Od prvog teskog masakra nad civilima, onog u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina u kojem je ubijeno vise od 20 i tesko ranjeno i osakaceno jos desetine Sarajlija, Djogo i njegovi saradnici automatski bi tvrdili da to "Muslimani ubijaju vlastite sunarodnjake kako bi izazvali medjunarodnu intervenciju".
Kao "dokaz" da se radi o reziranom zlocinu naveli su cinjenicu da se u trenutku eksplozije na licu mjesta odmah stvorila - navodno unaprijed pripremljena - ekipa TV BiH. Covjek koji je u toj prilici uzeo mikrofon i za bosansku TV komentarisao scenu masovnog zlocina, reditelj Benjamin Filipovic, svjedocio je u dokumentarnom djelu "Opsada" Suade Kapic o tome kako je sam to dozivio: trebalo je da se nadje s majkom u Miskinovoj, nekako bas u vrijeme i nedaleko od mjesta eksplozije, i cekajuci je vidio je TV ekipu koja je isla prema zgradi "Svjetlosti" na neko unaprijed zakazano snimanje.
Onda je dosla ta strasna eksplozija i on je, pridruzujuci se toj ekipi, slijedeci s mikrofonom u ruci kameru izmedju raskomadanih tijela, ljudi koji okrvavljeni i tesko ranjeni dozivaju u pomoc, u svakom od njih sa najdubljom ljudskom strepnjom trazio i oci svoje majke koja je samo cudnom srecom zakasnila na sastanak sa njim.
(Lazi koje nisu marile za svedoke, Kemal Kurspahic)
Benjamin je često ponavljao tu svoju životnu priču koja ga je neraskidivo povezala sa stradanjem Sarajlija:
‘(Masakr u Ferhadiji)...To je jedno opšte tragično mjesto svih nas, pa i moje. Ja sam se, naime, svakog dana u devet sati nalazio na ćošku bivše Šaloma Albaharija i bivše Vase Miskina, kod bivšeg Bosnafolklora, u bivšoj RBiH, pošto je moja majka tamo radila. Tako i taj dan, 27. maja, našao sam se tamo i vidio svoju ekipu, mislim TV BiH, kako prolazi. Tad je pala granata, oko 9:15. Jauci, i ono sve kako je to već bilo, ko zna - zna, ko ne zna, ni ne vrijedi pričati. I ja pođem tamo, ne bih li vidio gdje mi je mater. U tom će i druga granata, još veći haos, još stravičnije, još krvavije itd. I vidim Dževada Čolakovića, čovjeka koji je snimio Hodoljublje sa rahmetli Zukom Džumhurom i sa rahmetli Mirzom Idrizovićem, čovjeka koji je snimio svašta, koji je protjerao kroz kameru preko 100.000 kilometara trake, sjajan čovjek, koji ne može više ni da snima. Ja uzmem kameru i počnem snimati, tražeći, zapravo, svoju mater sve vrijeme, iskreno govoreći. Ne smijem ni reći, nasreću, ne nađem je, to kasnije ode u evrovizijsku razmjenu i, zapravo, ja tako postajem redatelj koji je, potpuno igrom slučaja, reportažnim, dokumentarnim zapisom ostvario takvu vrstu užasne gledanosti.’. (BHDANI)
Prije tačno 28 godina u sanskom selu Vrhpolje dogodio se zločin u kojem su stradali nedužni civili pretežno iz zaseoka Begići. Najmlađi od njih Enes Dizdarević imao je svega 16 godina kad ga je mučki ubio Jadranko Palija. Tada je smrtno stradalo 19 mještana. Strijeljanje je preživio jedino Rajif Begić koji je o ovom zločinu dva puta svjedočio i Hagu..
