Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Ova tema nikada nije trebala biti na pdf Politika ali kada već jeste da podsjetim ove što znaju tko je ispalio granatu u primirju da nemaju mrvu savijesti. Šute k'o čkepi, a znaju da su ubili osmero djece. Kako je to moguće ?
Šutnja o zločinu nad osmero djece u Vitezu, sramota koja će nadživjeti i počinitelje
Danas obilježavamo tužnu i pretužnu godišnjicu – 10. lipnja 1993. godine, od granate koju je ispalila Armija BiH, ubijeno je osmero djece u Vitezu. Za taj zločin još nitko nije odgovarao.
Najmlađa žrtva bila je devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar čiji je 12-godišnji brat Velimir također ubijen. Ubijeni su i brat i sestra Garić, 12-godišnji Milan i 18-godišnja Sanja. Ubijeni su 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.
Niti jedna žrtva ne smije biti zaboravljena.
Ovim priopćenjem progovaramo protiv zaborava, progovaramo protiv prisile da „mirno živimo“ s nekažnjenim zločincima - onima koji su ubili našu djecu.
Zaborav kojemu smo izloženi nije slučajan i nije posljedica protoka vremena, jer da su naša djeca iz Viteza ostala živa, danas bi oni bili odrasli ljudi koji bi imali svoju djecu.
Zato danas svi o tome šute. Govore puno, ali govore puno zato da bi o nečemu toliko važnom puno i previše šutjeli.
Šute, jer žele stvoriti sliku da su samo neke žrtve važne i da su samo neki narodi imali svoje zločince. Šute da bi se Hrvatima opet nametnula kolektivna krivnja, da bi nam se oduzela nacionalna, ljudska i građanska prava. Šute o ovom zločinu da bi takve zločine mogli činiti ponovno, drugim sredstvima, izjavio je saborski zastupnik Domovinskog pokreta Danijel Spajić
Ubojstvo djece - najteže je ubojstvo – jer ubija Život, ubija budućnost - ubija i djecu koja se nisu imala prilike roditi. A to je put bez povratka – put za nigdje, put u ništavilo i nestajanje!
I svi koji su taj najteži zločin protiv Života počinili – šute. Šute svi o istoj stvari. Šute o Zločinu, šute o sramoti koja će ih nadživjeti.
Pozivamo sve, cijelu javnost, sve Hrvatice i Hrvate da stanu protiv zaborava ovog strašnog zločina. Ne ponovilo se!
Sutra se navršava 30 godina stradanja Rogatičana. Ovaj spisak poginulih i nestalih 19. juna u gradskim naseljima na lijevoj obali rijeke Rakitnice nije konačan. Naselja na lijevoj obali Rakitnice: Gračanica, Tekija, Rudo i Holuč uopće nisu branjena. Neka naselja uz čaršiju na desnoj obali su pružali otpor, ali nakon pada lijeve obale polahko se povlače tako da Rogatica pada 23. jula 1992.
Najava obilježavanja 30 godina stradanja Rogatice. Još uvijek se traga za 294 nestala Bošnjaka iz općine Rogatica.
Dorađeni spisak ubijenih i nestalih Rogatičana 19 juna ’92
1. AJANOVIĆ NAIL ARIF 28.03.1930. Šljedovići
2. AJANOVIĆ NAIL ZUFER 23.03.1937. Rogatica
3. ALIĆ ALIJA ARIF 07.05.1971. Rogatica
4. ALIĆ ARIF RAMIZ 20.10.1940. Rogatica
5. ALISPAHIĆ EJUB MUJESIRA 1936. Rogatica
6. BABIĆ AHMED ALIJA 10.10.1912. Rogatica
7. BABIĆ ENES ŠEMSA 15.05.1922. Rogatica
8. BAJIĆ BEĆIR MURADIF 1956. Pašić Kula
9. BIČIĆ SARIJA AGO 01.07.1949. Rogatica
10. BIČIĆ nepoznato SARIJA 07.04.1905. Rogatica
11. BOGILOVIĆ ALIJA ALIJA 1941. Rogatica
12. BOGILOVIĆ EDHEM SULEJMAN 01.02.1943. Rogatica
13. BRADARAC SALKO ALIJA 06.11.1930. Rogatica
14. BRANKOVIĆ ABDULAH ZIJAD 13.11.1934. Rogatica
15. CUPLOV ABDULAH ELVEDIN 15.06.1961. Rogatica
16. ĆAMO NURKO KADIRA 12.09.1961 Rogatica
17. ČAMDŽIJA AGAN SEID 05.02.1957. Kukavice
18. ČAUŠEVIĆ ALIJA BEĆIR 09.08.1937. Rogatica
19. ČAUŠEVIĆ ADEM LATIFA 1912 Rogatica
20. ČAVALIĆ MUSTAFA FAIK 16.02.1949. Rogatica
21. ČAVČIĆ EDHEM ĆAMIL 10.01.1958. Rogatica
22. ČAVČIĆ SALIH KEMAL 1965. Rogatica
23. ČAVČIĆ EDHEM MEHMED 23.03.1960. Rogatica
24. ČENGIĆ SALIH SEJDALIJA 09.05.1926. Rogatica
25. DEMIROVIĆ nepoznato SALKO 18.09.1935. Rogatica
26. DŽAFEROVIĆ RAMIZ ALIJA 1965. Kukavice
27. DŽIHANIĆ RAŠID NURKO 01.01.1922. Rogatica
28. GARAGIĆ SULEJMEN MURIS 04.04.1935. Rogatica
29. HADŽIHASANOVIĆ IBRAHIM SAFET 1950. Rogatica
30. HADŽIHASANOVIĆ HAMDO ZEHRUDIN 07.02.1953. Rogatica
31. HEĆO AHMET FUAD 18.03.1965. Rogatica
32. HODŽIĆ MUJO AMINA 05.06.1934. Rogatica
33. HODŽIĆ ŠABAN HASIB 1939. Osovo
34. HODŽIĆ ABDURAHMAN IBRO 05.05.1929 Rogatica
35. HODZIC ISMET LATIF 15.08.2016 Rogatica
36. HODŽIĆ MURADIF MEHMED 06.06.1957. Rogatica
37. HODŽIĆ JAKUP MIRSADA (Rođ. BAJIĆ) 1968. Rogatica
38. HODŽIĆ NURKO MIRSADA (Rođ. ČAMO) 1967. Rogatica
.....Mirsada je bila trudna 8 mjeseci.
39. HODŽIĆ SINAN NAZIF 05.04.1927. Rogatica
40. HODŽIĆ MURADIF SALIH 23.10.1959 Šatorovići
41. HUREMOVIĆ SABIT HAJRO 20.08.1936. Rogatica
42. HUREMOVIĆ NEZIR SEJDA 11.04.1940. Rogatica
43. HURLA MEHMED AVDO 12.06.1955. Rogatica
44. IMAMOVIĆ SARIJA AHMO 15.07.1940 Rogatica
4. JUSUPOVIĆ HASAN RAMIZ 04.08.1946. Rogatica
46. KAHVEDŽIĆ ASIM ALIJA 20.04.1957 Rogatica
47. KAHVEDŽIĆ NAIL ASIM 12.04.1930. Rogatica
48. KAHVEDŽIĆ SALKO MEHMEDALIJA 01.02.1937. Rogatica
49. KAHVEDŽIĆ ASIM RAMIZ 19.09.1953. Rogatica
50. KAHVEDŽIĆ ASIM RASIM 24.04.1951. Rogatica
51. KAHVEDŽIĆ RASIM SAMIR 17.08.1975. Rogatica
52. KARTAL MEHO RUSMIR 05.05.1967. Rogatica
53. KONAKOVIĆ MEHMED ĆAMIL 1903. Rogatica
54. KRAŠIĆ SULEJMAN SEMIZ 1957. Goražde
55. KUJOVIĆ NEZIR HUSO 08.05.1936. Rogatica
56. KUJOVIĆ HAMED MUNIRA 01.12.1945. Rogatica
57. KULIĆ MAHMUT ALIJA 01.01.1937. Rogatica
58. KURTIĆ SALIH EDHEM 25.02.1956. Rogatica
59. KURTIĆ HUSO HAMED 1931. Rogatica
60. LUTVIĆ AVDO AVDIJA 03.06.1953. Rogatica
61. MEHMEDOVIĆ SULJAGA ISMET 05.11.1941. Rogatica
62. MUHIĆ SALIH RAŠIDA 1919 Rogatica
63. MUHIĆ IBRAHIM TAIB 10.09.1953. Rogatica
64. MUJČINOVIĆ ALIJA HASKA 1922. Rogatica
65. NALBANTIĆ HALID AHMED 10.05.1910. Rogatica
66. NALBANTIĆ AHMED BAKIR 15.01.1955. Rogatica
67. NALBANTIĆ MUHAMED RASIM 20.10.1964. Rogatica
68. OMERAGIĆ AHMET ALIJA 05.05.1931. Rogatica
69. OMERAGIĆ HAMID HIMZO nema podataka Rogatica
70. OSMANOVIĆ ADIL SULJO 03.05.1932 Rogatica
71. OSMANOVIĆ JAKUB SALIH (ili SALKO) 02.10.1959 Rogatica
72. OSMANOVIĆ JAKUB SALIM 22.08.1954. Rogatica
73. OTAJAGIĆ RAHMAN NAZIF 01.09.1956 Pašić Kula
74. OTAJAGIĆ NAZIF RAHMAN 11.12.1926. Pašić Kula
75. PAROVIĆ MURADIF MEHMED 09.02.1956. Parovici
76. RAMIĆ ALIJA AHMET 1930 Rogatica
77. RAMIĆ MUŠAN AZEM 15.07.1928 Rogatica
78. RAMIĆ nepoznato HASIBA 1931. Rogatica
79. SAČIĆ OMER SMAIL 02.04.1938. Rogatica
80. SALAN HUSO HATA 13.05.1900. Rogatica
81. SALAN AHMED IBRAHIM 11.06.1955. Rogatica
82. SEJTARIJA JUSO ISMET 18.08.1928. Rogatica
83. SELIMBEGOVIĆ OMER NEDŽIB (Tafro) 24.03.1924. Rogatica
84. SIJERČIĆ MUHAMED MUSTAFA 31.01.1929. Rogatica
85. SIJERČIĆ MUHAMED SALEM 15.09.1932. Rogatica
86. SOKOLOVIĆ ZAHIR HAFIZA 01.05.1900. Rogatica
87. SUĆESKA HUSEIN NURKO 28.11.1955. Rogatica
88. ŠABANIĆ MEHMED MEHO 05.06.1947. Rogatica
89. ŠABANIĆ MEHMED SUVAD 20.11.1951. Rogatica
90. ŠATROVIĆ EMIN ĆAMIL nema podataka Rogatica
91. ŠATROVIĆ EMIN RAMIZ 10.02.1934. Rogatica
92. ŠEHIĆ HASAN ASIM 12.05.1942. Rogatica
93. ŠEHIĆ HAJRUDIN ŠERIF 07.05.1967. Rogatica
94. ŠETIĆ HASIB HAMDO 21.05.1925. Rogatica
95. ŠKALJIĆ MUSTAFA FATIMA nema podataka Rogatica
96. ŠKALJIĆ MUSTAFA DEVLA 07.01.1925. Rogatica
97. ŠKALJIĆ TAIB HAZIM 19.06.1951. Rogatica
98. ŠKALJIĆ MEHO TAIB 03.01.1924. Rogatica
99. VATREŠ MUJO FATA 1910. Rogatica-sa Rudog
100. VATREŠ ĆAMIL HAMDIJA 15.01.1950. Rogatica
101. VATREŠ ĆAMIL OMER 01.01.1944. Rogatica
102. VATREŠ ĆAMIL SARIJA 19.10.1939. Rogatica
103. ZIMIĆ AVDIJA DŽEVAHIRA nema podataka Živaljevići
104. ZEC MUSTAFA HAFIZA 10.07.1900. Rogatica
105. ZUBEROVIĆ REDŽO AHMED 18.01.1953. Rogatica
106. ZUBEROVIC AHMED AHMEDIN 1990 Rogatica
107. ZUBEROVIC AHMED ANES 1991 Rogatica
108. ZUBEROVIĆ RAGIB REFIKA 06.09.1960. Rogatica
109. ZUBEROVIĆ MUJO FATA 26.10.1951. Rogatica
Odvedeni od crkvenog doma 20 juna ‘92:
1. AKŠAMIJA ABDULKADIR HASAN 07.09.1942. Rogatica
2. ČOLIĆ SULJO HAZIM 20.07.1934. Rogatica
3. ČOLIĆ HAZIM SAKIB 19.01.1956. Rogatica
4. HOLUČLIĆ AVDO DURMO 01.02.1932. Rogatica
5. HOLUČLIĆ DURMO MUBERIS 15.08.1954. Rogatica
6. HODŽIĆ NAIL AHMET 1939. Rogatica
7. HODŽIĆ ŠABAN HASIB 1939. Osovo
8. HODŽIĆ M UHAMED HAŠIM 11.04.1949. Rogatica
9. HODŽIĆ ABDULAH REFIK 27.01.1959. Rogatica
10. MEHIĆ OSMAN ADIL 10.06.1958. Rogatica
11. MUFTIĆ SEJFULAH FUAD 30.05.1932. Rogatica .
12. MUFTIĆ FUAD SAMIR 24.11.1973. Rogatica
13. ŠTETA ABDULAH HAŠIM 30.03.1934. Rogatica
14. ŠUVALIJA UZEIR SULEJMEN 08.08.1946. Rogatica
Tog dana su crkvenom domu dovedeni i trojica Pasica, otac i dva sina ali su oni kasnije vraceni i naknadno su ubijeni sa suprugom odnosno majkom Nazom.
Njihova tijela su nedavno pronadjena:
15. PAŠIĆ MIDHAT EDIN 06.06.1974. Rogatica
16. PAŠIĆ MIDHAT EMIR 21.03.1973. Rogatica
17. PAŠIĆ SALKO MIDHAT 06.05.1941. Rogatica
18. PAŠIĆ KASIM NAZIJA 03.08.1953. Rogatica
Spisak ubijenih i nestalih 19 juna '92 u Rogatici tj. dijelu grada Gracanica koja se nalazi na lijevoj obali Rakitnice nije konacan pa molimo sviju koji znaju da nam pomognete...
O napadu na lijevoj obali Rakitnice od 18 minute na videu ispod otvoreno govori zločinac Rajko Kujić, najodgovorniji za zločine u Rogatici. On se još uvijek nalazi na slobodi u Srbiji.
Foča je bila mjesto najvećeg sistematskog seksualnog nasilja i masovnog silovanja u ratu djevojčica, djevojaka i žena Bošnjakinja. Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene.
Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvećim brojem okončanih predmeta pred domaćim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, većina počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan utjecaj na žrtve i više od dvije decenije nakon rata.
Prema istraživanju Udruženja “Žena- žrtva rata” potvrđen je broj od više od 20.000 žrtava silovanja. Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina.
-Muslimanke iz Foče bile su podvrgnute brutalnom režimu grupnih silovanja, mučenja i porobljavanja koje su počinili pripadnici vojske, policije i paravojnih formacija bosanskih Srba nakon preuzimanja kontrole nad gradom u aprilu 1992. godine, stoji u značajnoj optužnici Međunarodnog suda koja se tiče konkretnih seksualnih zlostavljanja.
-Žene i djeca iz fočanske regije odvođeni su na sabirna mjesta, kao što je Buk Bijela, naselje južno od Foče. Odatle su autobusima prebacivani u Srednjoškolski centar u Foči, gdje su zarobljeni. Neki su kasnije odvedeni na druga mjesta u Foči ili u okolini, kao što je sportska dvorana Partizan nadomak policijske stanice, ili u u privatne kuće u Miljevini i Trnovačama. Tamo su našli žene i djevojke iz drugih dviju općina. Na gore spomenutim mjestima teror je poprimao drugu, veoma ličnu dimenziju.
U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje kuće i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali:
-Ponekad je to bilo svake noći, ponekad svake druge noći, ne sjećam se tačno. Ulazili bi tražeći određene osobe, djevojke, odbarali bi ih onoliko koliko su željeli i onda bi ih odveli sa sobom. Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti – potcrtala je etničku pozadinu silovanja sutkinja Mumba, izručući presudu Dragoljubu Kunarcu.
-Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti odabirući među njima bilo koju koja bi vam se u nekom času dopala. Vi ste na bojnom polju bili hrabar vojnik, vaši ljudi su, navodno, o vama, bez razlike, imali visoko mišljenje. Tim autoritetom koji ste prirodno imali lako ste mogli zauvijek zaustaviti patnje ovih žena. Zato je vaše učešće u ovom mračnom planu seksualnog izrabljivanja još odbojnije. Ne samo što ste lično zlostavljali žene i djevojke, nego ste organizovali da ih se prebacuje na druga mjesta potpuno svjesni da će ih tamo silovati i zlostavljati drugi vojnici.
-Vaše postupanje sa 12-ogodišnjom A. B., bespomoćnim malim djetetom, prema kojem niste pokazali apsolutno nikakvo sažaljenje, a koju ste seksualno zlostavljali na isti način kao i druge djevojke, na kraju ste je prodali kao da je predmet, svjesni da to gotovo sigurno znači da će je dalje seksualno zlostavljati i drugi muškarci. Znali ste da je zbog toga mogućnost da će se ona jednom vratiti majci, sa čijom je neizmjernom tugom pretresno vijeće bilo suočeno na raspravi, time postala još manja.
-Najpotresnija priča je svjedokinje A, koja je kao dijete bila silovana. Ovaj čin svakako ostavlja trajne posljedice na žrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško prevazići. Naročito za nekog ko je ovakvu traumu preživio kao dvanaestogodišnjak, i to devet puta u jednom danu – kazao je vještak Ljubović.
Danas je obilježen 19. juni, Dan stradanja Rogatičana.
Napomena da je taj dan ubijeno preko 130 civila (na spisku koji nije konačan nalazi se imena 127 ubijenih) , što je više nego u Ahmićima, ustvari poslije genocida u Srebrenici i Korićanskih stijena, najveći broj ubijenih civila u jednom danu. Ovo se desilo u samom gradu Rogatici, u nekoliko naselja na lijevoj obali Rakitnice (Tekija, Gračanica, Holuč, Rudo), dakle što se tiče gradskih sredina definitivno najveći broj ubijenih u jednom danu.
Nažalost za ovaj zločin koji se komotno može okarakterisati kao genocid skoro da niko ne zna, a na današnjem skupu nije bilo nikoga od medija.
Na ovoj fotografiji vidi se dio grada gdje se desio zločin.
Tajna policija je 1993. došla po njega u Dubrovnik. Brutalno je ubijen u Dretelju
POČETKOM ove godine Ismeta Kahrimanović napokon je dočekala epilog dugogodišnje potrage za posmrtnim ostacima svog supruga Kasima Kahrimanovića, koji su ekshumirani 13. siječnja.
Radi se o čovjeku kojega su, kako govori Ismeta Kahrimanović, odveli djelatnici tajne policije, odnosno Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP; koji je kasnije preimenovan u Protuobavještajnu agencija POA-u, a zatim s Obavještajnom agencijom OA-om formirao sadašnju SOA-u).
Iz Dubrovnika preko Neuma do Dretelja
On je odveden sredinom lipnja 1993. godine iz ratnog Dubrovnika. Poslije toga, ona je kasnije saznala, završio je u Neumu te zatim u logoru Dretelj, gdje je umro od posljedica batinanja.
Dženaza mu je bila 17. lipnja ove godine. Još se nalazi na popisu Nacionalne evidencije nestalih osoba.
Logor Dretelj uspostavila je Hrvatska Republika Herceg-Bosna pokraj Čapljine u travnju 1993. godine. Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, kroz logore HR Herceg-Bosne - Heliodrom, Dretelj, Gabelu, Široki Brijeg i druge - prošlo je preko 20.000 nedužnih muškaraca, žena i djece. Veliki broj ih je ubijen ili ranjen.
Nagrađivani novinar Guardiana Ed Vulliamy, koji je na Haškom sudu svjedočio u čak desetak suđenja, pisao je nakon Praljkovog samoubojstva o svom ulasku u Dretelj, u koji ga je s još dvoje novinara pustio sam Praljak.
"U jednom skladištu vidjeli smo stotine uplašenih ljudi koji su sjedili i čučali. Neki su iza zatvorenih vrata bili 72 sata, a stražari su ih ostavili da se guše u vrućini i smradu. Pili su vlastiti urin", piše Vulliamy.
Dubrovnik 1990-ih
Kako bi se ta događanja stavila u još precizniju perspektivu, treba reći i nekoliko činjenica o Dubrovniku početkom 1990-ih. Bilo je to vrijeme kad su u tvrtkama ljudi, većinom Srbi, pozivani da potpišu izjavu o lojalnosti državi.
Isto su radile i žene udane za Srbe, ljudi su gubili poslove, a postoji i slučaj nekoliko miniranja srpskih objekata o kojima se ni dan-danas ne govori na sav glas, već se to čini potiho, da nitko ne čuje. Nakon Srba, izbijanjem rata između Hrvata i Bošnjaka, na red su u određenoj mjeri došli i muslimani.
U svakom slučaju, da se radi o plodnom tlu za spomenuta događanja, govori i činjenica da danas u Dubrovniku na izborima uvjerljivo pobjeđuje Mato Franković, HDZ-ovac koji otvoreno brani pozdrav "za dom spremni", govoreći kako će se i ove godine pjevati Bojna Čavoglave na Stradunu.
Pripadnik Armije BiH
U Dubrovnik je 1993. godine doselio Kasim Kahrimanović. On je prethodno bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, još dok su supruga i on živjeli na Igmanu.
Ismeta Kahrimanović otišla je za Dubrovnik gdje joj je živio otac, a Kasim Kahrimanović se prije Dubrovnika bio kratkotrajno nastanio u Splitu gdje je koordinirao humanitarnu pomoć za izbjeglice s područja Hadžića (Pazarić, Tarčin). Konkretno, radio je za organizacije Crveni križ i splitski Merhamet.
Početkom sukoba Hrvata i Bošnjaka, on se, kako govori njegova supruga, povukao iz vojske. Drugim riječima, bio je tek izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
"Više se nije mogao baviti s tim, putevi su bili zatvoreni i rekla sam mu da dođe u Dubrovnik. Kasnije se po novinama pisalo da je bio general Armije BiH, nikakav general nije bio, nije imao niti uniformu. Uostalom, nakon što je počeo sukob Bošnjaka i Hrvata, nije bio u vojsci", govori Ismeta.
"Po njega je došao bijeli Golf bez registracija"
Po dolasku u Dubrovnik, jednog dana nazvao ga je policajac i rekao mu da se mora javiti u zgradu MUP-a idućeg dana u 9 sati ujutro.
