igra bez granica

[OneWhoKnows]

Tvoj glas prestao je disati. Pjesma
Iscurila je iz vena zajedno s krvlju kojom -
Za žedne brižan – napojio si zemlju.

Nestrpljiv u svojoj grozničavoj potrebi
Za bijegom, hitao si i skakutao
I, najzad, nestao.

Slušao sam te bez pogovora. Dozvolio ti sve.
Pustio te da doneseš svoje raspjevane knjige i
Zauzmeš mi svaku policu na koje namjeravao sam
Poredati svoja loša raspoloženja.

Znam da ne znaš o čemu govorim
Bio si moja sušta suprotnost.

A, znaš li, možda, da i danas, tri dana kasnije,
Osjećam milion udaraca ravno u srce
I oni, svi oni osjećaju isto. Isto, baš isto

Kao što ti nećeš više nikad.

Praznina ima tu ružnu naviku da –
Nepozvana - udje u osjećanja.
To igra je bez granica!

Sjediš tako ispunjen ničim i
Razmišljaš – ako najbolji umiru mladi –
Jesi li ti još uvijek živ
Zato što si jedan medju najgorima?

I u tim trenucima, umjesto da se zabrineš
Ti sjediš i dalje, sjetiš se
Raspjevanih knjiga, i posegneš rukom
Za jednom od njih, kao sada ja.

Jer, neću... ne želim da slušam
Tvoje mudre savjete da probam da razumijem
Jer, ne razumijem.
I, neću da me bilo ko kljuka riječima
Od kojih osjećat ću se bolje, jer,
Da bih se osjećao bolje
Morao bih se osjećati dobro, a ja
Ne znam šta mi je gore –

To što, sada, nemam kud s mojim
Lošim raspoloženjima

Znam da ne znaš o čemu govorim
Bio si moja sušta suprotnost.

Il' to što, ovog jutra, listam tvoje
Knjige, zaboravljene na mojim policama
S pjesmama koje guše

Umjesto da tješe.