EKV
Moderator: _BataZiv_0809
-
Anestezija
- Posts: 22549
- Joined: 29/01/2010 04:59
- Location: Sjever
#301 Re: EKV
Milan Mladenovic (21 septembar 1958 - 5 novembar 1994)
-
Clover
- Posts: 2647
- Joined: 16/12/2010 22:17
#302 Re: EKV
Milan Mladenović: Dečak iz vode
Jednog septembra među dvadeset i prvim septembrima rodio se dječak čija se priča još uvijek pjeva, svira i osjeća. Još uvijek grme njegovi hrabro artikulirani osjećaji, grče se istinski napori promjena, slave principijelno odigrani potezi. Inače, do svoje šeste godine živi u Zagrebu, zatim se seli u Sarajevo koje, kako i sam ističe, „mračno utječe na njega“, te pored stalne bitke sa starijim od sebe, stiže i da bude „klinac s naočarima koji nosi tango-gitaru ispod miške.“
Zatim se seli u Beograd, stalno svirajući i praveći neke pjesmice, upoznaje Gagija i nastaje Limunovo drvo. Da li se sećate Sedmog kruga Limunovog drveta Oko moje male glave? Ne! Ne verujem, onda baš veliki Gubitak za vas. Još tada naš Dečak iz vode osjeća da gubi neke davne osmehe, a njegov život skreće u vode mirnih reka i kratke trave. Više nije budan kao pre, zna šta ga napred čeka i ostaje usred ovog grada kao mrtvo drvo pored puta.
Bistriji ili tuplji čovek biva kad... osamdesetih godina, kako kroz solo pjesme Šarla Akrobate (po broju svirki najaktivnijih muzičara Beograda), tako i kroz kompilaciju rokenrol pjesama tadašnjih kultnih grupa Šarla, Idola i Električnog orgazma, donosi manifest beogradskog novog talasa. Kao melodična strana Šarla (ona koja pravi „pesme od nečeg rastrzanog i grubog“) na najbolji mogući način uobličava humor i ironiju, te vlastita nastojanja organizacije kompaktnih i melodičnih zvukova u nešto što liči na pjesmu. Održavajući stvari na okupu gitarom i glasom Rano izjutra dok ima kamen umesto srca, pjeva nam o onoj koja se budi i puni osamnaest godina u junu.
Dalje naš Dečak iz vode, očiju boje meda s gitarom pod levom miškom, spušta kap svoje vode i pušta glas iz grla. U novom sastavu, s nekim drugim ljudima, teško prima promenu lica u hodniku vremena, u naručju vremena. Od noža, od svetla, od mraka, zna oblik naših pitanja i poručuje još krupnijim koracima na zvonkim jezicima hodaj. Ljudima iz gradova, njihovom Srcu, negdje Iznad grada, Siguran, uporno šalje Odgovor: „Mladima su vezane ruke – moraju da se prilagođavaju i iznad svega trpe život! Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše. Borite se za svoj život!
Možemo li mi (ne)sretnici danas uopće zamisliti jednu od proba, koncert, ili pak sami proces stvaranja određene pjesme legendarne grupe čija je kičma naš Dečak. Ostaje li i kod vas, nažalost, sve na pukom zamišljanju? Često vidim tu grupu mladih ljudi s džepovima punim kamenja, dubokim bolovima kako žive još jače i mučnije, nego što sviraju i pjevaju vlastite stihove. Još uvijek zidovi na koje su bili naslonjeni u trenutku pauze dišu, a svjetovi (p)ostaju tiši dok novi život prastare boli rađa.
Kroz bolnopoetičnu karizmu i sivosmjelu mudrost, odvođen hiljadama puteva i opijan hiljadama glasova, Dečak iz vode je jedinstven, precizan i sadržajno bogat u svom izražaju. Apatija bola i beznađa u njegovoj izvedbi postaje grčevita smjelost, dovoljan razlog i suštinska potreba imperativne borbe, zaslužene slobode, beskonačne hrabrosti i prijeko potrebnih ideala. Samo tolika istinska ljubav prema čovjeku i onome što čovjek jeste, može iznjedriti takvu kritiku u kojoj Dečak iz vode jako dobro pliva. On nas želi čišće, bolje, jače, hrabrije, smjelije, zato su njegovi zvukovi prijeteći, riječi olovne, a glasovi zapravo krici. Opet sve ujedinjeno neobičenom ljepotom, čistom estetikom i filozofijom svakodnevnice.
Čujete li ga kako još uvijek govori? Bežimo u mrak jer vatre ima još u nama! Staklenim nogama i hodom po žici sastavimo krajeve, iscepane poruke, tragove pod prozorom i obale pod jastukom! Mi smo slobodni! Mi smo snažni, mi smo jaki! Zaboravi prošlost i javi ima li promene u tvojoj glavi! Živimo u pričama, branimo se hodamo i slavimo neke bezvezne stvari, neke bezvezne priče što je smislio neko u samo par godina za nas. Oslobodi se! Zašto si ostao? Zašto se ne vratiš? Ovde te trebamo, ovde te čekamo! Ovo je zemlja za nas! Ovo je kuća za svu našu decu! Zaboravi prošlost, zaboravi strah, zaboravi osećaj vezan za donji stomak i kad radiš nemoj hvatati na staru slavu i kad misliš osloni se na svoju glavu!
Repertoar njegovih potreba i bolova je univerzalan, bezvremenski, nadasve ljudski. Stavovi su ilustrativni, a poruke jasne i vidljive. On, možda, mijenja oblik kao vidra, ali opet ima jasne stavove o stalnim potrebama: Moć počiva negde iza debelih vrata, ja bih hteo da vladam! Opet osećam glad! Vreme mi više nije problem! Novac u rukama! U interpretaciji života ili nečeg sličnog tome, Dečak iz vode je sveobuhvatan i nezaustavljiv, s istom mjerom predan socijalnom, kao i ljubavnom, kolektivnom, privatnom, dalekom, bliskom, od prvog do posljednjeg, bez podjela i razlika.
