg negiranja prešli su na revizionizam u kome, zajedno s drugim elitama – prvenstveno akademskim, religijskim i medijskim – pokušavaju potpuno promijeniti činjenice o prošlosti, negirajući sve presuđene činjenice, pa i one o počinjenom genocidu. Da li su time “osigurani” mir i sigurnost u regionu?

U Sarajevu je 20. i 21. juna održana IV međunarodna konferencija “Stop negiranju genocida i holokausta” koju su organizirali Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženja žrtava i svjedoka genocida. Cilj organizatora bio je da doprinesu podizanju svijesti o počinjenim zločinima, suočavanju mladih generacija s prošlošću, te da promoviraju poštivanje ljudskih prava. Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida naglasio je da konferencijom žele da pokažu kako su tekli sudski procesi, kako su donošene presude, i da okupe mlade ljude iz cijele regije: “Govorit ćemo kako zaustaviti sve veće i bezobraznije nastupe negatora genocida, ali i sve veće i sve šire negiranje holokausta koje je u Evropi uzelo maha”. Po Tahiroviću usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida najadekvatnije je rješenje za prostore Balkana. Upravo u svom uvodnom izlaganju je i Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH, istakao potrebu i značaj sankcioniranja genocida i zatražio usvajanje zakona o negiranju, navodeći kako je opet pokrenuta inicijativa u Parlamentu BiH za izmjenu Krivičnog zakona BiH, a koju je pokrenuo Dragan Miletić iz kluba hrvatskih zastupnika. Džaferović je pozvao je visokog predstavnika da nametne zakon o negiranju genocida i holokausta.

“Što je dosta – dosta je!”

Učesnici Konferencije, među kojima su bili i glavni haški tužitelj Serge Brammertz i Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Haagu (MRMKS), nisu imali nikakvih dilema oko toga da posljedice negiranja genocida predstavljaju ozbiljno narušavanje mira i sigurnosti u regionu.

U svom uvodnom izlaganju Agius je govoreći o negiranju genocida, i istučući kako “moramo raditi na sprečavanju širenja ovog otrova”, rekao kako negiranje genocida ima više oblika – od političkog diskursa, preko medija do obrazovnog sistema i naveo četiri načina borbe protiv negiranja. Na prvom mjestu je istakao važnost procesuiranja ratnih zločinaca, govoreći o onome što je uradio ICTY i istučući važnost onoga što rade domaći sudovi. Upravo o radu domaćih sudova u svom izlaganju je govorila Munira Subašić, ocjenjujući njihov rad nulom i pozivajući Gordanu Tadić, glavnu tužiteljicu Tužiteljstva BiH, koja je sjedila u prvom redu, da čuje pozive i glas žrtava i da počnu procesuirati počinioce genocida, visoko rangirane počinioce, a ne samo one nižih nivoa.

Po Agiusu na drugom mjestu u borbi protiv negiranja jesu politički lideri i civilno društvo, pogotovo mediji čija je uloga bitna u izvještavanju javnosti o istini, u čemu će, po njemu, “Evropska unija i Ujedinjene nacije stajati rame uz rame sa vama”. Govorio je i o važnoj ulozi žrtava, njihovoj borbi da se sazna istina i procesuiranju odgovornih. Treći način borbe protiv negiranja, po njemu je reforma obrazovanja, pri čemu je priznao da je šteta već počinjena jer su generacije Srba obrazovane na uvjerenju da je Srebrenica izmišljena protiv srpskog naroda. I četvrto, po Agiusu, države moraju krivično procesuirati one koji negiraju genocid, pri čemu je upozorio da će negatori biti agresivni i uporni koliko su surovi bili i počinioci genocida, ali je zaključio: “Istorija je na strani pravde, mi ćemo pobijediti”.

Serge Brammerz, koji već dugo javnosti u regionu upozorava na negiranje presuđenih činjenica i izostanak progona ratnih zločinaca, u svom izlaganju je govorio o glorificiranju ratnih zločinaca i stvaranju heroja od njih, navodeći da je to govor mržnje i da to ponižava žrtve. Ukazao je da se situacija i pogoršala zadnjih godina, navodeći i primjer formiranja komisija u Republici Srpskoj: “Ako neko kaže da trebaju neke komisije, samo je jedan odgovor: pogledajte presude ICTY-a i sve će vam biti jasno. Prihvatanje presuda je jedini put u budućnost.” Po njemu je “nedopustivo negiranje političara”, a na kraju izlaganja je poručio: “Negiranje više ne smije biti tolesirano. Što je dosta – dosta je!”

I Olufemi Elias, prvi čovjek Sekretarijata Mehanizma, nije imao nikakvih dilema oko toga da pojava raznih narativa u regionu ima za cilj osporavanje presuđenih činjenica, a po njemu omogućavanje tih narativa podržava patnje žrtava. Naglasio je: “Mora se uspostaviti narativ činjenica koji će negirati svako osporavanje presuđenih činjenica!”, istučući važnost haškog naslijeđa, u kome je i veliki broj utvrđenih činjenica koje jasno dokazuju da je postojala namjera da se počini genocid u Srebrenici.

Video porukom Adama Dieng, specijalni savjetnik generalnog sekretara UN-a za prevenciju genocida, obratio se učesnicima Konferencije jasno poručujući: “Negiranje genocida i holokausta predstavlja napad na čovječanstvo i to mora biti zaustavljeno!”

Prvi korak pomirenja – sjećanje

Iz ovih uvodnih izlaganja jasno je da čelni ljudi Mehanizma, ali i UN-a, nemaju nikakvih dilema oko toga da negiranje genocida i holkausta mora biti zaustavljeno, kao i ko su negatori i kako treba djelovati protiv njih. No, za djelovanje na koje oni pozivaju neophodna je politička podrška. A da li političari prepoznaju do čega su negiranje i revizionizam doveli, kakve opasnosti to predstavlja i koliko je bitno što prije poduzeti konkretne mjere? Odgovori na neka od ovih pitanja mogla su se čuti na drugom panelu u izlaganjima Valentina Inzka, visokog predstavnika za BiH i Amira Ahmića, oficira za vezu BiH s MRMKS.

Već na početku svog izlaganja Inzko je bio više no jasan: “Ne možete negirati genocid i biti Evropljanin!” Govorio je dalje o negiraju i revizionizmu, potvrđujući da tome svjedočimo u BiH, važnosti preventivnog djelovanja, obrazovanju... pozivajući se na vrijednosti koje podražava njegova zemlja Austrija, ali i Evropa, te poručujući: “Mi ćemo zakopati mrtve, ali nećemo zakopati prošlost – prvi korak pomirenja je sjećanje.” Inzkovo izlaganje govorilo je o empatiji prema žrtvama, uvažavanju evropskih normi među kojima je prihvatanje presuda... No, ono što zabrinjava u tom govoru jeste da je on, ipak, visoki predstavnik u BiH i da se od njega očekuje da preduzme i neke konkretnije korake. Upravo nakon ostalih izlaganja i diskusije, u kojima je više puta ponovljeno da se od visokog predstavnika očekuje nametanje zakona o zabrani negiranja genocida i holokausta u BiH ukoliko političari zbog opstrukcija iz RS-a ne žele to učiniti, Inzko je izjavio: “Pitajte me iduće godine u ovo vrijeme šta sam uradio.”

Analizirajući izvještaje prvih ljudi ICTY/MICT-a, rezolucije Evropskog parlamenta, ali i visokog predstavnika u BiH, Ahmić je naglasio da je u svima njima vidljivo upozoravanje na negiranje genocida u BiH koje je, po njemu, počelo intenzivno 2004. nakon presude Radislavu Krstiću koji je osuđen za genocid u Srebrenici. Navodeći zaključak sa zadnje sjednice PIC-a u kome se navodi da potpuna saradnja sa Mehanizmom uključuje i poštivanje presuda koje su donijeli Haški tribunal i ovaj mehanizam, te da PIC osuđuje formiranje komisija za Srebrenicu i Sarajevo od strane Vlade RS-a, obzirom na izvještaje predsjednika ICTY/MICT-a i glavnog tužitelja, kao i visokog predstavnika, istakao je kako mu nije jasno kakve informacije još trebaju da bi se uradilo nešto konkretno na zaustavljaju negiranja genocida.

Da se, ipak, mogu preduzeti konkretni koraci, kad postoji politička volja, potvrđuje primjer evropskog zastupnika iz Slovenije, Igora Šoltesa, zahvaljujući čijem amandmanu je usvojena rezolucija po kojoj Srbija neće moći postati članica EU bez prihvatanja haških presuda. Navodeći to kao pozitivan primjer Šoltes je u svom izlaganju na Konferenciji rekao da je i pored usvojenih rezolucija potrebno intenzivirati borbu protiv negiranja genocida: “Ne ubijaju samo bajonet i puška. Ubija i riječ”. Po bivšem haškom tužitelju Alanu Tigeru, kako je rekao u svom izlaganju na Konferenciji, presude Haškog tribunala upravo su sredstvo za suprotstavljanje negiranju: “Negiranju uvijek prethodi pokušaj uništavanja dokaza. Takav je slučaj i kada je u pitanju genocid u Srebrenici i zbog toga je naslijeđe MKSJ-a i MRMKS-a od izuzetne važnosti, i ono se mora prenositi. Materijali sudova će biti beskorisni ako ih nove generacije ne budu koristile u borbi protiv negiranja genocida.”

“Vukovi u jagnjećoj koži”

O samim negatorima je, također, bilo puno govora na Konferenciji. O onima koji negiraju holokaust govorio je Elias Tauber iz Jevrejske zajednice podsjećajući da danas većina u BiH malo znao o holokaustu i navodeći primjer: “Većina ne zna kako je sproveden holokaust u BiH. Zaboravlja se da je provođen putem zakonske regulative na način koji je preslikan iz nacističke Njemačke u Nezavisnu državu Hrvatsku.”

