chuchumbamayumbe wrote:Moja zena je Srpkinja, ja sam Bosanac Sarajlija (mada nosim srpsko ime i prezime), otac mi je Srbin, a ubio ga cetnik.
I sta sada mislite o meni, hocete li i mene u isti kosh sa ostalima, hocete li reci da sam i ja isti kao i oni, hocete li reci da su svi Srbi isti?
Jok ba, vi ste isti kao i oni. Samo da vam je oruzja i priliku da zapocnete rat, bili bi gori i cinili gora zvjerstva i zlocine nego sto su cetnici, smijem se kladiti!
Ovdje mislim na ove patriote dusebriznike sto kuckaju iz Svedske i Bog zna odakle, sto ne kontaju da je rat stao prije skoro 15 godina, sto je ovdje ljudima pun klinac i cetnika i mudzahedina nego gledaju kako da prezive od danas do sutra...a delegati se bave pitanjima tipa "...vjerujete li Srbima...?"
Kakva plitkost i ogranicenost u nasim glavama, jadni smo mi sa nama 'vakvima, neka nam je Bog na pomoci!
Ma bjezi ba, stvarno ste odroni odronova...
Sobzirom da ratni zlocinci slobodno hodaju zemljom Bosnom i da pravda nije nicim zadovoljena, ( u rijetkim slucajevima), ma koliko pitanje bilo ogavno, ono ostaje realnost! Fratris moze da si da za pravo da kaze da onaj koji prasta nije covjek, no eto ja ne mogu.Jer to pravo si ne mogu dati u ime svih onih koji i dan danas svojim dzelatima gledaju u oci.I onima koji jos uvijek cekaju na kosti nekih tek frisko iskopanih ili jos ne pronadjenih masovnih grobnica.
I jos jednom, ma koliko pitanje bilo mozda ogavno ono jos uvijek ne govori da je neko nacionalista ( kako to mircerka velikodusno htjede prikazati) ili neko ko poziva na rat.Ovo pitanje je na zalost slijed stvari, slijed strasne istorije koju smo svi prozivjeli na svoj nacin, a koje se srpsko celnistvo i mnogi u rs-u ne stide, niti traze oprost za pocinjene zlocine a svoje "heroje" vjesto prikrivaju, podrzavaju i slave.
I da s pravom se covjek moze zapitati da li da vjeruje ili ne.I ja, iako takodjer u svojim porodicnim krugovima imam "i jednih i drugih" ne shvatam ovo pitanje licno.Niti se osjecam uvrijedjenom.Jer znam da ne postoji proces prastanja niti pravde, ako ista nije zadovoljena.Svaki covjek koji je iole na bilo koji nacin dozivjeo nepravdu, a nije osjetio pravdu, nikada se nece moci nositi sa prozivljenim a da nekoga ne uvrijedi, bude realan ili da svojoj nesreci nadje mjesto i zivi sa istom.
U BiH se puno vise paznje pridaje nekakvom prastanju ( postoji li kolektivno prastanje i nacin ?

) a malo, nikako ili selektivno prica o zlocincima koji jos uvijek sjede u vladi ili su celnici u nekim institucijama.
Pa se postavlja pitanje nije li proces prastanja takodjer nekakva hibridna tvorevina, bez osnove,koja bi trebala da zadovolji nesto/nekoga?
U interesu svih nas, a ponajvise Srba bilo bi potrebno zadovoljiti pravdu, procesuirati zlocince i smjestiti ih iza resetaka.No to je vec odavno zaboravljeno pitanje od strane svih, ma kojem narodu pripadaju.
I to pitanje povjerenja, mozda bi se najbolje moglo ogledati u onim Srbima, koji su podlegli pod torturama svoga naroda jer su pokusali spasiti nekoga od smrti.Ili onim Srbima koji su danas zasticeni svjedoci a kojima smrt vreba na svakom koraku i kojih se "zajednica" potpuno odrekla.
I ovo pitanje se zasigurno mota u glavama obicnih ljudi, svih nacionalnosti, ma kako mi to htjeli negirati i odmah ih smjestiti u nekakav kos nizih bica, nacionalista ili krvolocnika.Jedni su prezivjeli golgote, jedni izgubili sve i svakoga, jedni izrodili strah osnovan ili indoktriniran propagandom ali ipak za njih realan.Stoga kada skinemo mitove sa ovakvih tematika i osvrnemo se na iste iskreno, mozda budemo spremni na otvorenost, dijalog i razumjevanje.
Do tada, svi smo samo Srbi, Hrvati, Muslimani.Zrtve prvenstveno sebe, a potom svega onoga sto nam se desilo.
