Piše: Samir Šestan
”Narod bez države isto je što i govno na kiši.” (don Anto Baković, april 1990.).
Na žalost, mi nemamo pandana Feralovoj ”Antologiji suvremene hrvatske gluposti” (iz koje je posuđen gornji citat), inače bi kompletna reakcija političke i medijske scene u RS-u, na odluku Ustavnog suda o neprihvatljivosti himne ”Bože pravde”, završila kao poseban tom (nama u Bosni i Hercegovini, naime, ne bi bila dovoljna jedna knjiga, nego bi svaki narod imao po nekoliko, tihodonski debelih, tomova, samo za svoje ”potrebe”, te bi to, već u startu, bilo izdanje koga bi se postidjela i sabrana djela Josipa Broza i Edvarda Kardelja zajedno) a mogli bi ga prigodno nazvati: ”Verbalne akrobacije u službi nacije”.
Zbunjeni omladinci ili niko se na frižideru ogrijao nije
Ima tome i više od godinu dana kako je Ustavni sud BiH donio odluku da su entitetska obilježja Federacije BiH i Republike Srpske – protuzakonita, jer su u sukobu sa Ustavnom odredbom o konstitutivnosti naroda. U međuvremenu (za godinu dana!!!), federalni je parlament uspio da formira komisiju, na čijem je čelu staljinoliki ratni opštinski cenzor (i ništa više!), a u RS-u su na sve moguće načine pokušali (i još uvijek pokušavaju) izvrdati odlukama i čitavu stvar pretvoriti u zajebanciju.
Federalni političari su, uobičajeno stupidno, bezidejno i štetočinski (a po narod i državu - suicidalno), umjesto da gledaju svoja posla i uređuju dio zemlje nad kojim imaju efektivnu kontrolu (a u skladu s vrijednostima kojih su im puna usta - ali im se u izvedbenoj varijanti pretvaraju u fatamorganu) i kojim vladaju (ili bi trebalo to da rade, bar u pauzama smišljanja načina kako da nagrabe što više para i privilegija za što kraće vrijeme i na što duži rok i pritom se zaštite i od pomisli da odgovaraju za svoja (ne)djela), oni su, kao i svih prethodnih 12 godina (ili je u pitanju čitavih 15?) ravnali se prema političarima iz RS-a, gledajući da ni za živu glavu ne urade više od koraka ispred njih (a u ovom slučaju čak ni to). Oni, naime, nit su šta radili, niti su pričali, niti su, po svemu sudeći i o čemu mislili (doduše, ”bili su izbori”, pa je bilo ”konstituisanje vlasti”, pa je onda trebalo obaviti ”prioritetne poslove” – povećati si plate, odrediti visinu regresa, izglasati zakon koji ih amnestira ne samo od gluposti nego i zločina, pa onda teške pripreme za odlazak na godišnji odmor, pa...), nešto vrlo slično onoj majmunskoj trojci koja nit šta vidi, nit čuje, nit govori.
Za to vrijeme, kao i u svakoj drugoj situaciji u kojoj se može praviti šteta i umjesto racionalnog i ljudskog ponašanja dizati tenzije i raspizditi i svoja i federalna javnost, političari i mediji u RS-u su radili udarnički. A zaostajali nisu ni ”sporedni igrači” na sceni (koje političari povremeno koriste kao probne balone, za emitiranje poruka koje sami ne smiju glasno izgovoriti). Tako je Udruženje izbjeglih, raseljenih i drugih (??? – op.a.) lica RS ”Ostanak”, povodom odbijanja od strane Ustavnog suda BiH, zahtjeva Narodne skupštine RS za preispitivanje odluke koja se odnosi na promjenu Zakona o zastavi, grbu i himni RS, uputilo, svim predstavnicima institucija vlasti, zahtjev u ”najsvjetlijoj” tradiciji balvan-anarhije i ratnog huškanja: ”Pozivamo sve Srbe da odmah napuste takav sud, a predstavnici RS da se povuku iz svih zajedničkih organa, jer će uskoro Tihić i Silajdžić tražiti da Srbima zabrane i jesti”.