U stvarnom svetu oko nas govori nama znanim jezikom, jer svima nama treba svet otvoren za trčanje, tu je uvijek neko ko je sav naš bol, često želimo samo zaboraviti ovaj dan i prošli dan. I vi ćete meni reći da Dečaka iz vode nema i dan - danas. Da je on prošlost? Da su to možda neka druga vremena. Haaaalooooo! On je živ. Zar ga ne čujete? U kutu studentske sobe i mraku jeftina pića, oronulom asfaltu napuštene ulice, nedosanjanim željama bretele žene s pijace, džepu mrava i stijeni hijene. On živi. Diše. Još uvijek ne čujete njegove ritmove, riječi i glasove? Onda oslušnite vlastito meso, opipajte bezizražajne nabore, povratite na olinjale godine. Rokenrol je možda mrtav, Jugoslavija je mrtva, ali on nije. On je, pobogu, Dečak iz vode. A voda i dijete nikad ne umiru. Oni žive obnavljajući nas, naše potrebe, snove, strahove, tuge, ambicije. Sve to još uvijek živi i živjet će u Dečakovim teško obojenim samoglasnicima, apokaliptičkim ritmovima, razjarenim rimama, poludjelim melodijama. Krik, bijes, (m)učenje kroz njegovu muziku ili svakodnevnicu ulice. Gdje je ljepše, čišće, otmjenije, odanije?
Vi nemi ljudi bez milosti, vi nemi igrači svog obrednog plesa, i na ovaj dan i na bilo koji drugi ovaj grad bi mogao bolje, mi smo dozvolili da stvari odu predaleko, ova je borba bila ispod časti protiv razuma. Rastemo, pazimo, slučajno gazimo, a Dečak iz vode nam još uvijek poručuje da bi ovaj put mogao trajati večno. Njegovi stihovi nisu ispisivani po spomenarima, malo se ili nimalo „vrte“ po današnjim TV programima, o njima se piše s vremena na vrijeme. Meni je to bolno, ali našem Dečaku iz vode manje je bitno. Njemu je manje bitno hoće li i koja će ulica nositi njegovo ime, ko će i koliko zaraditi na njegovom liku i djelu, ko će ga i zašto smatrati jugoslavenskim rokenrol arhetipom, a ko narkomanom. Našem Dečaku iz vode je to sve manje bitno sve dok još uvijek ima ljudi koji ga, zaista, razumiju i žive njegove ritmove, stihove, akorde, ne dozvoljavajući da zauvijek ostanemo čirevi na licu Europe. Sve dok još uvijek ima kome poručiti: Nisi sam, nisi sam, tvoju senku nastavljam, tvoje lice preklapam, tvoje reči ponavljam. Smiri se, saberi se, budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam, bistar, jak i siguran.
Dečače, sretan rođendan!
Jednog septembra među dvadeset i prvim septembrima rodio se dječak čija se priča još uvijek pjeva, svira i osjeća. Još uvijek grme njegovi hrabro artikulirani osjećaji, grče se istinski napori promjena, slave principijelno odigrani potezi. Inače, do svoje šeste godine živi u Zagrebu, zatim se seli u Sarajevo koje, kako i sam ističe, „mračno utječe na njega“, te pored stalne bitke sa starijim od sebe, stiže i da bude „klinac s naočarima koji nosi tango-gitaru ispod miške.“
Zatim se seli u Beograd, stalno svirajući i praveći neke pjesmice, upoznaje Gagija i nastaje Limunovo drvo. Da li se sećate Sedmog kruga Limunovog drveta Oko moje male glave? Ne! Ne verujem, onda baš veliki Gubitak za vas. Još tada naš Dečak iz vode osjeća da gubi neke davne osmehe, a njegov život skreće u vode mirnih reka i kratke trave. Više nije budan kao pre, zna šta ga napred čeka i ostaje usred ovog grada kao mrtvo drvo pored puta.
Bistriji ili tuplji čovek biva kad... osamdesetih godina, kako kroz solo pjesme Šarla Akrobate (po broju svirki najaktivnijih muzičara Beograda), tako i kroz kompilaciju rokenrol pjesama tadašnjih kultnih grupa Šarla, Idola i Električnog orgazma, donosi manifest beogradskog novog talasa. Kao melodična strana Šarla (ona koja pravi „pesme od nečeg rastrzanog i grubog“) na najbolji mogući način uobličava humor i ironiju, te vlastita nastojanja organizacije kompaktnih i melodičnih zvukova u nešto što liči na pjesmu. Održavajući stvari na okupu gitarom i glasom Rano izjutra dok ima kamen umesto srca, pjeva nam o onoj koja se budi i puni osamnaest godina u junu.
Dalje naš Dečak iz vode, očiju boje meda s gitarom pod levom miškom, spušta kap svoje vode i pušta glas iz grla. U novom sastavu, s nekim drugim ljudima, teško prima promenu lica u hodniku vremena, u naručju vremena. Od noža, od svetla, od mraka, zna oblik naših pitanja i poručuje još krupnijim koracima na zvonkim jezicima hodaj. Ljudima iz gradova, njihovom Srcu, negdje Iznad grada, Siguran, uporno šalje Odgovor: „Mladima su vezane ruke – moraju da se prilagođavaju i iznad svega trpe život! Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše. Borite se za svoj život!
Možemo li mi (ne)sretnici danas uopće zamisliti jednu od proba, koncert, ili pak sami proces stvaranja određene pjesme legendarne grupe čija je kičma naš Dečak. Ostaje li i kod vas, nažalost, sve na pukom zamišljanju? Često vidim tu grupu mladih ljudi s džepovima punim kamenja, dubokim bolovima kako žive još jače i mučnije, nego što sviraju i pjevaju vlastite stihove. Još uvijek zidovi na koje su bili naslonjeni u trenutku pauze dišu, a svjetovi (p)ostaju tiši dok novi život prastare boli rađa.
