Da se nikad ne zaboravi ...
-
Vozdra_123
- Posts: 2213
- Joined: 31/12/2003 00:00
- Location: SAD/Kanada
#352
http://www.sarajevo-x.com/clanak/061214054
da se ne zaboravi ko su nam komsije i sta se zove njihovo pravosudje
Beograd: Reagiranja na ukidanje presude za zločin na Ovčari
Odluka Vrhovnog suda Srbije kojom su ukinute presude Specijalnog suda za ratne zločine beogradskog Okružnog suda za ubojstva više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru "Ovčara" kod Vukovara 1991. godine izazvala je za sada negativne reakcije.
Glasnogovornik Tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je da su u Tužiteljstvu "neugodno" iznenađeni odlukom Vrhovnog suda o ukidanju presude i vraćanju na početak suđenja optuženima za ratni zločin na Ovčari. U izjavi za javnost on je dodao da će Tužiteljstvo učiniti sve da se zadovolji pravda za žrtve i počinitelji zločina osude.
"Kao Tužiteljstvo za ratne zločine učinit ćemo sve u procesno-pravnom smislu da istina o onome što se dogodilo na Ovčari dobije epilog i u sudskoj odluci i da se zadovolji pravda za žrtve. Tamo je pobijeno više od 200 ljudi i netko mora za to odgovarati i mislimo da imamo ljude koji su za to odgovorni. Učinit ćemo sve da oni budu osuđeni", izjavio je Vekarić.
Ravnateljica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, koja je pratila suđenje u slučaju "Ovčara" kao zastupnica obitelji ubijenih, izjavila je novinarima da ne vidi kakvim se pravnim razlozima rukovodio Vrhovni sud donoseći odluku o ukidanju prvostupanjske presude.
"Suđenje za ratni zločin protiv hrvatskih zarobljenika vođeno je na profesionalan način", izjavila je Kandić i pitala zašto je Vrhovni sud tako dugo čekao da priopći svoj stav s obzirom na to da je od izricanja prvostupanjske presude prošla godina dana.
Ona je također istaknula da je predsjedajući sudskog vijeća Specijalnog suda za ratne zločine, sudac Vesko Krstajić tijekom suđenja uspijevao brinuti se podjednako o pravima optuženih i o interesu pravde i sukladno tome voditi postupak.
"Prvi put u povijesti srbijanskog pravosuđa jedan je sudac dobio priznanje obitelji oštećenih da je vodio računa o dostojanstvu žrtava i dopustio sva pitanja koja mogu pomoći u identifikaciji ostalih mogućih masovnih lokacija, a nikada nije bilo primjedbi ni na prava optuženih", rekla je Nataša Kandić.
Podsjetila je da je Vrhovni sud Srbije ranije ukinuo i presudu za otmicu i likvidaciju 16 muslimana u Sjeverinu, kao i za ubojstvo 19 albanskih civila na Kosovu tijekom NATO-bombardiranja.
U Specijalnom sudu za ratne zločine Okružnog suda nisu komentirali odluku Vrhovnog suda jer čekaju da dobiju službeni tekst sudske odluke.
Vrhovni sud Srbije ukinuo je u cijelosti presudu Specijalnog suda za ratne zločine beogradskog Okružnog suda za ubojstva više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru "Ovčara" 1991. godine. Vrhovni sud je u četvrtak priopćio da su uvažene žalbe branitelja nekih optuženika kao i tužitelja i vratio predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Prema tom priopćenju ukidaju se dijelovi presude kojima se neki od optuženih proglašavaju krivima, ali i dio po kojim su neki optuženici oslobođeni krivnje. Tužiteljstvo se žalilo na oslobađajuće presude dvojici optuženika jer je ono na suđenju tražilo najvišu zatvorsku kaznu za sve optužene.
Vrhovni sud je odluku objasnio navodnim povredama Kaznenog zakonika ne iznoseći detalje.