Omladina SDS-a, pak, uputila je ”Apel mladima u RS-u” da ”mirnim protestima pokažu da im je stalo do srpskog grba, himne i svega što predstavlja srpski narod i njegove simbole u RS i BiH”. ”Ne pripadamo onim narodima koji mogu u toku noći da naprave sebi nove simbole, naši simboli su poznati vijekovima i mi ih ne možemo mijenjati”, rekoše omladinci, ne shvatajući da Ustavni sud nije donio nikakvu odluku o njihovim(!) (srpskim, dakle) nacionalnim simbolima, nego o simbolima entiteta nesretnog naziva koji u njima očito izaziva zbunjenost (te bi ga, ako ništa, sebe radi, trebali promijeniti) – a u kome su, po Ustavu, konstitutivna sva tri naroda. A elementarna logika (koja je u našim krajevima, uvijek, prva žrtva), govori da je za simbol takve tvorevine nemoguće (osim kao akt nasilja) imati simbole samo jedne nacionalne grupacije.
No, stvar i jeste u tome što se sukob ovdje vodi oko forme, koja u ovom slučaju, više nego i u jednom drugom možda, po svojoj definiciji predstavlja suštinu. Naime, Ustavni sud je (prije svega) srpskim (ali i svim drugim, zapravo) nacionalistima, ovom odlukom, poručio da je njihova percepcija Bosne i Hercegovine i Republike Srpske – pogrešna. To, naime, da se poigramo riječima, jednostavno – nije (ni) republika (ni) srpska. Ona se tako samo zove (No, to što frižider, recimo, zovemo šporetom ne znači da ćemo se na njemu moći i ogrijati).
Samo smo se šalili ili rado ide Srbin u vojnike
U istom tonu, koji nedvosmisleno svjedoči o percepciji ”manjeg entiteta” kao ekskluzivne nacionalne teritorije (u smislu ekskluzivnog nacionalnog vlasništva(!) nad njom) su i izjave ”Republika Srpska je dovedena u lošu situaciju po pitanju očuvanja identiteta i obilježja”. No, stvar i jeste(!) u tome! Da se spriječi očuvanje identiteta RS koji simboliziraju ta obilježja. Onog koji ističe njenu monoetničku, rasističku, segregacijsku, nasilnu suštinu. A da se stvori novi, civilizacijski primjereniji. I identitet i simboli.
Istrajavanje na himni ”Bože pravde” klasičan je primjer tog nasilja i gluposti. Kada je Ustavni sud BiH prvo proglasio istu (skupa sa grbovima oba entiteta) neustavnom, a onda odbio žalbu Narodne skupštine s tim u vezi, Dodik i njegovi su odlučili da se prave blesavi i da nas sve istretiraju kao budale – proglašavajući za ”novu himnu”, citirajmo: ”Kompoziciju Davora Jenka iz 1872. godine, napisanu za pozorišnu predstavu ”Markova sablja”, bez teksta”.
Vjerovatno će ostati tajna je li ovo bio samo neuspješan blef ili su stvarno mislili da im muzička podloga dosadašnje himne ”Bože pravde” (dakle ista pjesma, samo bez teksta!) može proći isticanjem hrvatstva njenog autora, godine nastanka i njene prvobitne namjene (Pa njemačka himna je prvobitno napisana za Austriju, hrvatska je bila desetljećima tek jedna u nizu patriotskih pjesmica i autor joj je, kako prigodno – Srbin, pa još oficir, i to isti onaj koji je napisao i pjesmu ”Rado ide Srbin u vojnike”, jugoslovenska himna je uzeta od Slovaka, koji su, opet, transformisali poljsku,... I šta sad? Kakve veze to isčim ima?), i jesu li oni toliki idioti ili idiotima smatraju sve ostale, ali je činjenica da im taj pokušaj nije uspio. I, što je, za njih, još bolnije, oboren je na ”njihovom” Ustavnom sudu. Onom Republike Srpske.