"On se ponekad trebao javiti u policijsku upravu i kad bi me posjećivao iz Splita, isto je bilo i po dolasku u Dubrovnik. Ipak, nismo spavali cijelu noć, mislili smo se o čemu se tu radi. On je pošao, kad se vratio, samo mi je rekao da opet mora doći sutra u isto vrijeme. Nije mi rekao o čemu su pričali.
Idućeg dana sam ja pošla s njim, mene su istjerali, a on je došao kući tek u 15 sati. Iza njega je došao bijeli Golf bez registracija. Dva čovjeka su izašla iz automobila i rekla mu: "Požurite, gospodine." Pa gdje da žuri? Očito je morao ići s njima.
"Sjećam se velikih kapi znoja s njegovog lica"
Moj muž je bio žut, znoj je kapao s njega. I sad se toga sjećam. Sjećam se velikih kapi znoja s njegovog lica. Strpali su ga u auto i odveli. Meni su rekli da isto čeka i mene ako o tome budem govorila. Ipak, otišla sam u UNPROFOR, UNHCR, kao i Crveni križ. Tada je ustvari počela moja potraga za suprugom", kaže.
Uspjela je doći do jednog od agenata SZUP-a, kolege čovjeka koji joj je odveo supruga. Govori nam kako joj je on poručio da je odveden jer je general Armije BiH i da i nju čeka ista sudbina ako bude previše ispitivala.
Kasnije su do nje došle informacije da je prvo otišao za Neum (kasnije je u Haagu kao jedan od dokaza završio i zapisnik neumske policije o slučaju Kahrimanović), gdje je bio deset dana. Iz Neuma je, doznala je, prebačen u Dretelj.
"Traganje je bilo mukotrpno, toliko sam telefona okretala kad bih saznavala da su zarobljenici puštani, išla sam na Korčulu jer su neke prebacili tako. Tamo sam čula priče da su neki pili svoju mokraću, stomaci su im bili kao burad.
"Ubijen je u kolovozu"
"Pričala sam sa zarobljenicima koji su bili u logoru s njim. Rekli su mi da su ga tukli svaki dan. Nakon što su ga jednom prilikom žestoko pretukli, ubacili su ga u jedan hangar, a on je rekao drugim zatvorenicima da ima djecu u Dubrovniku i da ih se obavijesti da je ovdje.
Ispalo je da su mu to bile zadnje riječi", navodi ona te dodaje kako joj je to rekao jedan muškarac 1995. godine.
"Na njegovim rukama je preminuo moj suprug u kolovozu 1993. godine. Umro je nakon što je bio izbatinan od strane logorskih čuvara u logoru Dretelj", rekla je.
Pitamo je kako je njoj tada bilo samoj u Dubrovniku.
"Bila sam sama s dva maloljetna sina. Dolazili su mene voditi na razgovor, ali nisu imali to pravo jer sam bila pod zaštitom visokog povjerenstva za izbjeglice Ujedinjenih naroda. Živjela sam u Gružu, odmah pored Hotela Gruž, a prodavala sam na placi.
Uglavnom, policija bi dolazila po mene, a ja bih odmah zvala UNHCR Dubrovnik koji bi došao i zaštitio me. Tu su bile gospođe Ana i Rita, sjećam se", govori nam ona.
Preselila se u Škotsku, vratila se prije 15 godina u BiH
Pitamo je koliko se to puta dogodilo.
"Nekad jednom tjedno, nekad dva puta, nekad i više. Ovisilo bi, nekad bi me pustili na miru po nekoliko mjeseci", rekla je.
Ubrzo se preselila sa sinovima u Škotsku, no u BiH se ponovo doselila prije petnaestak godina, upravo kako bi saznala što se dogodilo s njenim mužem. Sada živi u Hadžićima, koji su dvadesetak kilometara udaljeni od Sarajeva. Sinovi žive u Škotskoj.
"Suprug je bio ukopan pod tuđim imenom, odnosno imenom jednog mladića. Kasnije se utvrdilo da to nije taj mladić, pa se na taj način saznalo da je to moj suprug. Bila sam na identifikaciji, odmah sam znala, bila je tu i vera koju sam prepoznala.
Kasnije je, 10. lipnja, bila još jedna identifikacija, tada je potvrđeno da je to on. Sahrana je bila 17. lipnja. Kako se osjećam? Bilo je jedno olovo u meni. Sad je to olovo izašlo, ali je tu jedna ogromna praznina. Osjećam se prazno. Pod strepnjom. Plakati se ne može, a steže", dodaje.
Pitamo je koga smatra odgovornim.
"On nije smio biti prebačen na teritorij druge zemlje gdje se ratuje, a kamoli prebačen u logor. Radi se o čovjeku koji nije za vrijeme rata Hrvata i Bošnjaka bio u Armiji. A dok je bio, on je koordinirao humanitarnu pomoć iz Splita. On ništa nije napravio. To je greška. Zašto su ga odveli?" zapitala se.
Luburić bez komentara
Svakako, Index je poslao upit SOA-u o ovom slučaju, kao i dubrovačkoj policiji te Ministarstvu unutarnjih poslova. Odgovorila nam je samo SOA, naznačivši kako iz zakonskih razloga nije u mogućnosti komentirati upit.
Inače, tada je načelnik dubrovačkog SZUP-a bio Petar Luburić, koji je kasnije bio umješan u aferu Dubrovačke banke. Prema napisima medija iz tog vremena, Vinko Brnadić, Miroslav Kutle, Petar Luburić i Ivić Pašalić s direktorom Nevenom Baračem sklopili su ortakluk o preuzimanju Dubrovačke banke.
Luburić je danas poduzetnik. Nazvali smo ga i rekli mu da nas zanimaju aktivnosti iz vremena dok je bio načelnik SZUP-a.
"Gospodine, ja ne znam gdje sam bio prije tri godine...", rekao je Luburić, a mi smo mu rekli da ga zovemo oko slučaja Kasima Kahrimanovića.
"Nemam saznanja o tome, nemojte me, molim vas, oko toga gnjaviti", riječi su Petra Luburića.
Bazdan pomogao da se slučaj internacionalizira
Popričali smo sa Zdravkom Bazdanom, bivšim dopredsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora, ali i nekadašnjim profesorom na Sveučilištu u Dubrovniku. On je osoba zaslužna za to što slučaj Kasima Kahrimanovića nije pao u zaborav jer je sredinom 1990-ih istupao o ovoj temi u dubrovačkom i hrvatskom javnom prostoru.
"Da, vidio sam da je bila dženaza sredinom lipnja, vidio sam i osmrtnicu. Vidim i da je još na stranicama nestalih osoba vlade RH. Kontaktirao sam nedavno Policijsku upravu oko toga. Ne zaslužuje više da se tamo nalazi", rekao je Bazdan.
Njegova supruga Ismeta u travnju 1994. zamolila je Bazdana za pomoć kako bi saznala više o sudbini muža. U to vrijeme Bazdan je bio neovisni vijećnik u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika kao kandidat SDP-a, kojega su bile podržale sve opozicijske strane.
"U to vrijeme sam istupao tako što sam branio obespravljene pripadnike nepoćudnih nacionalnih manjina, prije svega Srbe. Istupao sam po svim pitanjima iz prve i druge generacije ljudskih prava.
Štitio sam im pravo na život i tijelo, ali sam štitio i njihova gospodarska prava. U ovom kontekstu navodim problem zaposlenika Vojno-ugostiteljske ustanove - Kupari oko čega sam upućivao vijećničko pitanje i Gojku Šušku.
Što se tiče prve generacije ljudskih prava, teška tema bio je i slučaj profesorice Helene Krivokuće, kojoj dragovoljci Domovinskog rata nisu dali vratiti se u stan, za koji je imala stanarsko pravo. Izbacili su joj stvari kroz prozor.
Valjda zato što je bila stara, nemoćna i udana za Srbina, gimnazijskog profesora Jova Krivokuću. Uzgred, i ona je sama bila gimnazijska profesorica, nastavnica svim ključnim dužnosnicima u Gradu i županiji. Rekla mi je da im se obratila za pomoć, ali nisu reagirali.
Jarnjak odgovorio da je Kahrimanović otputovao u inozemstvo krajem 1993.
Kontaktirala me tako i gospođa Ismeta. Prvo sam pošao kod inspektora za kojega mi je gospođa Kahrimanović rekla da je odveo njenog muža. Pitao sam ga gdje se nalazi Kasim Kahrimanović. Rekao je da ne zna.
Potom sam zatražio prijem kod njegovog šefa, gospodina Petra Luburića. I od njega sam dobio isti odgovor. Nakon svega, odlučio sam cijelu stvar iznijeti javno pred Gradsko vijeće jer su se sjednice direktno prenosile.
Tada sam uputio vijećničko pitanje i zatražio odgovor od tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka. On je odgovorio sljedeće godine. U odgovoru je navedeno da je, prema njihovim saznanjima, Kasim Kahrimanović otputovao u inozemstvo koncem 1993. godine", dodaje.
Ovo je cijeli odgovor Jarnjaka.
"Kasim Kahrimanović, pripadnik Armije Bih, ušao je na teritorij RH dana 17. ožujka 1993. i doputovao u Dubrovnik gdje mu od ranije boravi supruga s djecom. S njim su, tijekom petog mjeseca 1993., djelatnici MUP-a RH obavili informativni razgovor o okolnostima njegovog sudjelovanja u postrojbama Armije BiH.
Tijekom sedmoga mjeseca iste godine ponovo je obavljen informativni razgovor kad mu je vraćena vojna iskaznica Armije BiH. Sredinom studenoga 1993., prema raspoloživim saznanjima MUP-a RH, Kahrimanović je otputovao u inozemstvo", odgovor je Jarnjaka iz srpnja 1995. godine.
Nije izdržao 'krvavi ručak'
"Doznali smo da je pretučen do smrti. Nije izdržao 'krvavi ručak', kako se zvalo mučenje uz koje su logoraše nakon ručka tukli željeznim šipkama. I nakon te spoznaje sam se obratio Gradskom vijeću, ali bez učinka.
Tada sam slučaj odlučio internacionalizirati. Stranim predstavnicima u Hrvatskoj sam u nekoliko navrata ponudio čitav dosje koji sam napravio o slučaju rahmetli Kasima Kahrimanovića", izjavio je Bazdan.
Čitav dokument sam bio predao dr. Ozanu Erozdenu, turskom državljaninu. On je relativno dugo bio predstavnik Organizacije za europsku sigurnost i suradnju za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu.
No, prije nego što sam pokušao internacionalizirati ovaj slučaj, njime se pozabavila organizacija Amnesty International, tako da se u spisu koji sam prosljeđivao stranim predstavnicima nalazio i dokument ove organizacije koja je od konca 1993. godine pokušavala saznati gdje se nalazi Kasim Kahrimanović.
"Za to je bio zaslužan Ronald Deans, koji je godinama živio u Dubrovniku, a kojemu se za pomoć obratila Ismeta Kahrimanović", napomenuo je.
Kriva je hrvatska država
Pitamo ga tko je zapravo kriv za slučaj i može li se direktno reći da je to hrvatska država.
"A tko drugi? Tajna policija je došla po njega i odvela ga u Dretelj gdje je ubijen. Tajna policija je državna služba. Postupanje SZUP-a u slučaju Kahrimanovića je bilo suprotno zakonu, suprotno članu 3. Ustava Republike Hrvatske", govori.