Specijalni sud za ratne zločine osudio je prošle godine 14-storicu optuženih a oslobodio dvojicu. Osam okrivljenika osuđeno je na po 20 godina zatvora, trojica na po 15, jedina žena među optuženima na devet, a jedan na pet godina zatvora jer je sud utvrdio da su krivi za ubojstva i mučenja hrvatskih zarobljenika u Vukovaru 1991. godine. To je bila prva presuda za ratne zločine pred beogradskim sudom.
da se ne zaboravi ko su nam komsije i sta se zove njihovo pravosudje
Beograd: Reagiranja na ukidanje presude za zločin na Ovčari
Odluka Vrhovnog suda Srbije kojom su ukinute presude Specijalnog suda za ratne zločine beogradskog Okružnog suda za ubojstva više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru "Ovčara" kod Vukovara 1991. godine izazvala je za sada negativne reakcije.
Glasnogovornik Tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je da su u Tužiteljstvu "neugodno" iznenađeni odlukom Vrhovnog suda o ukidanju presude i vraćanju na početak suđenja optuženima za ratni zločin na Ovčari. U izjavi za javnost on je dodao da će Tužiteljstvo učiniti sve da se zadovolji pravda za žrtve i počinitelji zločina osude.
"Kao Tužiteljstvo za ratne zločine učinit ćemo sve u procesno-pravnom smislu da istina o onome što se dogodilo na Ovčari dobije epilog i u sudskoj odluci i da se zadovolji pravda za žrtve. Tamo je pobijeno više od 200 ljudi i netko mora za to odgovarati i mislimo da imamo ljude koji su za to odgovorni. Učinit ćemo sve da oni budu osuđeni", izjavio je Vekarić.
Ravnateljica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, koja je pratila suđenje u slučaju "Ovčara" kao zastupnica obitelji ubijenih, izjavila je novinarima da ne vidi kakvim se pravnim razlozima rukovodio Vrhovni sud donoseći odluku o ukidanju prvostupanjske presude.
"Suđenje za ratni zločin protiv hrvatskih zarobljenika vođeno je na profesionalan način", izjavila je Kandić i pitala zašto je Vrhovni sud tako dugo čekao da priopći svoj stav s obzirom na to da je od izricanja prvostupanjske presude prošla godina dana.
Ona je također istaknula da je predsjedajući sudskog vijeća Specijalnog suda za ratne zločine, sudac Vesko Krstajić tijekom suđenja uspijevao brinuti se podjednako o pravima optuženih i o interesu pravde i sukladno tome voditi postupak.
"Prvi put u povijesti srbijanskog pravosuđa jedan je sudac dobio priznanje obitelji oštećenih da je vodio računa o dostojanstvu žrtava i dopustio sva pitanja koja mogu pomoći u identifikaciji ostalih mogućih masovnih lokacija, a nikada nije bilo primjedbi ni na prava optuženih", rekla je Nataša Kandić.
Podsjetila je da je Vrhovni sud Srbije ranije ukinuo i presudu za otmicu i likvidaciju 16 muslimana u Sjeverinu, kao i za ubojstvo 19 albanskih civila na Kosovu tijekom NATO-bombardiranja.
U Specijalnom sudu za ratne zločine Okružnog suda nisu komentirali odluku Vrhovnog suda jer čekaju da dobiju službeni tekst sudske odluke.
Vrhovni sud Srbije ukinuo je u cijelosti presudu Specijalnog suda za ratne zločine beogradskog Okružnog suda za ubojstva više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru "Ovčara" 1991. godine. Vrhovni sud je u četvrtak priopćio da su uvažene žalbe branitelja nekih optuženika kao i tužitelja i vratio predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Prema tom priopćenju ukidaju se dijelovi presude kojima se neki od optuženih proglašavaju krivima, ali i dio po kojim su neki optuženici oslobođeni krivnje. Tužiteljstvo se žalilo na oslobađajuće presude dvojici optuženika jer je ono na suđenju tražilo najvišu zatvorsku kaznu za sve optužene.
Vrhovni sud je odluku objasnio navodnim povredama Kaznenog zakonika ne iznoseći detalje.
Specijalni sud za ratne zločine osudio je prošle godine 14-storicu optuženih a oslobodio dvojicu. Osam okrivljenika osuđeno je na po 20 godina zatvora, trojica na po 15, jedina žena među optuženima na devet, a jedan na pet godina zatvora jer je sud utvrdio da su krivi za ubojstva i mučenja hrvatskih zarobljenika u Vukovaru 1991. godine. To je bila prva presuda za ratne zločine pred beogradskim sudom.