No, stvar se nije završila na tome. Čovjek bi mogao i da shvati taj prozirni pokušaj levaćenja, uporediv s pokušajem da stranom turisti-idiotu (uljuljkanom u predstavu da ima posla s majmunima) prodaš Vijećnicu i još ”naplatiš” na licu mjesta (pa ako uspije – uspije, a ako ne: ”Samo smo se šalili”), no, odluku Ustavnog suda RS o neprihvatljivosti takve himne prati histerična reakcija kompletne društvene scene u RS (prije svega političke i medijske).
Zamjenom teza i izvrtanjem logike naglavačke, iz RS se (ponovo) emituju patetične poruke o ugroženosti, o ”dovođenju RS u tešku situaciju”, o ”neprihvatljivoj odluci”, ”odluci donesenoj pod pritiskom” (e, ova je jedna od boljih),... Mediji i političari se utrkuju u pravljenju logičkih vratolomija i verbalnih doskočica, postavljaju pitanje: ”Kome to smetaju Bog i pravda?”, tvrde: ”Bog i pravda su opšta težnja i svakako su opšteljudski ideal”, smjelo se bacaju u mračne dubine ljudske gluposti: ”Onome kome smeta izraz, naslov ili himna označena sa ”Bože pravde” automatski ne smeta suprotnost tih riječi. Dakle, ”Bože nepravde””. Itd. itsl.
Zanemarujući činjenicu da je Bog u sekularističkim zemljama, što za kaznu (za stoljeća krvavih vjerskih ratova), što preventivno (da bi se ponavljanje istih spriječilo), prognan u crkve i duše onih koji u njega vjeruju, iz naše perspektive se, kad već hoćete o Bogu i Pravdi, postavljaju pitanja (koja bi, inače, možda bila besmislena): Koji bog? I čija pravda??? A drugo, i mnogo značajnije: Ne radi se tu, ni kod onih kojima je takva himna neprihvatljiva, ni kod onih koji bi da je nametnu po svaku cijenu, ni o Bogu ni o Pravdi (pogotovu bi se i jednog i drugog trebali plašiti njihovi ”zaštitnici”), nego o činjenici da je to, naprosto – himna srpskog naroda(!), pjesma u kojoj se u 8 strofa pridjev ”srpski” upotrebljava 15 (petnaest!) puta, i da je to jednostavno neprihvatljivo za organizacioni oblik definisan kao multietničan (i multikonfensionalan). Može li iko normalan misliti da je sasvim u redu da Bošnjaci, Hrvati i ostali u Republici Srpskoj, kao svoju himnu doživljavaju i pjevaju pjesmu čiji su stihovi: ”Bože spasi, Bože hrani / srpskog kralja, srpski rod!” (i to, još, u parlamentarnoj demokratiji i entitetu koji u svom prefiksu nosi imenicu ”Republika”), ”Složi srpsku braću dragu”, ”Kraljevinu srpsku brani” (kraljevinu? srpsku? od koga?), ”Blagoslovi Srbu selo / polje, njivu, grad i dom!” (a ostali nek pocrkaju?), pa još ”Kad nastupe borbe dani / k’ pobedi mu vodi hod” (??? – op.a.). ”Uopšte nije jasno šta tu koga vrijeđa”, da cinično citiram jedan od ”naivnih” medijskih komentara iz RS-a.