Kroz bolnopoetičnu karizmu i sivosmjelu mudrost, odvođen hiljadama puteva i opijan hiljadama glasova, Dečak iz vode je jedinstven, precizan i sadržajno bogat u svom izražaju. Apatija bola i beznađa u njegovoj izvedbi postaje grčevita smjelost, dovoljan razlog i suštinska potreba imperativne borbe, zaslužene slobode, beskonačne hrabrosti i prijeko potrebnih ideala. Samo tolika istinska ljubav prema čovjeku i onome što čovjek jeste, može iznjedriti takvu kritiku u kojoj Dečak iz vode jako dobro pliva. On nas želi čišće, bolje, jače, hrabrije, smjelije, zato su njegovi zvukovi prijeteći, riječi olovne, a glasovi zapravo krici. Opet sve ujedinjeno neobičenom ljepotom, čistom estetikom i filozofijom svakodnevnice.
Čujete li ga kako još uvijek govori? Bežimo u mrak jer vatre ima još u nama! Staklenim nogama i hodom po žici sastavimo krajeve, iscepane poruke, tragove pod prozorom i obale pod jastukom! Mi smo slobodni! Mi smo snažni, mi smo jaki! Zaboravi prošlost i javi ima li promene u tvojoj glavi! Živimo u pričama, branimo se hodamo i slavimo neke bezvezne stvari, neke bezvezne priče što je smislio neko u samo par godina za nas. Oslobodi se! Zašto si ostao? Zašto se ne vratiš? Ovde te trebamo, ovde te čekamo! Ovo je zemlja za nas! Ovo je kuća za svu našu decu! Zaboravi prošlost, zaboravi strah, zaboravi osećaj vezan za donji stomak i kad radiš nemoj hvatati na staru slavu i kad misliš osloni se na svoju glavu!
Repertoar njegovih potreba i bolova je univerzalan, bezvremenski, nadasve ljudski. Stavovi su ilustrativni, a poruke jasne i vidljive. On, možda, mijenja oblik kao vidra, ali opet ima jasne stavove o stalnim potrebama: Moć počiva negde iza debelih vrata, ja bih hteo da vladam! Opet osećam glad! Vreme mi više nije problem! Novac u rukama! U interpretaciji života ili nečeg sličnog tome, Dečak iz vode je sveobuhvatan i nezaustavljiv, s istom mjerom predan socijalnom, kao i ljubavnom, kolektivnom, privatnom, dalekom, bliskom, od prvog do posljednjeg, bez podjela i razlika.
U stvarnom svetu oko nas govori nama znanim jezikom, jer svima nama treba svet otvoren za trčanje, tu je uvijek neko ko je sav naš bol, često želimo samo zaboraviti ovaj dan i prošli dan. I vi ćete meni reći da Dečaka iz vode nema i dan - danas. Da je on prošlost? Da su to možda neka druga vremena. Haaaalooooo! On je živ. Zar ga ne čujete? U kutu studentske sobe i mraku jeftina pića, oronulom asfaltu napuštene ulice, nedosanjanim željama bretele žene s pijace, džepu mrava i stijeni hijene. On živi. Diše. Još uvijek ne čujete njegove ritmove, riječi i glasove? Onda oslušnite vlastito meso, opipajte bezizražajne nabore, povratite na olinjale godine. Rokenrol je možda mrtav, Jugoslavija je mrtva, ali on nije. On je, pobogu, Dečak iz vode. A voda i dijete nikad ne umiru. Oni žive obnavljajući nas, naše potrebe, snove, strahove, tuge, ambicije. Sve to još uvijek živi i živjet će u Dečakovim teško obojenim samoglasnicima, apokaliptičkim ritmovima, razjarenim rimama, poludjelim melodijama. Krik, bijes, (m)učenje kroz njegovu muziku ili svakodnevnicu ulice. Gdje je ljepše, čišće, otmjenije, odanije?
Vi nemi ljudi bez milosti, vi nemi igrači svog obrednog plesa, i na ovaj dan i na bilo koji drugi ovaj grad bi mogao bolje, mi smo dozvolili da stvari odu predaleko, ova je borba bila ispod časti protiv razuma. Rastemo, pazimo, slučajno gazimo, a Dečak iz vode nam još uvijek poručuje da bi ovaj put mogao trajati večno. Njegovi stihovi nisu ispisivani po spomenarima, malo se ili nimalo „vrte“ po današnjim TV programima, o njima se piše s vremena na vrijeme. Meni je to bolno, ali našem Dečaku iz vode manje je bitno. Njemu je manje bitno hoće li i koja će ulica nositi njegovo ime, ko će i koliko zaraditi na njegovom liku i djelu, ko će ga i zašto smatrati jugoslavenskim rokenrol arhetipom, a ko narkomanom. Našem Dečaku iz vode je to sve manje bitno sve dok još uvijek ima ljudi koji ga, zaista, razumiju i žive njegove ritmove, stihove, akorde, ne dozvoljavajući da zauvijek ostanemo čirevi na licu Europe. Sve dok još uvijek ima kome poručiti: Nisi sam, nisi sam, tvoju senku nastavljam, tvoje lice preklapam, tvoje reči ponavljam. Smiri se, saberi se, budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam, bistar, jak i siguran.
Dečače, sretan rođendan!
-
Clover
- Posts: 2647
- Joined: 16/12/2010 22:17
#303 Re: EKV
Ivan Vdović Vd (23. februar 1961 - 25. septembar 1992)
-
rise against
- Posts: 347
- Joined: 07/08/2012 15:04
#304 Re: EKV
Ne mogu da vjerujem da postoje ljudi koji nisu culi za EKV.Sve nekako al za njih ne cuti Boze sacuvaj
-
Clover
- Posts: 2647
- Joined: 16/12/2010 22:17
#305 Re: EKV
Ma joj, više ništa nije za čudit se, kad vidiš šta sve ljudi slušaju i šta sve ne znajurise against wrote:Ne mogu da vjerujem da postoje ljudi koji nisu culi za EKV.Sve nekako al za njih ne cuti Boze sacuvaj
-
MADMalice
- Posts: 235
- Joined: 29/01/2011 11:50
#306 Re: EKV
"Sarajevo, kristalna secanja
Sarajevo, od blata i snega
otari mi inje sa ociju i cela
izadji iz mene, izadji iz mene
Pusti oci da vide, jos ovaj put
pusti usi da cuju, jos ovaj put
Sarajevo
Sarajevo, kristalna secanja
Sarajevo, od blata i snega
izbrisi mi inje sa ociju i cela
izadji iz mene, izadji iz mene"
-
radostan dan
- Posts: 27093
- Joined: 31/01/2010 20:26
- Location: madera
#308 Re: EKV
i zvanično...
