OTKRIVENA NAJVEĆA TAJNA RATA U BOSNI
General Rose smijenjen zbog špijuna HV-a
Hrvatski obavještajci, a ne CIA, razotkrili su kako je najviši britanski časnik u BiH sprečavao udare NATO-a na srpsku vojsku
PRIJATELJSKI DOGOVOR Britanski general Michael Rose u više je navrata radio usluge ratnom zločincu Ratku Mladiću: primjerice, 1994. je zabranio SAS-ovcima na terenu da označavaju srpske ciljeve tijekom ofanzive na Bihać, pa ih avioni NATO-a nisu mogli gađatiPRIJATELJSKI DOGOVOR Britanski general Michael Rose u više je navrata radio usluge ratnom zločincu Ratku Mladiću: primjerice, 1994. je zabranio SAS-ovcima na terenu da označavaju srpske ciljeve tijekom ofanzive na Bihać, pa ih avioni NATO-a nisu mogli gađatiIvan Mihaljević, Radovan Palmović i Joško Buljan, trojica časnika Hrvatske vojske koji su se u veljači 2005. našli među nekolicinom ljudi koje su britanski agenti POA-i preporučili kao mete za ucjene i kršenje njihovih ljudskih prava s ciljem pronalaska tada odbjeglog Ante Gotovine, još uvijek su u nemilosti hrvatskih vlasti, iako je Gotovina uhićen prije više od godinu dana.
Krugovi bliski sigurnosnim službama Nacionalu su prije nekoliko dana otkrili zašto su oni i dalje u nemilosti svojih nadređenih, kao i zašto su se zapravo našli na udaru britanskih špijuna. Ujedno je Nacional i doznao što se krilo iza članaka objavljivanih sredinom devedesetih u europskim novinama, a u kojima su izvori očito imali pristup sadržaju telefonskih razgovora nekih od najvažnijih aktera rata u BiH. Otkriće Nacionala baca sasvim novo svjetlo na te događaje.
Mihaljević, Palmović i Buljan vjerojatno su ključni hrvatski obavještajci koji su sudjelovali u prisluškivanju vodećih političara i vojnih dužnosnika na području bivše Jugoslavije tijekom prošlog desetljeća. Prisluškivali su i vodeće međunarodne dužnosnike koji su djelovali na istom području, te su tako otkrili nečasnu ulogu nekih visokih britanskih vojnih dužnosnika u ratu u BiH, posebice uoči masakra u Srebrenici, koji je zgrozio svijet. Kada su britanski špijuni otkrili da su upravo Mihaljević, Palmović i Buljan koštali karijere britanskog generala Michaela Rosea i ugrozili karijere još nekih njihovih dužnosnika, odlučili su im se osvetiti i diskreditirati ih kao moguće svjedoke u postupku koji bi se jednog dana mogao voditi protiv još uvijek odbjeglog Ratka Mladića.
Ivan Mihaljević je po činu natporučnik. Od 10. lipnja 1996. do 1. srpnja 2004. bio je pripadnik Središnjice za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske (SEI). Specijalnost mu je elektroničko izviđanje. Nakon što mu se ime našlo među 9 točakaIVAN MIHALJEVIĆ jedan od trojice špijuna optuženih putem novina za planiranje atentata na Sanadera, na udaru je britanskih obavještajacaIVAN MIHALJEVIĆ jedan od trojice špijuna optuženih putem novina za planiranje atentata na Sanadera, na udaru je britanskih obavještajaca britanskih ucjena upućenih hrvatskim vlastima radi uhićenja Gotovine, Mihaljević je prvo s posla u Zagrebu bio prebačen u Split kako bi radio kao nastavnik na Katedri elektroničkih sustava i veza pri Zapovjedništvu za izobrazbu i obuku Hrvatske ratne mornarice “Petar Krešimir IV.”, a potom je prisilno umirovljen iz središnjice elektroničkog izviđanja.
Radovan Palmović bio je pripadnik IPD-a (informativno propagandna djelatnost) SIS-a (Sigurnosno informativna služba) i VSA (Vojno sigurnosna agencija). Specijalnost mu je psihološko propagandno ratovanje. Danas je posve marginaliziran. Trenutačno radi u simulacijskom središtu na Črnomercu na američkim simulatorima bojišta. Prije nekoliko dana neformalno su ga pitali bi li htio povući svoju predstavku upućenu Vijeću za civilni nadzor sigurnosnih službi u kojoj se tužio na teška kršenja ljudskih prava. Palmović je odbio tu ponudu.