I, da završimo s Bogom – da u toj pjesmi, umjesto turbo-srbovanja (da ponovim: 15! puta u 8 strofa – radi usporedbe, u hrvatskoj himni se nacionalna odrednica spominje samo na jednom mjestu, a u bivšoj himni BiH ih uopšte nema – što nije spriječilo političare iz RS-a da istraju na zahtjevu za njenim ukidanjem) stoji poziv Bogu da pomogne svakom čovjeku bez obzira na naciju i vjeru (i bezvjeru) i da kazni svakog zločinca, svakog ko drugome nanese bol, onda nikome ne bi smetali ni Bog ni Pravda. Pardon... Vjerovatno bi tada smetali onima koji ih sada ”brane”. Jer bi, u slijepoj nacionalističkoj percepciji, Bog i Pravda, oslobođeni jasne nacionalne odrednice i bez mogućnosti privatiziranja ih, i korištenja istih kao metaforične batine kojom se zastrašuju i mlate drugi i drugačiji, bili prezreni i odbačeni! Nacionalista nije niti može biti vjernik, uostalom, davno su apsolvirali bosanski Franjevci. Onaj koji služi i klanja se naciji, taj u Boga ne vjeruje.
No, ovdje se, naravno, ne radi ni o Bogu ni o pravdi. Nego o vulgarnoj instrumentalizaciji bukvalno svega i svojevrsnom instaliranju primitivne fudbalske navijačke logike u sferu politike i društvenih (međunacionalnih) odnosa. O klasičnom divljanju navijačke gomile, koja uvijek nepogrješivo otkriva, i oslobođena bilo kakvih moralnih ograda upotrebljava, ono što je protivničkoj strani najbolnije ili najuvredljivije. Kao kad budale u Zenici, sarajevskim navijačima skandiraju ”Jebale vas Markale”, navijači ”srpskih” timova na utakmicama protiv federalnih nose slike Karadžića i Mladića ili – još indikativnije i za ovu priču značajnije (jer pokazuje kako su uvrede krajnje relativan pojam) – kada navijači ”Veleža” u susretu sa ”Zrinjskim”, ne iz ljubavi i poštovanja (jer da je imalo poštovanja u njima, čovjeka bi ostavili na miru), nego iz mržnje prema protivniku i kao najveću moguću uvredu (u njihovoj percepciji goru od svih psovki koje su i jedni i drugi dosad koristili) neposredno po završetku izbora, skandiraju: ”Želj-ko-Kom-šić!”
Može li bog istovremeno braniti srpskog kralja i republiku Bosnu i Hercegovinu?
Druga linija ”neshvatanja” u RS išla je u pravcu ”ljubavi prema muzičkoj umjetnosti”. Te smo tako, kao kopiran (bilo bi interesantno izanalizirati odakle je čitava stvar krenula) dobili iz raznih izvora identičan tekst, koji je za nijansu ljepše od ostalih izrekao Mladen Ivanić, postavljajući ”naivno” hipotetičko pitanje: ”Kako muzičke note mogu biti protiv vitalnog nacionalnog interesa?”, tj: kako muzika može nekoga vrijeđati?
Ne bih se na ovom mjestu baš bavio pedagoškim radom i objašnjavao neodvojivost djela od autora i konteksta i njegove (zlo)upotrebe, nego bih i sam posegnuo za par retoričkih pitanja: Je li i ”Sprem’te se, sprem’te četnici” samo muzika i note koje nikog ne bi trebali vrijeđati? (da ne spominjem. one sa eksplicitno navedenim klanjem, vješanjem i vađenjem očiju). I, šta je, onda, sa ”Jasenovcem i Gradiškom Starom”, naprimjer? Je su li i to samo ”muzičke note”? Kao što je ”Za dom – spremni!” samo pozdrav? Kao što je kukasti krst samo splet međusobno okomitih i vodoravnih linija? Kao što je U samo slovo abecede? Pa zašto onda Ivanić, kada je Thompsonu zabranjen koncert u Sarajevu nije istog odmah pozvao u Banja Luku, da uživa u ”muzičkim notama”, a možda i da ga angažuje da nešto iz svog ”domoljubnog” repertoara preradi za himnu Republike Srpske. To, naravno, nikom u RS ne bi smetalo, jer ”to su samo muzičke note”.
