ODLUKOM HAŠKOG TRIBUNALA MILANU I SREDOJU LUKIĆU ĆE SE SUDITI U BIH
Povratak na mjesto zločina
--------------------------------------------------------------------------------
Milan i Sredoje Lukić, vinovnici brojnih otmica i brutalnih ubistava više od stotinu bošnjačkih civila iz Višegrada, Štrbaca, Sjeverina ... uskoro se vraćaju na mjesto zločina. U Bosnu. Tako je prošle sedmice odlučilo Vijeće Haškog tribunala. Vijeće smatra da će Milan i Sredoje Lukić, koji se terete za istrebljenje, progone, ubistva i druga nehumana djela, imati fer suđenje pred Sudom BiH u Sarajevu.
KRICI VIŠEGRADA: U haškoj optužnici Milan Lukić se kao vođa paravojne formacije Beli orlovi i Osvetnici tereti za «neke od najtežih i najokrutnijih zločina počinjenih tokom rata u BiH». Milan Lukić našao se iza rešetaka Ševeningena prije dvije godine, nakon hapšenja u Argentini, dok se njegov bratanić, Sredoje, te godine predao vlastima RS-a nakon dugogodišnjeg skrivanja u Rusiji.
Kako navodi Haško tužilaštvo, Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević su sredinom juna 1992. godine, «zatvorili otprilike 65 žena, djece i starijih muškaraca bosanskih muslimana u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu». Pošto su im oteli novac i nakit, oni su starce, žene i djecu zaključali i zabarikadirali u kuću. Milan Lukić je potom otvorio vrata i, pod oružanom zaštitom Sredoja i Vasiljevića, unutra stavio zapaljivu napravu. Zatim je zapalio fitilj. Cijelu kuću je za nekoliko sekundi zahvatio plamen i ona je nastavila gorjeti sljedećih sat vremena».
Bježeći od plamena neki zatočeni ljudi su spas potražili skačući kroz prozor, «ali su Milan i Sredoje Lukić pucali na njih, dok je Mitar Vasiljević osvjetljavao žrtve».
«Povici i vrisak ljudi u kući», nastavlja se u optužnici, «mogli su se čuti još otprilike dva sata nakon što je započeo požar. Svi ljudi zaključani u kući, osim njih šestoro, izgubili su život. Žrtve su ili poginule u požaru ili su ustrijeljene pri pokušaju bijega. Među žrtvama je bilo nekoliko male djece i beba. I 46 članova jedne porodice».
Milan i Sredoje Lukić, ratni zločinci
PODSTREK: Jauci i zapomaganja bespomoćnih staraca, žena i djece koji su odjekivali Pionirskom ulicom kao da su dali podstrek Milanu Lukiću, Sredoju Lukiću i Mitru Vasiljeviću za novi masovni zločin nad civilima, počinjen u blizini Višegrada. Haški tužioci terete ovu trojku da su sa svojim saborcima, 27. jula iste godine, oteli oko 70 muslimanskih civila sa područja Žepe i Bikavca i odveli ih u kuću Mehe Aljića. Pošto su im uzeli novac i nakit, Milan Lukić i njegovi vitezovi su daskama zatvorili sve izlaze, bacali kamenje u kuću i počeli pucati.
«Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i drugi ubacili su nekoliko bombi u kuću što je ljude unutra ranilo a kuću zapalilo. Požar je brzo zahvatio kuću i svi unutra, osim jedne mlade žene, izgubili su život. Preživjela žena ranjena je šrapnelima bombi i zadobila teške opekotine po glavi i rukama. Među ubijenima su bili mala djeca, žene i starije osobe», navodi se u optužnici.
Milan Lukić ni tu nije ugasio svoju žeđ. Kako tvrde haški istražitelji, on je zajedno sa još jednim muškarcem, 10. juna 1992. godine, iz pilane i tvornice namještaja Varda u Višegradu nasilno odveo sedam bošnjačkih civila.
«Milan Lukić je odveo ove muškarce do obližnje rijeke. Pošto im je ispraznio džepove i skinuo jakne, na njih je više puta pucao iz automatskog oružja. Članovi porodica i kolege žrtava kasnije su našli neka od tijela sa višestrukim ranama iz vatrenog oružja kako plutaju u rijeci», kaže se u optužnici.
