Nikako da shvatimo da smo odlično prošli, kako su prošli ostala "ratom zahvaćena područja" od 1990., do danas.
Nametnuli su nam embargo na oružje, ali nametnuli su i agresorima na BiH. Njih nije zanimalo ko trenutno posjeduje više oružja, kao što nas ne zanima trenutna provedba primirja u Libiji, Siriji, Ukrajini..., a kao nešto glasamo u UN.
Mi napokon moramo shvatiti da pojedinačno snosimo dio odgovornosti za trenutno stanje.
Naša je odgovornost što smo popušili foru da se sve svodi na etničko ili mi možda zaista želimo da se sve svodi na etničko i religijsko?
U stvarnosti imamo simbiozu općina i kantona u FBiH, koji imaju ingerencije prosječne države. Samo 2 od 10 kantona su, recimo, podložna uticaju etničkih problema i dilema (SBK i HNK). Školstvo, zdravstvo, socijalna politika, urbanistički planovi..., i sa svim povezana ekologija, su na kantonalnom i općinskom nivou.
Manji entitet je centraliziran. Opet, općine imaju iste nadležnosti kao u FBiH. Jedino rješenje "osvajanja" manjeg entiteta je bio povratak prognanih. Povratkom su se trebale postepeno "osvajati" općine djelovanjem kroz općinska vijeća, pozicije predsjedavajućih i dopredsjedavajućih u vijećima...
Imamo bruku stvari oko kojih se možemo složiti i napraviti zajedničke multietničke lokalne inicijative.
Naravno, uvijek je lakše svaliti odgovornost na MZ i vaditi se na uređenje BIH, potencirajući etnički apartheid u dijelovima BiH.
Sjediš u stanu na Dolac Malti i metafizički se pitaš da li ovakva BiH nekome treba
. Istovremeno duboko potiskuješ grižnju savjesti, jer si i sam odgovoran za sranje koje živimo.