Milan Mladenović dobio ulicu u Zagrebu
N.N. - 25.10.2012 19:45 V
ZAGREB -
Gradska skupština u Zagrebu odlučila je napraviti mali iskorak u imenovanju ulica pa su na red došli i pjevači. Među mnogim velikim muzičkim zvijezdama našlo se i ime Milana Mladenovića, frontmena legendarne beogradske rok-grupe Ekatarina Velika.
Mladenović je inače rođenjem Zagrepčanin, po majci Hrvat, piše HRT.
No to je nedovoljno da bi prošao stroge moralne kriterije gradskog HDZ-a. Prema SDP-u, zaslužio je ulicu u Zagrebu.
Željeli smo odati priznanje ne toliko osobi Milana Mladenovića koliko urbanoj kulturi Zagreba i prostora ondašnje države 80-ih godina 20. stoljeća, rekao je Marin Knezović, predsjednik Odbora za imenovanja naselja, ulica i trgova.
Iz HDZ-a kažu da je mnogo branilaca koji su svojim životima zadužili Grad, a nemaju ulicu. Margareta Mađerić iz Gradskog odbora HDZ-a tako smatra da je imenovanje došlo zbog hira pojedinih zastupnika.
Muzički novinar i kritičar Dubravko Jagatić organizovao je niz koncerata posvećenih upravo muzici Milana Mladenovića. Za njega nije sporno ko sve treba imati ulicu nego kada: Po mome mišljenju, zaslužuje ulicu, ali ne sada i ne prvi.
Samo desetak metara od sporne ulice svoju je dobio i Karlo Metikoš. I tako će ubuduće na Jakuševcu biti ulice rokera i jazzista.
Milan Mladenović dobio ulicu u Zagrebu
N.N. - 25.10.2012 19:45 V
ZAGREB -
Gradska skupština u Zagrebu odlučila je napraviti mali iskorak u imenovanju ulica pa su na red došli i pjevači. Među mnogim velikim muzičkim zvijezdama našlo se i ime Milana Mladenovića, frontmena legendarne beogradske rok-grupe Ekatarina Velika.
Mladenović je inače rođenjem Zagrepčanin, po majci Hrvat, piše HRT.
No to je nedovoljno da bi prošao stroge moralne kriterije gradskog HDZ-a. Prema SDP-u, zaslužio je ulicu u Zagrebu.
Željeli smo odati priznanje ne toliko osobi Milana Mladenovića koliko urbanoj kulturi Zagreba i prostora ondašnje države 80-ih godina 20. stoljeća, rekao je Marin Knezović, predsjednik Odbora za imenovanja naselja, ulica i trgova.
Iz HDZ-a kažu da je mnogo branilaca koji su svojim životima zadužili Grad, a nemaju ulicu. Margareta Mađerić iz Gradskog odbora HDZ-a tako smatra da je imenovanje došlo zbog hira pojedinih zastupnika.
Muzički novinar i kritičar Dubravko Jagatić organizovao je niz koncerata posvećenih upravo muzici Milana Mladenovića. Za njega nije sporno ko sve treba imati ulicu nego kada: Po mome mišljenju, zaslužuje ulicu, ali ne sada i ne prvi.
Samo desetak metara od sporne ulice svoju je dobio i Karlo Metikoš. I tako će ubuduće na Jakuševcu biti ulice rokera i jazzista.
-
Clover
- Posts: 2647
- Joined: 16/12/2010 22:17
-
radostan dan
- Posts: 27093
- Joined: 31/01/2010 20:26
- Location: madera
#313 Re: EKV
ufff, moram ovo podijeliti sa vama...
Autor: Miljenko Jergović (tekst preuzet sa www.jergovic.com)
Jedna će nova ulica na unutrašnjem rubu Zagreba, u blizini gradskog deponija, biti nazvana po Milanu Mladenoviću. Vijest je stara, ali je za nekog vraga esdepeovci stalno ponavljaju, kad god im zatreba da na čas prikriju višak svojih, reći ćemo tako, kroatocentričnih sentimenata. Tamo na Jakuševcu, gdje se grad prirodno ne širi, nego urasta u sebe kao nokat u meso, u blizini bivše Maršalke, na periferiji koju nikada neće naseljavati dobrostojeći ljudi, naprosto zato što tamo smrdi i što raste ozelenjeni brijeg neprobavljenog zagrebačkog smeća (moglo bi se tamo Kostelićima donirati još jedno skijalište?), bit će, tako se priča, još ulica nazvanih po mrtvim rock muzičarima. Mudro je to: rokeri su svijet koji se neće buniti ako se nađe na gradskome đubrištu, u suburbiji i predmestju. Priča o toj kulturi je otamo krenula, i bila je dobra dok god se nije primaknula središtu grada i rezidencijalnim četvrtima.
Premda je Ekatarina Velika nastala kao bend djece iz rezidencijalnih beogradskih kvartova, posljednje zlatne jugoslavenske mladeži, pametne, pristojne i dobro obrazovane, koja se, početkom osamdesetih, teško nosila s punkerima i radničkom klasom, s tom metaforičnom jakuševačkom ekipom, s onima koji su svoj životni i intelektualni forte pronalazili u pjesmama Azre, Pankrta ili ranih Parafa. Na tome se, više nego na ičemu drugom, raspao i Šarlo Akrobata – artistički najsnažnija pojava jugoslavenskoga novog vala: Milan Mladenović i Koja pripadali su radikalno suprotstavljenim društvenim slojevima i poetikama.