#2933 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 06/06/2020 23:57
by Maraschino
USK, 6. juna - Okupljanjima u Hrustovu i Vrhpolju danas će biti obilježena 28. godišnjica od početka napada srpskih snaga na ovaj dio sanske općine i stradanja civilnog stanovništva. S ovog dostojanstvenog događaja biće upućena poruka da se zločini nikada ne smiju zaboraviti i da njihovi naredbodavci i počinioci moraju biti privedeni licu pravde. Manifestacije „Galaja 1992 – 2020“ ima za cilj evociranje usponema na događaje iz 1992. godine.
Danas će biti obilježena još jedna tužna godišnjica stradanja nedužnog stanovništva ključkog naselja Prhovo, gdje je u samo jednom danu 1992. godine pobijeno 53 Bošnjaka. Najstarija žrtva bio je 84-godišnji Arif Medanović, a najmlađa sedmogodišnja djevojčica Indira Medanović. U selu su ubijene kompletne porodice , a među ubijenima je 11 djece. Prhovo je selo udaljeno desetak kilometara od Ključa. U njemu je živjelo oko 360 stanovnika, uglavnom Bošnjaka. Danas jedva da ih ima 30.
U prisustvu nekadašnjih boraca 501. slavne brdske brigade 5. korpusa Armije RBiH , danas se u bihaćkoj Mjesnoj zajednici Hatinac biti obilježena godišnjica formiranja Izviđačko-diverzantskog voda „Azra“ koji je djelovao u sastavu ove brigade. Preživjeli pripadnici proslavljene jedinice na šehidskom obilježju položiće cvijeće i prisjetili se oni koji su život dali za domoviu. Iz Hatinca su 44 poginula pripadnika Armije R BiH i MUP-a.
BIHAĆ, 11. juna - Srpski agresor je na današnji dan, 11. juna 1992. u logor odveo više od 250 muškaraca iz Ljutočke doline a potom ih i ubio.
U jami „Bezdana“, dubokoj 83 metra, 1997. godine pronađena su 83 posmrtna ostatka, 83 zvjerski ubijena čovjeka, među njima i tijelo četverogodišnje djevojčica iz Ljutočke doline. Obilaskom jame „Bezdana“ na Hrgaru, porodice su se prisjetile svojih najmilijih i podsjetile koliko danas teško žive.
Sjeme vam se zatrlo.
#2935 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 12/06/2020 10:41
by LBVIEW
Sto je nazalosnije, zrtve zlocina pocinjenog 50 godina ranije nisu ni pronadjene(znalo se gdje su samo djeneral Nikola Karanovic i drugovi nisu dozvolili eshumacije), a pocinili su drugi. Isti pocinitelji kao i 41-e, odnosno njihovi sinovi i unuci,a lafo partizanski i ustanicki kraj.
Srbijanska književnica o monstruoznim zločinima u Višegradu: Šta nije jasno?
Srbijanska književnica i dramska spisateljica Biljana Srbljanović objavila je na svom Facebook profilu osvrt na monstruozne zločine u Višegradu odajući počast žrtavama Žive lomače ubijenih prije 28 godina.[/b]
Kako je navela Srbljanović, na današnji dan 1992. godine rođaci Milan i Sredoje Lukić izvršili su jedan od najstrahotnijih zločina u historiji bivše Jugoslavije, a potom je citirala dio presude:
"Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi prisilili su otprilike 65 žena, dece i starijih muškaraca bosanskih Muslimana da uđu u jednu sobu u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, u naselju Nova Mahala. Dok je Sredoje Lukić čekao napolju, Milan Lukić i jedan drugi muškarac naredili su svim ljudima da uđu u sobu i prisilili ih da im predaju sav svoj NOVAC I NAKIT. Dok se to odvijalo, svi ljudi, UKLJUČUJUĆI ŽENE I DECU, bili su pretreseni DO GOLA. Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević zaključali su i zabarikadirali ove ljude u kuću kako bi spriječili njihov bijeg. Kasnije, dok su Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević stajali iza njega, Milan Lukić je otvorio vrata, na pod stavio zapaljivu napravu i zapalio fitilj. Cijelu kuću je za nekoliko sekundi zahvatio plamen i ona je nastavila da gori sljedećih sat vremena. Neki ljudi pokušali su da iskoče kroz prozor, ali Milan Lukić i Sredoje Lukić stajali su napolju i pucali na njih dok je Mitar Vasiljević osvijetljavao žrtve. Povici i vrisak ljudi u kući mogli su se čuti još otprilike dva sata nakon što je započeo požar. Svi ljudi zaključani u kući, osim njih šestoro, izgubili su život. Žrtve su ili poginule u požaru ili su ustrijeljene pokušavajući da pobjegnu. Među žrtvama je bilo nekoliko male djece i beba, i 46 članova jedne porodice..."