-
domi
- Posts: 544
- Joined: 04/10/2003 00:00
#353
Evo jos par svjedocanstava o desavanjima u Prijedoru ljeta '92:
http://www.prijedorcani.org/video_arhiv.html
http://www.prijedorcani.org/video_arhiv.html
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#355
10.01.2007
POTPISIVANJE PETICIJE ZA UKIDANJE PRIZNANJA I SANKCIONIRANJE NIZOZEMSKIH VOJNIKA
- Udruženje građana "Bh solidarnost" i Omladinski pokret "Revolt" uputili su poziv građanima Tuzle te predstavnicima javnog i političkog života ovoga grada da se sutra u 12 sati na Solnom trgu u Tuzli pridruže majkama Srebrenice u njihovom redovnom mimohodu. Tom prilikom građani će imati priliku potpisati peticiju za ukidanje priznanja dodijeljenih nizozemskim vojnicima koji su bili saučesnici u zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, kao i za sankcioniranje nizozemskih vojnika koji su 4. decembra prošle godine u nizozemskom gradu Asenu pljuvali po transparentu sa ispisanim imenima svih ubijenih Srebreničana. Pridruživanje majkama Srebrenice i potpisivanje peticije, minimum je koji građani Tuzle mogu dati zaštiti dostojanstva bh. žrtava i građana Bosne i Hercegovine, navodi se u pozivu.
Photos by @fukara
Izrazi REVOLT, pokaži SOLIDARNOST u Tuzli
Soni trg četvrtak, 11. januar u 12. 00 sati
Omladinski pokret REVOLT i nevladina organizacija BH Solidarnost pridružuju se protestima majki Srebrenice i Žepe u četvrtak, 11. januara 2006 u 12.00 sati na Sonom trgu u Tuzli.
Tradicionalno okupljanje Srebreničana/ki ovaj, kao i prošli mjesec, ima poseban značaj jer će se sa njega uputiti protest protiv odluke holandske Vlade o odlikovanju pripadnika holandskog bataljnona Dutchbatt III koji je bio stacioniran u Srebrenici tokom jula 1995.
Omladinski pokret REVOLT i BH Solidarnost u četvrtak, 11. januara, organizovati će potpisivanje peticije za poništavanje odluke o odlikovanju i sankcionisanje holandskih vojnika. Pozivamo sve građane da ovu akciju podrže u što većem broju!
Izrazi REVOLT, pokaži SOLIDARNOST u Tuzli, na Sonom trgu, u četvrtak, 11. januara, u 12. 00 sati!!!
Photos by @fukara
POTPISIVANJE PETICIJE ZA UKIDANJE PRIZNANJA I SANKCIONIRANJE NIZOZEMSKIH VOJNIKA
- Udruženje građana "Bh solidarnost" i Omladinski pokret "Revolt" uputili su poziv građanima Tuzle te predstavnicima javnog i političkog života ovoga grada da se sutra u 12 sati na Solnom trgu u Tuzli pridruže majkama Srebrenice u njihovom redovnom mimohodu. Tom prilikom građani će imati priliku potpisati peticiju za ukidanje priznanja dodijeljenih nizozemskim vojnicima koji su bili saučesnici u zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, kao i za sankcioniranje nizozemskih vojnika koji su 4. decembra prošle godine u nizozemskom gradu Asenu pljuvali po transparentu sa ispisanim imenima svih ubijenih Srebreničana. Pridruživanje majkama Srebrenice i potpisivanje peticije, minimum je koji građani Tuzle mogu dati zaštiti dostojanstva bh. žrtava i građana Bosne i Hercegovine, navodi se u pozivu.
Photos by @fukara
Izrazi REVOLT, pokaži SOLIDARNOST u Tuzli
Soni trg četvrtak, 11. januar u 12. 00 sati
Omladinski pokret REVOLT i nevladina organizacija BH Solidarnost pridružuju se protestima majki Srebrenice i Žepe u četvrtak, 11. januara 2006 u 12.00 sati na Sonom trgu u Tuzli.