I onda smo se, 1984. godine, kao osamnaestogodišnjaci, trebali opredijeliti između sirove i surove, minimalističke i radikalno alternativne Discipline kičme, i emocijama impregnirane, lirski raskošne, vrlo estetične Katarine II. Kada se na jednoj strani nađe “Nemoj da bacaš betonske table s vrha svoje zgrade, polupaćeš aute, a možda i ljude”, a na drugoj “Kakav radostan dan, crnci pevaju aleluja”, izbor je, u ono vrijeme, za našu generaciju, bio vrlo izričit. Koja je bio nastavak, na kraju i vrhunac, nečega uz što smo prethodno odrastali i što nas je sasvim obuzelo i formiralo nam estetske i političke nazore, a Milan Mladenović je započinjao nešto novo, što je pripadalo sljedećoj generaciji, apolitičnoj i pomalo – djevojačkoj. Mi smo to doživjeli kao izdaju, pa smo se priklonili Disciplini kičme. To će nas držati sve do isteka osamdesetih, do našega kraja i rasula.
Ekatarinu Veliku slušali smo rubno i sa strane. Išli smo na njihove koncerte, ali tada se išlo na sve koncerte – osim na Riblju čorbu, Bijelo dugme, Galiju… – i gledali smo kako djevojčice, već mlađe od nas, onesviještene iznose preko pozornice. Ošamutila ih je slaba ventilacija ili ih je uzbudio fizis i seksus Milana Mladenovića. Nismo bili spremni povjerovati da je u pitanju muzika. Pogotovu nakon albuma Katarine II, koji je stvarno bio dobar (i tada se to moralo priznati), kada je bend mijenjao ime, jer je prava na Katarinu zaštitio gitarist Dragomir Mihailović, s kojim su se bili posvađali. Ekatarina Velika bila je još jedan Milanov korak dalje od onoga što je bio Šarlo Akrobata: zvučali su, s tim očima boje meda, hodanjima i tatuima, kao kopija ranih Depeche Mode, a na sceni su, onako uredni, s modernom neoromantičarskom frizurom basista Bojana Pećara, izgledali upravo onako kako se 1985. nije smjelo izgledati. Istina, tad smo već slušali Davida Sylviana, koji je nakon idiotske epizode s grupom Japan, također bio uredan, poblajhan i zainteresiran za suvremenu umjetnost, snimao je odlične, vrlo pametne albume…
A sad preskočimo cijelu karijeru EKV, preskočimo i devedesete, i zirnimo kako je iz perspektive novog milenija, ili generacija koje se nisu ni rodile u vrijeme Šarla Akrobate, stvar djelovala. Sami među grobovima, udaljeni od EKV za cijeli jedan život, kao što smo mi bili udaljeni od Harmsa, Bulgakova ili Majakovskog, ti su se klinci – u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, jednako kao i u Beogradu – vezali za bend i njegovu poetiku, na način meni nepojmljiv. Ne zato što mi se danas EKV ne sviđa više nego osamdesetih – da, draži su mi od većine onih koji su mi tada bili dragi – nego te klince nisam mogao shvatiti, jer sam se rugao Ekatarini, i ispravno je što sam se rugao, kada sam imao godina koliko imaju oni. Ali nije problem u njima, nego u vremenu koje je na vrlo radikalan način konotiralo sve što su EKV odsvirali i snimili, sve što je Milan Mladenović napisao. Danas, to je soundtrack fantomskog bola, muzika amputiranih udova, fantomskoga sjećanja na Jugoslaviju. Vrijeme koje nije najbolji estetski sudac, jer ono jednima pomogne a drugima odmogne zahvaljujući argumentima povijesti, i na načine koji, često, nisu estetski, nego su politički, ratnički, stradalnički, EKV je učinilo jednim od nesumnjivo najznačajnijih i najživljih kulturnih ili umjetničkih projekata u osamdesetima. Da nije bilo rata, da se država nije raspala i da se kulturni prostor nije toliko provincijalizirao, tojest da u ratu nisu pobijedili Thompson, Ceca i Prljavo kazalište, EKV bi bila manje važna pojava.
Na albumu Katarine II je pjesma “Geto”. Premda na njoj nema izravne posvete, znalo se što je geto: “Vidi kakva predivna zgrada, balkon, zid sa divljim ružama, atlas nosi kuglu iznad glave, Grci, mit i legenda…” A onda su nastavku: “Magla češlja pramen na ulici, hladan dah sa zapada, gar se crni svud po snegu, plava bluza i kifla pred čas…” I onda onaj šarlovski finale, nedovršen i aluzivan: “Rođen sam u getu, rođen sam tačno u čas da vidim…” Nekoliko albuma kasnije, snimit će pjesmu Sarajevo, u njoj će biti i stih, kojim je nadopisan “Geto: “Sarajevo”, od blata i snega”. Često bih zadnjih godina, odlazeći u Sarajevo, po fasadama austrougarskih zgrada na Marijindvoru, i pokraj oronulih ulaza nekadašnjih palača, tražio i nalazio atlase, koji na svojim plećima nose Zemlju, na koju, katkad, naliježe balkon na prvome katu.
Milan Mladenović imao je putanju tipičnu za djecu vojnih lica. Rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu, da bi stigao do Beograda. Prije dvadesetak i više godina, u antikvarijatu rahmetli Bučuka, blizu kafića Estrada i mjesta na kojem je nekad davno stajala porodična kuća oca Ive Andrića, našao sam tanku, broširanu knjižicu s naslovom “Djeca Sarajeva djeci Vijetnama”, nastalu po završetku konkursa koji je početkom sedamdesetih proveden u sarajevskim osnovnim školama. Uz odabrane pismene sastavke i pjesmice suprotiva imperijalizmu i hegemonizmu, na posebnom su mjestu u knjizi istaknuta tri nagrađena rada. Treću nagradu na literarnom takmičenju “Djeca Sarajeva djeci Vijetnama” osvojio je Milan Mladenović, učenik 7c razreda Osnovne škole 29. novembar. Kupio sam tu knjižicu, valjda sluteći da bi mi podatak iz nje jednom mogao zatrebati. Ili zbog plave bluze i kifle pred čas, koji su, kao blato i sneg, kao gar po snegu, kao Atlas i zid sa divljim ružama, fragmenti jednoga sarajevskog, školskog odrastanja, sličnog, ali i posve drukčijeg, od odrastanja u tadašnjim Zagrebu ili Beogradu.