Inače, sam Bazdan imao je zbog svog zauzimanja stava problema tih godina u Dubrovniku.
"Nakon mog prvog istupa u vezi sa slučajem, toga dana sam primio 14 anonimnih telefonskih prijetnji fizičkom likvidacijom. I žene su me nazivale i prijetile mi smrću.
A nakon priče o Kasimu Kahrimanoviću objavljene u Nacionalu, a tih godina sam u mnogim medijima o ovome slučaju istupao, primio sam nekoliko stravičnih prijetnji smrću. Primao sam prijetnje smrću i zbog obrane prava srpske manjine u Dubrovniku", govori.
"Kad bih ja krenuo za govornicu, tri člana HDZ-a bi demonstrativno napuštala vijećnicu"
"Do 2000. sam primio preko 100 anonimnih prijetnji, prijetili su da će mi silovati kćer, koja je tada išla u viši razred osnovne škole. Zanimljiva je i reakcija gradskih vijećnika, mojih kolega u vijećničkim klupama. Dva puta sam prijavljivao nepoznatog počinitelja Općinskom državnom odvjetništvu 1994. i 2000. godine.
U četiri godine me oko ovog slučaja nitko nije podržao. Isto je bilo i u svim drugim slučajevima koje sam iznosio. Kad bih ja krenuo za govornicu, tri člana HDZ-a su se momentalno ustajala i demonstrativno napuštala vijećnicu, sad ih neću imenovati. Dva muža i jedna gospođa. A još jedan vijećnik HDZ-a je na početku jedne sjednice imao zanimljivu primjedbu na zapisnik s prošle sjednice.
Bilo je to u veljači 1995., u okviru prve točke Dnevnog reda "Verifikacija zapisnika" s prethodne sjednice. Za riječ se prvi javio vijećnik, reći ću njegove inicijale - Đ.D., i kazao sljedeće: "Gospodine predsjedniče Gradskog vijeća, ispod časti mi je da se moje ime u Zapisniku s prošle sjednice nalazi pored imena vijećnika Zdravka Bazdana. Tražim da se moje ime izmjesti na drugo mjesto u Zapisniku."
"Takvo smo vrijeme živjeli tih godina u Dubrovniku", zaključio je Bazdan.
10. Poricanje je faza koja uvijek slijedi nakon nekog genocida. Poricanje je jedan od najpouzdanijih znakova želje da se u nekom povoljnom trenutku u budućnosti genocid nastavi. Počinitelji prekopavaju i skrivaju masovne grobnice, pale tijela, zataškavaju dokaze i zastrašuju svjedoke. Oni poriču sva zlodjela koja su počinili i često žrtvama pripisuju krivnju za ono što se dogodilo. Oni opstruiraju istrage o zlodjelima i ostaju u vlasti, sve dok ih se nasilno ne ukloni s moći ili dok ne umru. Zločinci ostaju nekažnjeni – primjer Pola Pota ili Idija Amina - osim ako se ne osnuje poratni tribunal (poput onih za Ruandu, Jugoslaviju ili Kambodžu), ako se zločince ne pohvata i osudi. Odgovor na poricanje genocida je kažnjavanje putem međunarodnog tribunala ili kroz državne sudove. Tamo se mogu saslušati svjedoci, ispitati dokazi i osuditi počinitelji. Makar ti sudovi i ne pozatvarali najgore počinitelje genocida i ubojice, važno je pokazati političku volju da se iste pohvata, procesuira i privede pravdi.
Dritane jadove, kao da su ti Vučić i Beograd govor pisali.
Genocid u Srebrenici je bio završni čin višegodišnjeg sistematskog, kontinuiranog UZP-a s ciljem etničkog čišćenja i istrebljenja Bošnjaka Podrinja, bosanske Krajine, Hercegovine, Posavine i Semberije.
Iza genocida je stajala velikosrpska ideologija krvi i tla predvođena Srbijom i njenim institucijama, SANU akademicima, javnim ličnostima, medijima, crkvom, političkim, policijskom DB i vojnim vrhom.
Izvršioci genocida su bili njihovi sljedbenici u Bosni od Radovana Karadžića do Ratka Mladića i njihove zločinačko genocidne vojske i policije pod njihovom komandom i nadzorom, uz pomoć i saučešće zločinačko agresorske Srbije.
"Tijela ubijenih u genocidu pronašli smo u čak 18 općina u BiH i sedam u Srbiji, od Beograda, preko Bajine Bašte do Priboja."
Amor Mašović
Bošnjake kod Rotimlje u julu 1943. likvidirale ustaše i SS trupe, u julu 1993. HVO
Prešućeni i nekažnjeni zločini se ponavljaju. Dokaz tome je stravična historija zaseoka Orašlje na Rotimlji koje se nalazi na putu između Mostara i Stoca.
Na ovom mjestu historija se ponovila.
12. jula 1943. godine njemačka vojska je uz pomoć ustaša u Orašlju likvidirala preko 60 mještana Bošnjaka iz porodica Bucman, Palata, Pehlić, Džoklo, Behram ...
Do zločina je došlo kada su Nijemci saznali da Bošnjaci Orašlja kriju partizane i pomažu narodnooslobodilački pokret. Vijest da se u Orašlju kriju partizani stigla je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića do Nijemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”.
U zoru 12. jula njemačke su trupe, bez najave, opkolile zaselak Orašje pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci natjerali su sve seljake koje su zatekli u polju da uđu u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli, ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Među ubijenima je bilo 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci: Muhiba (Alije) Palata, Šefika (Ibre) Džoklo i Šerif (Hadže) Pehlić. Sve tri bebe rodile su se 1943. godine.
Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili sve kuće i štale. “Rijetki pojedinci spasili su se ranjeni ležeći među mrtvima. Uspjeli su ispuzati iz zapaljenih kuća, ili se bjekstvom spasiti, da bi ispričali gorku sudbinu svojih porodica i komšija.
U ovom neviđenom zločinu stradale su kompletne porodice: Ahmet Palata (65) ubijen je i zapaljen sa suprugom Zejnom (59), sinovima Husom (35), Ibrom (31) i Muhom (18), snahama Zulkom (35) i Zejnom (31), te unucima Hamidom (2) i Ekremom (1); ubijen je i Meho Bucman sa svojom ženom Fatom (38) i troje djece uzrasta od 4 do 16 godina; Salko Džoklo (67) ubijen je u štali sa ženom Aišom (57), sinom Hasanom (35), snahom Hatom (31) i njihovo troje djece uzrasta 1, 3 i 6 godina, dvoje djece nađeno je zaklano, a jedno teško ranjeno u glavu i odbijeni su mu prsti na lijevoj ruci; Omer Palata (42) ubijen je sa ženom Fatom (41) i njihovih četvero djece uzrasta od 3 do 18 godina; u kući Alije Palate zaklane su njegove tri kćerkice: Đulsa (6), Šemsa (4) i Muhiba, beba od godinu dana.
50 godina kasnije
13. jula 1993. godine, 50 godina i jedan dan poslije, pripadnici HVO-a i HV-a su na istom mjestu počinili iste zločine. Ubijeno je 12 mještana Orašlja, iz istih porodica, potomaka ubijenih iz Drugog svjetskog rata.
Najmlađa žrtva bio je Adis Bucman, imao je samo pet godina. Najstarija žrtva bila je Fatima Pehlić, imala je 71. godinu.
Mještanin Meho Bucman izgubio je cijelu svoju porodicu. Zločin iz 1943. godine preživio je samo njegov otac, no ne i onaj iz 1993., kada je stradao zajedno sa Mehinom majkom, bratom, ženom i djecom.
Mještani kažu da je očigledno neko "vodio računa" o datumima zločina i ne vjeruju u slučajnost. Gube i vjeru da će pravosuđe nakon 28 godina konačno provesti istragu i procesuirati odgovorne za ubistva iz 1993. godine.
KOLONA S TABUTIMA UBIJENIH PRIJEDORČANA KREĆE KA KOZARCU: Njihove kosti pronađene na 10 lokacija, ovo su njihova imena
Dženazu-namaz za 16 žrtava, koja će biti klanjanja 20. jula, predvodit će reisul-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović, koji će se obratiti prisutnima i proučiti dovu. Pored reisa Kavazovića, dženazi će prisustvovati sve muftije i visoki dužnosnici Islamske zajednice.
Kolona s tabutima 16 žrtava ubijenih tokom proteklog rata na području Prijedora krenut će danas u 11 sati iz Identifikacionog centra Šejkovača u Sanskom Mostu prema Kozarcu, gdje će 20. jula na platou budućeg memorijalnog centra Kamičani biti klanjana kolektivna dženaza, a potom obavljen i ukop njihovih posmrtnih ostataka.
Prije dolaska na krajnje odredište, ova tužna kolona proći će kroz Sanski Most, Ključ, Bosanski Petrovac, Bihać, Bosansku Krupu, Bosansku Otoku, Bosanski Novi, Prijedor, da bi oko 20.00 sati stigla u Kamičane. Predviđeno je da se u svakom od ovih gradova kolona zaustavi, kako bi građani mogli odati dužno poštovanje ubijenim žrtvama, te ih ispratiti do mjesta gdje će naći konačni smiraj.
Dženazu-namaz za 16 žrtava, koja će biti klanjanja 20. jula, predvodit će reisul-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović, koji će se obratiti prisutnima i proučiti dovu. Pored reisa Kavazovića, dženazi će prisustvovati sve muftije i visoki dužnosnici Islamske zajednice.
Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 20. jula, Dana sjećanja i dženaze za žrtve Prijedora i doline Sane, muftija bihaćki hafiz Mehmed ef. Kudić je kazao da ove godine imaju potvrdu dolaska velikog broja delegacija.
Uz porodice žrtva, očekuje se prisustvo predstavnika institucija vlasti, ambasadora, kao i predstavnika domaćih i međunarodnih organizacija.
Najavio je da su ove, kao i prošle godine, planirane brojne aktivnosti – nekoliko naučnih skupova, kulturnih, sportskih i vjerskih manifestacija.
Programom je predviđeno predstavljanje dva projekta: idejnog rješenja za budući memorijalni centar “Kamičani“, te izložba artefakata ili materijalnih vrijednosti koji su nađeni prilikom iskopavanja grobnica, a pripadaju žrtvama.
– U cilju afirmacije kulture sjećanja, ove godine predstavljamo idejno rješenje za budući memorijalni centar Kamičani, koji će imati sve sadržaje memorijalnog centra i koji će u perspektivi biti mjesto gdje će se moći educirati i saznati sve što je počinjeno prema Prijedorčanima tokom protekle agresije na našu zemlju – naveo je muftija Kudić.
Idejno rješenje će biti predstavljeno delegacijama, a kroz 3D fotografije će biti dostupno svima koji budu taj dan na dženazi, ali i nakon toga u atriju centra u Kamičanima.
Prisutni će moći posjetiti i izložbu artefakata ili materijalnih vrijednosti koji su nađeni prilikom iskopavanja grobnica, a pripadaju žrtavama, koja će biti postavljena uz musallu.
Neposredno prije početka vjerskog dijela programa, pristune delegacije će na prigodan način odati poštovanje ubijenim žrtvama.
Žrtve koje će biti ukopane ove godine ubijene su tokom 1992. i 1993. godine, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni na deset različitih lokacija.
Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Emza Fazlić kazala je Feni da se uglavnom radi o grobnicama koje su ekshumirane godinama unazad, neke od njih čak 1998. i 1999. godine kao što su grobnice Trnopolje – Matrići, Sivci, Hrastova glavica, Kozarac – Garevci.