Tradicionalno okupljanje Srebreničana/ki ovaj, kao i prošli mjesec, ima poseban značaj jer će se sa njega uputiti protest protiv odluke holandske Vlade o odlikovanju pripadnika holandskog bataljnona Dutchbatt III koji je bio stacioniran u Srebrenici tokom jula 1995.
Omladinski pokret REVOLT i BH Solidarnost u četvrtak, 11. januara, organizovati će potpisivanje peticije za poništavanje odluke o odlikovanju i sankcionisanje holandskih vojnika. Pozivamo sve građane da ovu akciju podrže u što većem broju!
Izrazi REVOLT, pokaži SOLIDARNOST u Tuzli, na Sonom trgu, u četvrtak, 11. januara, u 12. 00 sati!!!
Photos by @fukara
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#358
11.01.2007 Tuzla
Mirni protest zena Srebrenice
Kao i svakog 11. u mjesecu i danas su zene Srebrenice, mirnim protestom, iskazale nezadovoljstvo ne hapsenjem najodgovornijih ratnih zlocinaca za genocid u Srebrenici.
Protestu su se pridruzili i mnogobrojni gradjani Tuzle kao i aktivisti Omladinskog pokreta REVOLT i nevladine organizacije BH Solidarnost koji su prikupljali potpise protiv sramne odluke holandske Vlade o odlikovanju pripadnika holandskog bataljnona Dutchbatt III koji je bio stacioniran u Srebrenici tokom jula 1995.
Tuzla 11.01.2007
http://www.youtube.com/watch?v=wOid8_k_ZrQ
Mirni protest zena Srebrenice
Kao i svakog 11. u mjesecu i danas su zene Srebrenice, mirnim protestom, iskazale nezadovoljstvo ne hapsenjem najodgovornijih ratnih zlocinaca za genocid u Srebrenici.
Protestu su se pridruzili i mnogobrojni gradjani Tuzle kao i aktivisti Omladinskog pokreta REVOLT i nevladine organizacije BH Solidarnost koji su prikupljali potpise protiv sramne odluke holandske Vlade o odlikovanju pripadnika holandskog bataljnona Dutchbatt III koji je bio stacioniran u Srebrenici tokom jula 1995.
Tuzla 11.01.2007
http://www.youtube.com/watch?v=wOid8_k_ZrQ
-
dacina_curica
- Posts: 5828
- Joined: 17/11/2006 20:24
- Location: pored kofera......pakujem se lagano :)
#359
@fukara_tz: svaka cast na trudu i slikama 
Pitanje: Da li postoji "online" peticija koju mogu potpisati ljudi iz dijaspore, i ako postoji mozes li nam postaviti link za istu? Hvala unaprijed.Tom prilikom građani će imati priliku potpisati peticiju za ukidanje priznanja dodijeljenih nizozemskim vojnicima koji su bili saučesnici u zločinu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, kao i za sankcioniranje nizozemskih vojnika koji su 4. decembra prošle godine u nizozemskom gradu Asenu pljuvali po transparentu sa ispisanim imenima svih ubijenih Srebreničana.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#367
Srebrnica je otvorena rana na tijelu Bosne i Hercegovine. Srebrnica je sramota srpskog naroda, nečista savjest Evrope i ružna izraslina na licu međunarodne zajednice oličene u Ujedinjenim nacijama.
Da je moj otac ili brat napravio bilo kome, bilo šta, što bi se, pod kakvim god okolnostima, moglo smatrati neljudskim, stidio bih se čitav svoj život. Pokušao bih učiniti sve što je u mojoj ljudskoj moći da tom čovjeku ili njegovim bližnjim ublažim besmislenost ostataka njihovih života.
Jer, živjeti sa stidom nije za čovjeka.
Da je moj otac ili brat napravio bilo kome, bilo šta, što bi se, pod kakvim god okolnostima, moglo smatrati neljudskim, stidio bih se čitav svoj život. Pokušao bih učiniti sve što je u mojoj ljudskoj moći da tom čovjeku ili njegovim bližnjim ublažim besmislenost ostataka njihovih života.
