iz zadnjeg izdanja dana...
Skandalozno: Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, vjerovao je ovdašnjim vlastima i zato će završiti na ulici
Tragedija u tri čina za sramotu Sarajeva
Bio je u pravu slikar Affan Ramić kad je Marku Vešoviću govorio kako će doći vrijeme kad će se o opsadi Sarajeva govoriti šapatom na uho. Bio je u pravu i Almir Kurt Kugla kad je tvrdio da je rat bio bolji jer su ljudi u ratu bili bolji. Zbog bolnih istina što bole kao rane na nogama kojih nema, Nermin Tulić Neka prisiljen je posljednjih sedmica bespomoćno gledati kako budućnost njegove djece postaje birokratska greška
Faruk Borić
Jedanaest je sati. Stan Tulića krcat je ljudima, mahom prijateljima i okupljenim novinarima, koji su došli da se uvjere u čudo neviđeno; da svojim očima vide kako će Nermin Tulić, legendarni sarajevski glumac, te njegova žena Maja i tri kćerke Srna, Emina i Esma, od sudskih izvršitelja i policajaca biti deložirani iz stana u ulici Branilaca grada.
Administrativna zapetljancija
Kako je došlo do takvog raspleta situacije da Tulić, kome su obje noge amputirane iznad koljena nakon što ga je umalo ubila četnička granata sa brda, bude deložiran, ljudski je neobjašnjivo. Pa ipak, pokušajmo rasvijetliti kako se Tulić našao u ovoj situaciji i kako su sarajevske vlasti sramotno reagirale.
Nakon teškog ranjavanja, porodica Tulić se sa četvrtog sprata zgrade u centru Sarajeva, u kojoj se Neka rodio i proveo cijeli život, seli na prvi. Lokalne vlasti su odobrile taj logični potez, pošto je prijeratni vlasnik napustio stan, a tada je važio zakon o napuštenoj imovini. Nakon rata, općinske i kantonalne birokrate poručile su Tuliću da se ne brine, da će ostati u stanu na prvom spratu. Iz tog razloga, Neka ne podnosi zahtjev za povrat stana na četvrtom, koji prelazi u vlasništvo Općine Centar, da bi kasnije bio prodan.
Nevolja se počinje nazirati kada prijeratni stanar 2000. podnosi zahtjev za povrat. Kako Tulić nije u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat svog prijeratnog stana, izgubio je pravo na njega. Bivši stanar stana u kojem žive Tulići, godinama je izlazio u susret odgađajući svoj definitivni povratak u Sarajevo, pružajući priliku Neki da riješi svoju stambenu situaciju. Međutim, posljednjih sedmica intenzivirao je svoj povratak. Proteklih nekoliko sedmica, Tulićevi očekuju deložaciju.
Tako je bilo i prošlog ponedjeljka, kad su dolazak sudskih organa Tulićevi iščekivali. Soba puna novinara i prijatelja. Neka ćuti, vidno potresen razvojem događaja. Puši i tupo gleda u zamišljenu tačku ispred sebe. Djevojčice, njih tri, trčkaraju po kući, očigledno uzbuđene zbog golemog broja gostiju, kao da je u pitanju kakva zabava. Samo na prvi pogled reklo bi se da ih ne dotiče situacija. Samo na prvi pogled.
Maja, Nerminova žena, također je na rubu nerava. Dok Neka ćuti, Maja cijelo vrijeme govori, objašnjava, opisuje, ima potrebu da priča o svemu. "Gdje Nermin da podnese zahtjev za povrat nogu?" U jednom momentu sarkastično pita, iako kaže da nema ništa protiv čovjeka koji traži stan natrag. "On je jedini koji nam je izišao u susret, odgađajući povratak. Ja sam kivna na vlasti, koje ništa nisu u radile, stid da ih bude!"
Zaista, Tulićev problem naišao je na isprazno razumijevanje, kvazisućutno klimanje glavom, izbacivanje kojekakvih floskula ili čak gluhonijemu ignoranciju. Tako se gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnicom Semihom Borovac, nisu ni udostojile da dođu kod jednog od najpoznatijih građana Sarajeva i barem načelno pruže podršku. Općinska administracija Centra, koja je najviše kriva za ovu petljanciju, Neku arogantno tretira kao tek jedan od silnih slučajeva koji se rješavaju pod šifrom i brojem. Njih ne zanima dubina ljudske tragedije. O kantonalnim vlastima nešto kasnije.