Po njenim riječima, neke žrtve koje će ove godine biti ukopane su ekshumirane i na Korićanskim stijenama 2017. godine, u Zecovima kod Prijedora 2010. godine, ali i prilikom izvršenja ekshumacije u Rizvanovićima 2019. godine.
Napomenula je da je najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine Samed (Hase) Jakupović, koji je imao samo 19 godina kada je ubijen. On je nestao na području Kozarca u junu 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Sivci 1998. godine.
Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Edhem (Abid) Kaltak. On je imao 65 godina u času smrti. Nestao je 1993. godine u mjestu Gornja Puharska, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u mezarju Čejreci 2022. godine.
Žrtve koje će ove godine biti ukopane u Prijedoru su:
1. Žerić (Mehmed) Fikret, rođen 09.08.1956. godine
2. Kadić (Karanfil) Hidajet, rođen 24.09.1957. godine
3. Modronja (Abaz) Bahrija, rođen 15.11.1971. godine
4. Mujagić (Adem) Teufik, rođen 03.01.1959. godine
5. Kulenović (Rešad) Muamer, rođen 25.06.1963. godine
6. Ramulić (Hamzo) Vehid, rođen 30.07.1970. godine
7. Kaltak (Abid) Edhem, rođen 07.02.1927. godine
8. Deumić (Hasan) Mustafa, rođen 03.01.1938. godine
9. Kahrimanović (Sulejman) Emir, rođen 15.07.1969. godine
10. Žerić (Muharem) Džemal, rođen 16.09.1954. godine
11. Velić (Pašo) Zijad, rođen 15.03.1972. godine
12. Avdić (Ibrahim) Sejad, rođen 11.01.1955. godine
13. Jakupović (Hase) Samed, rođen 30.10.1973. godine
14. Ičić (Hajro) Sabahudin, rođen 24.06.1971. godine
15. Sivac (Džemal) Safet, rođen 06.10.1971. godine
16. Hopovac (Ćamil) Miralem, rođen 25.10.1940. godine.
Žrtve će, nekon klanjanja kolektivne dženaze u Kamičanima, biti ukopane u šehidskim mezarjima Hambarine, Bišćani, Kamičani, Čejreci i Zecovi.
Dosad su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na 501 lokaciji, u 73 masovne grobnice (primarne i sekundarne) na području deset općina i tri države – BiH, Hrvatske i Srbije.
SPALILI TIJELA KAKO BI SAKRILI ZLOČIN: Kod Kiseljaka pronađeni posmrtni ostaci Bošnjaka koje su ubili bojovnici HVO-a u saradnji sa Vojskom Republike Srpske
Dana 10.08.2022.godine prilikom uređenja platoa kod Šehidskog spomen obilježja pronađeni su skeletni ostaci koji najvjerojatnije pripadaju nevino ubijenim Bošnjacima u džematu Han Ploča. Obavijestili smo Policijsku stanicu Kiseljak i Institut za nestale. Tok istrage i identifikacija slijedi u narednom periodu. Nadamo se da će određeni broj žrtava, od 36 kojih se vode kao nestali, konačno pronaći svoj smiraj. Napominjemo da je od zločinaca HVO-a Kiseljak, od jedinice za posebne namjene "Maturice" zločinački ubijeno ukupno 78 Bošnjaka zarobljenika, uglavnom civila. Do sada je samo jedan zločinac odgovarao pred Sudom BiH, priznao krivnju i dobio kaznu od 15 godina zatvora.
Film ‘Sarajevo safari’ režisera i scenariste Mirana Zupaniča priča je o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da sa položaja Vojske Republike Srpske pucaju po civilma u opkoljenom gradu.
Jasmin Agić
Published On 29 Aug 2022
29 Aug 2022Ažurirano: 29 Aug 202208:10 PM (GMT+2)
Ko god je pomislio da je o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva rečeno sve, da o agresiji na Bosnu i Hercegovinu više nema tajni, bude zaprepašten otkrivanjem novih činjenica i detalja.
Film Sarajevo safari slovenskog režisera i scenarste Mirana Zupaniča jedna je takva priča, šokantna, nevjerovatna, a istovremeno mračna i pesimistična. Istine o opsadi Sarajeva, koje su iznesene u ovom iskrenom i brutalnom dokumentarcu, koji će biti prikazan na ovogodišnjem AJBDOC-u, pomjeraju granice podnošljivog u razumijevanju rata.
Sarajevo safari je film koji govori o slabo poznatom fenomenu “lova na ljude”, zapravo, tačnije i preciznije, o bogatim strancima koji su dolazili na položaje Vojske Republike Srpske u okolini Sarajeva i odatle pucali po gradu, ubijajući civile.
Početna stanica, ona sa koje su “avanturisti” kretali u safari lov na ljude, bila je Beograd, kaže u intervjuu za Al Jazeera Balkans Miran Zupanič: “Beograd je tada imao normalne avionske veze s inostranstvom, a dalje je postojao specijalan logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportirali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji su vjerovatno imali udobnije uslove za putovanje do Sarajeva.”
Šta je to ‘sarajevski safari’?
– “Sarajevski safari” je bila specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. U toku opsade Sarajeva je bilo bogatim strancima koji su platili određenu nadoknadu dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili, koji su se u tom trenutku našli u snajperu tih okrutnih stranaca.
Koliko ljudi je, po Vašim saznanjima, učestvovalo u toj ‘igri’ ubijanja?
– Taj fenomen je, dakako, bio i još uvijek ostaje ovijen velom tajne. Mi smo taj veo odmaknuli koliko je bilo moguće i tu vam ne mogu dati nikakav konkretan odgovor, jer ga ne znam. No, u svakom slučaju je bio potreban čitav lanac onih koji su nudili te lovačke aranžmane, onih koji su na safari išli i onih koji su brinuli za logistiku i organizaciju na terenu.
Kada ste se prvi put susreli s tim fenomenom?
– O “safariju” mi je prvi pričao moj producent Franci Zajc februara 2019. godine i meni je ta priča bila apsolutno šokantna. S Francijem i snimateljem Božom Zadravcem smo već u početku godine 1993. snimali u Bosni i Hercegovini. Oči Bosne je bio prvi i, mislim, jedini slovenski dokumentarac snimljen na tlu Bosne i Hercegovine u toku rata. Onda su oni bili u Sarajevu krajem ‘93 i početkom ‘94. godine i snimili još više materijala.
Osim ranjavanja Faruka Šabanovića, sve arhivske snimke u filmu Sarajevo safari snimila je naša ekipa. U stvari, Franci je najviše zaslužan za taj film, jer je on godinama tražio i onda i našao ljude koji su bili spremni o safariju pričati pred kamerom. Nažalost, bilo je i onih koji su prvo pristali na snimanje, pa su se onda predomislili. Strah je još prisutan poslije skoro 30 godina.
Koliko su vlasti na Palama učestvovale u organiziranju ‘Sarajevo safarija’?
– Prema svjedočenjima, u organiziranju “safarija” sudjelovali su pojedini pripadnici Vojske RS-a i Vojske Jugoslavije. Ko konkretno i na kojoj razini komandovanja, ili možda čak političkog odlučivanja, ne znam. O ulozi vlasti na Palama nemam informacija. Tu moram ispostaviti da nam namjera nije bila identifikacija konkretnih ljudi, jer nam, s obzirom na delikatnost teme, te informacije nisu ni bile dostupne.
Koliko znam, naš je film prvi koji javnosti otvara tu stravičnu priču. Ako ima ko programski interes i produkcijske resurse, može slobodno nastaviti tražiti dalje, ali moram odmah napomenuti da je skupljanje autentičnog i vjerodostojnog materijala izuzetno teško.
Ko su bili učesnici ‘safarija’; iz kojih dijelova svijeta, kojih nacionalnosti?
– Jedan izvor navodi Amerikance, Kanađane i Ruse, drugi Italijane. U svakom slučaju, to su bili dovoljno moćni i dovoljno bogati ljudi veoma specifičnog psihološkog profila.
Je li među njima bilo ljudi sa prostora bivše Jugoslavije?
– Tu informaciju nije niko potvrdio.
Da li je Beograd bio zborno mjesto za dopremu stranih avanturista na sarajevsko ratište?
– Beograd je tada imao normalne avionske veze s inostranstvom, a dalje je postojao specijalan logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportirali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji, vjerovatnu su imali udobnije uslove za putovanje do Sarajeva.
Svjedočenje srpskog dobrovoljca iz Paraćina otkriva da su bili odjeveni u lovačku opremu. Kakav je bio profil ljudi koji su dolazili ubijati građane Sarajeva – bogati, politički utjecajni, psihopate, avanturisti?
– Naš film otvara više pitanja nego što daje odgovora. Sasvim sigurno je da u toj laboratoriji zla koju zovemo kugla zemaljska postoji i posebna vrsta ljudi koji su bez ikakvog vanjskog povoda spremni pucati na bilo koga ko im se nađe na nišanu: na dijete, na majku, na bilo kog anonimnog muškarca ili ženu. Kakvi unutrašnji porivi ih tome vode? Kakvo zadovoljstvo im to nudi? Kakvu moć posjeduju da im to netko organizira? Odakle dolaze i kamo se vraćaju?
Tu je bezbroj pitanja na koja nemam odgovore. Ali, nije samo to: strane obavještajne službe su pratile taj fenomen i sve tako izgleda da niko iz međunarodne zajednice nije intervenirao na način da se taj ‘safari’ zaustavi. Zašto ne? To je za mene najznačajnije pitanje.
Da li su sve to plaćali i imate li saznanja koliko je to koštalo, kolika je bila tarifa za učestvovanje na ‘safariju’, gdje su imali priliku ubijati ljude kao lovinu?
– Da, stranci su plaćali velike svote novca, ali niko mi nije znao reći koliko konkretno je to bilo. Jedan svjedok tvrdi da su tarife bile više ako su pogodili dijete. Taj isti svjedok, koji je i sam bio više puta prisutan na tom lovu na ljudske glave, kaže da se najviše pucalo iz rejona Grbavice.
Dozvolite da kažem još nešto. U karijeri sam snimio mnogo filmova, a nijedan nije bio ni približno tako mračan kao taj. Tako crn i tako pesimističan. Ali, sa druge strane, čini mi se izuzetno važno da svi koji imamo tu mogućnost – širimo znanje o fenomenologiji zla koje je u ljudskom biću. Da bi se tom zlu znali suprotstaviti. Ali, ne s vlastitim zlom, već s pojedinačnim i zajedničkim dobrim.
Bogati zapadnjaci i Rusi plaćali su da ubijaju sarajevsku djecu. To čak nije najmonstruoznije što je Bosni učinjeno
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Slovenački reditelj Miran Zupanič snimio je film koji govori o tome kako su bogati zapadnjaci – i Rusi – sa srpskih položaja ubijali djecu u opkoljenom Sarajevu. O tome piše Al Jazeera, na čijem festivalu dokumentarnog filma će “Sarajevo Safari” – tako se, naime, Zupaničevo ostvarenje zove – uskoro biti prikazan.