O negatorima je govorila i Deborah Lipstadt, američka povjesničarka i profesorica studija holokausta. Obraćajući se učesnicima Konferencije video porukom istakla je kako su negatori “vukovi u jagnjećoj koži”: “Ne hodaju u uniformama i ne nose svastike, ali suštinski se ne razlikuju od nekadašnjih počinilaca holokausta. To su ljudi koji paradiraju kao ugledni akademici, imaju institute, časopise, radove, ali i novo ime – umjesto nacista, oni se danas zovu revizionistima.” Govorila je i o slučaju tužbe koju je protiv nje podnio David Irving zbog njenih optužbi da negira holokaust, što on i jeste radio. Sudski se borila i pobijedila. (O ovom slučaju je snimljen i film u Americi.)

O negiranju su na konferenciji govorili i drugi učesnici. Bivši reis Mustafa Cerić povodom Konferencije je u suradnji sa žrtvama pripremio brošuru u kojoj se objašnjava suština negiranja holokausta i genocida sa izuzetno rijetkim fotografijama žrtva holokausta. Zijad Bećirević, direktor Ifimesa iz Slovenije je ukazao na obaveze međunarodne zajednice u pogledu sankcioniranja genocida, ali i obaveze državnih organa u BiH koji moraju institucionalno organizirati borbu protiv negiranja genocida, jer žrtve očekuju državnu pomoć i angažman i kroz institucije sistema, a ne da se borba protiv negiranja vodi samo preko organizacija žrtava. Na panelu na kome su govorile žrtve, čula su se potresna svjedočenja, ali i vidjela snaga tih ljudi koji su svojim svjedočenjima dali veliki doprinos u sudskim procesima. Profesor Emir Turkušic je govorio o svojim raspravama s Radovanom Karadžićem tokom svjedočenja, među kojima pominjući onu kad mu je Karadžić rekao da su dokumenti pisani na srpskom, a on mu kao svjedok odgovorio da je lično pisao te dokumente i to na bosanskom jeziku, no Karadžić je ponavljao da su na srpskom, čime ga je, kaže, pokušavao vrijeđati i ponižavati u sudnici, no on nije pristajao na to i siguran je da je iz tih diskusija izašao kao pobjednik.

Učesnici konferencije su na kraju podržali zaključke po kojima se: 1. Ponovo pozivaju negatori genocida i holokausta da prestanu sa negiranjem sudski utvrđenih činjenica, glorifikacijom zločina i zločinaca, nametanjem narativa i revizionizmom; 2. Imajući u vidu haško naslijeđe, kao i rezolucije Evropskog parlamenta, rezolucije brojnih država usvojenih na osnovu presuđenih činjenica, izvještaje ICTY/MICT-a upućenih Vijeću sigurnosti UN, kao i izvještaje visokog predstavnika upućenih generalnom sekretaru UN-a, zahtjevamo od svih negatora, među kojima su danas najglasniji i najizraženiji Republika Srbija, bh. entitet Republika Srpska, Ruska Federacija, ali i druge države i pojedince, da prestanu s negiranjem presuđenih činjenica; 3. Podržava se rad MICT-a da do kraja dovede procese koji su u toku, poštujući najviše međunarodne standarde kako bi se ostvarila pravda. Podržavaju se dalje aktivnosti MICT-a usmjerene na identifikaciji i dokumentiranju svih oblika negacije sudskih utvrđenih činjenica; 4. Tražimo da državni organi BiH hitno preduzmu sve raspoložive mjere i radnje u cilju zaustavljanja negiranja genocida i holokausta, a posebno pozivamo Parlament BiH da usvoji Zakon o zabrani negiranja genocida i holokausta. Ukoliko Parlament BiH ne usvoji navedeni zakon do kraja ove godine, zahtjevamo od visokog predstavnika da nametne zakon; 5. Tražimo od međunarodne zajednice da hitno osigura regionalnu suradnju u progonu ratnih zločinaca i da pravosudni organi BiH, na čelu s Tužiteljstvom BiH hitno počnu primjenjivati naslijeđe ICTY/MICT-a; 6. Tražimo da pravosudni organi BiH na čelu s Tužiteljstvom BiH hitno usvoje preporuke i izvještaje međunarodnih institucija i zahtjeve udruženja žrtava i nevladinih organizacija za procesuiranje ratnih zločinaca.


(Vijesti.ba / Avangarda.ba)

[Novak20]

Interesantno i šokantno. Pod uvjetom da je istina.

https://www.dnevnik.ba/vijesti/bosnjack ... a-migrante

Na portalu Antimigrant objavljen je komentar jednog od vodećih bošnjačkih intelektualaca Fatmira Alispahića pod naslovom: “Bošnjaci moraju odmah početi napade na migrante!”, prenosi Ero.tel.

Komentar, koji je s razlogom šokirao javnost, prenosimo u cijelosti bez uredničkih i lektorskih intervencija. I naravno da se ne slažemo s ovim, ali neka javnost vidi kako pojedini “intelektualci” razmišljaju:

“Bošnjaci su pred ponorom najveće izdaje u svojoj historiji – jer ova izdaja vodi Bošnjake u nestanak, a hiljadugodišnju državu Bosnu pretvara u geografski pojam.

Šta se događa? Političko i vjersko liderstvo u Bošnjaka aktivno je uključeno u uvoz oko milion migranata u krajeve sa bošnjačkom većinom!

Islamska zajednica finansijski, hutbama, tekstovima i emisijama podstiče ovaj migrantski haos među Bošnjacima. Nekad će se saznati kako se dogodilo da se bošnjačko liderstvo nađe na istom zadatku sa velikosrpskim i velikohrvatskim razarateljima Bosne.

Uvoz agresivnih migrantskih hordi neminovno će rezultirati sukobom sa Bošnjacima, dakle, krvoprolićem, a što će poslužiti kao alibi za s&h secesionizam.

Zbog izdaje Bošnjaka, od strane otete i okupirane Islamske zajednice, od strane paralizirane SDA – Bošnjaci su momentalno poput kurbana: u totalnoj paralizi dočekuju vijest da milion migranata iz “prijateljske” Turske kreće prema Bosni.

Ima li spasa? Ima! Bošnjaci moraju razumjeti da su izdani i prodani – od svojih.

I moraju se braniti. Kako? Tako sto će odbiti poslušnost domacim izdajnicima, tako što će se samoorganizirati i – krenuti u napade na migrante. Te horde migranata treba mlatiti svim sredstvima, treba ih tjerati poput bijesnih kerova, treba im staviti do znanja da među nama neće živjeti – jer ćemo ih mlatiti, tjerati, progoniti – sve dok ne nestanu sa naše zemlje. Važno je početi napade na migrante iz najmanje dva razloga:

kako bi se otvorio proces njihovog povratka;
Kako bi onaj milion bijesnih Isilovaca u Turskoj saznao da ih u Bosni kod Bošnjaka čeka batina i progon, a ne dobrodošlica.
Koliko god ovo bilo okrutno, drugog rješenja nema. Bošnjaci moraju odmah početi napade na migrante! Oko toga nema kompromisa i nema polovičnih rješenja. Dok posljednji migrant ne bude protjeran sa naše zemlje – nema stajanja!”, napisao je u komentaru.

[Haman2]

Odlicno napisan propagandni tekst u reziji protagonista Velike Srbije. Stil i argumeniti tipicno srpski. Toliko povrsnosti i neukosti tesko mozes naci u nekom takstu kao sto je ovaj koga navodno napisa Mr. Fatmir Alispahic. Fatmir ne pise ovakve tekstove a posebno na ovako povrsan nacin.

[horkesh]

Naravno da je to Fatmir napisao. Ne znam samo po čemu ta pisanija ne liči na njega?

Ne samo to, taj čitav site (antimigrant.ba) je Fatmirov. Domene s .ba je lako provjeriti, a ta je registrirana na Fatmira.

[dječak sa šibicama]

http://antimigrant.ba/fatmir-alispahic- ... -migrante/

[Haman2]

Ovaj tekst ne moze napisati Bosnjak. ZASTO? Migranti se salju iz Srbije u BiH i to na prostore sa Bosnjackom vecinom ali obavezno u blizinu granice sa nasim komsijama. Cilj je stvoriti uslove za sukob Bosnjaka i migranata, a komsije ce dostavljati naoruzanje do poslednjeg Bosnjaka i migranta. Iz tog razloga migranata nema u manjem entitetu a nema ih ni na prostorima zamisljene Herceg Bosne.

[Haman2]

SKANDALOZNI INTERVJU MITROPOLITA HRIZOSTOMA RUSKIM NOVINARIMA: "Moralno pravo srpskog naroda je da kaže 'ne' NATO-u, položaji srpske vojske '95. su..."
On je ocijenio da je sadašnjost i budućnost srpskog naroda u Mitropoliji dabrobosanskoj, pa i cijeloj BiH, teška, ali nije obeshrabrujuća.


Mitropolit Hrizostom (Foto: Vijesti.ba)Ratko Mladić (Foto: Arhiv)

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom vjeruje da će političko rukovodstvo Republike Srpske, kao i predstavnici srpskog naroda u Federaciji BiH i zajedničkim organima vlasti u BiH istrajati u politici nepristajanja na vojno uključivanje u NATO.

"Moralno je pravo srpskog naroda da kaže 'ne' NATO-u, jer je NATO bombardovao srpski narod, kako u BiH, tako isto i još više u Srbiji i Crnoj Gori", rekao je mitropolit Hrizostom za "Rusku gazetu"

On je naveo da se Crkva ne bavi ovakvim pitanjima i nema "zvaničnu poziciju" o ovom pitanju, ali episkopi naroda u svojim eparhijama u BiH, "naroda koji živi tragične posljedice NATO bombardovanja, imaju pravo i obavezu da kažu šta misle o ovom pitanju".

"S obzirom na to da sam upućen u posljedice granatiranja naselja i sela sa srpskim narodom i položaja srpske vojske 1995., kategorički smo, ne samo protiv priključenja u NATO, već i protiv takve priče uopšte", rekao je mitropolit Hrizostom.

On je ocijenio da je sadašnjost i budućnost srpskog naroda u Mitropoliji dabrobosanskoj, pa i cijeloj BiH, teška, ali nije obeshrabrujuća.

"Molimo se neprestano - da se složimo u miru i bratskoj ljubavi, u Hristu Gospodu, da se obožimo, da postanemo hristonosci i bogonosci i onda da se umnožimo i napunimo zemlju svoju i vladamo njome.