"Zvali su me moji prijatelji iz Odbojkaškog saveza…Pitali su hoće li pomoći da odigraju humanitarnu utakmicu…Rekao sam da nema potrebe… Isto, zvali su neki prijatelji muzičari… humanitarni koncert hoće da organizuju, ali… ne bih ja to." Tiho, isprekidano, teško, s mukom kakvu je teško razumjeti, ali lako vidjeti, Nermin govori. U jednom momentu, u stan ulazi Josip Conja Pejaković. Grli Nermina koji više ne može sakriti suze koje teku sa zacrvenjenog lica. Uz Neku su, pored supruge Maje, profesor Zdravko Grebo, Alma Suljević, Nermina Omerbegović… dolazi i kantonalni ministar kulture i sporta Ivica Šarić, ali ne kao predstavnik vlasti nego kao prijatelj. Za njim ulaze pozorišni djelatnici Gradimir Gojer i Zoran Bečić. I u ovoj situaciju ne gubi se humor u potpunosti, neko poluglasno dobacuje: evo ih, k'o tri šešira!
Okuplja se raja
I ispred zgrade, pod Tulićevim prozorom, okupio se značajan broj ljudi iz javnog života, koji su svojim prisustvom izrazili zgražanje nad svim što se Tuliću dešava. Između ostalih, došli su i Jasmila Žbanić, Ahmed Imamović, Enver Puška, Sulejman Kupusović, Almir Kurt, Samir Plasto, Bakir Nakaš, Mirza Tanović, Miraj Grbić, Aleksandar Seksan, Mladen Jeličić Troka…
Neizvjesnost i muka Tulića se nastavlja: donesena je odluka da se deložacija prolongira za sedam dana. Profesor Grebo psuje, traži da vlada zbog cijelog slučaja podnese ostavku. Pada odluka da se ide u Kanton, da se traži hitan sastanak sa premijerom Denisom Zvizdićem i resornim ministrom za stambene poslove Samirom Silajdžićem. Tulić je protiv toga, nerado pristaje da ide. Vidi se da je deprimiran, da mu je dosta svega jer se osjeća nemoćnim protiv administrativno-stambene zavrzlame koju nije želio dozvoliti svojoj porodici.
U uredu premijera sparno. Premijer kaže da je tek iz medija saznao za Nekin problem. Silajdžić, pak, iznosi genezu problema, naglašavajući da tek nekoliko sedmica je uključen u rješavanje nastale situacije, za koju, naglasio je Silajdžić, nije ni odgovoran niti nadležan. Na Silajdžićeve opaske žestoko je reagirala Maja Tulić, podsjećajući Silajdžića da je lično intervenirao prije punih pet godina, kada se prvi put govorilo o deložaciji. Sve u svemu, istupi vladinih dužnosnika bili su formalni, kao suosjećaju sa našim poznatim pozorišnim radnikom, tražit će se krivci zbog cijele zavrzlame, tražit će se i rješenja u okviru zakonskih ovlaštenja, bla-bla…
Nemoralne ponude
Kakva su dosadašnja rješenja nuđena? Prvo, ponuđen je stan na Koševu, u ulici Patriotske lige, na četvrtom spratu. Tulići su odbili stan zbog vrlo realnih (ne)uslova: brdo uz koje Maja, koja svakodnevno brine o svom suprugu, mora vući kolica, visina stana i veličina: "Nudili su dvosoban stan, od pedesetak kvadrata. Nas je petero, dok stavimo krevete za sve nas, kuda će se Nermin kretati?", govori Maja, dodajući da su odbili i stan na Alipašinom Polju, jer sarajevski tramvaji nisu primjerice ciriški da imaju pristup prilagođen osobama u kolicima.
Šta reći na sve? Može li se, zapravo, smije li se dozvoliti da tragedija, koja je zadesila prijeratnog i poslijeratnog glumca, tešku žrtvu rata, a bogami i poraća (ne zaboravimo i zastupnika u Kantonalnoj skupštini Stranke demokratske akcije u dva mandata, čije su stranačke kolege zauzele i po nekoliko stanova, viletina i ladanjskih kućica!), bude tretirana kao administrativna pogreška za čiju ispravku treba vremena, dok kantonalni vlastodršci, koje tek zid dijeli od općinara u istoj zgradi, najviše napora ulažu da dokažu svoju nenadležnost za nepravdu nanesenu Tuliću, a gradonačelnica ćuti kao ukrasna bista?! Na Džaveda Bećirevića ionako ne treba trošiti riječi: u dosadašnjem je mandatu zorno dokazao da ga najmanje posao interesuje.
Ako se ovo događa Tuliću, šta je tek sa običnim građanima? Je li, možda, najbolje poslušati Conju Pejakovića, koji je rezigniran rekao kako je možda najbolje da Sarajevo promijeni ime jer ne zaslužuje da se tako zove kad njegove glavešine dopuštaju da neki od njegovih najboljih građana pate i plaču svakodnevno. Zaista, čini se da je rat bio bolji. Znalo se ko je čovjek, a k'o gad.
jal' vlast jal' anarhija 