Tri dana ranije, 7. juna 1992, godine, Milan Lukić se, piše u tužbi, zajedno sa još jednim muškarcem, zvanim Crnogorac, odvezao crvenim pasatom do stana bosanskog muslimana u Višegradu. Nakon što je pretražio stan, Milan Lukić je naredio dvojici ljudi koje su našli da pođu sa njim. Potom su ih Lukić i Crnogorac odvezli do jednog raskršća gdje su iz drugog auta izveli još petoricu Bošnjaka. Sve su ih zatim odveli do hotela Vilina Vlas, van Višegrada. Tamo im se pridružio i Mitar Vasiljević. Nakon torture kojoj su bili izloženu u hotelu, nesretni ljudi su odvedeni do rijeke Drine, u selu Sase.
«Milan Lukić, Mitar Vasiljević i Crnogorac naredili su na obali rijeke sedmorici bosanskih muslimana da se postroje. Zatim su iz automatskog oružja otvorili vatru i pucali na njih. Nakon pucnjave vratili su se do svojih vozila i otišli. Petorica su ubijeni, dok su dvojica preživjela», navodi se u optužnici.
No, tu nije kraj popisu Lukićevih zločina. Tokom juna 1992. godine, nastavlja se u optužnici, Milan Lukić je, zajedno sa grupom od sedam ili osam Srba, otišao u jedno naselje u Višegradu. Nakon što je pretražio nekoliko kuća, upitao je Hajru Korić, gdje joj se nalazi muž. Kada je odgovorila da ne zna, Milan Lukić je iz neposredne blizine na nju pucao iz automatskog oružja. «Silina metaka je ubila Hajru i otkinula joj prste sa ruku. Nakon što je Hajra mrtva pala na bok, Milan Lukić je u nju ispalio još jedan rafal».
SILOVANJA: Haški tužioci takođe terete Milana i Sredoja Lukića da su sa drugim pripadnicima paravojnih jedinica «u više navrata počevši od avgusta 1992., pa do oktobra 1994. godine okrutno premlaćivali bosanske muslimane zatočene u pritvoreničkom logoru u vojnoj kasarni Uzamnica u Višegradu.
«Ulazili su u logor obično kasno noću i udarali zatočenike pesnicama, kundacima, drvenim štapovima i šutirali čizmama. Kao rezultat premlaćivanja, mnogi od žrtava zadobili su ozbiljne i dugotrajne povrede», navodi se u haškoj optužnici.
Udruženje žena žrtava rata organiziralo je 5. oktobra 2005. godine, skup ispred zgrade Ujedinjenih nacija u Sarajevu, u znak protivljenja zbog toga što haškom optužnicom protiv Milana Lukića nije obuhvaćen i zločin silovanja. Učesnice protesta tvrde da je baš on, u vrijeme dok je predvodio svoju paravojnu jedinicu, silovao veliki broj Bošnjakinja.
»Milan Lukić me je silovao u aprilu i maju 1992.godine. Odvodio me je iz zgrade u Novoj Mahali u kojoj sam boravila», izjavila je jedna od učesnica protesta.»
Druga je svjedočila o silovanju svoje majke: «Gledala sam kako mi majku siluju. I ja sam, iako sam tada imala sedam godina, bila prisiljena da se svučem», rekla je ona.
OTMICE: Haški tribunal, nažalost, ne tereti Milana Lukića ni za otmicu i zločine počinjene u Sjeverinu i Štrpcima. Kao što je dokazano, Milan Lukić je zajedno sa još devet pripadnika Osvetnika, 22. oktobra 1992. godine, oko sedam sati izjutra, u selu Mioča, u blizini Rudog, zaustavio autobus Užičke Rakete. Nakon što su legitimisali putnike, Lukić i kompanjoni su odveli 16 Bošnjaka, mještana pribojskog sela Sjeverin i državljana tadašnje SRJ. Pošto su bez ikakvih problema prošli dva kontrolna punkta VJ i MUP Srbije, Lukić i Osvetnici su odveli kidnapovane ljude u okolinu Višegrada. Nakon mučenja u motelu Vilina vlas sve su ih pobili.
«Krenuo sam tog jutra sa stricem. On na posao, ja u školu. Oko pola sedam, pred spaljenom kafanom Amfora, naš autobus koji je vozio na relaciji Rudo-Priboj, zaustavlja devet pripadnika paravojne formacije Osvetnici. Legitimišu putnike i Bošnjacima naređuju da izađu iz autobusa. Stajao sam do Ilije i Dese Kitić. Kada su me naoružani ljudi pitali kako se zovem, Ilija im je rekao - to je naš sin. Osvetnici su u to povjerovali», svjedoči Admir Đikić, jedini Bošnjak koji je, zahvaljujući plemenitom i hrabrom Iliji, preživio otmicu.