No, čitava priča oko himne ”Bože pravde” je, zapravo, besmislena. Osim ako je ne shvatimo kao dio mladićevskog projekta ”razvlačenja pameti” i uvlačenja mase (što ”svoje”, što ”protivničke”) u glupu, besmislenu, bespotrebnu, kontraproduktivnu priču, priču od koje niti ima hajra niti kuda vodi. Ta tragikomična epizoda našeg međusobnog naduravanja (jedna od bezbroj) bila bi odveć beznačajna, da se kroz nju ne prelama naš kompletan aktuelni politički užas - i horor i farsa i drama i komedija na jednom mjestu.
A što se tiče ”ljubitelja muzike” čitavu stvar je razotkrio sam Dodik, hronično nesposoban da se kontroliše i sa bolesnom potrebom da se svima nagovori i da pokaže da su svi budale a da je jedino on pametan na čitavom svijetu. A koliko jeste pametan, govori izjava, data neposredno nakon pokušaja NSRS da instalira muzički dio, od Ustavnog suda zabranjene himne ”Bože pravde”, za ”novu himnu”, po kojoj njemu ne smeta brisanje teksta himne, jer on ”Bože pravde” i tako zna napamet, a na pitanje da li će strofe pjevati ”u sebi”, odgovorio je ”Pa, neću u sebi, već ću pjevati veoma jasno i glasno, kad god mi se pjeva”! Sva priča o ”notama” nakon ovog je postala besmislena a Ustavni sud doveden u poziciju da spašava mrvice vlastitog moralnog integriteta.
Poseban segment priče je da su oni koji su ”zapanjeni” ”kako nekom može smetat...” Bog, Pravda, muzika, note, crkva u Fatinom dvorištu ili Ratko Mladić i Radovan Karadžić i koji ne vide nikakav problem da u multietničkoj zajednici simboli te zajednice budu samo i isključivo srpski, poništili bukvalno sve simboličke znakove Republike Bosne i Hercegovine. Od imena joj (tj. prefiksa), preko grba i zastave, do himne. A da, pritom, ni jedan od njih (simbola BiH) nije sadržao apsolutno nikakvu nacionalnu odrednicu.
I još nešto, u vezi ”poštovalaca Boga” iz RS-a: Kako to da im je smetao Bog koji se spominje u bivšoj himni Bosne i Hercegovine ”Jedna i jedina”? Ili je Bog OK! samo kad brani ”srpskog kralja i srpski rod” a kad treba da ”sačuva” Bosnu i Hercegovinu ”za pokoljena nova”, onda nije dobar? I je li to (oprostite religioznom analfabeti) jedan te isti Bog? Ili je jedan ”naš” a drugi ”njihov”?
Na kraju, hajde da budemo malo i konstruktivni i predložimo ljudima neko fino rješenje. Lično, dvoumim se između pjesmice Bore Đorđevića, iz faze dok još nije bio četnik (ili je bio, a da ja to nisam znao?): ”Hej Sloveni i ostali, alaj smo zaostali” i zadnje strofa himne bivše nam zajedničke države: ”Proklet bio izdajica svoje domovine”, kojoj bi morali, radi stanovitog broja loših poznavalaca geografije i onih koji bi mogli ostati zbunjeni na koju im se to od domovina misli, dodati: ”Bosne i Hercegovine!”
Ili da, ipak, poslušamo Dodika, koji, ni nakon odluke Ustavnog suda, nije odustao od Boga i Pravde i izjavljuje da himnu treba što prije usvojiti a da on ne isključuje ni mogućnost modifikacije stare? Pa... kad smo već kod modifikacije, imam opet dva prijedloga. Jedan je da se nova himna zove ”Alahu pravde!”, a drugi, koji bi ipak odražavao sekularno uređenje zemlje i više odgovarao ”faktičkom stanju na terenu” – ”Mile, kruha i igara!”
Da je dug tekst - jeste...ali sabur, procitajte...
ne daju... 