Zločinci su, dakle, žive ljude spalili za dukate i zlatne zube, golu djecu u vatru pobacali, satima slušali njihove jauke i pucali u svaku dušu koja je pokušala da se spasi iz buktinje. Eto zašto nije dosta priče o prošlosti, eto zašto ću uvijek biti za "Koaliciju za mir". Šta nije jasno", upitala je Srbljanović.
Jedan od najbrutalnijih zločina agresije na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu tokom 1992-1995. izvršen je nad porodicom efendije Hasiba Ramića u Semizovcu kod Sarajeva. Efendiju Hasiba, njegovu suprugu Šefiku i djecu Muhameda (13), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (bebu od mjesec dana) četnici su ubili 28. 5. 1993. Efendija je uhapšen u maju 1992. godine i priveden u logor “Bunker” u Vogošći.
Efendija je imao šansu da se spasi, ali nije htio ostaviti džematlije. Govorio je: “Dok u Semizovcu postoji i jedan Musliman, moje mjesto je sa njim. Mogu nam uzeti živote, ali dušu nikada.” – sjeća se Eset Muračević, novinar i bivši vogošćanski logoraš.
Pred efendijinim očima su prvo ubili četvero djece (jedno po jedno), pa onda suprugu, da bi na kraju i njega zaklali. Grižnja savjesti jednog od semizovačkih Srba je bila razlog da se uopće pronađe grobnica porodice Ramić. Anonimni Srbin je negdje iz istočne Bosne poslao poruku da je porodica efendije Ramića zakopana pored magistralnog puta, na petom kilometru od Semizovca prema Olovu.
Danima se tragalo za ostacima tijela. Kada se već razmišljalo da se odustane od pretrage, cucla male Amine pronađena u blatu pored rijeke Ljubine, otkrila je da se u blizini nalazi i grobnica. Ubrzo su pronađene tijela. Ekshumacija je izvršena 17. 10. 1996. Mada nema pouzdanijih podataka, pretpostavlja se da o ovom zločinu mnogo zna ili učestvovao u njemu Rajko Janković, komandant Semizovačkog bataljona Vogošćanske brigade Vojske RS.
Dženaza efendiji Ramiću, njegovoj hanumi i četvero djece je klanjao tadašnji Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić 22. oktobra 1996. godine uz prisustvo više hiljada vjernika. Dr. Mustafa ef. Cerić, se tom prilikom prisutnima obratio i između ostalog rekao: “Cilj neprijatelja je bio uništiti džamije, medrese i njihove službenike. Mi ispraćamo danas jednog od naših kolega koji nije htio napustiti svoj džemat i svoju džamiju po cijenu da bude ubijen. Obraćam se rahmetli Hasib ef. s molbom da i svim šehidima prenese poruku da u Bosni još ima džamija i munara, još medresa i čut će se ezan do sudnjeg dana.“
Šest kabura imam Hasib ef. i njegove porodice ostaće kao trajno podsjećanje na jedno vrijeme kad su dušmani na najzvjerskiji način počinili genocid nad Bošnjacima. Ti kaburi, kao i hiljade drugih, biće nam ujedno i pouka da ne dozvolimo da nam se slično ikada ponovi.
