Evo ovako mislim, ali nemam vještinu to uokviriti u malo dužu poruku...
NE KONTA OVO NI PLATON: TRIDESET GODINA ŽIVIMO ILUZIJU NORMALNOG DOK NOVE GENERACIJE UČIMO KO SU SDA, HDZ I SNSD
MIRELA DAUTBEGOVIĆ,
BH DANI 23/01/2022 u 13:00 h
Koliko ćemo još godina morati izgubiti pa da imamo bar temeljne uslove za život?
Sve oči uprte su u međunarodne aktere ne bi li preduzeli kakvu akciju okončanja ovakvog dobro bolesnog stanja i sprečavanja restarta
U svakom vremenu Allah dž.š. pošalje vladara koji je poput njegovih sljedbenika, ako im bude propisano dobro, pošalje im onoga ko će ih upućivati dobru, a ako im je određena propast, onda im pošalje one koji će ih u propast odvesti. (Keab el-Ahbar r. a.)
Još jedna izgubljena godina je iza nas. Godinu po godinu i navršismo punih trideset koje su pojeli skakavci. Znači, generacije i generacije su se u ovih trideset ljeta rađale, odrastale, zasnivale porodice a da ne znaju za bolje. Ne znaju da svaka nova godina gora od prethodne ne znači da je to normalan život. Da je rat završen prije 27 godina i da on nije njihov teret. Da biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak nije prapočelo svijeta. Da nije normalno slaviti ratne zločince, negirati presuđene zločine, prijetiti kalašem... Da nije normalno konstantnim evociranjem starog, prizivati novo krvoproliće.
S druge strane, ako poskupljenja svega i svačega prate cijeli svijet, normalno je da se i nama ukažu, ali nije normalno da struja poskupi trostruko, da puter koji sad košta 7,5 maraka sniže na 7,45 KM, a, recimo, u Njemačkoj na 1,5 eura. A gdje je njemački standard, a gdje je naš? Da ne lajem.
Ali jedno je sigurno, nove generacije znaju za SDA, HDZ i SNSD. Od rođenja. A čini mi se, znaće i do smrti.
Nije normalno ni da niču kao gljive poslije kiše novi stambeno-poslovni prostori, pritom uništavajući zelene površine, kojih je, barem u glavnom nam gradu države, sve manje, a kao hoćemo čistiji vazduh, da doprinesemo sveopštem duhu borbe za ekologiju. Da barem tako niču nove fabrike, firme, pa da doprinesemo manjoj nezaposlenosti. Da nam mladi nisu samo redni broj na evidenciji biroa za zapošljavanje, ne lete u Njemačku da bi s diplomom prali tuđe stražnjice... Ili da obnovimo neke ruševine koje se diljem države svakim danom sve više urušavaju svih ovih izgubljenih trideset godina.
Upozoravaju nas s ekrana, iskaču iz mobitela, pune novinske stupce razni stručnjaci, analitičari, što naši, što komšijski, što strani, potom frizeri kad odeš na šišanje, mesari kad ti naplaćuju dobro poskupjelo meso, kladioničari što bacaju kvote... da rata (ne)će biti
Jedino što konstantno obnavljamo jesu prijetnje političkoj stabilnosti države, a koje u posljednje vrijeme pale zaglušujući alarm Bosancima i Hercegovcima i koje je Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, u svom prvom izvještaju otkako je preuzeo funkciju opisao kao najveću egzistencijalnu prijetnju u poslijeratnom periodu. S jedne strane imamo prijetnje iz Republike Srpske da će se razvesti od ostatka države. Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, predsjednik SNSD-a i zaštitnik svih srpskih svetinja, sve više udara u secesionističke bubnjeve i sve glasnije govori o povlačenju iz bh. vojnih, obavještajnih, pravosudnih i poreskih institucija. S druge strane imamo nikakve napore da se reformiše izborni sistem. A ukoliko se ne reformiše, utoliko sukob ima sve veće šanse.
Visoki predstavnik je u novembru prošle godine rekao da je moguće da će doći do sukoba između bosanskih nacionalnih agencija za provođenje zakona i policije bosanskih Srba.
"Nedostatak odgovora na trenutnu situaciju ugrozio bi Dejtonski sporazum, dok bi nestabilnost u BiH imala šire regionalne implikacije", jasan je Schmidt. "Izgledi za dalje podjele i sukobe su vrlo realni", zabrinjavajuće poručuje.
Mnogi strahuju od povratka nasilju pa da restartujemo ove propale godine i vratimo se na početak kraja. Upozoravaju nas s ekrana, iskaču iz mobitela, pune novinske stupce razni stručnjaci, analitičari, što naši, što komšijski, što strani, potom frizeri kad odeš na šišanje, mesari kad ti naplaćuju dobro poskupjelo meso, kladioničari što bacaju kvote... da rata (ne)će biti. Jedni vele da smo mi mala, slabašna država, da nemamo čim ni ratovati, drugi se kunu u to da Evropa neće dopustiti još jedan rat u svom dvorištu, treći su izračunali da bi, ako tenzije eskaliraju, rat bio razoran, četvrti su mišljenja da su to sve samo prazne priče, peti tvrde da se treba fatat noge na vrijeme...
Sve oči uprte su u međunarodne aktere ne bi li preduzeli kakvu akciju okončanja ovakvog dobro bolesnog stanja i sprečavanja restarta. A čini se da međunarodnoj zajednici nismo toliko prioritetni koliko smo nekad bili, sve k'o jedva čekaju da se učlanimo u Evropsku uniju, a člansku kartu ne bi da daju. A i što bi? Nismo dobri ni sebi, kako bismo bili drugom? Sve i da zažmire na sve uslove koje zahtijeva članstvo u EU, a koje, naravno, ne ispunjavamo, jer se po EU ne može krasti kao kod nas, zašto bi neko potencijalno bure baruta primio u svoje redove?
Koliko ćemo još godina morati izgubiti pa da imamo bar temeljne uslove za život? Slobodu, posao, solidnu platu, zdravstvene usluge...?
Neki iole normalan život bez rata? Trideset godina živimo neku iluziju normalnog, odnosno nenormalno je zapravo kod nas normalno, a ono što bi trebalo biti normalno, za nas je apstrakcija.
Čak bi se i Platon, koji je na apstrakcijama sticao razumsko znanje, ovdje dobro zamislio..