Ali zašto je riječ o getu? Zato što je, sa svih strana opkoljeno brdima, daleko u unutrašnjosti, duboko u utrobi Jugoslavije, obilježeno jakim, vrlo karakterističnim naglaskom, okrenuto samo sebi i legendi o partizanima i revoluciji, Sarajevo bilo zatvoreno, i od svijeta odijeljeno poput geta. Za djecu vojnih lica dvostrukog, privatnog geta, kada bi za očevom prekomandom stizali u Beograd, gdje je svim križnim putevima bio konec i kraj. Današnje Sarajevo, kakvo god bilo i čije god bilo, mnogo je bliže i Zagrebu i Beogradu, nego što je bilo nekad.
Neka je strašna morija pomorila EKV. Prvi je, 1992. godine, umro Ivica Vdović, Ve-de, Šarlov i Ekatarinin bubnjar, jedan od prvih amblematskih likova jugoslavenskoga novog vala. Milan je umro 5. studenog 1994. – baš u vrijeme kada je sarajevska klima onakva kao u dvije njegove pjesme. Bojan Pećar umro je 1998, a Margita Stefanović 2002. Od čega su umirali, to više i nije važno, ali valja napomenuti da svi nisu umrli od droge. Jedini preživjeli je Gagi Mihajlović, onaj gitarist zbog kojeg su Katarini morali mijenjati ime.
Sjećam se kako smo jedne nove godine maltretirali svoje djevojke, redom zaljubljene u Milana i u njegovo stvaralaštvo, i pjevali im: “Pogledaj me, o pogledaj me očima teleta!” Uskoro je, međutim, sve bilo gotovo i više nije bilo ni nas ni naših djevojaka.
Autor: Miljenko Jergović (tekst preuzet sa www.jergovic.com)
Jedna će nova ulica na unutrašnjem rubu Zagreba, u blizini gradskog deponija, biti nazvana po Milanu Mladenoviću. Vijest je stara, ali je za nekog vraga esdepeovci stalno ponavljaju, kad god im zatreba da na čas prikriju višak svojih, reći ćemo tako, kroatocentričnih sentimenata. Tamo na Jakuševcu, gdje se grad prirodno ne širi, nego urasta u sebe kao nokat u meso, u blizini bivše Maršalke, na periferiji koju nikada neće naseljavati dobrostojeći ljudi, naprosto zato što tamo smrdi i što raste ozelenjeni brijeg neprobavljenog zagrebačkog smeća (moglo bi se tamo Kostelićima donirati još jedno skijalište?), bit će, tako se priča, još ulica nazvanih po mrtvim rock muzičarima. Mudro je to: rokeri su svijet koji se neće buniti ako se nađe na gradskome đubrištu, u suburbiji i predmestju. Priča o toj kulturi je otamo krenula, i bila je dobra dok god se nije primaknula središtu grada i rezidencijalnim četvrtima.
Premda je Ekatarina Velika nastala kao bend djece iz rezidencijalnih beogradskih kvartova, posljednje zlatne jugoslavenske mladeži, pametne, pristojne i dobro obrazovane, koja se, početkom osamdesetih, teško nosila s punkerima i radničkom klasom, s tom metaforičnom jakuševačkom ekipom, s onima koji su svoj životni i intelektualni forte pronalazili u pjesmama Azre, Pankrta ili ranih Parafa. Na tome se, više nego na ičemu drugom, raspao i Šarlo Akrobata – artistički najsnažnija pojava jugoslavenskoga novog vala: Milan Mladenović i Koja pripadali su radikalno suprotstavljenim društvenim slojevima i poetikama.
I onda smo se, 1984. godine, kao osamnaestogodišnjaci, trebali opredijeliti između sirove i surove, minimalističke i radikalno alternativne Discipline kičme, i emocijama impregnirane, lirski raskošne, vrlo estetične Katarine II. Kada se na jednoj strani nađe “Nemoj da bacaš betonske table s vrha svoje zgrade, polupaćeš aute, a možda i ljude”, a na drugoj “Kakav radostan dan, crnci pevaju aleluja”, izbor je, u ono vrijeme, za našu generaciju, bio vrlo izričit. Koja je bio nastavak, na kraju i vrhunac, nečega uz što smo prethodno odrastali i što nas je sasvim obuzelo i formiralo nam estetske i političke nazore, a Milan Mladenović je započinjao nešto novo, što je pripadalo sljedećoj generaciji, apolitičnoj i pomalo – djevojačkoj. Mi smo to doživjeli kao izdaju, pa smo se priklonili Disciplini kičme. To će nas držati sve do isteka osamdesetih, do našega kraja i rasula.