– Biografija –
Hasib ef. Ramić je rođen 1954. godine u Šeheru kod Kalesije. Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1975. godine i odmah se zapošljava kao imam u džematu Kula-Grad. Uz aktivan imamski rad Hasib ef. završava orijentalistiku na prištinskom univerzitetu. Njegov uspješan rad na Kula-Gradu zasmetao je komunistima, pa je Hasib ef. 1984. godine morao napustiti to područje i prelazi u Semizovac kod Sarajeva, gdje također na imamskom radu postiže dobre rezultate. Tu ostaje do 1993. godine, do momenta kad su ga sa porodicom ubili četnički zlikovci.
Akos.ba
Alah Rahmet svima,Sefika mi je rodica a Hasib je sestric mog zeta
Obilježeno 28 godina od masakra u Sokolini kod Ilijaša
Neprijateljski vojnici po dolasku u Sokolinu naredili su zarobljenicima da legnu na pod autobusa
U mjestu Sokolina kod Ilijaša obilježena je godišnjica otkako je prije 28 godina u autobusu svirepo ubijeno 48 Bošnjaka iz naselja Ahatovići, Bojnik i Dobroševići, i stradanja 18 šehida i poginulih boraca Armije RBiH, koji su u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji, poginuli na brdu Ranovača. Okupljeni su se prisjetili ubijenih koji su 14 dana bili mučeni i preživjeli su torturu u logoru Rajlovac, a potom su autobusom dovezeni u mjesto Sokolina gdje su na zvjerski način ubijeni.
Neprijateljski vojnici po dolasku u Sokolinu naredili su zarobljenicima da legnu na pod autobusa, a onda su autobus zasuli granatama, mecima i bombama. Od 56 zarobljenika osam ih je preživjelo, od kojih je jedan u međuvremenu preminuo, a ostali su živi svjedoci ovog strašnog zločina.
Elvir Jahić, imao je 19 godina kada je zarobljen i odveden u logor u Rajlovac, jedan je od preživjelih i stopostotni invalid. On se danas podsjetio tih događaja.
- Nakon višednevnih pokušaja da se odupremo agresoru, zarobljeni smo i odvedeni u logor u Rajlovcu. Jedno jutro su nam kazali da idemo na razmjenu, ali su nas prevarili i dovezli u Sokolinu kako bi nas mučki ubili - prisjetio se.
Kazao je da su agresorski vojnici pucali i bacali granate, a nakon toga ostala su raskomadana tijela. Iako teško ranjen, nekako je uspio dopuzati do obližnjeg potoka, gdje je pokušao skratiti sebi muke udarajući se kamenom u potiljak kako bih izgubio svijest, ali nije uspio.
- Vratio sam se puzajući u autobus gdje sam proveo noć među mrtvim tijelima. Pronašli su nas mještani sela Ravne, Homar i Vukasovići i spasili nas koji smo preživjeli, a poginule borce dostojanstveno ukopali - ispričao je Jahić.
Veliki broj porodica, preživjeli borci i logoraši, delegacija Općine Novi Grad Sarajevo, te predstavnici Općine Ilijaš, Kantona Sarajevo, boračkih udruženja, stanovnici Ahatovića, Bojnika i Dobroševića, položili su cvijeće na mjestu masakra i odali počast žrtvama. Ubijenim Bošnjacima u Sokolini podignuto je spomen-obilježje, autobus u kojem su dovezeni i ubijeni još se nalazi na istom mjestu i svjedoči o nezapamćenom zločinu počinjenom nad nedužnim ljudima.
Općina Novi Grad uradila je reparaciju i natkrivanje autobusa, kako bi se sačuvao od propadanja. Nakon polaganja cvijeća i učenja Fatihe kod spomen-obilježja Sokolina, brojne delegacije odale su počast i žrtvama na mjestu masovne grobnice i spomen ploče u mjestu Ravne, saopćeno je iz Općine Novi Gard Sarajevo.