Jer, živjeti sa stidom nije za čovjeka.
-
krkanko
- Posts: 247
- Joined: 12/01/2007 19:31
#368
40. sednica Skupštine
10-11. maj 1994.
Brčko
Karadžić:
“Nismo mi u Sarajevu izgubili, pogledajte vi, narodu u Sarajevu ne gine se, živi se normalno, podijelili smo grad, granične prelaze napravili, prolaze Turci kroz našu teritoriju, i mi ih kontrolišemo i na ulazu i na izlazu kada idu za Visoko. Šta oni sada rade, oni prave incidente ne bi li smo mi to zatvorili da oni traže promjenu statusa toga puta da idu bez kontrole, a mi zagrabimo udicu ko smo i izađemo im u susret i zatvorimo to i ne damo im da prođu itd. To su velika lukavstva, moramo očuvati taj karakter tog koridora berlinskog tipa, da bi ga natjerali da se Sarajevo definitivno podjeli i teritorije kompaktiraju, pa ćemo mu kvadratni metar brda između Vogošće i Visa uzećemo mu kvadratni kilometar na Drini.”
Srebrenica kao teritorija je prodata, odnosno zamjenjena, a niko se od tih sto su mijenjali to valjda nije nadao da ce srbi napraviti bas toliki zlocin.
10-11. maj 1994.
Brčko
Karadžić:
“Nismo mi u Sarajevu izgubili, pogledajte vi, narodu u Sarajevu ne gine se, živi se normalno, podijelili smo grad, granične prelaze napravili, prolaze Turci kroz našu teritoriju, i mi ih kontrolišemo i na ulazu i na izlazu kada idu za Visoko. Šta oni sada rade, oni prave incidente ne bi li smo mi to zatvorili da oni traže promjenu statusa toga puta da idu bez kontrole, a mi zagrabimo udicu ko smo i izađemo im u susret i zatvorimo to i ne damo im da prođu itd. To su velika lukavstva, moramo očuvati taj karakter tog koridora berlinskog tipa, da bi ga natjerali da se Sarajevo definitivno podjeli i teritorije kompaktiraju, pa ćemo mu kvadratni metar brda između Vogošće i Visa uzećemo mu kvadratni kilometar na Drini.”
Srebrenica kao teritorija je prodata, odnosno zamjenjena, a niko se od tih sto su mijenjali to valjda nije nadao da ce srbi napraviti bas toliki zlocin.
-
Bih_it
- Posts: 1
- Joined: 21/01/2007 22:33
#369
Pa sta se desilo prije Vlasenice (u logoru Susica April-Septembar 1992 ubijeno preko 3000 Civila), 16 Maja 1992 samo u Zaklopaci (opstina Vlasenica) ubijeno 60 civila pogledaj: http://www.zaklopaca.net/ubijeni.htm , koliko ima djece zena staraca.......
Svakom zlocinu njegova kazna!
pozdrav
Svakom zlocinu njegova kazna!
pozdrav
-
_BosanaC
- Posts: 8428
- Joined: 16/08/2005 14:02
- Location: Sarajevo
- Contact:
#370
back in black wrote:Sarajevo-Hronologija opsade
1992.
2. mart: Postavljene barikade u gradu; prilazi gradu blokirani.
3. april: Snage JNA zauzele rezervoar Mojmilo.
5. april: Mirne demonstracije građana (između dvije i tri hiljade) ispred zgrade Skupštine; pale prve žrtve na Mostu Vrbanja - Suada Dilberović i Olga Sučić. Napadnuta Policijska akademija na Vracama.
10. april: Oko 300 građana napušta Sarajevo uz pomoć Jevrejske općine; JNA i srpski dobrovoljci patroliraju Grbavicom.
11. april: Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.
13. april: Teritorijalna odbrana postavila kontrabarikadu na ulazu u tunel Lapišnica; Vehbija Karić napustio JNA; vojnici JNA pucaju iz Kasarne "Maršal Tito"; Samir Mešetović gine na igralištu prekoputa kasarne; iz Kasarne "Viktor Bubanj" također se puca.
30. april: Dobrinja potpuno blokirana; niko iz nje ne može izići, niti se u nju može ući. JNA proglašena okupatorskom vojskom.