Joško Buljan je po činu bojnik. Nominalno je zaposlen u Središnjici elektroničkog izviđanja. Međutim, već dulje vrijeme on dolazi na posao, ali ništa ne radi, jer mu se na poslu nitko ne obraća, niti ičim pokazuje da ga zamjećuju. Uskoro planira otići u mirovinu.
Sva trojica su se u više navrata žalili na teška kršenja ljudskih prava saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, ali taj odbor zajedno s ostalim nadležnim tijelima i dalje ignorira njihova pitanja i pritužbe. Oni u pritužbama tvrde da su ih donedavni kolege iz obavještajne zajednice neutemeljeno nadzirali i čak optužili da su se urotili radi atentata na premijera Sanadera. Uvjereni su da su te optužbe izmišljene kako se ne bi raspravljalo o njihovim ranijim pritužbama na nezakonite pritiske tajnih službi na njih trojicu
OTKRIVENA NAJVEĆA TAJNA RATA U BOSNI
-
Karadoz
- Posts: 591
- Joined: 30/06/2003 00:00
- Location: Anamo tamo u ganjku
-
Real Khan
- Posts: 2552
- Joined: 23/11/2006 10:58
- Location: Cyber-skyscraper
#2
Ma stvarno ne kontam, ili je Nacional toliko neobavješten ili im "noge smrde". Pa i ptice na grani pouzdano znaju sve ove detalje već godinama(btw ovi detalji nisu uopće ekskluziva, barem ne u BiH). Ma hajde, Michael Rose i Mladić radili zajedno 
Ma nije moguće...ccc, sram ih bilo!
Ma nije moguće...ccc, sram ih bilo!-
Sarafcina
- Posts: 2258
- Joined: 19/09/2005 00:59
#3
Real Khan wrote:Ma stvarno ne kontam, ili je Nacional toliko neobavje¹ten ili im "noge smrde". Pa i ptice na grani pouzdano znaju sve ove detalje veæ godinama(btw ovi detalji nisu uopæe ekskluziva, barem ne u BiH). Ma hajde, Michael Rose i Mladiæ radili zajedno
svi su cekali bajne i sjajne cro obavjestajce
... bez njih ni muha nije mogla proci da ne znaju ... a onoliki mundzosi prodjose ... nezamjetljivi 
... onako su oni inace neupadljivipa milos stanic
ili michale stanley
... njemu je inace kambodzanski vojni sud sudio zbog spijunaze .... a garant je SIS dojavio... jer glupi Britanci ne znaju organizovati sluzbu koja ce nekome reci..znate ovaj vas komandant ne radi za krunu...nego za orahejebo mater ko otvori ovakve novine... ko da pisu za maloumnu djecu...
-
hukagrad
- Posts: 87
- Joined: 17/05/2006 18:25
#4
U vezi sa agresivnim ponašanjima čovjeka prema samom sebi, važno je razlikovati individualna ponašanja od kolektivnih ponašanja jer, sa evolutivnog gledišta, ona nemaju isti značaj. Kod prvih, jedinka je direktno odgovorna, dok druga predstavljaju rezultat preciznih odluka koje je donijela manjina koja posjeduje moć. Njihova evolucija odvijala se u suprotnim smjerovima. Dok su se ratovi i kolektivni masakri uvijek sve više širili, individualna ubistva su stalno ograničavana... u našoj epohi ljudski život je stekao vrijednost koju ranije nije imao, da svako teži ka većem uvažavanju svog susjeda, priznajući jednako dostojanstvo svima sebi sličnim. Naravno, izuzetaka ima i upravo oni objašnjavaju to obeznađjujuće širenje ratova, sve više ubilačkih, genocida koji su naredili maloumni šefovi država, a izvršili saučesnici koji predstavljaju sramotu za našu vrstu« (Bourguignon, 1989).