#2940 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 26/06/2020 20:41
by BHCluster
OBILJEŽENA TUŽNA GODIŠNJICA: Za ovaj brutalni zločin u Sarajevu niko od pripadnika VRS-a još nije odgovarao
Članovi porodica ubijene djece, predstavnici udruženja, građani i prijatelji, obilježili su danas 27. godišnjicu stradanja sedmoro djece u ulici Bakarevića u Sarajevu, javlja Anadolu Agency (AA).
Granata koja je ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske, usmrtila je Nihadu Ćatić (1977.), Velidu Muftić (1971.), Senada Plisku (1979.), Almira Poturića (1978.), Sanjina Rustempašića (1988.), Sinanudina Šećerovića (1975.) i Belmu Zijadić (1982.).
Među prisutnima je bio i Vehbija Šećerović, otac ubijenog Sinanudina.
"Nikada još niko nije odgovarao za takav jedan genocid nad djecom. Taj dan sam bio u džamiji, 150 metara od nas. Kao imam sam predvodio džemat, klanjao sam. Taj dan na Stari Grad nije pala nijedna granata, osim te. Kada je preletjela preko mene, osjetio sam da mi je nešto iščupalo srce. Znao sam da će biti velika tragedija", ispričao je Šećerović.
Obilježena godišnjica zločina nad stanovnicima Višegrada
U Višegradu je obilježena 28. godišnjica stradanja stanovnika ovog grada. U znak sjećanja na 3.000 žrtava nesrpske nacionalnosti stradalih u periodu rata od 1992.-1995. godine, sa mosta Mehmed – paše Sokolovića u Drinu je bačeno cvijeće.
U organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Višegrad, Udruženja porodica ubijenih i nestalih civila “Višegrad 92” i Udruženja “Žena – žrtva rata” organizirane su i posjete kućama na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, u kojima je 14. i 27. juna 1992. godine živo zapaljeno više od 130 osoba, među kojima je bio veći broj žena i djece.
Za zločine u Pinirskoj ulici i Bikavcu, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na doživotni zatvor osuđen je Milan Lukić, dok je Sredoje Lukić osuđen na 27 godina zatvora.
Poslije presude Šušnjaru pronaći ostatke spaljenih žrtava
Prema riječima predsjednice Udruženja “Višegrad 92”, Hedije Kasapović, od prošle godine nije pronađena nijedna nestala osoba, a od oko 3.000 žrtava još se traga za oko 60 posto.
“Borba za pravdu, za pronalazak nestalih osoba se nastavlja. Znamo mi da oni nisu nestali, već da su ubijeni, ali je problem gdje su grobnice, jer neće niko da kaže” – dodaje Kasapović.
Prva godišnjica zločina u Sjeverinu posle Strazbura
Poštovanje žrtvama odato je i na groblju Stražište, u kojem je ukopan jedan broj do sada identificiranih žrtava rata.
Počiniteljima zločina na području Višegrada do danas je izrečeno 246 godina zatvorskih kazni. Pred Sudom BiH i Višim sudom u Beogradu u toku su procesi protiv 17 optuženih.
Aljo Hasančević iz okoline Doboja, koji je tokom rata sa 24 godine bio u nekoliko zatočeničkih objekata, gdje je premlaćivan do nepokretnosti i bio svjedok zlostavljanja i ubistva drugih logoraša, kaže u ispovijesti za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da žrtve torture svojim svjedočenjima moraju opominjati mlade generacije da se ono što su oni doživjeli nikada i nikome više ne ponovi.
Nova vožnja nije dugo trajala. Vojni kamion zaustavio se kod poljoprivredne zadruge u obližnjem selu Crkvina. Uvedeni smo u prostoriju iza većih limenih vrata. Bilo je to skladište. Vidjeli smo vreće koje su ostale od sjetve kukuruza i pšenice. Šokirali smo se kad nam je rečeno da ćemo biti tu kao ratni zarobljenici”, počinje Aljo Hasančević, nekadašnji zarobljenik iz poljoprivredne zadruge kod Bosanskog Šamca u proljeće 1992. godine.