2. maj: Sukob između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljena Glavna pošta na Obali. Po povratku sa pregovora u Lisabonu, Alija Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Sabina Berberović uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu.
17. maj: Srpske snage i JNA pokušavaju podijeliti Sarajevo na dva dijela linijom Pofalići - Kasarna "Maršal Tito" - Most "Bratstvo-jedinstvo" - Grbavica; peta kolona pomaže JNA.
18-19. maj: Prekinute telefonske veze sa ostatkom svijeta.
19. maj: Na Ilidži stopiran konvoj sa 500 žena i djece.
20. maj: Zapaljena Sportska dvorana "Zetra".
22. maj: 113 mentalno zaostalih pacijenata moraju napustiti bolnicu Jagomir.
26. maj: Granatirano porodilište "Zehra Muidović".
27. maj: Masakr u ulici Vase Miskina, tri granate ispaljene iz pravca Borija usmrtile 19, a ranile 157 ljudi.
1. juni: JNA napustila Kasarnu "Maršal Tito".
2. juni: Objavljena ratna opasnost i opća mobilizacija.
28. juni: François Mitterrand posjetio Sarajevo. Dočekan je sa ljiljanima. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirano Oslobođenje. Obustavljena isporuka vode sa vodovoda Bačevo.
17. juli: Napadnuto Aerodromsko Naselje. Granatirani tramvaji.
28. juli: Uništena i opljačkana Tvornica UNIS, šteta 700 miliona maraka.
1. august: Napadnut konvoj sa bebama iz Doma za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić", Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni. Zapaljen Hotel "Evropa".
3. august: Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe su ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.
13-14. septembar: Napadi na naselje Stup; liniju drže HVO, HOS i Armija BiH.
18. august: Granatiran Hotel "Evropa"; poginulo petero, a ranjeno osam građana.
25/26. august: Zapaljena Nacionalna biblioteka "Vijećnica".
9. oktobar: Prekinut dovod gasa u grad. 30 litara vode prodaje se za deset maraka.
1993.
7. januar: U Sarajevu Srbi, Muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.
8. januar: U UNPROFOR-ovom transporteru ubijen potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić.
15. januar: Poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare.
15. februar: Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera. Bianca Jagger posjetila Sarajevo.
1. mart: Pokrenuta inicijativa za ekstradiciju Radovana Karadžića sudskim vlastima RBiH.
april: Otvorena stara groblja - Lav, Sveti Josip, Sveti Marko za sahranjivanje umrlih, a pomoćni stadion na sportskom kompleksu Koševo pretvoren u novo groblje.
1. juni: Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja III od dvije minobacačke granate poginulo devet osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.
8. juni: Rasim Delić postao komandant Armije BiH.
15. juni: Na dženazi, na groblju Budakovići, ubijeno 12 ljudi.
16. juni: Kompletan grad ostao bez struje. Takvo stanje trajalo je ravno 53 dana.
8. juli: Jedanaest članova Gradske skupštine Sarajeva stupilo u štrajk glađu u znak protesta zbog nepružanja humanitarne pomoći izgladnjelom Goraždu. Kompletno Sarajevo, u kojem je već svaki građanin smršao u prosjeku između 10 i 15 kg, bojkotuje humanitarnu pomoć dok se ona ne uputi i Goraždu.
12. juli: Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila.
15. august: Nakon dugih pregovora, teško ranjena djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana iz Sarajeva.
19. septembar: U Sarajevu formirana Međunarodna vatrogasna brigada.
4. novembar: UNPROFOR preuzeo kontrolu vodovoda Bačevo i Butile.
9. novembar: U Osnovnoj školi "Prvi maj" na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.
11. novembar: Časovi u svim školama skraćeni za 15 minuta.
28. novembar: Na mostu Drvenija ubijeno petero ljudi, a četvero ranjeno.
3. decembar: U skloništu na Alipašinom Polju premijerno izvedena predstava za djecu Žaljubljeni žmaj.
14. decembar: Ubijeno osmero i ranjeno tridest dvoje ljudi na Drveniji.
1994.
3. januar: U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.
