Nakotili se izdajnici na FPNU u razotkrivanju UZP-ologa i Tuđmanologa ali i njegovih najbližih saradnika koji su mu izricali dijagonoze a haški sud potvrdio,.....
FRANJO TUĐMAN JE BIO BOLESNO INFICIRAN STVARANJEM VELIKE HRVATSKE A TO SE NIJE MOGLO DOGODITI BEZ STVARANJA VELIKE SRBIJE
Ovo je izjava Tuđmanovog Minstra Odbrane Martina Špegelja.
Sve je isto samo su zamjenjeni sljdbenici hegemonističkih ideologija istočnih komšija i zapadnih susjeda u združenom ratu protiv BiH koji nikada nije prestao samo su metode i oblici promjenjeni, pa se svako ko javno kaže istinu i riječ razuma etiketira izdajnicima i naziva pogrdno.
Martin Špegelj,
Kao ministar obrane htio sam stvarati koncept obrane zemlje, no Tuđman je od samoga početka bio inficiran idejom stvaranja Velike Hrvatske, a to se, pak, nije moglo ostvariti bez stvaranja Velike Srbije. Umro je, a do kraja nije odustao od zamisli o stvaranju Velike Hrvatske, čije su posljedice strašne. Mislim da takva upornost u tako vidljivoj zabludi ne bi mogla opstati u zdrava čovjeka
“Vidio sam, doživio i preživio užasne stvari, bio sam uvjeren da neću preživjeti Drugi svjetski rat.”
“Ne znam čime se još Radoš kao ministar obrane bavi osim kompromitacijom posebno izabranih ljudi.”
“Ja doista o Tuđmanu ne mogu reći ništa pozitivno.”
- Kad danas rezimirate svoj život, je li vam, generale, žao što ste opredijelili za vojnički poziv?
- Poslije četrdeset i pet godina vojne službe ne bih mogao reći da mi je žao. Onda kad sam se opredjeljivao, nisam imao drugog izlaza. Mislio sam da to nije dobar izbor: takve su, naime, bile socijalne i političke prilike. Poslije, sam taj poziv zavolio...
- Što ste, zapravo, htjeli biti u životu?
- Imao sam veliku sklonost prema matematici, odnosno prema prirodnim znanostima. Zato sam, valjda, u vojsci izabrao artiljeriju, rod kopnene vojske u kojemu je poznavanje matematike vrlo bitno. No, veliki je rat pomutio sve te planove.
- U partizane ste otišli kao dječak od petnaest-šesnaest godina.
- Da, u antifašistički pokret uključio sam se sa svojim roditeljima, poznanicima, seljanima. U prvo vrijeme, kao dječak, kretao sam se po svojoj rodnoj Podravini, a poslije me ratni vihor nosio svagdje, širom Slavonije, bosanske Posavine, Podrinja, tuzlanskog kraja... Vidio sam, doživio i preživio užasne stvari, bio sam uvjeren da neću preživjeti taj rat. No eto, dogodi da čovjek preživi i u nevjerojatno teškim uvjetima.
- Bili ste gotovo dijete za Drugoga svjetskog rata i sami kažete da ste vidjeli užasne stvari. Jesu li se ti užasi urezali u vašu psihu i je li to utjecalo na vaš kasnije život?
- U ratno doba brže se odrasta, a u to vrijeme i inače se ranije sazrijevalo. Moralo se vrlo rano osamostaljivati i vrlo rano djeca su morala odrasti i postati odgovorni ljudi.
- Svršetak rata dočekali ste u Tuzli. Jeste li tada znali da će vojni poziv obilježiti vaš daljnji život?
- Jedno vrijeme sam mislio da ću napustiti vojsku i posvetiti se nekom civilnom zanimanju. Razmišljao sam o svojoj kući, roditeljima, mislio sam što je bilo s mojim malim prijateljima koji su ostali u zavičaju, razmišljao sam tko je preživio, tko poginuo... Htio sam sve to brzo saznati i otišao sam kući na nekoliko mjeseci. Zatim sam se vratio u Tuzlu i javio se zapovjedniku Josipu Antoloviću: rekao sam mu da ne mislim ostati u vojsci, te sam tražio od njega da me ponovno pusti u Podravinu i on mi je udovoljio, ali mi je, za svaki slučaj, dao i obrasce za pristup vojnoj službi. Došao sam kući, a tamo je vladalo potpuno rasulo. Bilo je to vrijeme velikoga siromaštva, ali i prilične bahatosti novouspostavljene vlasti, koja je provodila teror nad podravskim ljudima, nad mojom obitelji i ljudima koje sam poznavao. Od poljoprivrede se teško moglo živjeti, moglo se, doslovno, tek preživljavati...
- Tada ste se definitivno odlučili za vojnu službu?