Bez ovog trojstva nema sreće, niti budućnosti ni za jedan narod, pa ni za srpski", istakao je mitropolit dabrobosanski.

(Vijesti.ba)

On je podsjetio da je Srbija među garantima Dejtonskog sporazuma i da
Republika Srpska i Srbija imaju dobre specijalne veze i odnose, što nije malo da bi više od toga tražili.

[Novak20]

Zanimljivo.


https://faktor.ba/vijest/u-njemackoj-zb ... abaz/41791

U Njemačkoj zbog sumnje da je umiješan u napad u Parizu uhapšen Adis Abaz

Kancelarija javnog tužioca u Dresdenu objavila je da je uhapšen čovjek koji je možda učestvovao u napadu u Parizu prije četiri godine

Muškarac iz Bosne i Hercegovine koji je uhapšen u Njemačkoj zbog terorističkih napada u Parizu 2015. godine je, prema informacijama Faktora, Adis Abaz iz Zenice. On je uhapšen u četvrtak prošle sedmice po potjernici iz Belgije. Radi se o osobi povezanoj sa kriminalnim aktivnostima.

Prethodno je u BiH hapšen u više policijskih akcija zbog organiziranog kriminala u vezi sa međunarodnim švercom oružja, ali i droge. Sud BiH ga je 2011. godine osudio na dvije i po godine zatvora zbog krijumčarenja droge, oružja i vojne opreme.

Sud BiH je u martu ove godine potvrdio optužnicu kojom ga tereti da je formirao i postupao kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, a da su Deni Stanišić, Admir Mahmutagić, Almir Mrkonjić i Sumedin Topčagić postupali kao pripadnici te grupe koja je neovlašteno, radi sticanja imovinske koristi, vršila međunarodnu prodaju i prenos opojnih droga.

Optuženi su, prema optužnici, nudili na prodaju i radi dalje prodaje kupovali, držali, prevozili, prenosili i posredovali u međunardnoj prodaji opojnih droga, slali, isporučivali i na drugi način stavljali u međunarodni promet supstance i preparate koje su propisom proglašene opojnim drogama.

Abaz je inače hapšen i u januaru prošle godine zbog krijumčarenja oružja iz BiH prema Sloveniji, te dalje prema zemljama EU-a. Abazu je tada određen pritvor, ali je brzo ukinut te su mu određene mjere zabrane.

Uhapsili su ga pripadnici Federalne uprave policije, kada su obavljeni pretresi na području Srednjobosanskog i Zeničko-dobojskog kantona.

Tada je iz Tužilaštva BiH saopćeno da je on pod istragom zbog krivičnog djela organiziranog kriminala i neovlaštenog prometa oružjem, vojnom opremom i proizvodima dvojne namjene.

- On je osumnjičen u okviru međunarodne operacije koja se vodi u saradnji sa partnerskim agencijama Republike Slovenije, a sa ciljem otkrivanja i procesuiranja pripadnika organizirane kriminalne grupe, čiji pripadnici se terete za nabavku i krijumčarenje iz BiH prema Republici Sloveniji, te dalje prema zemljama EU-a veće količine automatskog naoružanja i streljiva - saopćeno je tada.

Hapšenje je uslijedilo nakon što je 20-ak dana ranije, na području Slovenije, policija otkrila i zaplijenila vozilo bh. registarskih oznaka, specijalno prepravljeno za krijumčarenje robe, u kojem je otkriveno oko 20 automatskih pušaka.

Kancelarija javnog tužioca u Dresdenu objavila je da je uhapšen čovjek koji je možda učestvovao u napadu u Parizu prije četiri godine. Kako pišu njemački mediji, policija je u noći sa 19. na 20. juna 2019. godine uhapsila 39-godišnjeg bosanskog državljanina osumnjičenog da je povezan s terorističkim napadom 13. novembra 2015. godine u Parizu.

Hapšenje je uslijedilo u okviru istrage protiv dvojice bh. državljana kod kojih je u prtljažniku automobila pronađeno 17 ručnih bombi. Njihov "mercedes ML320" je bio parkiran u ulici Bayern, te su uhapšeni za krivično djelo protiv zakona o kontroli ratnog oružja od 20.2.2019. godine.

Evropski nalog za hapšenje izdale su belgijske vlasti zbog sumnje da postoji povezanost sa napadom i masakrom u koncertnoj dvorani Bataclan u Parizu 13.11.2015. godine.

U sklopu opsežnih istraga došlo je do hapšenja osumnjičenog 39-godišnjaka.

[Novak20]

Još zanimljivije. Nije terorista nego švercer.
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/11 ... ercer.html

Prema izvorima portala "SB", Adis Abaz do sada nije dovođen u vezu sa terorizmom. Naši izvori otkrivaju da su od stranih partnerskih polcijskih agencija informirani da se na jednoj od puška koju su koristili teroristi tokom masakra u Parizu i ubistva više od 150 ljudi nalaze i otisci bosanskohercegovačkog švercera oružja. Treba podsjetiti da su policijske agencije Bosne i Hercegovine (SIPA) i Francuske prije 6-7 godina u nekoliko akcija presijecale lanac trgovine oružja koji je iz naše zemlje balkanskom rutom stizao u Francusku.

[BHCluster]

Još zanimljivije. Nije terorista nego švercer.
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/11 ... ercer.html

Prema izvorima portala "SB", Adis Abaz do sada nije dovođen u vezu sa terorizmom. Naši izvori otkrivaju da su od stranih partnerskih polcijskih agencija informirani da se na jednoj od puška koju su koristili teroristi tokom masakra u Parizu i ubistva više od 150 ljudi nalaze i otisci bosanskohercegovačkog švercera oružja. Treba podsjetiti da su policijske agencije Bosne i Hercegovine (SIPA) i Francuske prije 6-7 godina u nekoliko akcija presijecale lanac trgovine oružja koji je iz naše zemlje balkanskom rutom stizao u Francusku.

Cuj nije terorista nego svercer? Treba mu metak u celo.

[Moenx]

Naravno

[Haman2]

Mitropolit Hrizostom

"Moralno je pravo srpskog naroda da kaže 'ne' NATO-u, jer je NATO bombardovao srpski narod, kako u BiH, tako isto i još više u Srbiji i Crnoj Gori", rekao je mitropolit Hrizostom za "Rusku gazetu"

Interesantno stalno govore kako ih je NATO bombardovao a nikako da se zapitaju ZATO? Pa oni su tokom cijelog rata bombardovali Sarajevo, ubijali civile pa cak i djecu. I to je njima sasvim normalno ali nije normalno kad njih neko bombarduje.

[Haman2]

NEMA RATA BEZ SRBA I HRVATA: Priča iz 1978. najavila šta će se dogoditi nakon Titove smrti

Reportaža o Hrvatima i Srbima koji žive u Chicagu pokazala je već sedamdesetih godina da će se nešto 'kuhati' na Balkanu



U decembru 1978. godine, New York Times objavio je članak u kojem se bave odnosom Srba i Hrvata u SAD-u za koje pišu da ih "već hiljadu godina dijeli politički, vjerski i kulturni antagonizam".

Dvojica Hrvata osuđena su zbog zauzimanja Konzulata Zapadne Njemačke. Šestorica Srba upravo su optužena za planiranje ubistva maršala Tita prilikom njegovog posjeta Washingtonu u martu. Desetina poslovnih ljudi hrvatskog porijekla žalili su se da im je nacionalistička grupa prijetila kako bi iznudila novac.

Dok savezni agenti i lokalna policija intenzivno rade na istrazi najnovije balkanske intrige u Chicagu, New Yorku i na Zapadnoj obali, događaji za sobom ostavljaju trag u vidu miješanja nacionalnog ponosa, nelagode i određene doze straha u ovdašnjim zajednicama Hrvata i Srba, od kojih svaka broji oko 100.000 pripadnika.

Između Srba i Hrvata, rasutih po radničkim i četvrtima srednje klase u Chicagu (Illinois) i na sjeverozapadu Indijane, i danas postoje politički, vjerski i kulturni antagonizam koji ih dijeli već hiljadz godina. Međutim, većina njih jedinstvena je u mržnji prema jugoslavenskoj komunističkoj vlasti u njihovom zavičaju.

U skrivenoj prostoriji rimokatoličke crkve Svetog Jeronima u Bridgeportu, trojica članova Hrvatskog nacionalnog vijeća, a jedan je svećenik, pokušali su objasniti strast koja i danas u čvrstom zagrljaju drži velik broj ljudi, koji su se poslije Drugog svjetskog rata ovamo doselili, a koja nije bila svojstvena onima koji su ranije dolazili.

Podjela na etničke cjeline - jedino rješenje

"Srbi ne žele Jugoslaviju, Hrvati je ne žele, Makedonci je ne žele", kaže Vlado Misetić, tamnokosi koproducent radio-programa "Slobodna Hrvatska".

"Kad Tito ode, niko neće imati vlast", dodaje on, izražavajući tračak nade koji stalnim snovima o nezavisnoj Hrvatskoj daje novi značaj.

Kao i drugi članovi Hrvatskog nacionalnog vijeća, međunarodne organizacije koja tvrdi da ima 15.000 članova samo u Americi, uvjereni su da će, kada osamdesetogodišnji maršal Tite umre, nejednake i sporne nacionalnosti u šest jugoslavenskih republika biti uvučena u međusobne sukobe, jer će biti nemoguće upravljati državom, pa će, samim tim, jedino rješenje biti njena podjela na etničke cjeline.

U međuvrenu, obvezali su se da će učinit sve što mogu kako bi sačuvali nacionalistički duh Hrvatske. Ali, poriču postojanje bilo kakvog vojnog krila svoje organizacije poput Palestinske oslobodilačke organizacije i Irske republikanske armije.

Međutim, poznato je da su savezni i lokalni istražitelji ozbiljno zabrinuti zbog prijetnji nasiljem kojoj je izložena svaka od ove dvije etničke grupe, pri čemu i jedni i drugi smatraju da su one veoma nepredvidive.

"Ne znam sigurno imaju li oružano krilo kao što su PLO i IRA", rekao je izvor blizak istrazi obje grupe.