22. januar: Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno troje djece.
1. februar: General Michael Rose izjavio: "Želim da se identifikujem sa građanima Sarajeva."
4. februar: Ubijeno 12, ranjeno više od 40 Sarajlija.
5. februar: Na pijacu Markale pala granata od 120 milimetara. Bilans: 66 mrtvih i 197 ranjenih. Rose nije izjavio ništa.
12. februar: Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.
8. mart: Nakon 670 dana proradio tramvaj.
23. mart: Most "Bratstvo-jedinstvo" otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.
5. april: U Sarajevu uključena ulična rasvjeta u Ferhadiji, ulici Maršala Tita i na Trgu oslobođenja. Sarajlije protestovale pred rezidencijom generala Rosea zbog srpskog napada na Goražde.
13. april: Obustavljeni prelasci preko Mosta "Bratstvo-jedinstvo".
1. maj: U Sarajevu proslavom obilježen Praznik rada, a liturgijom kojoj je prisustvovao dr. Haris Silajdžić - Vaskrs.
23. maj: Počela sa radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.
19. juni: U Vijećnici, pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, izveden Requiem W. A. Mozarta.
4. juli: Otvorena Američka ambasada u BiH.
16. juli: Srbi ponovo zatvorili sve puteve iz Sarajeva i ka njemu.
14. august: Na aerodromu potpisan antisnajperski sporazum.
15. august: U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 742 puta.
1. septembar: Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu.
6. septembar: Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II.
28. septembar: Kamion UNPROFOR-a zgazio dječaka. Vozač u "psihičkom šoku".
4. oktobar: Za 24 sata u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.
8. oktobar: Na Marindvoru pucano u tramvaj: poginuo vozač, 12 putnika ranjeno.
25. oktobar: Vozilo UN-a usmrtilo petogodišnjeg dječaka.
8. novembar: U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.
17. novembar: Granatirana zgrada Predsjedništva BiH.
30. novembar: Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali. Dočekan zvižducima.
1. decembar: Zatvoren aerodrom; nestalo plina; "Velepekari" isključena struja zbog neplaćenih računa, Sarajevo ostalo bez hljeba.
1995.
20. januar: Poginuo gost na Balu Roma u Sarajevu.
26. januar: 1.000 dana opsade Sarajeva.
2. februar: Otvoreni putevi preko aerodroma.
4. mart: Jedan snajperski metak ranio troje ljudi.
15. mart: Zatvoren aerodromski put, cijene u Sarajevu utrostručene.
13. april: Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam učenika.
16. maj: U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.
24. maj: UNPROFOR u Sarajevu zabilježio 2.758 detonacija.
16. juni: Modifikovana avio-bomba pala u Dositejevu ulicu.
18. juni: Granatiran red za vodu u Dobrinji: sedam ubijenih i 12 ranjenih.
21. juni: Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji: šest mrtvih i 15 ranjenih.
25. juni: Ubijeno dvoje, a ranjeno osmero djece.
28. juni: Avio-bombom pogođena zgrada RTV BiH.
30. juni: Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.
1. juli: Granatirani svi dijelovi Sarajeva: poginulo 12, ranjeno 67 civila.
6. juli: U Sarajevu ubijeno šest, a ranjeno 11 osoba.
12. juli: Šest mrtvih, 12 ranjenih u Sarajevu.
18. juli: Šest mrtvih, šest ranjenih Sarajlija.
10. august: Snajperskim hicima ubijeno četvero Sarajlija.
22. august: Šest mrtvih i 33 ranjenih u Sarajevu. Dvije modifikovane bombe pale na Novo Sarajevo.
28. august: Masakr na Markalama: Ubijeno 35 ljudi, 90 ranjeno.
4. septembar: Nakon zračnih udara, Srbi počeli povlačiti oruđa oko Sarajeva.
8. septembar: U granatiranju Sarajeva ranjeno 10 osoba.
15. septembar: Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo.
24. oktobar: Za humanitarne konvoje otvoren put Sarajevo - Kiseljak, preko Ilidže.
11. novembar: Sarajevo dobilo struju.
21. novembar: Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.