Očito, pojam „naša vrsta“ danas je binaran. Prema Williamu Glasseru, čovjek neposrednu kontrolu ima samo nad komponentom aktivnosti i mišljenja, ali svoju osjećaje i fiziologiju može kontrolirati posredno, kroz načine na koje odabere razmišljati i djelovati. Sve izraženija binarnost „naše vrste“ se razvija upravo iz načina na koji ljudi odaberu razmišljati i djelovati. Hipotetički, ne bi trebao postojati motiv koji će čovjeka okrenuti ka zlu.
Počevši od 1972. godine do danas izvršeno je nekoliko istraživanja (vidjeti Barbujani i sar., 1997) čiji je cilj bio da se odgovori na pitanje koliko od ukupne genske različitosti ljudi odlazi na individualnu (unutar lokalne populacije), populacionu (između lokalnih populacija unutar određene »rase« ili većeg geografskog regiona) i najzad »rase« (ili većih regiona kao što su kontinenti). Dobijeni podaci jasno pokazuju da oko 85% genske varijabilnosti ljudi odlazi na individualne razlike pripadnika iste populacije i to bez obzira da li se radi i o učestalostima alela za umjereno polimorfne proteinske markere ili o veličini genskih alela i njihovoj učestalosti u visoko polimorfnim DNK nizovima. Dakle, razlike između grupa ljudi, bez obzira da li su one definirane na osnovu nekih antropoloških kriterija (oni su uvijek dati na osnovu fenotipske varijabilnosti) ili na osnovu pripadnosti nekom (širem) geografskom regionu predstavljaju samo manji dio (ne više od 11%) ukupne genetičke različitosti savremenih ljudi ( Tucić, 1999).
Znači, biološki identitet svakog ljudskog fenotipa je njegovo vlastitio bogatstvo, koje on može, a i ne mora investirati u psihosocijalni identitet neke od ljudskih zajednica. Upravo bolesna neopsjednutost kolektivitetom je historijski grijeh, koji Bosnu prati od njenog nastanka – ne na međi, već u središtu novije evroazijske historije.
Prema Williamu Glasseru, čovjek neposrednu kontrolu ima samo nad komponentom aktivnosti i mišljenja, ali svoju osjećaje i fiziologiju može kontrolirati posredno, kroz načine na koje odabere razmišljati i djelovati. Sve izraženija binarnost „naše vrste“ se razvija upravo iz načina na koji ljudi odaberu razmišljati i djelovati. Hipotetički, ne bi trebao postojati motiv koji će čovjeka okrenuti ka zlu. „Moć košmara“ i najnoviji potezi na „Velikoj šahovskoj tabli“ izum su lidera onog dijela „naše vrste“ koji sporo odmiče od nivoa primitivnog mozga.
U slučaju Bosne i Hercegovine, Badinterova komisija (sačinjavali su je predsjednici ustavnih sudova Španije, Francuske, Njemačke, Italije i Belgije) navodi da DRŽAVOTVORNI NAROD MOŽE SAČINJAVATI VIŠE NARODA, što u civiliziranom svijetu nije sporno. Prihvatanjem teze Slobodana Miloševića od strane Alije Izetbegovića o Bosni kao Jugoslaviji u malom, koju su stvorili narodi (bukvalno: Srbi, Hrvati i Slovenci), te njihove borbe za „njihov narod“, negira se ne samo milenijska bosanska stvarnost, nego i ikakvo postojanje Bosne i Hercegovine prije 1990. godine, odnosno: ni prije Daytona!
Nesporno, svaka pojava – pa i Bosna – se mijenja. Ishod mijenjanja opredjeljuju unutrašnje i vanjske „slike i prilike“. U slučaju Bosne, vanjske prilike – prevashodno: srbonacizam Slobodana Miloševića! - odlučujuće su uticale na povampirenje historijskih monstruma. To je, dalje, dovelo do situacije u kojoj se najbolji dio bosanske populacije organizirao braneći se od Slobodana Miloševića, a istovremeno su (demokratski) izabrani predstavnici tog dijela – svjesni da im je Slobodan Milošević ne samo najbolja, već i jedina prilika - bili njegovi odani saveznici. Kruna tog savezništva je Dayton, u situaciji u kojoj je Bosna i Hercegovina bila spremna za oslobađanje od povampirene historijske pošasti.