Istraga koju je Zupanič sproveo pokazala je da je u pitanju bio dobro organizovan… “posao”. Psihopate sa novcem bi dolazile u Beograd. Odatle su – često helikopterima; koji su do danas, očito, od Sarajeva do Cetinja, ostali omiljeno prevozno sredstvo učesnika u psihopatskim/sociopatskim akcijama muževa-udarnika na stvaranju Velike Srbije, slash, Srpskog sveta, slash, Otvorenog Balkana – u pratnji i organizaciji pripadnika Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije prebacivani na kote sa kojih je srpska vojska ubijala Sarajlije – najčešće na Grbavicu.
Za obje ugovorne strane bila je to win-win situacija. Psihopate su dobile šansu da nekažnjeno ubijaju. Srpski vojnici su dobili priliku da neko ubije ljude koje bi oni svakako ubili, i da na tome još zarade.
Manijaci su bili odjeveni u lovačku opremu i naoružani snajperima. Ljubazni domaćini obezbijedili bi im ako ne luksuzni, a ono pristojan smještaj. Potom bi ih odveli na pozicije koje su bile najpogodnije za ubijanje Sarajlija. Cijena svakako nije bila sitnica, a dodatni se iznos plaćao ako bi majstor uspio ubiti dijete. Tu smo, je li, svi isti: sve za djecu.
Zupanič nije uspio dokazati vezu “Sarajevo safarija” sa političkim strukturama na Palama i u Beogradu – niti mu je to, kako kaže, bio prioritet. Što, dakako, ne znači da ta veza nije postojala. Naprotiv.
Ako su u čitavoj bolesnoj, zločinačkoj organizaciji doista korišteni vojni helikopteri – a vjerovatno jesu; ako su psihopate dovođene na vojne položaje, i to na prve borbene linije – a jesu; šansa da je to moglo biti učinjeno bez znanja ili čak i podrške vojnih i “civilnih” vlasti je praktično – nula.
Nažalost… Čak ni monstruoznost kakvu otkriva “Sarajevo safari” ne saopštava ništa novo o prirodi takozvanog rata u Bosni. Kažem takozvanog. Jer to nije bio rat. To je bila psihopatska masovna vojno-politička operacija. Koja je finansirana novcem poreskih obveznika Srbije i Crne Gore, dakle vašim novcem. I koja je bila moguća zahvaljujući glasovima birača u Srbiji i Crnoj Gori.
Od monstruoznosti onoga što otkriva Zupaničev film zastaje dah. Teško je živjeti sa saznanjem da se to dešavalo. A šta smo mislili da se dešavalo? Monstruoznost onoga što je Bošnjacima u Bosni učinjeno, a do u detalj je bilo planirano u beogradskim salonima i kabinetima, činjenicu da su bogate psihopate srpskoj vojsci plaćale da nekažnjeno ubijaju sarajevsku djecu čini tek djelićem u mozaiku užasa, tek fragmentom sotonske freske koja prikazuje zlo što se sručilo na ljude koji su, suprotno onome što je obraza da kaže imao Abazović, ubijani baš zato, i samo zato, što su bili Bošnjaci i muslimani.
U Bosni nije vođen nikakav rat. U Bosni nije bilo nikavih zaraćenih strana. Na Bosnu je izvršena dvostruka agresija čiji je cilj bio da na teritorijama koje su naumile pripojiti Srbija i Hrvatska budu istrijebljeni Bošnjaci. Suočen sa onim što se od njega i njegove vojske očekivalo da učini, čak je i Ratko Mladić u zaprepaštenju rekao da je to nezamislivo, da je to genocid. Pa ipak je to učinio.
Da: u Bosni su bogataši iz Amerike, Italije, Kanade i Rusije ubijali djecu i za to plaćali. Da: u Bosni je, u gradovima koje je trebalo “etnički očistiti”, vršen elitocid: istrebljenje bošnjačke elite, sistematska i ledena ubistva bošnjačkih profesora, inžinjera, sveštenika, političara… Da: u Bosni su, kao političko-ratna operacija, vršena masovna i planska silovanja Bošnjakinja. Da: u Bosni su, u Prijedoru, Bošnjaci, kao Jevreji nekada, zatvarani u koncentracione logore i bili natjerani da, ako se usude izaći na ulicu, nose ne žute, nego bijele trake, a svoje kuće označe bijelim čaršafima. Da: u Bosni je izvršen genocid. Ne jedan: nego više njih.
To nije bio rat. Nego pokušaj istrebljenja. Po čemu je, pitam, sve pobrojano, na koncu sam pokušaj istrebljenja jednog naroda, manje psihopatski od onoga što otkriva Zupaničev film? Zato što je u pitanju bila organizovana, detaljno planirana i od države sponzorisana akcija? Ili to rečeno čini još monstruoznijim? Da, čini.
I kako smo, pitam ja vas, stigli do toga da akteri i baštinici te politike, preko njihove crnogorske posluge, tih batlera zla, mene koji pišem ove retke, baš zato što ih pišem, označavaju kao fašistu i ekstremistu, u uzaludnom nastojanju da opravdaju svoje služenje zlu? Kako smo, pitam ja vas, stigli do toga da samo pominjanje onoga o čemu je u ovom tekstu riječ bude shvaćeno kao klip u točkove “crnogorskog pomirenja” i “politike inkluzivnosti”, kao “ekstremističko radikalizovanje radikala” i “produbljivanje podjela”?
Pitanje je retoričko. Odgovor svi znamo. Jer smo pravili kompromise sa zlom. A nema malih kompromisa: svaki vodi u propast.
Za kraj, evo vam kratka dokumentarna proza koju sam, ponukan novinskim natpisima, napisao prije desetak godina.
RED I MIR
U banjalučkom zatvoru posjetili smo šezdesetpetogodišnju ženu iz Srebrenice.
Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.
Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude s kojima je živjela u dvospratnoj kući koju su vojnici spalili trećeg dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svakoga dana, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu s lokumom – tako posljednjih trideset godina, još otkako je penzionisan.
Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali po šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.
Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.
Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banjaluku.
Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.
Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. Zaboravimo na emocije; ovo je posao, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s lokumom. Ponovio je da zna gdje je pokopana njena porodica. Zna, jer on ih je ne samo ubio, nego i ukopao – tako je rekao.
Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1000 eura, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: Ubice! Vaše su ruke krvave!
Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident, pisale su sutradan banjalučke novine.
Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je remetila javni red i mir.
Uz dozvolu velikog čovjeka iz Beograda Ivana Lalića postavljam njegov upis na fejsbuku
Ivan Lalić
5. rujna u 09:58 · Nije u naše ime, Edine, andjele...
Davno nisam gledao uzbudljiviju, ali i emotivniju utakmicu. Bih-Slovenija. Kao što napisah neki dan, na prvenstvu navijam ne samo za Srbiju, već i za Sloveniju, BiH, Crnu Goru i Hrvatsku. Zaista osećam da su to sve "naše" reprezentacije. I kako stvari sada stoje svih pet će ući u narednu fazu takmičenja. Ludilo. Izgovoriću jeres - a zamislite da je to sada samo jedna reprezentacija? Koliko bi prvenstvo bilo dosadno:) Elem, pita me Lav "za koga navijamo tata - za Slovence ili Bosance?" Ja kažem za Bosance, sine, znaš da uvek navijamo za slabije. Kad ne igra Srbija, naravno."A Luka Dončić, tata?" Luka inače ima status božanstva u našoj kući, možda i veći od Jokića jer je Luka bek, pa od njega Lav skida većinu fora. Ali Slovenija je EU šampion, a Bosna se tek ispilela. Tako da Bosna, Lave. A i onako. Imamo divnih prijatelja u Sarajevu, znam koliko bi im značila ova pobeda. Setih se i legendarnog Mirze Delibašića, kakav je to car bio. I kakav je skok šut imao.
Drama u finišu i neverovatna pobeda, knedla mi u grlu, leptirići u stomaku. Nema šta - porodila se velika ekipa, a kao i da se porodila i zemlja. Bosna. I tu se nekako setih mladića kome ova pobeda mora biti posvećena. Njegovo ime je Edin Salaherović. Bio je najbolji mladi reprezentativac Jugoslavije. Generacija Bodiroge, Tomaševića, Brkića. Igrao je u Tuzli, Sloboda Dita, ali i u mladoj reprezentaciji Juge. Po povratku sa reprezentavnog okupljanja, navratio je kod svojih, u Vlasenicu da se ogreje u porodičnom domu. I tu zauvek ostao. Odveden je i ubijen je par meseci kasnije u logoru Sušica. Samo zato što je Musliman. Mnogo dobrih ljudi iz Srbije je urgiralo za njega da ga puste ali nije vredelo. Predsednik suda u Vlasenici, neka baraba Branislav je bio začudjen: "Kakvi su to ljudi Srbi, kad se ovoliko brinu za jednog Muslimana." Nije bilo milosti. Edin je imao samo 19 godina i pred njim je bila sjajna, verovatno NBA karijera.
Zato ova sjajna pobeda njegovih zemljaka pripada njemu. On je Dnk ove reprezentacije. Slava nedužnom andjelu bosanske košarke...
Svake godine u medijima se izbace članci u kojima oni nisu spomenuti.
...bili su i moj otac Mustafa, Ensar i Eldar Omerika te Nedžad Bajrović. Njih četvorica nisu na snimku jer su nastradali u međuvremenu, ubijeni su malo prije nego je kamera zabilježila ovaj događaj.
Na taj dan su 1993. godine ubijeni naši očevi i braća, ali o njima se ne govori u medijima prilikom sjećanja i obilježavanja godišnjice svirepog ubistva 13 pripadnika Četvrtog korpusa Armije RBiH u mostarskoj „Vranici“.
MUČENJA, SVIREPA UBISTVA
Podsjećamo da je u zoru 9. maja 1993. godine počeo opći napad snaga Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske na Mostar. Napali su i komandu Četvrtog korpusa Armije RBiH u zgradi „Vranica“, a kamerama Hrvatske televizije zabilježen je zločin ubistva 13 pripadnika Armije RBiH koji su krenuli u proboj iz opkoljene Komande. Na snimcima, koji su tada u emisiji “Slikom na sliku” obišli skoro cijeli svijet, vidi se postrojavanje članova komande 4. korpusa koji su potom, nako mučenja i batinjanja, svirepo ubijeni na Mašinskom fakultetu gdje je bilo sjedište Vojne policije HVO-a.
Osim 13 pripadnika za koje javnost od početka zna i o čemu nema polemike, bili su i moj otac Mustafa, Ensar i Eldar Omerika te Nedžad Bajrović. Njih četvorica nisu na snimku jer su nastradali u međuvremenu, ubijeni su malo prije nego je kamera zabilježila ovaj događaj. Svake godine u medijima se izbace članci u kojima oni nisu spomenuti. To nam kao porodicama teško pada, zbog njih, jer su branili komandu do zadnjeg trenutka i što su nastradali na težak način, a ne spominju se. Među saborcima se ne bi smjela praviti nikakva razlika, od početka nastojimo ispraviti grešku pa su nastale druge vrste nepravde, jedni su dobili „Zlatnog ljiljana“, drugi nisu – kazala nam je Trbonja-Cappelle, koja trenutno živi u Parizu i akademska je asistentica na Univerzitetu Političkih nauka SciencesPo u glavnom gradu Francuske od 2001. godine, ali se u Mostar vraća svake godine gdje živi njena familija.