Ekatarinu Veliku slušali smo rubno i sa strane. Išli smo na njihove koncerte, ali tada se išlo na sve koncerte – osim na Riblju čorbu, Bijelo dugme, Galiju… – i gledali smo kako djevojčice, već mlađe od nas, onesviještene iznose preko pozornice. Ošamutila ih je slaba ventilacija ili ih je uzbudio fizis i seksus Milana Mladenovića. Nismo bili spremni povjerovati da je u pitanju muzika. Pogotovu nakon albuma Katarine II, koji je stvarno bio dobar (i tada se to moralo priznati), kada je bend mijenjao ime, jer je prava na Katarinu zaštitio gitarist Dragomir Mihailović, s kojim su se bili posvađali. Ekatarina Velika bila je još jedan Milanov korak dalje od onoga što je bio Šarlo Akrobata: zvučali su, s tim očima boje meda, hodanjima i tatuima, kao kopija ranih Depeche Mode, a na sceni su, onako uredni, s modernom neoromantičarskom frizurom basista Bojana Pećara, izgledali upravo onako kako se 1985. nije smjelo izgledati. Istina, tad smo već slušali Davida Sylviana, koji je nakon idiotske epizode s grupom Japan, također bio uredan, poblajhan i zainteresiran za suvremenu umjetnost, snimao je odlične, vrlo pametne albume…
A sad preskočimo cijelu karijeru EKV, preskočimo i devedesete, i zirnimo kako je iz perspektive novog milenija, ili generacija koje se nisu ni rodile u vrijeme Šarla Akrobate, stvar djelovala. Sami među grobovima, udaljeni od EKV za cijeli jedan život, kao što smo mi bili udaljeni od Harmsa, Bulgakova ili Majakovskog, ti su se klinci – u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, jednako kao i u Beogradu – vezali za bend i njegovu poetiku, na način meni nepojmljiv. Ne zato što mi se danas EKV ne sviđa više nego osamdesetih – da, draži su mi od većine onih koji su mi tada bili dragi – nego te klince nisam mogao shvatiti, jer sam se rugao Ekatarini, i ispravno je što sam se rugao, kada sam imao godina koliko imaju oni. Ali nije problem u njima, nego u vremenu koje je na vrlo radikalan način konotiralo sve što su EKV odsvirali i snimili, sve što je Milan Mladenović napisao. Danas, to je soundtrack fantomskog bola, muzika amputiranih udova, fantomskoga sjećanja na Jugoslaviju. Vrijeme koje nije najbolji estetski sudac, jer ono jednima pomogne a drugima odmogne zahvaljujući argumentima povijesti, i na načine koji, često, nisu estetski, nego su politički, ratnički, stradalnički, EKV je učinilo jednim od nesumnjivo najznačajnijih i najživljih kulturnih ili umjetničkih projekata u osamdesetima. Da nije bilo rata, da se država nije raspala i da se kulturni prostor nije toliko provincijalizirao, tojest da u ratu nisu pobijedili Thompson, Ceca i Prljavo kazalište, EKV bi bila manje važna pojava.
Na albumu Katarine II je pjesma “Geto”. Premda na njoj nema izravne posvete, znalo se što je geto: “Vidi kakva predivna zgrada, balkon, zid sa divljim ružama, atlas nosi kuglu iznad glave, Grci, mit i legenda…” A onda su nastavku: “Magla češlja pramen na ulici, hladan dah sa zapada, gar se crni svud po snegu, plava bluza i kifla pred čas…” I onda onaj šarlovski finale, nedovršen i aluzivan: “Rođen sam u getu, rođen sam tačno u čas da vidim…” Nekoliko albuma kasnije, snimit će pjesmu Sarajevo, u njoj će biti i stih, kojim je nadopisan “Geto: “Sarajevo”, od blata i snega”. Često bih zadnjih godina, odlazeći u Sarajevo, po fasadama austrougarskih zgrada na Marijindvoru, i pokraj oronulih ulaza nekadašnjih palača, tražio i nalazio atlase, koji na svojim plećima nose Zemlju, na koju, katkad, naliježe balkon na prvome katu.
Milan Mladenović imao je putanju tipičnu za djecu vojnih lica. Rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu, da bi stigao do Beograda. Prije dvadesetak i više godina, u antikvarijatu rahmetli Bučuka, blizu kafića Estrada i mjesta na kojem je nekad davno stajala porodična kuća oca Ive Andrića, našao sam tanku, broširanu knjižicu s naslovom “Djeca Sarajeva djeci Vijetnama”, nastalu po završetku konkursa koji je početkom sedamdesetih proveden u sarajevskim osnovnim školama. Uz odabrane pismene sastavke i pjesmice suprotiva imperijalizmu i hegemonizmu, na posebnom su mjestu u knjizi istaknuta tri nagrađena rada. Treću nagradu na literarnom takmičenju “Djeca Sarajeva djeci Vijetnama” osvojio je Milan Mladenović, učenik 7c razreda Osnovne škole 29. novembar. Kupio sam tu knjižicu, valjda sluteći da bi mi podatak iz nje jednom mogao zatrebati. Ili zbog plave bluze i kifle pred čas, koji su, kao blato i sneg, kao gar po snegu, kao Atlas i zid sa divljim ružama, fragmenti jednoga sarajevskog, školskog odrastanja, sličnog, ali i posve drukčijeg, od odrastanja u tadašnjim Zagrebu ili Beogradu.
Ali zašto je riječ o getu? Zato što je, sa svih strana opkoljeno brdima, daleko u unutrašnjosti, duboko u utrobi Jugoslavije, obilježeno jakim, vrlo karakterističnim naglaskom, okrenuto samo sebi i legendi o partizanima i revoluciji, Sarajevo bilo zatvoreno, i od svijeta odijeljeno poput geta. Za djecu vojnih lica dvostrukog, privatnog geta, kada bi za očevom prekomandom stizali u Beograd, gdje je svim križnim putevima bio konec i kraj. Današnje Sarajevo, kakvo god bilo i čije god bilo, mnogo je bliže i Zagrebu i Beogradu, nego što je bilo nekad.
Neka je strašna morija pomorila EKV. Prvi je, 1992. godine, umro Ivica Vdović, Ve-de, Šarlov i Ekatarinin bubnjar, jedan od prvih amblematskih likova jugoslavenskoga novog vala. Milan je umro 5. studenog 1994. – baš u vrijeme kada je sarajevska klima onakva kao u dvije njegove pjesme. Bojan Pećar umro je 1998, a Margita Stefanović 2002. Od čega su umirali, to više i nije važno, ali valja napomenuti da svi nisu umrli od droge. Jedini preživjeli je Gagi Mihajlović, onaj gitarist zbog kojeg su Katarini morali mijenjati ime.
Sjećam se kako smo jedne nove godine maltretirali svoje djevojke, redom zaljubljene u Milana i u njegovo stvaralaštvo, i pjevali im: “Pogledaj me, o pogledaj me očima teleta!” Uskoro je, međutim, sve bilo gotovo i više nije bilo ni nas ni naših djevojaka.
-
Thorin
- Posts: 12
- Joined: 20/11/2012 09:07
#316 Re: EKV
Osjećam da moram nešto da kažem na ovaj Jergovićev tekst... ali ne ide.
Tnx radostan dan
Tnx radostan dan
-
Entropio
- Posts: 7808
- Joined: 21/11/2010 21:49
#317 Re: EKV
Inače, kompletan unplugged (Becej, 1994) je fantastičan!
