Dok čitamo tekstove napisane latinicom ne možemo ići dalje u šire polje značenja, zato što u latinskim jezicima postoje samoglasnici i suglasnici. Čitamo samo ono što je napisano. Ajeti nas tjeraju ka jednom određenom čitanju, ne možemo izaći iz granica određenog značenja. U jezicima kao što su, Arapski, Aramejski, Hebrejski, Sirijski dominiraju suglasnici, te su ti jezici vokalizovani poput nota. Dok čitamo na ovakvim jezicima istovremeno nam se u glavi stvaraju neke nepoznanice, koje mogu potvrditi samo oni ljudi koji poseduju tradiciju usmene predaje (poznavaoci tevatura = usmene predaje). Tekstovi napisani na ove jezike nas ne primoravaju da čitamo samo na određeni način. Ovi tekstovi napisani suglasnicima se na neki način vokalizuju poput muzičkih nota.
Objasnimo to jednim primjerom:
U originalu Mushafi Šerifa (koji je sakupljen od strane Osmana r.a. i nalazi se u Topkapi Saraju) dominiraju suglasnici, u ovom tekstu ne nailazimo na znakove kratkih samoglasnika, koji su u arapskom pismu ubačeni sto godina poslije Hidžre.
Hz. Osmanov Mushaf ispisan slovima bez bez tačaka i znakova samoglasnika
Mushaf na kojima su tačke obelježene crvenom bojom
Tekst iz Mushafa na kojem su samoglasnici obelježeni crvenom a tačke crnom bojom, obzirom da je njihovo korišćenje kasnije već bilo standardizovano.
Kada su, [radi lakšeg čitanja (ne-arapa)] u tekstovima Mushafa počeli obelježavati samoglasnike zamrznuli su i značenje. Dobro a šta to znači?
Pokušajmo objasniti jednim primjerom:
Izraz iz Fatihe „İhdinassiratel mustakim = uputi nas na pravi put“. Rečenica na kojoj su suglasnici obelježeni znacima kaže: „pravi put“. Riječ „put“ je u orginalu napisana u obliku SRT (صرط) sa tri suglasnika. Ova riječ se može pročitati na različite načine u kombinaciji sa samoglasnicima koje ubacujemo među suglasnicima S, R i T. Riječ „Sirat“ se uglavnom piše i čita kao „put“, po čemu dolazimo do zaključka da ovaj dio ajeta glasi: „uputi nas na pravi put“. Da li je ovo pogrešno? Nije. Opšte gledano to je i najprikladnije i najkorisnije za ljude standardnog nivoa.
Međutim, Muhamed s.a.v. kaže: Kuran ima sedam spoljašnjih i sedam unutrašnjih značenja. Pošavši iz ovih komentara nastao je i Tasavvuf. Rekli smo da je Siratel mustekim = put, ali ne zaboravimo da riječ Sirat takođe znači „most“. Dakle u prvom značenju, bio je put, a sada je postao most. Kao „put“ ukazuje na najkraću udaljenost od nekog cilja. Kad nastaviš dalje, i uvidiš značenje „most“ vidiš kako će se smisao rečenice promijeniti i kako sada ista riječ ukazuje na spajanje dvije odvojenih stvari. Most simboliše spajanje dvije odvojenih stvari. Dakle, oni koji kažu put govore jedno, a oni koji kažu most govore drugo. S-R-T se takođe čita i kao „surat“, u tom slučaju dobijamo značenje koje bi glasilo: pogledaj pravo u lice ili pogledaj pravo u suret (oblik, lik). S-R-T se takođe čita kao „siret“ što ukazuje na značenje koje bi glasilo: usmjeri nas pravo prema ruhu (svojoj nutrini, unutrašnjem liku). Iz ovoga proizilaze doživljaji, shvatanja duhovnih stepena. Arifi kažu ovako, a alimi kažu ne, nemojte mještati pamet ljudima. Ovo će samo stvoriti pometnju, ljudi neće moći pronaći pravi put, ponašajmo se samo prema prvobitnom značenju-halu, spoljašnje značenje je dovoljno.
Samo sitne, opterećene, ideologijom sapete i razapete duše se bacaju kamenom na Đozu, a oni koji imaju ilum i spoznaju poštuju ga i poštovali su ga, od Azhara do Nedžefa, i među sunijama, i među sufijama, i među šiijama, i među mutezilama, od nekadašnjih alima do današnjih kao što je akademik Rešid Hafizović, a svi puno upućeniji u život rahmetli Đoze od vas
