atg51 wrote:Opravdanje da se ovdje vodi rat protiv Asada kako bi se u Siriji uveo Serijat i Islamski zakoni, te Sirija oslobodila diktatora, nikako nije ok. Mislim da uvodjenje drzavnog uredjenja po serijatu nasilnim putem nikako nije ispravno, narocito ako vecina naroda to ne zeli. Ima li neka uputa, predanje ili hadis kako se uvodi serijat!? Tesko mi je vjerovati da to ide ratom i ubijanjem, narocito drugih muslimana!!! Pa cak i da je to opravdanje, moram napomenuti da je bilo drzava kroz istoriju koji su se drzali serijatskih zakona, pa je opet u njima bilo i nemorala i kriminala i zla i nepravde. Nema to veze sa zakonima, vec sa ljudima, jer smo mi, svi ljudi, na kraju krajeva, nemoralni. Svi bi sto lagodnijeg zivota i sto manja rada, sto vise zdravlja. Sta ce nam i najbolji zakoni ako ih covjek ne postuje? Boriti se, ubijati i ginuti za takve ciljeve je apsurdno, to sigurno nije put koji Allah i Islam trazi od svojih vjernika...
Vidi danas najislamskije države su Novi Zeland, Luksemburg, Danska, Norveška. Ako islamska država znači sigurnost, ekonomski prosperitet, objava rata svim ideologijama i fokusiranje na ekonomiju, ljudska prava, učenje, učenje,. i samo učenje, što i jesu bile prve riječi objave Poslaniku Muhamedu s.a.v.s.
Onda bi islamska država trebala biti cilj svim ljudima dobre volje, a ne samo hrabrim borcima, mudžahidima u Siriji, koji su se suprostavili diktatoru Bešaru, čovjeku čija porodica Sirijom vlada skoro pola stoljeća, i kojem treba da sude međunarodni sudovi pravde za ubistva civila, najgora mučenja, etničko čiščenje i genocid nad narodom Sirije.
Evo jedan zanimljiv tekst na tu temu:
''Najislamskijie“ zemlje svijeta
Koliko islamske su islamske zemlje?
17.02.2012. | PIŠE: dr. Fikret KARČIĆ
Prvih deset "najislamskijih“ zemalja svijeta su: Novi Zeland, Luksemburg, Irska, Island, Finska, Danska, Kanada, Velika Britanija, Australija i Holandija. Najviše rangirana zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom je Malezija (na 38. mjestu).
U naučnoj i žurnalističkoj upotrebi odomaćili su se termini "islamske" ili "muslimanske" države ili zemlje. Preduzeti su i pokušaji da se ovi pojmovi definišu. Prema nekim autorima, "islamske države" bi bile one čiji je pravno-politički sistem u skladu sa islamskim učenjem dok bi "muslimanske države" bile one u kojima muslimani čine većinu stanovništva.
Drugi autori se koriste čisto formalnim kriterijumom - ako jedna država proglasi u svom ustavu islam za državnu vjeru ili Šerijat za izvor nacionalnog zakonodavstva, onda je to islamska država. Konačno, za neke autore ključno je članstvo u Organizaciji islamske konferencije (OIK), odnosno Organizaciji islamske kooperacije (OIK), kako se sada ova organizacija zove. Za sve ove pokušaje definisanja i klasifikacije bila je bitna samoidentifikacija određene države. Drugim riječima, jedna država je islamska ako to ona za sebe kaže.
Dvoje naučnika sa američkog George Washington univerziteta -Scheherazade S. Rehman i Hossein Askari - doveli su u pitanje ovaj pristup svojim radom "How Islamic are Islamic Countries" objavljenom u Global Economy Journalu (vol. 10, no. 2, 2010). Ovi autori su pošli od toga šta islam naučava o čovjeku, svijetu, vlasti, pravu, ekonomiji, okolini i sl., elemente tog naučavanja objektivizirali i sačinili odgovarajuće indekse a zatim tim indeksima izmjerili "islamicitet" zemalja svijeta.
Ovi autori su sačinili četiri indeksa: Indeks islamiciteta ekonomije, Indeks islamiciteta prava i vladavine, Indeks islamiciteta ljudskih i političkih prava i Indeks islamiciteta međunarodnih odnosa. Svaki indeks uključio je veći broj varijabli i indikatora.
Indeks islamiciteta ekonomije uključuje varijable kao što su: jednake ekonomske mogućnosti za sve članove društva, ekonomska pravičnost, imovinska prava i svetost ugovora, kreiranje poslova za sve i jednak pristup zaposlenju, jednak pristup obrazovanju, sprečavanje i smanjenje siromaštva, uklanjanje korupcije, podrška finanijskom sistemu, ukidanje kamate i sl.
Indeks islamiciteta prava i vlasti uključuje potkategorije vlast, pravni i sudski integritet i miješanje vojske u politički proces. Ove potkategorije se mjere indikatorima odgovornosti, političke stabilnosti, efikasnosti vlade, vladavine prava, regulatornog kvaliteta, kontrole korupcije (prva potkategorija), nazavisnošću sudstva i integritetom pravnog sistema (druga potkategorija) i stepenom vojnog miješanja u vladavini prava i politički proces (treća potkategorija).
Indeks islamiciteta ljudskih i političkih prava uključuje potkategorije građanska prava (mjeri se indeksom slobode), politička prava (takođe indeks slobode), prava žena (indikator je uključenost žena u različite organe vlasti), ostala prava (indikator je politika vojne službe), politički rizik (indikator je rizik pojedine zemlje) te sprečavanje genocida (indikator je pristupanje Međunarodnoj konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida).
Indeks islamiciteta međunarodnih odnosa uključuje potkategorije kao što su okolina (mjeri se putem zdravlja okoline, kvaliteta zraka, vode, prirodnih izvora, bio-raznolikosti, održive energije i sl.), globalizacija (mjeri se putem ekonomske, socijalne i političke globalizacije) i vojna potrošnja (mjeri se vojnom potrošnjom i rizikom).
Valjanost ovih indeksa i načina njihovog mjerenja izvodi se iz teorijskih radova savremenih muslimanskih autora. Drugim riječima, autori su na jezik kvantitativne metodologije preveli radove muslimanskih učenjaka.
Kada su svi ovi indeksi primijenjeni na zemlje savremenog svijeta, sačinjena je rang-lista sveukupnog islamiciteta (Overall Islamicity Index Rank). A onda iznenađenje! Prvih deset "najislamskijih" zemalja svijeta su: Novi Zeland, Luksemburg, Irska, Island, Finska, Danska, Kanada, Velika Britanija, Australija i Holandija. Najviše rangirana zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom je Malezija (na 38. mjestu). Bosna i Hercegovina je zauzela 101. mjesto od ukupno 208 zemalja.
I na kraju, kakva je poruka ovog istraživanja? Možemo reći da je ta poruka izražena u nekoliko zaključaka: jedna država nije ono što sama za sebe kaže; formalni kriteriji ne zahvataju stvarnost; samoproglašeno pozivanje na religiju ne znači da se usvajaju i politike koje su zasnovane na tom religijskom učenju i, konačno, ostvarenje ideala jednog učenja može se naći tamo gdje se obično ne nada.
pali