Srbi i Hrvati su sto posto protiv režima u Jugoslaviji

"Ali šta čini oružano krilo. Možda nisu uvijek u stanju pripravnosti kao marinci, ali uvijek mogu naći dragovoljce. Nema načina za saznati njihov konkreta broj, ali u svakoj nacionalističkoj organizaciji poput ove postoji šačica okorjelih boraca", dodaje isti izvor. Govoreći o Hrvatima i Srbima uhapšenima u najnovijim slučajeima, rekao je da su ti ljudi heroji u svojim sredinama.

Na zapadnoj strani grada, u četvrti gdje prevladavaju nedavno pristigli imigranti sa španskog govornog područja, dvorana Srpskog nacionalnog vijeća odbrane izgleda kao da je tu zalutala.

"Ovo je opasno mjesto", kaže Rod Blagojević, sjedokosi muškarac bujnih obrva, dok dočekuje posjetioce na teškim željeznim vratima ispred glavnog ulaza.

Godinu dana ranije, tu su ubijeni urednik srpskog nedeljnika i njegova devetogodišnja kći. Izbodeni su više puta makazama ili nečim sličnim. Srbi optužuju agente jugoslavenske vlade, ali izvor blizak istrazi kaže da ubistva nisu profesionalno izvedena i da su za zločine možda odgovorni lični neprijatleji ubijenog Dragiše Kašikovića.

Blagojević, sekretar Nacionalnog vijeća, kaže da njegova grupa također osuđuje nasilje i da lobira za srpske interese, Iako priznaje da Srbi rijetko imaju posla s Hrvatima, slaže se s njima u jednoj tački. "Mi smo sto posto protiv režima u Jugoslaviji".

Što se tiče navodne zavjere za ubistvo Tita, bombe koja je eksplodirala u kući jugoslavenskog konzula u predgrađu i plana za bombaški napad na jugoslavenski klub krajem godine, pri čemu se sve to stavlja na teret šestorici Srba, kaže: "Nemamo nikakve veze s njima. Nemamo ništa s tim i ne vjerujemo u to".

Godine 1967., niz bombaških napada na jugoslavenske konzulate u SAD-u i Kanadi uglavnom su pripisivani srpskim nacionalistima. FBI je proveo istragu, ali jedina osoba koja je ikad uhapšena u vezi sa slučajem bio je pokojni Kašiković, koji je mjesecima bio iza rešetaka jer je odbijao odgovarati na pitanja istražitelja.

Poslije najnovijih hapšenja i optužnica, FBI je uvjeren da je "spasio smrti ili povreda stotine osoba", koji su našli u jugoslavenskom klubu 29. novebra priopćio je glasnogovornik policije.

Talačkom krizom protiv izručenja Stjepana Bilandžića

"U srpskoj zajednici ne gaje neke posebne simaptije prema šestorici", rekao je advokat srpskog porijekla, koji je htio ostati anoniman.

S druge strane, Mile Kodžoman iz Chicaga i Božo Kelava iz San Matea u Kaliforniji očigledno uživaju podršku u lokalnoj hrvatskoj zajednici. Oni su satima držali osmero taoca u konzulatu Zapadne Njemačke 17. avgusta u pokušaju sprječavanja izručenja Stjepana Bilandžića koji se tada nalazio u egzilu u Zapadnoj Njemačkoj.

Predali su se nakon što su dobili uvjerenja da Bilandžiću ne prijeti izručenje i pustili taoce neozlijeđene. Porota, naizgled uvjerena da su tako postupili iz opravdanih razloga, osudila ih je zbog "državanja stranih zvaničnika u zatočeništvu", ali su ih oslobodili ozbiljnijih optužbi za otmicu i zavjeru.

"Većina Hrvata osudila bi svaki čin nasilja, ali ponosni smo na rezultate", rekao je Silvije Grubišić, svećenik u crkvi Svetog Antuna.

Povodom očitih prijetnji radi iznude, policijski zapovjednik William Murphy, rekao je da je 12 Amerikanaca hrvatskog porijekla dobilo slično pisma. Jedina razlika bila je u iznosu traženog novca.

On je rekao da su pisma poslata s adrese u Zapadnoj Njemačkoj i da je u njima traženo da se na adresu u Paragvaju pošalje između tri i pet hiljada dolara.

Danijel Nikolić, koji je primio takvo pismo, a u čijoj je firmi podmetnuta bomba, optužio je, kao što su to učinili i ostali, jugoslavenske agente za slanje pisama u pokušaju diskreditiranja hrvatskih nacionalista.

"Možete biti sigurni da Hrvati nisu poslali ta pisma, a garantiram i da Hrvati nisu podmetnuli mi bobmu", rekao je Nikolić.

(Tekst preuzet s portala Blic)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/119 ... smrti.html

[Haman2]

KOMŠIĆ PROZVAO NIKŠIĆA I KOJOVIĆA: "Ogradite se od vlastitih članova koji napadaju institucije BiH"!

DF smatra da tzv. BH blok više nema prostora za šutnju, pogotovo uzimajući u obzir to što pojedini zastupnici Naše stranke i SDP-a ne samo da u interesu SNSD-a i HDZ-a napadaju OSA-u, nego i otvoreno obmanjuju javnost sa tvrdnjama da o NATO integracijama BiH ne postoji dogovor



Demokratska fronta poziva tzv. BH blok da se odmah ogradi o kontinuiranih napada pojedinih SDP-ovih zvaničnika na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH, koji su očito u funkciji jačanja proruske i anti - NATO koalicije u BiH predvođene Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, saopćeno je iz ove stranke.

-DF smatra da tzv. BH blok više nema prostora za šutnju, pogotovo uzimajući u obzir to što pojedini zastupnici Naše stranke i SDP-a ne samo da u interesu SNSD-a i HDZ-a napadaju OSA-u nego i otvoreno obmanjuju javnost sa tvrdnjama da o NATO integracijama BiH ne postoji dogovor, iako u vezi s tim postoje davno usvojene odluke i zakoni od strane institucija Bosne i Hercegovine.

Ovakvim napadima i nepoštivanjem institucija Bosne i Hercegovine, tzv. BH blok ugrožava sigurosnu perspektivu BiH koja je bitan element suvereniteta države Bosne i Hercegovine. S tim u vezi pozivamo lidera BH bloka Predraga Kojovića da obuzda pomenute napade na institucije koji dolaze iz BH bloka ili da javno ustvrdi da je to zvanična politika te političke organizacije - navodi se u saopćenju DF-a.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/119 ... e_bih.html

NAPOMENA:Kojovic voda Niksica kao malu pudlicu jer je intelektualno i obrazovno jaci. Oba vole politiku SNSD. Dodik ce prosijediti desetak Srba iz manjeg entiteta u SDP da N. Niksic moze pricati o multieticnosti i sirenju SDP-a na manji entitet, a onda ce Dodik preuzeti kormilo SDP-a. U igri ce jos neko vrijeme ostati Kojovic.

[Haman2]

Dobra prilika da neki razluce razliku izmedju SDP-a i Nase stranke. Zasto ne moze biti onako kako nam pricaju.Cemu sluze prazne price i kakav to znacaj i posledice moze imati za BiH.

[Haman2]

NOVA KOLUMNA IVE KOMŠIĆA EKSKLUZIVNO U "SB": "Blok SDP-a i NS-a čista je obmana javnosti jer se radi o..."
"... spajanju nespojivog"


Piše: Ivo Komšić

SDP i NS se služe istom političkom strategijom kao i etno-nacionalističke stranke koje stalno obećavaju bolju budućnost svojim sunarodnjacima i konačno formiranje njihovih etničkih državica u BiH, bilo da se radi o nekoj osamostaljenoj srpskoj RS, ili o nekoj obnovljenoj „H-B“ kao trećem, hrvatskom entitetu, ili o nekoj muslimanskoj državici kao zajednici vjernika. Oni veoma dobro znaju da su njihove političke ideje jalove i neprovodive, da se politički projekti, propali u jednoj povijesnoj situaciji, ne mogu realizirati u drugoj.

Povijest se u tom smislu ne ponavlja, ona ne pruža stare šanse u novim okolnostima. Oni propale ideje promoviraju kao budućnost i znaju da su neostvarive. Oni istrajavaju na tome da bi zadržali postojeće stanje u kome suvereno vladaju, u nadi da će se ta vladavina nastaviti, ojačati i u kontinuitetu legitimirati. Oni obmanjuju sunarodnjake mogućnošću preseljavanja i homogeniziranja na jednom ograničenom prostoru u BiH, s koga bi, usput, bili protjerani svi drugi - drugi su smetnja nacionalnom jedinstvu.

S ovim obmanama oni samo učvršćuju vlast, a što im praktična provedba više izmiče, oni sve više forsiraju svoj nacionalizam i njegovo propagiranje. Zbog nemogućnosti ostvarenja postavljenih etno-nacionalističkih ciljeva, optužuju se drugi tako da se vlastiti nacionalizam pojačava mržnjom spram njih.

Da nije drugih sve bi išlo lakše.

Istu strategiju imaju SDP i NS i primjenjuju je kroz tzv. građansku politiku. Oni također obećavaju „građansku državu“, promjenu etno-nacionalističkog koncepta vlasti, samo se građani trebaju strpiti dok oni ne osvoje apsolutnu vlast u državi. Građani im trebaju vjerovati jer će do toga sigurno doći. Do tada treba trpjeti postojeći nacionalizam i neofašizam koji će nestati onoga trenutka kada građanima sve to dojadi i kada se okrenu prema „građanstvu“.

Oni ne vide i ne žele vidjeti da je građanima dojadilo odavno, ali oni ne čine ništa ozbiljno kako bi se to promijenilo. Na njihovo stanje „slobode“ i „demokracije“ treba čekati i u njega vjerovati. Do tada, tko preživi. Ili tko ostane u ovoj zemlji. Sve je zasnovano na vjerovanju u njihova pedskazanja. Ne znaju ni to da politika nije teologija nego paktična djelatnost; ona postaje snaga kada zahvati mase.

To obmanjivanje javnosti s budućnošću koja se sama kreira, po obrascu SDP i NS, doseglo je vrahunac potpisivanjem Sporazuma o osnivanju bosanskohercegovačkog bloka. Svrha osnivanja bloka je „koordinacija stranačkog političkog djelovanja“ u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na svim razinama, te u javnosti, među članovima i građanima. Nedostaje napomena da su i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti ove stranke beznačajne, bez ikakve moći, tako da se ne zna čemu služi „koordinacija“.