22. decembar: Ukinuto ratno stanje.
back in black wrote:Sarajevo-Granata u operacionoj sali
Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece
--------------------------------------------------------------------------------
Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.
O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.
Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.
Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."
Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.
"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.
Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.
Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.
Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.
Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?
"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.
Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"
Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.
I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare.
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#371
Sarajevo za početnike
Osuđeni na beznađe
Otzren Kebo
U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...
Pripremni na nesreću
Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...
Nazovi Karadžića radi ubistva
U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same.Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...
Peti februar 1994.
Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...
Ko puca?
Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....
Godine prolaze
Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...
Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.
Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....
Osuđeni na beznađe
Otzren Kebo
U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...
Pripremni na nesreću
Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...
Nazovi Karadžića radi ubistva
U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same.Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...
Peti februar 1994.
Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...
Ko puca?
Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....
Godine prolaze
Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...
Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.
Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....
-
vatrogasac
- Posts: 10044
- Joined: 24/04/2006 21:33
#372
"Mozda u Bosni i nije bilo ubijanja, rusenja, paljena, otkidanja ruku i nogu, silovanja... Mozda se to u Bosni snimio neki film a meni dali pogresnu ulogu!" (Iza sna)
-
amrino
- Posts: 2502
- Joined: 17/11/2006 08:59
- Location: amrinoland
#373
...Podari mi Svemoguci, u odlucnom casu mir dusi,
Oslobodi me osvete nad nevinima,
Osokoli me da u bitki branitelj budem pravde
I nemoj dozvoliti da mi se pobjedom razum zanese.
Molim te svim zvijezdama, svim katovima nebesa, svim tvojim poslanicima,
Budi na mojoj strani jer Ti znades da je to strana mog ognjista,
Moje komsijstvo, moj dugovjeki konak, tabut mojih drugova, zut kao dukat.
Ovo je odlucna bitka, Svemoguci, to Ti najbolje znades, jer sve vidis i cujes.
...U svitanje cu krenuti s Tvojim imenom na usnama
Bez surli i talambasa, bez mrsna jela i duboka konaka.
Bosnu na prsi privijam kao nevjestu koje nemam
Ljubim joj toplo celo, proplanke ko kosu mijujem,
Dok je na prsima drzim cujem joj umorno srce sto se s mojim bilom jedini.
...Ovo nije bitka pljacke i palezi, boj s neduznim i nemocnim,
To Ti znas Svemoguci.
...Ovo je neobicna vojnicka molitva u jutru pred moju i Tvoju bitku
S dusmanima.
Ako noc ne docekam, znam da ce biti modra s milijardu zvijezda
I da ce se u njoj roditi nekoj majci cedo da Gorostasom bude
I za Bosnu nicah sveze dok ga borci kao i mene ne pritisnu...
Muhamed Kondzic "Ratnikova molitva"
Oslobodi me osvete nad nevinima,
Osokoli me da u bitki branitelj budem pravde
I nemoj dozvoliti da mi se pobjedom razum zanese.
Molim te svim zvijezdama, svim katovima nebesa, svim tvojim poslanicima,
Budi na mojoj strani jer Ti znades da je to strana mog ognjista,
Moje komsijstvo, moj dugovjeki konak, tabut mojih drugova, zut kao dukat.
Ovo je odlucna bitka, Svemoguci, to Ti najbolje znades, jer sve vidis i cujes.
...U svitanje cu krenuti s Tvojim imenom na usnama
Bez surli i talambasa, bez mrsna jela i duboka konaka.
Bosnu na prsi privijam kao nevjestu koje nemam
Ljubim joj toplo celo, proplanke ko kosu mijujem,
Dok je na prsima drzim cujem joj umorno srce sto se s mojim bilom jedini.
...Ovo nije bitka pljacke i palezi, boj s neduznim i nemocnim,
To Ti znas Svemoguci.
...Ovo je neobicna vojnicka molitva u jutru pred moju i Tvoju bitku
S dusmanima.
Ako noc ne docekam, znam da ce biti modra s milijardu zvijezda
I da ce se u njoj roditi nekoj majci cedo da Gorostasom bude
I za Bosnu nicah sveze dok ga borci kao i mene ne pritisnu...
Muhamed Kondzic "Ratnikova molitva"