POKUŠAVAMO SE IZBORITI ZA PRAVDU
Svaka čast ovim borcima, oni jesu heroji, ali „Vranica“ nije samo 13 pripadnika Armije RBIH već više njih. Svi ovi momci, uključujući i mog oca su bili zajedno do kraja, nadali se do kraja, hrabro ostali u Komandi do posljednje sekunde, žrtvovali svoje mlade živote za svoj grad i svoju državu. Naše četiri porodice su u kontaktu. Za našu dušu i srce nedostaju četvorica očeva i braće, to je sitnica za medije, ali za nas familije je ogromno, da im se prizna gdje su bili. Pokušavamo se izboriti za tu pravdu u njhovo ime, da dobiju ono što zaslužuju – rekla je za Hayat.ba Trbonja-Cappelle.
Dodaje da su tijela ubijenih pripadnika Armije RBiH bačena u masovnu grobnicu na Balinovcu, a pronađena su 18 mjeseci nakon sto je grobnica otkrivena.
Tijelo mog oca pronađeno je zamotano u zastavu Armije RBiH – rekla nam je Elvedina.
Na snimku koje je odmah sa “bojišnice obrane od muslimanske agresije” HRT-u poslala novinarka Dijana Čuljak zarobljene pripadnike Armije BiH kamera, jednog po jednog, hvata u totalu i oni, s rukama iznad glave, izgovaraju svoja imena: Hasan Balić, Alija Ćamo, Senad Ćehić, Dževad Ćolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Ševko Pobrić, Nazif Šarančić i Feđa Husković.
U Kantonalnom sudu Mostar 2018. godine izrečena je presuda u slučaju poznatom kao “Vranica”.
Mato Aničić osuđen je na godinu zatvora, Erhad Poznić također je osuđen na godinu, a Ivan Škutor je oslobođen. Četvrti optuženi u predmetu “Vranica”, Željko Džidić, od ranije se nalazi u bjekstvu, u Republici Hrvatskoj.
Roditelji 12 nestalih mostarskih boraca, koje su maja 1993. godine u „Vranici“ zarobili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, godinama biju bitku za istinu o sudbini svojih sinova, prenosi novinska agencija Patria.
Sada je već izvjesno da su ti hrabri branioci Mostara, nakon što su zarobljeni i prikazivani na Hrvatskoj televiziji, mučeni i ubijeni. U sjeni njihove tragične sudbine je priča o tome kako je 9. i 10. maja 1993. godine vođena bitka za „Vranicu“ u kojoj su bile smještene komande 4. korpusa Armije RBiH i 41. mostarske slavne brigade.
Tu bitku detaljno su opisali upravo roditelji netalih boraca u opširnom pismu koje su 16. avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Pa, evo kako je, prema njihovom opisu, izgledala ta bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je presedan u modernoj historiji ratovanja.
Prema pismu roditelja nestalih mostarskih boraca, HVO je prvi napad na Komandu 4. korpusa, koja je bila smještena u zgradi „Vranice“ , izveo 19. aprila 1993.godine. Istovremeno je napao i vojnu policiju 4. korpusa koja je bila stacionirana u hotelu „Mostar“. U sukob se tada umiješao i Unprofor, za koga roditelji nestalih boraca pišu da je u to vrijeme bio „desna ruka postrojbi HVO na području Mostara“. Tad Komanda 4. korpusa, kako pišu roditelji, „čini katastrofalnu grešku“: prihvata da iz hotela „Mostar“ na Šemovac povuče Vojnu policiju, a jedinicu MUP-a BiH iz Đačkog doma u Šantićevu ulicu i tako „komande 41. motorizovane slavne brigade i 4. korpusa ostavlja totalno nezaštićene duboko na teritoriji koju kontroliše HVO“
„Povlačenjem svojih elitnih jedinica prema lijevoj obali“, piše dalje u ovom pismu, „Armija gubi kontrolu na desnom dijelu grada, što pogoduje postrojbama HVO i Hrvatske vojske i pruža (im) mogućnost totalne blokade desnog dijela grada i olakšava neometan napad na Komandu i sve strukture Armije, kao i civile Bošnjake u Mostaru“.
HVO i Hrvatska vojska napali su Komandu 4. korpusa u „Vranici“ 9. maja 1993. godine u 4,35 sati ujutro „svim raspoloživim sredstvima“, kako piše u ovom dokumentu. „Vranica“ je odmah opkoljena.
Roditelji su naveli i jedinice koje su napale komande 4. korpusa i 41. slavne brigade: Samostalna kažnjenička bojna „Široki Brijeg“ kojom je komandovao Mladen Naletilić Tuta, ATG Dretelj, „Ludvig Pavlović“ Čapljina, „Bruno Bušić“ Ljubuški, Specijalne jedinice HVO policije, Specijalne jedinice MUP-a HZHB, pripadnici Hrvatske vojske i grupa Juke Prazine, koja je djelovala u sklopu Tutine jedinice.
U vrijeme napada u komandama 4. korpusa i 41. slavne brigade bilo je oko 50 boraca zajedno sa zaštitnim vodom Vojne policije. Dodatna nevolja bila je i u tome što je logistika i obezbjeđenje 41.brigade bili smješteni u susjednoj „Kluzovoj“ zgradi. Logističari su se hrabro borili do poslijepodne, kad su bili prisiljeni na povlačenje. A povlačili su se preko krovova, a zatim se spustili do saboraca iz „Vranice“ . Tom prilikom na stepeništu je poginuo Ensar Omerika – pod nerazjašnjenim okolnostima: od zalutalog metka, ili ga je ubio neko od stražara.
Pedesetak članova komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade čitav dan su odolijevali napadima HVO i Hrvatske vojske. Istovremeno su, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, održavali stalnu vezu sa armijskim formacijama s lijeve strane Neretve.
Ali, sa lijeve strane Neretve su samo bodreni. Obećali su im poslati pomoć koja nije stigla.
Vezisti 4. korpusa iz opkoljene „Vranice“ uspjeli su da uspostave kontakt i sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. „Ali, nažalost“ , pišu roditelji nestalih boraca, „sva obećanja su bila isprazna, ili se neko pobrinuo da nikad ne budu ispunjena. Jer, pomoć Komandi „Vranice“ nikad nije došla“.
Uporedo sa bitkom za komande 4. korpusa i 41. slavne brigade u zgradi „Vranice“ odvijala se još jedna drama. U zgradi „Vranice“ , iznad komandi , živio je veliki broj civila različitih nacionalnosti, koji su se spuštali do armijskih boraca. Neki su od njih tražili zaštitu, a neki da se predaju kako zbog njih ne bi stradali civili.
U zgradi je sa porodicama živio i izvjestan broj pripadnika A RBiH. Kada je napad počeo, neki od njih su se priključili braniocima, a neki su odbili da se bore. Roditelji nestalih mostarskih boraca zaključuju da su na taj način branioci komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade doživjeli izdaju od nekih saboraca.
Uglavnom, ostalo je dvadesetak boraca koji nisu pomišljali na predaju i odbranili su „Vranicu“ prvog dana napada.
Ujutro, 10.maja, u 8,22 sata, Emir Bijedić, koji je bio dežurni operativac u Komandi 4. korpusa u „Vranici“ , uputio je depešu predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga u Sarajevu i Štabu Vrhovne komande u Zenici u kojoj je ukratko opisao dramatični događaj prethodnog dana. Bijedić je u toj depeši pisao:
„Dana 09.05.1993.godine otpočeo je iznenadni opšti napad postrojbi HVO i HV na Armiju RBiH – Komandu 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dana navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela…
Pošto je Komanda odsječena od borbenih jedinica, svi položaji Armije RBiH gađani su teškim artiljerijskim i raketnim naoružanjem (MB 120mm, haubice, tenkovi, VBR i dr.). Tokom dejstva više puta od strane dežurnog stožera HVO i Radija HZ HB – postaja Mostar tražena je bezuslovna predaja ljudstva iz Komande pod prijetnjom paljenja Komande sa cisternom benzina i masakriranja porodica starješina iz Komande.
Neposredno nakon požara stanari iz zgrade su se sklonuli u prostorije Komande, to nismo sprečavali, ali je Radio HZ HB Mostar objavio da držimo građane kao taoce. Nakon toga smo ponudili građanima da izađu i da dalje brigu o njima vodi HVO, što su apriori odbili.
Naši izviđači su nas tokom dana u više navrata obavještavali da HVO i HV selektivno odvode građane iz stanova na gradski stadion.
Napadima ustaških jedinica na Komandu i Logistiku 4. korpusa i 41. motorizovane slavne brigade jedan borac je ubijen od strane dvojice pripadnika HV Splita, dvojica su teže ranjena, dvojica boraca uhapšena, a dvojicu vodimo kao nestale.
Zapovjedništvo HVO ne dozvoljava pristup Međunarodnom Crvenom križu i Hitnoj pomoći radi zbrinjavanja ranjenih boraca kao i civila. Već 24 sata ne možemo ranjenike iz Komande da prevezemo zbog onemogućavanja od strane HVO i HV. O ostalim našim gubicima nemamo tačnih podataka pošto smo od istih odsječeni.“
HVO i HV su 10. maja pojačali napade na „Vranicu“ i oko 11 sati izbio je požar u prizemnim prostorijama, gdje su bile smještene komande. Požar je ubrzo zahvatio i stanove. Gotovo u isto vrijeme popucale su vodovodne cijevi i u Komandi 41. slavne brigade došlo je do poplave. To je izazvalo haos kod stanara. U pismu roditelja nestalih boraca se kaže da je predsjednik kućnog savjeta, koji je hrvatske nacionalnosti, huškao stanare da razoružaju pripadnike Armije koji nisu htjeli da se predaju. Taj predsjednik kućnog savjeta je kasnije, kako pišu roditelji nestalih mostarskih boraca, pripadnicima HVO pokazivao borce koji su se presvukli i pomješali među civilima.
U 13 sati 10. maja branioci „Vranice“ podijelili su se u dvije grupe. Jedna odlazi na spratove odakle brani zgradu, a druga ostaje u prizemlju i nastavlja borbu. Tada u Komandu 41. slavne brigade upada grupa Juke Prazine. U pismu stoji da je Jukinoj grupi u tome pomogao pripadnik Armije Alica Pobrić, koji im je otvorio vrata i tako izdao svoje saborce. Upadom grupe Juke Prazine u „Vranicu“ slomljen je otpor članova Komande 41. brigade. Izvjestan broj boraca ove brigade, koji su se zatekli na spratovima, preobukli su se u civilna odjela i pomješali se sa stanarima. (Njih će kasnije, kako stoji u pismu, pripadnicima HVO pokazivati onaj predsjednik kućnog savjeta, čije se ime ne navodi).
Druga grupa boraca 41. slavne brigade probila je zid i priključila se Komandi 4. korpusa. Obruč oko „Vranice“ još više je stegnut .
Pripadnici HVO pozivali su članove Komandi 4. korpusa i 41. slavne brigade da se predaju i prijetili da će cijelu zgradu dići u zrak ako to ne učine. Ponovo stanari vrše pritisak na članove Komande 4. korpusa. U toj haotičnoj atmosferi neki od branilaca odbijaju da se dalje bore i miješaju se sa civilima.
Ali dvadeset njih odbija da se predaju i odlučuju se na proboj. U proboj su krenuli: Emir Bijedić, Salko Husić, Rijad Dumpor, Narcis Dumpor, Benjamin Demirović, Avdija Čehić, Dževad Pobrić, Ensar Omerika, Hasan Balić, Dževad Čolić, Alija Čamo, Senad Čehić, Mimo Grizović, Dževad Husić, Vahidin Hasić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić.