Jednim članom Sporazuma su određeni politički ciljevi bloka, a sa devet članova (od jedanaest) način funkcioniranja bloka i pravila donošenja odluka. To samo po sebi pokazuje koliko je povjerenje među članicama bloka, te kolika može biti njegova efikasnost s tolikim normiranjem zajedničkih postupaka. Uostalom, sami su napisali da se radi samo o „koordinaciji političkog djelovanja“ a ne o programskom i organizacijskom ujedinjavanju stranaka. „Koordinacija“ stranaka ne može biti zamjena za ujedinjenu ljevicu u BiH. Oni misle da će ta formalnost koordinacije primaknuti onu sanjanu budućnost našim građanima.

Blok je još jedna u nizu obmana ovih stranaka. Nije ni čudo jer u blok su ušle stranke potpuno različitih političkih ideologija, gotovo suprotstavljenih. SDP je socijaldemokratska stranka sa vrlo jasnom socijalnom politikom i ideologijom. Njena ciljna grupa su radnici različitih struka i profila i sve ponižene i ugnjetavane socijalne grupacije. NS je liberalno-socijalna stranka, jasno distancirana od socijaldemokracije. To je stranka liberalnog kapitalizma koji je kod nas na djelu u najokrutnijoj varijanti. Oni ne znaju da je liberalizam nespojiv sa socijaldemokracijom, da je to kontradikcija u pojmu. Jesu li se ikada zapitali zašto u Njemačkoj liberali uvijek idu u koaliciju s konzervativnom CDU, a zeleni s SPD-om. Tamo se ljudi odgovorno bave politikom, ne obmanjuju svoje građane i znaju što s čim ide, znaju da ne može zajedno opstati politika slobodnog tržišta rada i kapitala i socijalna država uz državne intervencije u porezni sistem, sistem raspodjele i socijalnu politiku.

Uz to, liberalna politička teorija cijelu društvenu i državnu strukturu gradi na slobodi i prirodnom pravu pojedinaca. Za nju kolektiviteti ne postoje kao socijalni i politički faktori. To je i današnju Evropu dovelo u ćorsokak jer te zemlje imaju liberalne ustave kojima nisu regulirana koletivna prava. Problem kolektivnih, nacionalnih prava je postao odavno problem čak i u jednonacionalnim državama, (danas je to gorući problem pojačan migrantskom krizom) a kamo li u višeetničkim. Zato NS nema jasnu i konzistentnu politiku prema državi BiH, njenoj Daytonskoj strukturi, nema rješenje nacionalnog pitanja u BiH jer su s etničkim likvidirali i nacionalno.

Etničko-nacionalni problemi koji razdiru beha društvo i dijele državu za njih ne postoje, za njih su i država i društvo u stabilnom stanju te je nevažno da li su oni u vlasti ili u opoziciji. Svako uplitanje u to je za njih vraćanje u prošlost, a prošlost treba zaboraviti, i sve one koji su u njoj sudjelovali. Toj stranci je stoga važnija zaštita pasa lutalica nego socijalna zaštita ljudi koju treba provoditi država, ili onih koje psi ujedaju na ulicama, uz puno poštivanje dostojanstva životinja. Njoj je važnije kako je uređen azil za pse i njihov smještaj nego položaj prognanika na njihova predratna boravišta, s kojih su ih protjerale kolektivne politike, i to kao pripadnike kolektiviteta. Oni se ne usude imenovati te politike.

Za njih glavni kočničari u bržem razvoju BiH „jesu oni pojedinci i skupine koji zlorabe proces tranzicije kako bi za sebe i ljude bliske njima priskrbili bogatstvo koje se na početku tranzicijskog procesa nalazilo u državnom vlasništvu“. Prvo, njihova liberalna demokracija je zasnovana na privatizaciji i privatnom vlasništvu, što znači da je toj demokraciji nespojiva bilo kakva intervencija države u privatni interes. Drugo, sve se svodi na pojedince, čak i kriminal u tranziciji, a ne na državni sistem koji kreira modele kriminala.

A upravo je taj sistem zasnovan na vlasti etnonacionalističkih stranaka kojima upraljaju njihovi lideri kao neosporni vlasnici stranaka i nacionalnih politka. Za njih nije problem usklađivanje nacionalnog realnog interesa sa državnim i ukupnim društvenim interesima, nego interes pojedinaca kao pojedinaca, iako naši građani odavno žive samo kao pripadnici svojih nacionalnih kolektiviteta.

Blok SDP i NS je, dakle, čista obmana javnosti jer se radi o spajanju nespojivog. Ali treba u javnosti fingirati snagu, odlučnost i objedinjenost, treba zauzeti ujediniteljski politički prostor kako u njega ne bi ušli drugi. U stvarnosti, to „objedinjavanje“ se provodi kroz unutarstranačko diferenciranje. Članovi stranke se izbacuju iz stranke baš zbog toga što zagovaraju objedinjavanje ljevice u državi, i to bez procedure, valjanog obrazloženja, brutalno i oholo.

Ponašaju se kao nekadašnji ideološki čuvari sistema koji su se borili protiv unutarnjeg neprijatelja i izbacivanjem iz partije „jačali“ partiju, činili je „čvršćom“. Tada je to doduše bilo i opasno jer su se ljudi slali na „službena putovanja“, često bez povratka. Oni danas, na sreću, nemaju ni te mehanizme ni takvu vlast tako da se stiče dojam da ne znaju u kojem vremenu žive.

SDP godinama obmanjuje javnost i drži je na čekanju. Za to vrijeme propadaju zajedno i država i društvo. Beznađe je sve veće. Oni su obećali javnosti ujedinjenje ljevice prije pet godina. To je bila kongresna odluka. Na tom zadatku rukovodstvo stranke nije radilo ništa.

Naprotiv, provodili su unutarstranačku diferencijaciju i smanjivali broj članova stranke. Kada je ovo rukovodstvo palo na posljednjim izborima, umjesto analize loših izbornih rezultata i otvaranje pregovora o ujedinjenju ljevice, što je bio i zaključak Glavnog odbora, ono je krenulo u unutarstranačke izbore i sebe reizabralo. Umjesto da se formira što širi front borbe protiv etnonacionalizma i ujedini ljevica, javnost se obmanjuje „blokom“, praznim okvirom ujedinjenja. Ponovno se budućnost stavlja na čekanje. Naravno, odgovornost za svoje loše strateške poteze prebacuju na druge koji ne žele nikakvu odgođenu budućnost nego je žele sada.

Pitanje je što se desilo? Nije li SDP odustao od ideje socijaldemokracije, ili je NS odustala od ideje liberalizma? Ili je to možda samo političko lukavstvo NS koja idejom bloka direktnije ulazi u politički prostor SDP-a. Ova stranka je i do sada imala iste ciljne grupe kao i SDP i polako im uzimala članove i simpatizere, što pokazuju zadnji izborni ciklusi.

Samo se tuzlanska organizacija SDP-a odupirala ovoj ekspanziji NS-a. Hoće li na narednim lokalnim izborima i to uporište pasti? Hoće li radnička klasa Tuzle i dalje biti na čekanju za svoju budućnost? Dokle seže obmana?

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/119 ... adi_o.html

[Haman2]

KAKO JE SIN PALESTINSKOG IMAMA POSTAO PREDSJEDNIK SALVADORA

Nedim HASIĆ

Arapske imigrantske porodice u Latinskoj Americi iznjedrile su predsjednike Ekvadora i Argentine, najbogatijeg čovjeka u Meksiku i izvođače poput glumice Salme Hayek i pjevačice Shakire. Ipak, izbori su posebno važni za oko 100.000 Salvadoraca palestinskog porijekla. U toj su zemlji poznati kao “Turci” zbog otomanskih pasoša koje su nosili prvi migranti



Prvog juna Nayib Bukele, bivši gradonačelnik glavnog grada Salvadora, inauguriran je za predsjednika te srednjoameričke zemlje, nakon što je na izborima dobio 53 posto glasova. Bio je to poraz ljevice koja je u dva mandata vodila zemlju. Bukele, 37-godišnji marketinški stručnjak, došao je na vlast kao kandidat Velike alijanse za nacionalno jedinstvo (GANA). Svoju je kampanju usredotočio na ukazivanje primjera korupcije na društvenim mrežama povezane s dvjema velikim tamošnjim političkim partijama, između ostalih i one iz FLMN-a, stranke u kojoj je počeo političku karijeru, a iz koje je izbačen 2017. godine. Njegova nova stranka podržava pooštravanje mjera zatvorske sigurnosti, podupire smrtnu kaznu i suprotstavlja se dekriminalizaciji pobačaja.

Njegovi djedovi i bake po ocu bili su kršćanski Palestinci iz Jerusalema i Betlehema. Njegovi djedovi i bake po majci također su bili kršćani. Njegov otac prešao je na islam i postao imam. Njegova žena ima jevrejske, sefardske korijene. Novi predsjednik Salvadora čudan je miks najvećih svjetskih religija.

Njegov rahmetli otac Armando Bukele Kattan rođen je u Salvadoru nakon što su mu roditelji napustili Palestinu. Prešao je na islam i postao imam. “Moji su preci došli iz Palestine, zemlje u kojoj je Isus rođen”, rekao je Bukele u jednom intervjuu iz 2015. godine, nakon što se suočio s optužbama anonimnih blogera koji su ga kritizirali, tvrdeći kako pokušava prikriti svoju prošlost. “Moj je otac u svojoj odrasloj dobi odlučio preći na islam. Svi znaju da je on vođa muslimanske zajednice u Salvadoru. On također ima vrlo dobar odnos s jevrejskim, kršćanskim, luteranskim, anglikanskim i budističkim zajednicama”, rekao je. Tokom predizborne kampanje u dugom postu na Facebooku o svojim vjerskim stavovima ponovio je kako poštuje sve vjere, ali naglašava da on nije religiozan i da je “siguran da ima više molitvi u hodnicima bolnica nego u većini crkava”.