Dolazi, nastavlja on, čovjek koji im se predstavio kao šef policijske stanice. S njim je bio oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA). Ne može mu se sjetiti imena. Upozoreni su da će biti ubijeni ako pokušaju bježati. Njih više od 50 zatvoreno je u skladištu bez dovoljno hrane i vode i u lošim higijenskim uslovima. Povremeno su izvođeni na obavljanje fizičkih radova.
“To je trajalo do 7. maja 1992. Do mene je ležao Miro Ćorković. Pored mene su bili i Izet Kahrimanović iz okoline Doboja, te Husein Hrnić iz Kozarca kod Prijedora. Oko ponoći smo čuli neku dreku i buku.
Bili su to vojnici iz Srbije. Stražar im nije otvorio vrata. Naredili su nam da se maknemo i pucali su u vrata tog skladišta. Pucali su u bravu. Vrata su bila teška”, prisjeća se, dodajući da su uspjeli razvaliti vrata i da su vidjeli četiri-pet ljudi u maskirnim uniformama, koji su govorili srbijanskim naglaskom.
Jedan od njih je, prema riječima Hasančevića, rekao da se zove Slobodan Miljković Lugar iz Kragujevca, spomenut u optužnici Tribunala protiv Jovice Stanišića, bivšeg šefa Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije i Franka Simatovića, bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije (JSO) SDB-a, kao vođa jedinica DB-a. Govori da im kaže da je došao da osveti pripadnika jedinice koji je poginuo na ratištu.
“Izvodili su zatvorenike i počeli su ponovo da pucaju. Došao je na mene red da priđem Lugaru. Vidio sam ubijene ljude. Lugar me udario pesnicom u nos. Drugi vojnik me udario pumparicom u potiljak. Razbio mi je glavu. Tekla je krv. Ne znam zašto me nisu ubili. Čuo sam da su poslije mene prozvali Franju Mandića. On je bio u grupi radnika iz naselja Lončari kod Tešnja. Bio je to stariji čovjek. ‘Lugar’ ga je pitao da on nije Franjo Tuđman. Gledao sam kako ubija tog Franju iz pumparice. Nastali su jezivi krici i jauci. Ljudi su klečali pred njima i molili da ih ne ubiju”, prisjeća se Hasančević.
Njemu i drugim zatvorenicima je Slobodan Miljković, kako tvrdi, naredio da tijela ubijenih poredaju u sredini skladišta.
“Lugar i vojnici su tad otišli. U skladište su onda došli pripadnici policije iz Šamca. Oni su imali maske na licima. Stražar je prozvao mene i još trojicu da tijela utovarimo u kamion. Naređeno nam je da ostanemo u kamionu. Krenuli smo u nepoznatom pravcu. Iza nas su išli radna mašina – bager i policijsko vozilo”, opisuje, govoreći da su dovezeni na njemu nepoznatu lokaciju, za što će kasnije utvrditi da je riječ o skretanju s puta prema Miloševcu i Garavecu.
U blizini se, prema njemu, čula rijeka. Tu je bila, kaže, i jama iz koje se vadio šljunak.
“Maskirani stražari su bili oko nas. Naređeno nam je da tijela ubacimo u jamu. Izbrojao sam da smo 16 ubijenih ljudi bacili u jamu. Kad smo s tim završili rečeno nam je da se izmaknemo i u tom momentu sam pomislio da ćemo i mi biti likvidirani. Rečeno nam je da uđemo u kamion. Bager je zagrtao te ljude. Vratili smo se u skladište. Bili smo krvavi”, sjeća se.
Prema dokumentaciji Haškog tribunala Slobodan Miljković je bio pripadnik paravojnih formacija iz Srbije i ubijen je 1998. godine. Hasančević ga je sreo i poslije ubistava u skladištu poljoprivredne zadruge u Crkvini kod Bosankog Šamca.
