teskeredzic_22 wrote: ↑10/11/2021 14:14
Bossona wrote: ↑10/11/2021 10:11
Za vrijeme osmanlijske vladavine bila Pašaluk,
Za vrijeme Austrougarske je imala svoje granice, autonomiju i bosanski sabor,....
Za vrijeme prve velikosrpske okupacije Bosna je razbijena u Banovine i tada se najmanje pitala kao i za vrijeme velikohrvatske NDH okupacije
Za vrijeme SFRJ je Bosni vraćen status Republike u federaciji sa drugim republikama i pokrajinama u granicama Berlinskog kongresa sa drugim izlazom na more u Sutorini, bez okupiranog i podjeljnog Sandžaka između Srbije i CG u kojoj je imala republičku zakonodavnu sudsku i izvršnu vlast.
JEDAN, SAMO JEDAN AKT NAVEDI gdje bilo koja izvršna vlast (vezir , vijeće) u Bosni bilo kog pašaluka , sanadžaka , ejaleta donijela i sprovela a da Porta nije dala konkretan nalog ili odobrenje veziru ? (sve suprotno se smataralo pobunama koje je porta krvavo gušila) Samo jedan ? Pa ni vojsku na Karađorđa nisu dizali bez konkretne opreme , naredbe i upravljanja od strane Porte.
Nauči razlikovati teritorijalni oblik , oblast , pojam od pojmova autonomija ili ne daj Bože nezavisnosti , koristiće ti u životu nećeš se provaljivati kao što se provaljuješ pisajući po forumu.
Za vrijeme Austrije , Bosna je ostala geografska cjelina samo i samo zato jer je okupirana od strane AU ali je nominalno ostala dijelom Otomanskog carstva. Tek 1908 AU je aneksirala BiH i zvančino je pripojila. S obzirom da se Mađari i Austrijanci nisu mogli dogovoriti ko će samostalno vršiti eksploataciju i okupacionu vlast , BiH je teritorijalno ostala cjelovita zbog njihovog internog dogovora zajedničkog upravljanja BiH te velikog lobiranja Benjamina Kalaja.
Bosanski sabor je imao ovlasti na nivou gradskog vijeća Sarajeva i ni u ludilu nije mogao donijeti jedno slovo kojem se protivio vršitelj okupacije - Benjamin Kalaj predstavnik dvora.
Za vrijeme "velikosrpske okupacije" (u vrijeme ministrovanja Spahe dr. Mehmeda) , BiH nije pripojena državi Srbiji niti jednom dijelu države Srbije. BiH je postala dio "Države Slovenaca , Hrvata i Srba" , tj. odmetnutih južnoslovenskih dijelova crno-žute monarhije te se 01.12.1918 kao dio te države , sa Kraljevinom Srbijom ujedinila u Kraljevinu Srba , Hrvata i Slovenaca , četvrti razred osnovne škole , predmet Društvo.
Podjelom te kraljevine na banovine , razbijen je teritorijalni integritet BiH.
I da , u BiH su i od 1918 do 1941(a i prije i poslije naravno) potpuno ravnopravno živjeli i Srbi i Hrvati tako da oni sami sebe i svoje kuće u okviru Kraljevine koja je nosila njihovo ime , nikako nisu mogli okupirati.
Čak ni ustaška NDH nije okupirala Bosnu , BIH je okupirala Njemačka , okupacionu volju su vršile njemačka i italijanska vojska (do 1943) svaka u svojoj zoni a izvršna vlast je predata ustaškoj Hrvatskoj koja je formirala svoje domobrane i ustaše više za paradu , genocid i ratne zločine nego za aktivno sprovođenje okupacione volje pobjednika aprilskog rata - nacističke Njemačke.
Tek 1945 , BiH dobija potpuno autonomni status u okviru komunističko-marskističke dogme i doktrine , gdje su privreda , odbrana , finansije i vanjski poslovi bili na saveznom nivou.
Lupaš bezveze.
Šta si očekivao da če ti okupatori dozvoliti da imaš apsolutu vlas i kontrolu.
Svaki oblik okupacije je značio gubitak slobode, vladanja i ograničenost u donošenju odluka jer se pitao onaj ko je donosio odluke shodno interesima okupatora u čijem sastavu se Bosna nalazila ali je zadržavala neki oblik teritoraijalne autonomije i vladanja nad kojim je okupator imao nadzor i direktivu.
Kroz historiju Bosne i Hercegovine susrećemo se s brojnim predstavničkim tijelima od državnog značaja koja su se razlikovala prema tome da li je Bosna bila srednjovjekovna država, da li je imala pokrajinski/zemaljski značaj kao dio većih država ili je uživala status pune samostalnosti i nezavisnosti.