Oni koji ga posjećuju u predsjedničkom uredu često ga zateknu kako sjedi s nogama dignutim na stol dok razgovara telefonom. Na kosi mu je uvijek mnogo gela, na njemu su kožna jakna i sunčane naočale. Tako se Nayib Bukele oblači čak i nakon što je imenovan predsjednikom. Na odijelo pristaje samo kada mora, u važnim službenim prigodama, ali kravatu nikada ne veže. Voli rokenrol, motocikle, Igre prijestolja, paintball i ovisnik je o društvenim mrežama, posebice Twitteru, koji je koristio kako bi, recimo, priopćio svoju odluku o smjeni visokih dužnosnika povezanih s prethodnom vladom. U 37. godini života osvojio je predsjedničke izbore u Salvadoru obećavajući borbu protiv korupcije, koja je decenijama obilježje vlasti u toj srednjoameričkoj zemlji. Bukele želi vladati isto onako kako to radi meksički predsjednik López Obrador, njegov politički uzor.

Prva stvar koju je Nayib uradio nakon što je pobijedio na izborima bilo je posjetiti očev mezar. Otac mu je bio vodilja, inspiracija u trci za predsjednika Salvadora. Armando Bukele bio je imam koji je emigrirao iz Palestine u Salvador, studirao je hemiju i diplomirao s najboljom ocjenom u svojoj generaciji, prosjek mu je bio 9,89. Ubrzo je postao poduzetnik, pisao je naučne radove, ali je u isto vrijeme bio i glavni promotor izgradnje džamija u Latinskoj Americi. Okruženje u kojem je rođen i u kojem je odrastao omogućilo je Nayibu da uspostavi mrežu kontakata pomoću kojih će kasnije krenuti u politiku.

Nayib Bukele namjeravao je studirati pravo, ali je školu napustio kako bi se posvetio marketinškoj kompaniji koju je sam osnovao. U kratkom vremenu uspio se nametnuti kao jedan od najtraženijih agenata u zemlji pa ga je angažirala glavna stranka u Salvadoru, FMLN, kako bi ih savjetovao o komuniciranju s javnošću i marketingom. S njima je radio 12 godina, uporedo vodeći zastupništvo motocikala “Yamaha”. U to se vrijeme sreo s Gabrielom Rodríguezom, balerinom i psihologom. Vjenčali su se 2014. godine, nakon deset godina veze.

Godine 2012. stranka za koju je radio godinama, FMLN, odlučila mu je dati priliku da se bori na izborima za načelnika općine Nuevo Cuscatlan. Bukele je dobio više od 50% glasova, a vjeran svojim obećanjima u kampanji, napravio je značajan napredak u tom području, što mu je omogućilo da tri godine kasnije postane gradonačelnik glavnog grada San Salvadora.

Supruga je bila snažan oslonac tokom predsjedničke kampanje u jednoj od najsiromašnijih zemalja na američkom kontinentu. Da je majstor marketinga, Bukele je pokazao nekoliko dana prije glasanja, kada je par potvrdio da očekuje svoje prvo dijete. Način komuniciranja, kako se i očekivalo, bio je putem poruke na Instagramu, na kojem je ponosno istaknut snimak ultrazvuka. Tokom predsjedničke inauguracije Bukele je spomenuo dijete koje očekuju. “Moramo ostaviti bolju zemlju za buduće generacije. Očekujemo našu prvu kćer, Layla će se zvati i za svu djecu svijeta moramo napraviti bolju zemlju.”

Ovo nije prvi put da se Palestinci, što muslimani, što kršćani, kandidiraju na izborima u Salvadoru. Prije petnaest godina čak su se dvojica Palestinaca kandidirala za predsjednika. Bili su to Antonio Tony Saca i Šefik Handala, čije su porodice 1912. godine stigle u Ameriku. Saca je osvojio mandat i vladao zemljom od 2004. do 2009. godine. Obje su porodice imale trgovine u Usulutanu, udaljenom seoskom trgovačkom gradu na istoku Salvadora, trgovali i družili se, a čak su i Handalin otac i majka bili kumovi na vjenčanju Sacinih roditelja.

Arapske imigrantske porodice u Latinskoj Americi iznjedrile su predsjednike Ekvadora i Argentine, najbogatijeg čovjeka u Meksiku i zvijezde poput glumice Salme Hayek i pjevačice Shakire. Ipak, izbori su posebno važni za oko 100.000 Salvadoraca palestinskog porijekla. U toj su zemlji poznati kao “Turci” zbog otomanskih pasoša koje su nosili prvi migranti. Dugo su smetali tamošnjoj eliti, zakoni iz tridesetih i četrdesetih zabranjivali su njihovu imigraciju. Oni koji su već bili tu držali su se izvan glavnih društvenih tokova, a njihova djeca van najboljih škola.

Više od 100.000 od šest miliona stanovnika Salvadora bliskoistočnog je porijekla. Uprkos diskriminaciji, a gotovo su svi iz Betlehema, uspjeli su se etablirati među najviše društvene i ekonomske slojeve u svega nekoliko desetljeća. Porodice s prezimenima Dabdoub, Safie, Nasser, Gadala i Jacir imaju u svom vlasništvu industrijske kapacitete, tvornice tekstila, banke… Porodica Siman, naprimjer, posjeduje najveći lanac robnih kuća u Srednjoj Americi, unatoč tome što su samo dvije generacije ranije morali otići iz svojih domova u Betlehemu.

Josea, odnosno Jusuf, Jorge Simana u zemlju je stigao 1917. godine. Nadajući se da će izbjeći opasnosti od života u urušenom Osmanskom carstvu, Siman i njegova porodica napustili su svoje domove u nadi da će pronaći novo tržište za kršćansku ikonografiju kojom su trgovali u Betlehemu, gradu u kojem je cvjetao vjerski turizam. Zajedno s mnogim svojim sunarodnjacima, Simanci su najprije donijeli svoju robu u Kolumbiju, ali su brzo shvatili kako je poslovna perspektiva loša, a tjerala ih je i teška klima. Tako se Siman nastanio u Salvadoru, gdje je otvorio malu trgovinu religioznih sadržaja. Život, međutim, nije bio lahak. Zbog njihovih otomanskih pasoša, i njega su kao i sve ostale istočnjake u Americi zvali “Turcima” i zabranjeno im je učešće u društvenim događajima, javnim organizacijama i državnim službama.

Može se pronaći mnoštvo dokumenata, tekstova i naučnih radova o tome kako su Palestinci koji su bježali iz svoje domovine tokom prve polovice 20. stoljeća odlučili doći u Salvador, iako je ta zemlja mnogima izgledala kao daleka, nepoželjna destinacija. Međutim, pokazalo se da je ta država bila izuzetno privlačna ljudima s Bliskog istoka, posebice trgovcima.

Ekonomija je bila nerazvijena, vlade su bile slabe i zemlja je bila jeftina. Relativno siromašna resursima, Srednja Amerika nije izazivala toliko pažnje u inostranstvu. Uprkos društvenim i političkim preprekama koje su im stajale na putu, Palestincima je Salvador bio veliki potencijal. Jose Siman imao je takvu viziju. Njegov je cilj bio uvesti savremenu maloprodaju u lokalnu zajednicu. Isprva je bilo teško: tržnica na otvorenom bila je kulturološki ukorijenjena pojava, a u Salvadoru tada nije bilo potražnje za uvoznom i luksuznom robom, osim onoga što je kupovala aristokratija. No, sredinom prošlog stoljeća, kako su imigranti nastavili dolaziti i ulagati u zemlju, gospodarstvo se počelo modernizirati i pojavila se kapitalistička klasa s istančanijim ukusima.

U svega pola stoljeća Simani su postali multinacionalna kompanija, a sistem porodičnog poslovanja pokazao se dobrim u zemlji koju je poharao rat sličan onom kakav je vođen u Libanu. Isprva je bila riječ o političkoj ideologiji, gerilskoj pobuni koju su vodili uglavnom komunisti iz srednje i više klase, no brzo je ta pobuna prerasla u masakr i građanski rat. Većina bogatijih bliskoistočnih porodica stala je na stranu proameričke vlade, strahujući kako bi pobjeda komunista značila uništenje njihovih poduzeća. Ironično, ali vlada koju su podupirali bila je prisiljena oslanjati se na izraelsku vojnu pomoć.

Međutim, nisu svi Arapi u Salvadoru bili poslovni ljudi, neki od njih, poput Šefika Handale, gajili su ogromne simpatije prema komunistima. Handala je postao vođa gerilaca u komunističkoj stranci Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional (FMLN), koja je uživala potporu Yassera Arafata i PLO-a. Unatoč tome što je izgubila rat, FMLN je godinama kasnije postala jedna od najvećih stranaka Salvadora, a Handala kandidat za predsjednika.

Palestinci u Salvadoru danas su neobičan spoj životnih stilova. Iako malo njih govori tečno arapski, svi oni još uvijek nazivaju svoju omiljenu hranu svojim arapskim imenima, a većina ih je zadržala leksikon pristojnog francuskog jezika koji se povremeno čuje na večernjim zabavama. Palestinska kultura izišla je iz domene privatnog, pa je tako izgrađena Plaza Palestina, koja podsjeća na betlehemske korijene većine Arapa u San Salvadoru. Trg sadrži historijske informacije o Palestini, a bilo je i onih koji su ga žestoko kritizirali zbog toga što na njemu nije spomenut moderni Izrael, čija je vlada zaprijetila povlačenjem pomoći zbog spomenika.

http://stav.ba/kako-je-sin-palestinskog ... salvadora/

[Haman2]

CERIĆ DAČIĆU: "Ti, koji svugdje i svašta pjevaš, osim na Kosovu"
"Ojađeni Dačiću, pa zar već nemate zajedničku vanjsku politiku? Zar ne uživate u hajdučkoj krađi bosanskog suvereniteta u vanjskoj politici?"


Mustafa ef. Cerić (Foto: Vijesti.ba)Ivica Dačić (Foto: N1)

Tekst bivšeg reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića preuzet je sa društvene mreže Facebook:

"Zar se ne naslađujete u napadu na bosanski zdrav razum? Zar niste već sretni što nanosite boli i patnju Bosni svojim neviđenim bezobrazlukom? Zar vi to ne vidite? Zar vam je Bosna u vašoj igri bez granica ostala jedini Kvisko za spas od potpunog i sramnog poraza na Kosovu? Zar imate još snage da nas u Bosni i dalje ubijate u zdrav mozak? Dačiću, zar imate obraza prijetiti nam novim genocidom?