“Osmog maja ujutro došao je komandir policije u Crkvini, Ranko Popović. On je imao spisak i prozivao je zatvorenike. Mislim da je saosjećao sa nama zbog ubistava nevinih ljudi. U skladištu su ležala dvojica teško pretučenih ljudi prethodne večeri. Oni su preminuli od tih povreda”, govori, kao i da tog jutra ponovo dolazi Lugar koji je odveo zatvorenika Nusreta Kapetanovića zvanog Šaraf iz Bosanskog Šamca, za kojeg Hasančević kasnije saznaje da je ubijen.
Poslije nekoliko dana vojnim kamionom zatočenici su iz zadruge ponovo prebačeni u zgradu TO-a u Šamcu, gdje je Hasančević, kako kaže, ponovo sreo Miljkovića.
“U zgradi TO-a zatekli smo više zatvorenih ljudi. Negdje iza 10. maja došao je ponovo Lugar”, kaže Hasančević koji je prepoznao još dvije osobe.
“Naredili su mi da izađem iz prostorije. Njih četvorica su me udarali nemilice. Najviše udaraca sam dobio u predjelu bubrega i grudnog koša. Razbijen mi je opet nos. Naredili su mi da ližem svoju krv s poda”, opisuje i dodaje kako su poslije i pretučeni drugi.
Naređeno im je tada, priča, da se međusobno udaraju letvama i palijama.
“Tukli su nas i oni letvama, pošto smo se mlako udarali. Bio sam gotovo nepokretan nekoliko dana”, ističe Hasančević.
Sredinom maja, oko tada 200 zatvorenika u objektima TO-a u Bosanskom Šamcu posjetili su predstavnici Međunarodnog crvenog krsta. Uspio je poslati pismo majci, ali ne i biti razmijenjen.
“Nastupilo je ljeto i vrućine. Mi smo bili u tim malim prostorijama. Ljudi su izvođeni noći. Premlaćivali su ih i policajci iz Šamca. Stražari su me pretukli jedne večeri”, nastavlja, govoreći da su kasnije dozvoljene šetnje po dvorištu, a u novembru je odveden na kopanje rovova, tranšeja i zemunica gdje je viđao vojnike iz Srbije.
Hasančević je sa dijelom zatvorenika prebačen u Pelagićevo, dok je dio njih prebačen u logor “Batković” kod Bijeljine.
“U Pelagićevu smo boravili u veterinarskoj stanici. Odatle smo odvođeni na radove. Zimi smo sjekli šumu. Radili smo najteže poslove. U Pelagićevu su nam ljudi koji su radili u tim objektima krišom davali hranu. U vremenu zla bilo je i dobrih ljudi. Tu smo pretučeni također nekoliko puta. Jednom su nas tukli vojni policajci”, govori.
Opisuje da je u maju ponovo poslao pismo majci putem Crvenog krsta, te je krajem juna 1993. godine prebačen u logor “Batković”.
“Tad sam opet vidio nešto što sam ranije gledao samo u filmovima. Prvi put sam gledao pravi koncetracioni logor sa bodljikavom žicom. To je isto bilo neko poljoprivredno dobro u poljima. U stražarskim kućicama su bili naoružani policajci. Odvedeni smo u jednu halu gdje sam ponovo sreo ljude iz Bosanskog Šamca sa kojim sam ranije bio zatvoren”, prisjeća se u ispovijedi za BIRN BiH Hasančević, dodajući da je u Batkoviću proveo mjesec dana, da je odvođen na radove, da je hrana bila “slaba”, ali da nisu maltretirani.
Razmjena je obavljena u julu 1993. u mjestu Šibošnica kod Tuzle, nakon čega u Doboju Hasančević sreće majku, brata i prijatelje. Haškim, ali i domaćim istražiocima je ispričao kako je završio u zatočeništvu, a za BIRN BiH također priča naglašavajući da je cilj njegovih izjava da se zločini ne ponove, a izvršioci kazne.