Dogovoreno je da grupu vodi Emir Bijedić, koji je obavljao dužnost zamjenika načelnika bezbjednosti 4. korpusa. Ako on pogine, komandu preuzima Salko Husić, a u slučaju da i on pogine, grupu vodi Fahir Penava. Penava je imao motorolu pomoću koje je trebalo u proboju da održava vezu sa jedinicama na lijevoj obali Neretve. Dogovoreno je takođe da ranjenike ne izvlače, niti da se zbog njih zadržavaju, nego da se ranjenici predaju.
Neopaženo su napustili „Vranicu“ i kraj zgrade MUP-a stigli do mesnice „Lijanović“. Tu su ih sa susjednog nebodera primjetili pripadnici HVO i na njih otvorili vatru. Odmah je teško ranjen Ensar Omerika, a Avdija Čebić lakše. (Čebić se pet dana krio u jednom stanu i potom domogao slobodne teritorije). Branioci „Vranice“ su ovdje razbijeni i nastavili su probijanje u grupicama bez ikakve koordinacije. Za njima je organizovana velika hajka. Bijedić i Husić su se sklonuli u stan blizu Bolnice i tako izbjegli potragu. Bijedić je gledao kako iz susjedne zgrade pripadnici HVO i specijalne jedinice MUP-a HZHB zarobljavaju pet njegovih saboraca.
Braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić uspjeli su da takođe izbjegnu hajku i probiju se do Neretve. Prilikom preplivavanja rijeke, utopio se Dževad Pobrić, a ostala trojica uspjeli su da se dočepaju lijeve obale Neretve.
A narednog dana, 11. maja 1993. godine, u centralnom TV Dnevniku Hrvatske televizije u 19,30 sati prikazana je snimka 12 zarobljenih pripadnika Armije RBiH, heroja grada koji su branili „Vranicu“.
Kamera je u krupnom planu prikazivala svakog od njih: Hasana Balića, Aliju Čamu, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penavu, Šefku Pobrića i Nazifa Šarančića.
„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pišu roditelji ovih 12 boraca. „Prema tvrdnjama svjedoka dovedeni su oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani.“
Roditelji nestalih mostarskih branitelja pišu da se njihovim sinovima tu gubi svaki trag. Navode i kako im je jedna zatvorenica kazala da su 12.maja ujutro kamionima odvedeni u nepoznatom pravcu.
Oni takođe pišu da su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika Željko Džidić, Mate Aničić, Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra, te da oni sigurno znaju i za sudbinu njihovih 12 nestalih sinova.
Na današnji dan 1993. godine HVO snage zauzele su zgradu „Vranica“ u kojoj je bila smještena Komanda 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u zapadnom dijelu Mostara. Nakon početka agresije hrvatskih snaga, 9. maja 1993. cilj agresora bio je u brzom napadu neutralizirati i razoružati tridesetak pripadnika Armije RBiH koji su bili stacionirani u Vranici. Malobrojni borci Armije koji su branili Vranicu, sami, opkoljeni i duboko u neprijateljskoj teritoriji, pružili su žilav i hrabar otpor neprijateljskim snagama, koji je trajao više od 24 sata, a četvorica su uspjela da izvrše proboj prema linijama Armije RBiH.
Zamjenik načelnika bezbjednosti IV. korpusa ARBIH, Emir Bijedić naglašava da je prije samog napada 9. maja bilo nekoliko sporadičnih sukoba sa HVO-om ali da se nakon toga situacija smirivala. Prema njegovim riječima glavni napad HVO-a na komandu IV. korpusa počeo je u ranima jutarnjim satima 9. maja.
„Njihov napad je počeo 5 do 5 ujutro u samu zoru. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dan navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela.“
Prema riječima Emira Bijedića, u više navrata Jadranko Topić preko radija HZ HB tražio je bezuslovnu predaju pod prijetnjom paljenja komande IV. korpusa cisternom napunjenom gorivom.
„Jadranko Topić nas je zvao da se predamo. Parkirali su i cisternu. Zvali su nas i naši koji su nam govorili da izdržimo još malo i da će pomoć doći. Mi smo računali da će Armija doći i da smo mi slobodni ali to se nije dogodilo. U komandi smo imali jednog ranjenog. Nas je jedno tridesetak bilo unutra, a od toga se borilo 15 ljudi. Ostali su plakali i molili nas da ne pucamo i da se predamo. Ja sam mislio da smo tamo bili tri dana i tri noći. Oni kažu da smo izdržali 9. maj i da smo desetog maja izašli iz komande.“
Bijedić naglašava da su pripadnici ARBIH u jednom trenutku uspjeli probiti zid te se jedan dio boraca spojio sa civilnim stanovništvom u Vranici.
„Mene zovu i govore da su prokopali zid i da se možemo spojiti sa civilima. Jer opšti je haos i ja vidim da se neki presvlače. Tu im kažem da se ja predat neću. Ko hoće nek se presvuče i ostane, a ko hoće u proboj nek’ krene. Nas petnaest ili šesnaest krenulo je u proboj. Prvi je izašao Salko Husić, a ja sam izašao treći. Međutim, kad su zadnji izašli, HVO je to primijetio i oni su počeli pucati. Mi smo sad između dvije paralelne zgrade stigli do prolaza gdje Lijanović ima mesaru. Tu su nas opet primijetili i to jedan civil koji je sa balkona počeo pucati prema nama. Mi smo se tu rasuli. Neki su se sakrili u haustore, a sa mnom je ostao Husić Salko.“
Bijedić zajedno sa Salkom Husićem preko balkona ulazi u napušteni stan u zgradi preko puta MUP-a.
„Nakon što smo ušli u stan čujem ispod balkona neko govori: „Izlazite balije, izlazite.“ Mi mislimo da nama govore međutim, tada vidimo da iz ulaza prekoputa izlaze naši, njih pet. To je pet ljudi sa snimka, za ostale ne znam gdje su jer smo se rasuli. Kako su oni izašli iz ulaza pripadnici HVO-a i specijalne jedinice su ih počeli udarati, međutim, jedan policajac iz MUP-a ne dozvoljava vojnicima da ih tuku i suprotstavlja im se. Nakon toga ih odvodi u pravcu MUP-a. Kasnije mi iz MUP-a čujemo jauke kako ih tuku i maltretiraju.“
Proboj iz Vranice preživjeli su još Salko Husić, braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić ali da se Pobrić utopio prilikom pokušaja da prepliva Neretvu.
U napadu hrvatskih snaga na Vranicu zarobljeno je i 13 pripadnika Armije RBiH koji nisu uspjeli da se izvuku. Snimak zarobljenih pripadnika Armije BiH koje je odmah sa "bojišnica obrane od muslimanske agresije" HRT-u poslala novinarka Čuljak. Ono što se na snimku sasvim jasno vidi jesu - zarobljenici. Kamera ih, jednog po jednog, hvata u totalu i oni, s rukama iznad glave, razgovjetno izgovaraju svoja imena: Hasan Balić, Alija Ćamo, Senad Ćehić, Dževad Ćolić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Ševko Pobrić, Nazif Šarančić i Fedža Husković.
Nakon što su se 14 godina vodili kao nestali, pronađen i ekshumirani iz masovne grobnice Rimski bunar, kod sela Goranci, sjeverozapadno od Mostara, u maju 2007.
Da se nikada ne zaboravi tko je pucao u "srce Bosne".
Novinar nekada Slobodne Bosne očito je "zaboravio" da ubojica nije odslužio kaznu koju navodi jer ga je tri puta pomilovao osobno Alija Izetbegović pravnik i predsjednik države, a četvrti puta Ejub Ganić.
Ono što zločinci nisu znali, ili možda nisu htjeli da znaju, je da je fra Leon Migić prvi istakao zastavu RBiH sa ljiljanima u Fojnici i postavio je na samostan, tako da se mogla vidjeti iz svih dijelova ovog grada. A ubili su ga oni koji su nosili oznake sa ljiljanima.
Vrhovni vojni sud je Čengića kao izvršioca zločina 1994. godine osudio na 11, a Vrhovni sud BiH godinu kasnije na 15 godina zatvora. Ostala trojica su osuđeni na po šest mjeseci zatvora. Međutim, franjevci u samostanu, kao i porodice ubijenih, do danas nisu dobili odgovor na pitanje ko je nalogodavac ovog zločina. Prije nekoliko godina uputili su zahtjev SIPA-i i Tužilaštvu BiH da se provede istraga i otkrije nalogodavac zločina. Odgovor još nisu dobili.
Mostarka Elvira Stojić: Masovna grobnica je javna tajna
Kada god priča o svojoj porodičnoj tragediji, bol Elvire Ele Stojić se osjeti u svakoj izgovorenoj riječi.
Ili napisanoj, kao što je to bilo u junu ove godine, kada je ova Mostarka na svom Facebook profilu objavila potresan status u kojem je navela da nudi visoku novčanu naknadu od 100.000 KM za informaciju koja će je odvesti do posmrtnih ostataka njenog oca Aleksandra Ace Stojića.
Godine traganja
Bio je to očajnički potez, vapaj i krik kćerke koja punih 29 godina traga za ocem, kojeg su bojovnici HVO-a u oktobru 1993. u trenirci i kućnim papučama odveli iz stana na Starom Veležovom igralištu.
Nažalost, to se desilo svega tri mjeseca nakon što je njena majka Nada, rođena Frenjo, koja potječe iz čuvene mostarske porodice narodnih heroja, odvedena iz stana i brutalno strijeljana, zajedno s Hatidžom i Elvedinom Kajtaz i njenom 10-mjesečnom bebom.
Majku je sahranila, ali još traga za kostima svoga oca.
Kao i većini mostarskih porodica koje tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, i Elvira je vijest o tome kako postoje osnovane sumnje da se u jezeru nekadašnjeg rudarskog kopa Vihovići nalazi masovna grobnica u svom domu u Njemačkoj, gdje živi od rata, dočekala s nadom.
Desetine ljudi
- Kao kćerka koja skoro 30 godina aktivno traga za posmrtnim ostacima svoga oca, koja sarađuje tijesno s Tužilaštvom HNK, s odgovornima u Institutu za nestale, kao i sa živim svjedocima, odgovorno tvrdim da postoje snažne indicije, potvrđene izjavama svjedoka, da se u vještačkom jezeru u kopu Vihovići nalazi masovna grobnica i da se na tom mjestu nalazi na desetine Mostarki i Mostaraca, nedužnih žrtava ratnih zločina. To su nečije majke, sestre, supruge, kćerke, očevi, sinovi... - kaže nam Elvira.
Nadu da će ova lokacija biti istražena ulijeva joj činjenica da će pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uraditi projekt detaljnog i stručnog ispitivanja terena i da će konkretne radnje ubrzo otpočeti.
- Na to smo čekali dugi niz godina, pogotovo ako se uzme u obzir da je ova neistražena masovna grobnica de facto javna tajna, kako u Mostaru tako i širom svijeta u krugu mostarske dijaspore - govori nam Stojić.
Da se ne ponovi
- Napominjem i svima dobro poznatu činjenicu da ratni zločini formalnopravno nikada ne zastarijevaju te da je država BiH i čitava društvena zajednica obavezna poduzeti sve radnje, bez obzira na njihov obim, zahtjevnost terena ili tehničke poteškoće, kako bi se pronašli posmrtni ostaci svih žrtava te u konačnici procesuirali izvršioci i nalogodavci zločina. Sve što sam radila i radim u naporima da pronađem svog oca neraskidivo je vezano uz želju da se ovakve tragedije nikada i nikome više ne ponove i da buduća pokoljenja žive u miru - potcrtala je Stojić.