Upravo tako! To što vi govorite nije ništa drugo, već najava novog genocida. Jer, da biste, vi, ne znam tačno koji, i manji bosanski entitet imali zajedničku vanjsku politiku morate isplanirati i zvesti novi "udruženi zločinački poduhvata", a to znači novi genocid. Jer, manji bosanski entitet u Bosni, u kojem sada živi većinsko srpsko stanovništvo nakon srpskog genocida nad Bošnjacima, nije nikad bio nezavisan, nikad republika, nikad država, nikad dio Srbije i nikad neće biti. Takozvani rođendan je ništavan!

Vrijeme je, Dačiću, da ostavite Bosnu na miru i da bosanske Srbe u njoj oslobodite krivnje za Kosovo. Bosanski Srbi nisu krivi za beogradske promašaje oko Kosova. Niti je Bosna na bilo koji način odgovorna za vaše frustracije oko Kosova, koje ima pravu da bude nezavisno i slobodno. Bosna je zemlja, država, nacija i kultura svih onih koji imaju bosanski duh, dušu, um kao što ga je imao i Vuk Karadžić, koji je mogao baš s bosanskim iskustvom urediti svoj jezik i nigdje drugdje.

Jer, Bosna ima široko srce da svi osjete njenu ljubav; Bosna ima široku dušu da nikoga ne ostavi po strani; Bosna ima širok jorgan da svakog pokrije po glavi; Bosna ima ispruženu ruku da svakome dadne što mu pripada. Ali, Bosna ima i jaku volju da ustane i brani svoju čast i slobodu. Ako to, Dačiću, još uvjek nisi shvatio, onda gore po tebe a ne po Bosnu. Jer, Bosna je nadživila i gore od tebe, pa joj nije ništa neobično kad joj se neupučeni u njen duh i njenu dušu krivo obraćaju i krivo je zamišljaju i gledaju.

Dakako, Dačiću, bilo bi bolje da otpjevaš jednu bosansku sevdalinku, nego da pljuješ beogradski otrov iz usta, otrov koji se na vas u Beogradu vraća. Jer, očito, samo još u Bosni možete pjevati svoju srpsku pjesmu i nigdje više. Na Kasovu vam se ne čuje ni glas ni avaz. Tamo ste zanijemili. Pa taj nedostatak - hrabrosti nadoknađujete u Bosni. To su, Dačiću, poznate kukavice. Koje liče na srpske junake, zvane Škorpione, što su sa leđa ubijali bosanske mladiće, onako, da se zabave u igri života i smrti.

[Haman2]

[quote]JUTARNJI LIST OBJAVIO VELIKU REPORTAŽU: Može li bivši aerodrom JNA "Željeva" postati turistička atrakcija? (FOTO, VIDEO)

Bivši vojni kompleks "Željava" podno Plješivice na samoj granici Republike Hrvatske, s Likom na jednoj, a Bihaćem na drugoj strani, bez daha ostavlja i danas, iako devastiran, piše reporterJutarnjeg lista koji je s lokalnim zbaničnicima u Hrvatskoj i BiH razgovarao o mogućnosti da se napušteni aerodrom iskoristi u turističke svrhe.



Slobodno ga se može nazvati spomenikom ljudskoj genijalnosti i gluposti istovremeno, ali odmah potom priznati činjenica da bivši vojni kompleks Željava podno Plješivice na samoj granici Republike Hrvatske, s Likom na jednoj, a Bihaćem na drugoj strani, bez daha ostavlja i danas, iako devastiran, kada ga se s jedne od pet dugih pisti gleda u neki od četiri fascinantna tunelska ulaza koji vode u njegovu utrobu u brdu. Kodno ime mu je “Objekt 505”, zvali su ga i Klek, iako je u javnosti nekako zaživio samo kao Bihaćki aerodrom.

Glavni konstruktor Dragoslav Sobotka njegovu je vrijednost svojevremeno procijenio na osam milijardi dolara, no kada bi se ona mjerila u današnjim vrijednostima svakako bi trebalo nadodati još nekoliko milijardi. Svejedno, bio je to najskuplji i najveći projekt Titove Jugoslavije. Nakon 13 godina betoniranja podzemnog kompleksa koji je uključivao tunele duge barem 3500 metara, široke 20 i visoke osam metara u obliku slova M te vanjskih pista, u funkciju je pušten 1968. godine.

U njegove galerije moglo je stati 120 zrakoplova s njihovim posadama i kompletnom logistikom. Baza je mogla izdržati udar atomske bombe od 20 kilotona. Imali su vlastite izvore vode i struje, te velike zalihe goriva, hrane i svega što im je omogućavalo da bez problema prežive 30 dana bez da pomole glavu van utvrde. Raspadom države te izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini srpski vojni vrh ga je minirao i 16. svibnja 1992. godine u 5.30 sati s 56 tona eksploziva raspoređenih po tunelima i na svakih sedamdesetak metara po pistama.

Od rata je baza Željava samo hrpa betona u brdu koju još uvijek brane uokolo razasuta minska polja. Ali, kompleks nije izgubio ni malo na svojoj mističnosti, koja kao da raste sada kada se tuneli fizički ne mogu u potpunosti istražiti zbog brojih opasnosti, od one od urušavanja betona do visoke koncentracije otrovnih spojeva polikloriranih bifenila te radioaktivnog americija. Zanimljivo je da su se tek nakon rata počele provlačiti teze da je “Objekt 505” bio puno više od običnog vojnog aerodroma te se čak spominjalo da se tu razvijao jugoslavenski svemirski ali i nuklearni program, a te teorije žive iako su ih demantirali ondašnji suvremenici kompleksa.[/quote]

NAPOMENA: Kliknite na lin da procitate cijeli tekst, pogledate fotografije i VIDEO

[Haman2]

NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Bosna je bila osuđena na nestanak!

Svijet je žrtvovao i BiH kao državu i sve one koji su je branili, sve koji su se s njom poistovjetili. Svima je bio namijenjen nestanak. Ima li išta strašnije od tog saznanja, piše u novoj kolumni univerzitetski profesor i politički aktivista, Dr. Ivo Komšić.

Rat, očito, nije bio ono što smo mislili – jednostavna agresija susjeda na našu državu i obrana države. Zar je moguće da je postojao međunarodni plan za to, zar je moguće da je dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli naše države bio dio međunarodnog plana? Zar je moguće da je formiranje velike Srbije, o kojoj su nam govorili još u martu 1991. godine čelnici SDS-a, bio međunarodni plan? Nije, dakle, slučajno i nepromišljeno prof. Milorad Ekmečić tada rekao da je nekoliko stotina hiljada mrtvih za tu državu sitnica. „Pa nijedna država nije napravljena bez mača, neće ni ova.“ Tada sam mislio da je profesor poludio. Ali iza toga je netko stajao, nije on govorio u svoje ime. Mislio sam i za Matu Bobana da je luđak kada mi je rekao da će se Muslimani morati opredijeliti i biti ili Srbi ili Hrvati. Kada sam reagirao s pitanjem što ako ne htjednu, on je odgovorio: te ćemo sve pobiti. Lako je kada s ludošću možete pravdati zamisli, ali što nakon saznanja da to nisu bile ludosti, nego projekat?!

AUTOR: Ivo Komšić

Televizija N1 je povodom 24. obljetnice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici reemitirala intervju s Guillaumeom Ancelom, francuskim oficirom u snagama UNPROFOR-a u BiH. Ovaj francuski oficir je izgradio značajnu i veliku vojnu karijeru, s velikim iskustvom o ratovima, boraveći u mirovnim i vojnim misijama u Kambodži i Ruandi prije nego je došao u Sarajevo 1995. godine. Dakle, u Sarajevo nije došao kao amater i promatrač, nego s velikim vojnim znanjem i iskustvom. Ratna iskustva koja je sticao po svijetu, svoje impresije o ratu i svoje stavove, pretočio je u literaturu i objavio nekoliko knjiga, među njima i Ratne memoare, sjećanja na njegov boravak u Sarajevu. Bio je svjedok blokade Sarajeva, mrcvarenja i ubijanja grada i njegovih stanovnika. Svjedok je i genocida u Srebrenici. O tome je govorio u intervjuu, u februaru 2018. godine.
Njegovo svjedočenje je emotivno i potresno, ali je kao svjedočenje istine zastrašujuće i deprimirajuće. Gledao je patnju ljudi u blokiranom gradu i patio s njima, gledao kako ih ubijaju srpski vojnici granatama i snajperskim mecima a nije im mogao pomoći. Gledao je pokolj u Srebrenici (sve se snimalo iz dva aviona, kaže on), a bio je nemoćan. Razumljiva je ljudska nemoć kada je uistinu nemoć. Međutim, ovo nije bila nemoć po sebi, ovo je bila propisana i zapovijeđena nemoć.