Nekoliko mjeseci kasnije, po istom scenariju, paravojna jedinica Milana Lukića, napravila je novi zločin. Iz voza br. 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, Lukić i njegova zločinačka grupa oteli su 19 putnika. Otete Bošnjake su potom odveli u selo Prelovo kod Višegrada. U fiskulturnoj sali tamošnje osnovne škole postrojili su ih uza zid, pretresali i tukli. Nakon što su ih vezali žicom, otete Bošnjake su ubacili u kamion. Odveli su ih u jedno selo u pravcu Višegrada. U garaži jedne od spaljenih kuća, u neposrednoj blizini obale Drine, Milan Lukić i Boban Inđić likvidirali su putnike otete iz voza br. 671.
OVJERA: Presudom Višeg suda u Bijelom Polju, od 9. septembra 2002. godine, jedan od učesnika tog zločina, Nebojša Ranisavljević, osuđen je na 15 godina zatvora. U žalbi napisanoj svojom rukom, 25. oktobra 1996.godine, Ranisavljević piše:
«Priznao sam sve, ali nemojte da mi stavljate na teret da sam ovog putnika ubio. Ja jesam rekao da sam pucao u njega, da je on pao, da je jaukao i zvao majku u pomoć. Kada je Milan Lukić izašao iz kuće i pitao ko je pucao, rekao sam mu da sam ja pucao i pokazao u pravcu tog ranjenog putnika. On mu je prišao i nožem, to jest vojničkim bajonetom dugim 48 cm, prerezao grkljan. I rekao: 'Tako se to radi'.»
Tokom istražnog postupka, Ranisavljević je objasnio kako su nesrećni ljudi iz voza dovedeni u garažu neke kuće pored rijeke Drine, i kako su tu likvidirani:
«Putnici su iz kamiona izvođeni u grupama od po troje-četvoro, vezani žicom. Zatim su uvođeni u garažu, gdje su ih ubijali Lukić i Inđić. Nakon što bi uveli grupu ljudi u garažu, čulo se samo: 'Lezi dolje!'. I pucnji iz pištolja. Čulo se onoliko pucnjeva koliko je ljudi bilo u garaži.»
Ranisavljević je izjavio kako mu je Lukić naredio da čuva stražu, i da puca ako neko od putnika pokuša da bježi. Što je on i učinio pucavši u jednog od putnika kojeg je Lukić kasnije zaklao nožem.
EPILOG: Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević našli su se na istoj optužnici Hašog tužilaštva. Dobro raspoloženi Milan Lukić se u haškoj sudnici izjasnio da nije kriv ni prema jednoj od 21 tačke optužnice koja ga tereti za zločine protiv čovječnosti, počinjene u istočnoj Bosni od 1992. do 1994. godine:
Tribunal je Mitru Vasiljeviću već izrekao kaznu od 15 godina zatvora. Izdržava je u Austriji. Za tri godine njemu ističu dvije trećine kazne, što znači da bi se taj masovni ubica i ratni zločinac početkom 2010. godine mogao naći na slobodi.
Dvojicu Lukića u Sarajevu čekaju ćelije veličine 13 kvadratnih metara.
Ćelije imaju kupatilo, televizor, grijanje i klimu. Lukići mogu dobiti kompjuter i sve bosanske dnevne novine. Mogu koristiti i specijalnu sobu za razgovore sa advokatima, kao i prostoriju za «ljubavne sastanke». Milan i Sredoje Lukić tu mogu uživati u zagrljaju svojih supruga, puna četiri sata.
Krio se pod imenom Goran Đukanović
Iako je Okružni sud u Beogradu Milana Lukića osudio na 20 godina zatvora zbog otmice i ubistva 16 Bošnjaka iz mjesta Sjeverin, on je više od devet godina mirno živio u Srbiji. Potom se sklonio u Argentinu. Tamo je živio sa lažnim pasošem na ime Goran Đukanović. Uhapšen je pri izlasku iz taksija, ispred zgrade u Buenos Airesu u kojoj je iznajmio stan.
Kasnije je izjavio da je pobjegao u Argentinu kako bi «izbjegao sudbinu svog brata Novice»“, kojeg je prošle godine, greškom, ubila policija Republike Srpske prilikom upada u njegovu kuću, vjerujući da se u njoj skrivaju Milan i Sredoje Lukić.
:D:D joj kako mi fali manijak za ove stvari