“Mi žrtve torture moramo svojim svjedočenjima opominjati mlade generacije da se takva zla koja smo doživjeli nikada i nikome više ne ponove na ovim prostorima. Moramo graditi suživot u miru na temeljima istine i pravde”, kaže Hasančević i priča za BIRN BiH kako je sve počelo.
Put od Splita do tortura
Krajem aprila 1992. Aljo Hasančević je zarobljen dok se vraćao kući sa brodogradilišta iz Splita (Hrvatska) gdje je u to vrijeme bio zaposlen. Iako su granični prelazi tada već zatvoreni, zajedno sa pedesetak ljudi iz raznih mjesta u Bosni i Hercegovini sjeda na autobus Zagreb – Gunja.
Nakon prelaska granice na raskrsnici za Lončare, Šamac, Orašje i Gradačac autobus su, kako priča Hasančević, zaustavili naoružani ljudi, od kojih su neki bili u uniformama bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), koji su pretresli i ispitivali putnike.
“Kad smo počeli pakovati svoje stvari i trebali krenuti dalje na punktu se zaustavio vojni kamion sa ceradom iz kojeg su izletili naoružani vojnici, kakve sam ranije gledao u filmovima. Bili su pod punom ratnom spremom, u maskirnim uniformama i namazani bojama. Na glavama su imali crne kape i crvene beretke”, prisjeća se dana koji je označio početak zatočeništva, dodajući da je prema ekavici zaključio da su Srbijanci, a kasnije će saznati da su to bili pripadnici “Crvenih beretki” iz Srbije, koji su u to vrijeme bili locirani na području Bosanskog Šamca.
Hasančević govori da su tada putnici opljačkani i premlaćeni, te razdvojeni po nacionalnosti.
“Prišao mi je krupan vojnik sa crvenom beretkom na glavi. Dobio sam udarac u nos. Drugi je bio u vrat. To mi je bio možda najteži udarac u životu, kad ostaneš jednostavno bez daha. Ispitivali su me da li sam bio u Hrvatskoj na vojnoj obuci i naredili da izvadim novac. Imao sam nešto malo novca”, opisuje on, dodajući da je kasnije zajedno s ostalima koji su izdvojeni autobusom u čijoj je pratnji bilo nekoliko vojnika stigao u Pelagićevo, kako je saznao pred komandu Druge posavske brigade Vojske Republike Srpske.
“Tu nam je naređeno da izađemo napolje”, kaže, kao i da je nakon toga naređeno da autobus nastavi za Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) Bosanski Šamac.
Po dolasku pred SUP ih dočekuje načelnik policije Stevan Todorović zvani Stiv, kasnije osuđen u Haškom tribunalu na deset godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu, među kojima su ubistva, premlaćivanja, primoravanje zarobljenika na seksualne odnose i međusobno udaranje. Umro je na prijevremenoj slobodi, a Hasančević pamti da ih je po dolasku ispitivao.
“Tada je izgovorio rečenicu koja me šokirala, zabrinula. Rekao nam je da ćemo biti potrebni da nas mijenjaju za Srbe. Tad sam shvatio da smo zarobljeni. Autobus dobojskog ‘Bosnaprevoza’ je zadržan. Vozača i konduktera je odvela policija na neku liniju prema Doboju”, priča, pojašnjavajući da je s ostalima tada prebačen u zgradu Teritorijalne odbrane koja se nalazila preko puta sjedišta policije u Bosanskom Šamcu.
Sjeća se da je prostorija bila dimenzija otprilike pet sa pet metara. Bilo je između 30 i 40 ljudi. Navečer, iako iscrpljen, nije pojeo ponuđeni obrok. Vjerovao je kaže da je u pitanju kratkotrajna situacija, koja se nastavila kroz nekoliko dana prebacivanjem u poljoprivrednu zadrugu u obližnjem selu Crkvina gdje je ostao gotovo nepokretan zbog posljedica premlaćivanja.