- Godine 1946. ponovno sam poslan u Podrinje, gdje je vojska formalno osiguravala izvlačenje drva iz šume, a zapravo smo imali zadatak da se suprotstavimo zaostalim četničkim grupama koje su u to vrijeme još uvijek bile aktivne na tom području. Taj smo zadatak obavili jako dobro, pa je negdje u rujnu 1947. došla depeša da se poručnik Špegelj hitno javi nekom generalu Žugiću u Beograd. Mislio sam da se radi o nečemu neugodnom, jer su do mene dopirali glasovi o torturi koja se primjenjuje prema mojoj familiji, ali taj mi je Žugić saopćio da sam raspoređen u Titovu gardu. Inače, polovicu te elitne jedinice tada su činili Hrvati.
- Koliko ste služili kao Titov gardist?
- Budući da se pročulo da je moj otac politički sumnjiv, tadašnji pukovnik Danilo Jauković nije mogao shvatiti da ja mogu biti u Titovoj gardi, pa mi je 1950. godine kazao da bi za mene bilo najbolje da se posvetim vojnom školovanju, jer su svi primijetili da sam sklon učenju. Tako sam otišao u Artiljerijsku vojnu akademiju i završio je kao prvi u klasi, a taj mi je uspjeh omogućio da biram garnizon u kojemu želim služiti. Izabrao sam Varaždin zbog blizine rodne kuće i zato da bih mogao okupiti obitelj. Danas je teško objasniti koliko se u to vrijeme teško živjelo: zaista nitko nije imao dovoljno novaca i zaista su svi živjeli teško, ali je malo tko to shvaćao kao tragediju. Borili smo se za preživljavanje, tiho, bez buke...
APSURDNO POVJERENJE
- Napisali ste da je Tuđman čitavo vrijeme vjerovao jedino Slobodanu Miloševiću i Gojku Šušku, s time da je jedno vrijeme vjerovao i Veljku Kadijeviću, dok je ovaj imao moć.
- Da, Tuđman-Šušak je oličenje velikog obostranog povjerenja i već sama ta konstatacija je zabrinjavajuća. No, mene nije zanimalo to njihovo međusobno povjerenje, već ono što je bio rezultat tog povjerenja, a to su ideje o uskrsnuću NDH, o pojavi neoustaštva i svega onoga što nam je donijelo dodatne teškoće. Šušak ima ishodište upravo u krugu neoustaša, koje je Tuđmansvesrdno prihvatio. Šušak je Tuđmanu poslužio za stvaranje namjenskih falangi koje su ga pratile u operacionalizaciji sulude ideje o Velikoj Hrvatskoj. Taj neoustaški element uvjeravao ga je da je ta koncepcija moguća i da će narod ići za njim: oni su mu, naime, bili nekakva garancija da to što on misli ima smisla i uporišta u narodu. Znao je za njihove zločine i nesposobnost, za njihovo fašističko porijeklo, ali ih je puštao da rade, jer je ta Šuškova falanga jedina bila u stanju slijediti njegove sumanute ideje i ambicije. Iza te falange stajala je izuzetno jaka grupacija hercegovačkih fratara što su bili raspoređeni širom svijeta. Tuđman je bio njihov dobrovoljni zarobljenik.
- A povjerenje u Miloševića?
- To je priličan apsurd: imate agresiju na svom teritoriju, a istodobno s vođom te agresije vodite česte pregovore, razgovore i sklapate nagodbe. Istina, i Milošević i Tuđman su pregovarali s figom u džepu, ali se u tome Tuđman pokazao inferiornim u odnosu na Miloševića. Razlika je jedino bila u tome što Milošević nije imao dobar instrumentarij za ostvarenje svojih ciljeva, dok jeTuđman iza sebe imao neviđeno raspoloženje naroda da se obrani i mogao je raditi što je htio. I radio je. Radio je, među ostalim, i na tome da Hrvatska nespremna dočeka rat i da se ovdje proizvede kaos, a u kaosu se žrtve bez potrebe utrostručuju.
- Zašto bi on to radio?
- To je, najvjerojatnije, bio dio Tuđman-Miloševićeva dogovora: nećemo ići u odsudne bitke, dok se ne dogovorimo kolika će biti Velika Srbija, a kolika Velika Hrvatska. Zbog toga mi je često gotovo zapovjednički govorio kako “ničim ne smijemo iritirati Beograd”.
- Vi i dalje mislite da je trebalo ići na odsudnu bitku?
- Nikad nisam mislio da se Hrvatska definitivno mogla obračunati sa srpskom pobunom, jer se to, jednostavno, nije moglo zaustaviti ni suzbiti. No, u proljeće 1991., kad su se počeli kovati saveznički planovi između Hrvatske i Slovenije, mogao se uspostaviti balans u vojnoj snazi naspram Srbije. Balans u odnosima snaga vjerojatno bi djelovao da ne dođe do većeg sukoba.
https://savjest.com/mobile/intervjui/in ... ervju=2271