Očito, pojam „naša vrsta“ danas je binaran. Prema Williamu Glasseru, čovjek neposrednu kontrolu ima samo nad komponentom aktivnosti i mišljenja, ali svoju osjećaje i fiziologiju može kontrolirati posredno, kroz načine na koje odabere razmišljati i djelovati. Sve izraženija binarnost „naše vrste“ se razvija upravo iz načina na koji ljudi odaberu razmišljati i djelovati. Hipotetički, ne bi trebao postojati motiv koji će čovjeka okrenuti ka zlu.
Počevši od 1972. godine do danas izvršeno je nekoliko istraživanja (vidjeti Barbujani i sar., 1997) čiji je cilj bio da se odgovori na pitanje koliko od ukupne genske različitosti ljudi odlazi na individualnu (unutar lokalne populacije), populacionu (između lokalnih populacija unutar određene »rase« ili većeg geografskog regiona) i najzad »rase« (ili većih regiona kao što su kontinenti). Dobijeni podaci jasno pokazuju da oko 85% genske varijabilnosti ljudi odlazi na individualne razlike pripadnika iste populacije i to bez obzira da li se radi i o učestalostima alela za umjereno polimorfne proteinske markere ili o veličini genskih alela i njihovoj učestalosti u visoko polimorfnim DNK nizovima. Dakle, razlike između grupa ljudi, bez obzira da li su one definirane na osnovu nekih antropoloških kriterija (oni su uvijek dati na osnovu fenotipske varijabilnosti) ili na osnovu pripadnosti nekom (širem) geografskom regionu predstavljaju samo manji dio (ne više od 11%) ukupne genetičke različitosti savremenih ljudi ( Tucić, 1999).
Znači, biološki identitet svakog ljudskog fenotipa je njegovo vlastitio bogatstvo, koje on može, a i ne mora investirati u psihosocijalni identitet neke od ljudskih zajednica. Upravo bolesna neopsjednutost kolektivitetom je historijski grijeh, koji Bosnu prati od njenog nastanka – ne na međi, već u središtu novije evroazijske historije.
Prema Williamu Glasseru, čovjek neposrednu kontrolu ima samo nad komponentom aktivnosti i mišljenja, ali svoju osjećaje i fiziologiju može kontrolirati posredno, kroz načine na koje odabere razmišljati i djelovati. Sve izraženija binarnost „naše vrste“ se razvija upravo iz načina na koji ljudi odaberu razmišljati i djelovati. Hipotetički, ne bi trebao postojati motiv koji će čovjeka okrenuti ka zlu. „Moć košmara“ i najnoviji potezi na „Velikoj šahovskoj tabli“ izum su lidera onog dijela „naše vrste“ koji sporo odmiče od nivoa primitivnog mozga.
U slučaju Bosne i Hercegovine, Badinterova komisija (sačinjavali su je predsjednici ustavnih sudova Španije, Francuske, Njemačke, Italije i Belgije) navodi da DRŽAVOTVORNI NAROD MOŽE SAČINJAVATI VIŠE NARODA, što u civiliziranom svijetu nije sporno. Prihvatanjem teze Slobodana Miloševića od strane Alije Izetbegovića o Bosni kao Jugoslaviji u malom, koju su stvorili narodi (bukvalno: Srbi, Hrvati i Slovenci), te njihove borbe za „njihov narod“, negira se ne samo milenijska bosanska stvarnost, nego i ikakvo postojanje Bosne i Hercegovine prije 1990. godine, odnosno: ni prije Daytona!
Nesporno, svaka pojava – pa i Bosna – se mijenja. Ishod mijenjanja opredjeljuju unutrašnje i vanjske „slike i prilike“. U slučaju Bosne, vanjske prilike – prevashodno: srbonacizam Slobodana Miloševića! - odlučujuće su uticale na povampirenje historijskih monstruma. To je, dalje, dovelo do situacije u kojoj se najbolji dio bosanske populacije organizirao braneći se od Slobodana Miloševića, a istovremeno su (demokratski) izabrani predstavnici tog dijela – svjesni da im je Slobodan Milošević ne samo najbolja, već i jedina prilika - bili njegovi odani saveznici. Kruna tog savezništva je Dayton, u situaciji u kojoj je Bosna i Hercegovina bila spremna za oslobađanje od povampirene historijske pošasti.