-
KID
- Posts: 607
- Joined: 10/03/2007 20:29
#318 Re: EKV
Ima li neko link za download unplugged-a u Beceju...???Entropio wrote:[
Inače, kompletan unplugged (Becej, 1994) je fantastičan!
hvalaaaaaa.....
-
radostan dan
- Posts: 27093
- Joined: 31/01/2010 20:26
- Location: madera
#319 Re: EKV
Thorin wrote:Osjećam da moram nešto da kažem na ovaj Jergovićev tekst... ali ne ide.
Tnx radostan dan
-
sorted
- Posts: 580
- Joined: 05/03/2012 11:56
#320 Re: EKV
Budi optimizam i nadu da bar oni zive u boljoj Zemlji i vremenu.
Odlicno uradjen video.
Odlicno uradjen video.
-
radostan dan
- Posts: 27093
- Joined: 31/01/2010 20:26
- Location: madera
#321 Re: EKV
ovo vam je zadnji njihov koncert, budva 94.
[youtube] http://www.youtube.com/watch?v=7-_CtOOdqgI [/youtube]
ja bio na pretposlednjem, par dana ranije održan u tivtu...
poslije 3 mjeseca - nebesa.
[youtube] http://www.youtube.com/watch?v=7-_CtOOdqgI [/youtube]
ja bio na pretposlednjem, par dana ranije održan u tivtu...
poslije 3 mjeseca - nebesa.
-
radostan dan
- Posts: 27093
- Joined: 31/01/2010 20:26
- Location: madera
#323 Re: EKV
Mjuzikl u čast Milana Mladenovića i grupe EKV
Milan Mladenović, član legendarne grupe EKV, dobio je uskoro mjuzikl u svoju čast. Prema pisanju Kurira, u kazalištu Sterija u Vršcu imaju novu predstavu "Ljubav", posvećenu prerano preminulom glazbeniku i njegovom bendu.
Režiju potpisuje Ivan Đorđević, a glavna uloga povjerena je mladom glumcu Bojanu Beliću.
- Predstava je napravljena u slavu i sjećanje na 20-godišnjicu smrti Milana Mladenovića i bendove Ekatarina Velika i Oktobar 1864. Oni su ostavili neizbrisiv trag i utjecali su na mnoge mlade ljude u protekla dva desetljeća - izjavio je Đorđević.
- Predstava koju smo priredili je polemika na temu koliko je pojedinacu stanju oduprijeti se stihiji najprije društvene, samim tim obiteljske i naposlijetku individualne psihološke manipulacije koja ga otuđuje od njega samog. „Ljubav“ kao univerzalni lijek u našoj je priči „karta za put u raj“ -naveo je redatelj mjuzikla na Facebook stranici kazališta te dodao:
- Jedna od osnovnih moći umjetnosti je ona u kojoj se konzumenti pronalaze u njenim djelima, u kojoj su u mogućnosti da se barem u pojedinim momentima ogledaju i suočavaju s problemima koji ih tište. Iz tog razloga predstava je posvećena i rock grupama EKV i Oktobar 1864, koje su obilježile mnoge mladosti te su u mračnim godinama naše novije povijesti mnogim generacijama mladih bile utjeha i potreba i koje ni danas ne prestaju osvajati neke nove generacije. Takvi poduhvati zaslužuju našu pažnju te je u susret 2014. kada se navršava 20 godna od (uvjetno rečeno) smrti Milana Mladenovića predstava postavljena i njima u čast i svim mladim ljudima koji u vrijednostima takve glazbe još uvek vide svjetlo na kraju tunela.
Glazbeni pečat predstavi dao je i vršački rok bend Brejvhart, koji na pozornici kazališta Sterija izvodio dio svojih skladbi i hitove bendova Milana Mladenovića i Tanje Jovićević. Predstava uskoro gostuje u Beogradu, a domaćim fanovima EKV-a ostaje da se nadaju da će stići i u hrvatska kazališta.
Milan Mladenović, član legendarne grupe EKV, dobio je uskoro mjuzikl u svoju čast. Prema pisanju Kurira, u kazalištu Sterija u Vršcu imaju novu predstavu "Ljubav", posvećenu prerano preminulom glazbeniku i njegovom bendu.
Režiju potpisuje Ivan Đorđević, a glavna uloga povjerena je mladom glumcu Bojanu Beliću.
- Predstava je napravljena u slavu i sjećanje na 20-godišnjicu smrti Milana Mladenovića i bendove Ekatarina Velika i Oktobar 1864. Oni su ostavili neizbrisiv trag i utjecali su na mnoge mlade ljude u protekla dva desetljeća - izjavio je Đorđević.
- Predstava koju smo priredili je polemika na temu koliko je pojedinacu stanju oduprijeti se stihiji najprije društvene, samim tim obiteljske i naposlijetku individualne psihološke manipulacije koja ga otuđuje od njega samog. „Ljubav“ kao univerzalni lijek u našoj je priči „karta za put u raj“ -naveo je redatelj mjuzikla na Facebook stranici kazališta te dodao:
- Jedna od osnovnih moći umjetnosti je ona u kojoj se konzumenti pronalaze u njenim djelima, u kojoj su u mogućnosti da se barem u pojedinim momentima ogledaju i suočavaju s problemima koji ih tište. Iz tog razloga predstava je posvećena i rock grupama EKV i Oktobar 1864, koje su obilježile mnoge mladosti te su u mračnim godinama naše novije povijesti mnogim generacijama mladih bile utjeha i potreba i koje ni danas ne prestaju osvajati neke nove generacije. Takvi poduhvati zaslužuju našu pažnju te je u susret 2014. kada se navršava 20 godna od (uvjetno rečeno) smrti Milana Mladenovića predstava postavljena i njima u čast i svim mladim ljudima koji u vrijednostima takve glazbe još uvek vide svjetlo na kraju tunela.
Glazbeni pečat predstavi dao je i vršački rok bend Brejvhart, koji na pozornici kazališta Sterija izvodio dio svojih skladbi i hitove bendova Milana Mladenovića i Tanje Jovićević. Predstava uskoro gostuje u Beogradu, a domaćim fanovima EKV-a ostaje da se nadaju da će stići i u hrvatska kazališta.