Pisanje oslobađa

Utoliko je patnja veća, utoliko je patnja trajna trauma. Zato je Guillaume Ancelpisao svoja ratna sjećanja. Pisanje je oslobađanje od patnje, prevladavanje nemoći, jedina mogućnost da se živi. On je svjedočio da je bila zapovijed: „ne dirajte Srbe“. Nije on bio običan vojnik koji često ne razumije naređenja, on je bio oficir, bio je u lancu komandovanja i izdavao je zapovijedi čiji smisao je znao. A taj lanac je bio poznat, od generalnog sekretara UN-a BoutrosaBoutrosa-Ghalija, preko Akashija, do glavnog zapovjednika NATO-a i zapovjednika snaga UN-a u BiH. Netko nepoznat je naredio cijelom lancu komandovanja nečinjenje, netko je svoje vojnike osudio na nemoć, a odredio im misiju. Ta osuda je istovremeno bila i osuda žrtava agresije i zaštita agresora. Mrcvarenje stanovnika gradova i ubijanje nedužnih ljudi nije bila usputna šteta ratnih sukoba, nego je bilo zapovijeđeno. Oni koji su izvršavali zločine znali su to i znali su da ih nitko neće „dirati“. Imali su potpuno odriješene ruke činiti što hoće, provoditi svoje monstruozne planove. Zato su onako bili osioni, nemilosrdni i samouvjereni. To svjedoči Guillaume Ancel. I to je ono što mu najteže pada. Nepoznat netko mu je oduzeo jedinu moć koju je tada imao, a to je spašavanje nedužnih ljudi. Nepoznat netko mu je oduzeo ljudskost. Nije teško zamisliti vojnika kome je dato oružje, koji je u misiji mira i spašavanja nedužnih, a ne smije ih braniti. To zaista ostavlja trajnu traumu. Nije začudo što su holandski vojni veterani, koji su čuvali Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN-a, tužili holandsku vladu za duševnu bol. Bili su, kako sami kažu, u „nemogućoj misiji“. Pred nosom su im pobijeni civili, svih uzrasta, koje su trebali zaštititi ali nisu smjeli djelovati. Nisu bili kukavice, nisu bili nespremni, imali su oružje ali nisu ga smjeli upotrijebiti. A sve što se zbivalo bilo je vidljivo, sve je snimano, i svi su to znali, u cijelom komandnom lancu. Nije dakle ni Srebrenica, niti bilo koji drugi grad gdje su izvršeni zločini, hir ili ludost srpskih vojnika i njihovih zapovjednika, sve je bilo poznato, sve je bilo ostvarenje plana.

Svjedočenje Guillaumea Ancela ne ostavlja nikakvu olakšavajuću okolnost, nikakvu nadu. Domaći zločinci su bili dio šireg plana za koji su znali svi u komandnom lancu snaga UN-a u BiH. Svijet je žrtvovao i BiH kao državu i sve one koji su je branili, sve koji su se s njom poistovjetili. Svima je bio namijenjen nestanak. Ima li išta strašnije od tog saznanja? Čini se da bi to bilo lakše podnijeti tada, kada se bilo u samoj situaciji, nego sada, nakon toliko godina.

Iz perspektive ovoga saznanja cijeli rat u BiH dobija drugačiju dimenziju, drugačije osvjetljenje. Uvijek sam sumnjao u eshatološko tumačenje povijesti koje sve događaje tumači s kraja. To je bila samo jedna prosvijetljena kršćanska teorija koja čovjeku ne ostavlja nikakvu slobodu djelovanja. Vjerovao sam da neposredni život ima ključni značaj za kraj života, da ono što čovjek čini u životu daje smisao i kraju života, da je smrt samo logičan nastavak toga.

Što sada?

Rat, očito, nije bio ono što smo mislili – jednostavna agresija susjeda na našu državu i obrana države. Zar je moguće da je postojao međunarodni plan za to, zar je moguće da je dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli naše države bio dio međunarodnog plana? Zar je moguće da je formiranje velike Srbije, o kojoj su nam govorili još u martu 1991. godine čelnici SDS-a, bio međunarodni plan? Nije, dakle, slučajno i nepromišljeno prof. Milorad Ekmečić tada rekao da je nekoliko stotina hiljada mrtvih za tu državu sitnica. „Pa nijedna država nije napravljena bez mača, neće ni ova.“ Tada sam mislio da je profesor poludio. Ali iza toga je netko stajao, nije on govorio u svoje ime. Mislio sam i za Matu Bobana da je luđak kada mi je rekao da će se Muslimani morati opredijeliti i biti ili Srbi ili Hrvati. Kada sam reagirao s pitanjem što ako ne htjednu, on je odgovorio: te ćemo sve pobiti. Lako je kada s ludošću možete pravdati zamisli, ali što nakon saznanja da to nisu bile ludosti, nego projekat?!

Sada je jasno i stalno Tuđmanovo uvjeravanje, na svim susretima koje sam s njim imao, da BiH više ne postoji, da je ona dio konačnog rješenja srpsko-hrvatskog pitanja, i da se ja borim za nepostojeću stvar. Uvijek me čudila njegova samouvjerenost iako je ponekad otkrivao strah i nesigurnost. Pa on je znao za lanac komandovanja koji provodi nečiji plan o uništenju naše zemlje, a on je samo dio toga.

Sada je čak jasno i to zašto Tuđman i Milošević nisu niti jedanput pogriješili u svojoj koordinaciji ratovanja u BiH, dok su istovremeno bili u sukobu u Hrvatskoj. Nisu oni bili sposobni za to, nisu oni nikakvi stratezi rata i organizacije ratnih djelovanja, oni su imali zajedničkog koordinatora. Oni su bili obični avanturisti koji su igrali u timu koji je smislio nestanak naše države. Problem su im bili Muslimani koji su se oduprijeli tome, koji nisu prihvatili biti ni Srbi ni Hrvati. Za njih je bio napravljen plan uništenja i Boban mi je rekao istinu. A ja sam mislio da je obična budala. I za Tuđmana i Miloševića sam mislio da su luđaci, jer sve što su radili bilo je neracionalno i protiv njihovog naroda, protiv njihovih država. Oni su, međutim, bili dio tima.

Što nas je spasilo? I da li smo uopće spašeni?

To nećemo znati dok tvorci zločinačkog plana ne kažu istinu. Guillaume Ancelje rekao svoju i spasio dušu. On je spoznao da je istinoljubivost jedina prava odgovornost za svijet. Svijet bi propao bez istine. Istina oslobađa od grijeha, ona je jedina mogućnost da se živi sa zločinom i pored zločinca. Odgovornost pred istinom je iznad odgovornosti za zločine, jer skrivanje istine je metafizička krivnja, ne pravna.

Može li taj nepoznati subjekt zločinačkog plana reći istinu i preuzeti odgovornost za svijet? Ili će se kriti iza srebreničkih komemoracija?

(Izvor: Analiziraj. ba)

[Haman2]

Aluminij je hrvatsko-ruski problem i početak kraja Čovića


Foto: Vijesti.ba
Doc. dr. sci. Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana, u intervjuu za Insajder...

...je govorio o tome kako će se i na koji način riješiti kosovska i bosanska kriza, čije su zone uticaja BiH i Srbija, kada će i na koji način biti formiran novi Savjet ministara, šta je pozadina afere Aluminij, kako će se novi sastav evropske komisije odnositi prema BiH...

- Bosanskohercegovačka i/ili Kosovska kriza su dio svjetske političke krize i stvara se utisak kao da svi nešto rješavaju, a faktičko stanje je decenijama nepromijenjeno, u mnogim segmentima i slabije nego prije. Da li će se mijenjati granice ne zavisi o lokalnih ili regionalnih politika i moćnika, nego od interesa i volje velikih sila. Izglednija je budućnost BiH, nego skoro rješavanje kosovske krize, smatra Bećirović.

Smatra da će razgraničenje biti u zonama uticaja, a ne u pomjeranju granica.

- To je stalna utrka u kojoj prvenstveno učestvuju svjetske sile. Sve je već podijeljeno još za vrijeme Slobodana Miloševića, kaže Bećirović.

Dodaje da su Amerikanci svjesni da je Srbija pod različitim uticajima, a najviše se boje ruskog uticaja.

- EU teško pronalazi rješenja i to će još potrajati. Bosna i Hercegovina je isključivo interes SAD-a.

Kada je u pitanju formiranje Vijeća ministara on smatra da se ništa neće brzo dogoditi.

- Milorad Dodik rizikuje da sve izgubi, što će u konačnici i biti tako, izjavio je Bećirović.

Na pitanje da prokomentira aferu "Aluminij", Bećirović odgovara

- To je hrvatsko-ruski problem i početak kraja vladavine Dragana Čovića.

On je zaključio da političari budućnosti trebaju biti poput Zorana Zaeva u Sjevernoj Makedoniji.

- Za sada takvih još uvijek nema. Mora biti neko ko može okupiti sve etničke i različite političke grupacije i uspostaviti povjerenje unutar zemlje te između lidera država u regionu. Političar budućnosti je onaj koji je spreman prevazići etničke, vjerske i entitetske razlike i ne smije biti „rob“ tih razlika nego onaj koji uspješno menadžira svim tim razlikama, a uz uvažavanje prošlosti, posebno pijeteta prema žrtvama, a sa pogledom i djelovanjem okrenutim ka zajedničkoj budućnosti. Postojeće politike koje traju skoro 30 godina su prevaziđene, njihov politički koncept je poražen, zemlja je ojađena. To znaju svi, posebno građani Bosne i Hercegovine, kaže Bećirović.

(Vijesti.ba)

[Haman2]

"DJECA SU VOJSKA NAJJAČA": Srpski i ruski kampovi za obuku djece ubica
Maloljetni Jovan iz Prijedora je 2018. godine boravio u proruskom vojno-patriotskom kampu za djecu u Srbiji, a godinu dana kasnije, nakon punoljetstva, bio je i u kampu u Rusiji.



Jovan je 2018. godine boravio u vojno-patriotskom kampu za djecu na Zlatiboru u Srbiji, koji je nekoliko dana od njegovog početka zatvorila i zabranila srbijanska policija. Članovi ruske organizacije koja je bila suorganizator kampa kasnije su privođeni u Moskvi, a neki od trenera ne kriju da su neonacisti.

U proljeće 2019. godine, Jovan je kao punoljetna osoba boravio u još jednom sličnom kampu u Rusiji.

Djeca su u ova dva kampa učila o preživljavanju u prirodi, ali i kretanju s oružjem. Jovanov profil na Facebooku ispunjen je njegovim fotografijama u uniformi, s posjete Moskvi, a dijeljeni sadržaj se najviše odnosi na ljubav prema Rusiji, Kosovu i ekstremnim srbijanskim i proruskim organizacijama.

Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Jovan nije želio govoriti o svom iskustvu u kampovima u Srbiji i Rusiji ali je naknadno odgovorio na jedno pitanje.

“Hvala na interesovanju, nisam zainteresovan”, kratko je odgovorio na molbu za razgovor, nakon čega je sakrio fotografije i prijatelje na Facebooku, među kojima su članovi “Noćnih vukova” i bivši ruski dobrovoljci iz rata u BiH.

NAPOMENA: Kliknite na link ako zelite pogledat 5 VIDEO snimaka.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/121 ... ubica.html