Period Osmanske vladavine
Bosna i Hercegovina je i za vrijeme osmanske uprave povremeno imala neku vrstu kolektivnog zemaljskog organa, koji, istini za volju, nije imao zakonodavnih i drugih prerogativa koji pripadaju skupštini u modernom razumijevanju tog pojma, ali je imao svoje mjesto u hijerarhiji vlasti tog vremena.
Dok se naša zemlja nalazila pod vlašću Osmanskog carstva, bosanski kao i ostali namjesnici imali su svoj divan, koji je trebalo da bude neka vrsta savjetodav-nog organa. Prema imenu pokrajine, divan bosanskog valije nazivao se Bosanskim divanom. U njega su ulazili glavni službenici administracije, sudstva i finansija, a vremenom su počeli ulaziti i drugi dostojanstvenici i visoki oficiri.
Nakon jednostrane odluke o pripajanju i prisvajanju Bosne i Hercegovine od strane Autro-Ugarske, Austro-Ugarska i Osmansko carstvo 26. februara 1909. sklapaju sporazum prema kojem Austro-Ugarska stiče puno pravo nad Bosnom i Hercegovinm i Novopazarskim Sandžakom, da će garantovati punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istanbulu odštetu od 2,5 miliona turskih funti (54 miliona austrougarskih kruna) u zlatu kao naknadu za aneksiju Bosne i Hercegovine.
Tekst sporazuma potpisali su austrougarski ambasador Giovanni Marchese Pallavicini s jedne strane i veliki vezir Hussein Hilmi i vršilac dužnosti osmanskog ministra vanjskih poslova Džibril Noradounghian.
https://www.parlament.ba/Content/Read/1 ... -vladavine
Period austrougarske vladavine
Na dan 19. augusta 1878. godine austrougarske okupacione čete zauzele Sarajevo nakon žestoke borbe.
Osiguravši mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu, Austro-Ugarska monarhija krenula je u vojne operacije zauzimanja naše zemlje. Proklamacija stanovništvu Bosne i Hercegovine o svrsi okupacije objavljena je 28. jula 1878. godine a sutradan, 29. jula, prve austrougarske jedinice ušle su na teritorij Bosne i Hercegovine.
Zbog pružanja otpora u zemlji, akt „mirne okupacije“ pretvorio se u pravi rat, te je Austro-Ugarska, pored već angažiranih 80.000 vojnika, morala mobilizirati dodatne vojne snage.
O HEROJSTVO BOŠNJAČKOG NARODA PROTIV AUSTROUGARSKE OKUPACIJE BOSNE PISAO JE I NEW YORK TIMES 1880 GODINE.
Zanimljiva činjenica je da su Amerikanci, prije gotovo 200 godine čuli i posvjedočili da postoje Bošnjaci, mali, ponosan i neustrašiv narod, tamo negdje, hiljadama kilometara daleko…
New York Times je 3. Oktobra 1880. godine, objavio članak pod naslovom "EUROPE'S APPLE OF DISCORD" (Evropska jabuka razdora), gdje stoji:
"Bošnjaci (The Bosniaks) 1878. nisu imali racionalne šanse da slome Austro-Ugarsku imperiju, ali su se unatoč tome borili."
Od 1908. do 1918. godine Austro-Ugarska je i formalno anektirala Bosnu i Hercegovinu. Od proglašenja aneksije, koja je opravdavana potrebom donošenja ustava i demokratizacijom političkog života uvođenjem sabora, do izdavanja ustava za Bosnu i Hercegovinu prošlo je više od 15 mjeseci. Nakon dugih priprema i ustavne ankete, on je i proglašen 20. februara 1910. godine pod nazivom Zemaljski ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu. Statut je svim zemaljskim pripadnicima garantirao jednakost pred zakonom. Iako je ovaj ustav bio prilično ograničen i nije domaćim ljudima i institucijama davao mnogo ovlaštenja već je vrhovna uprava ostala u rukama Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, njegov značaj je neosporan, jer je on označio početak ustavnog poretka u našoj zemlji. On je u politički život zemlje unio tri nove institucije od kojih je Sabor svakako najvažnija. Iako s ograničenim legislativnim pravima, Sabor je bio institucija bez koje se nisu mogla riješiti značajna pitanja. On je imao pravo da sarađuje na onim pitanjima koja zakonom o upravljanju u Bosni i Hercegovini nisu bila u isključivoj nadležnosti parlamenata Austrije i Ugarske.
https://www.parlament.ba/Content/Read/1 ... -vladavine
Političko predstavljanje BiH u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Kraljevini Jugoslaviji (1918.–1941.)
Od 1914. godine izostala je institucionalna djelatnost Bosanskog sabora kao legitimnog predstavnika u odlučivanju o budućem statusu Bosne i Hercegovine.
Reis Džemaludin Čaušević je podržavao ideju stvaranja prve Jugoslavije tzv KSHS, ali kada je vidio kako Srbi tretiraju Bošnjake pokajao se.
Reis je 1919. godine dao je intervju za francuski list Le Temps, a u kojem javno iznosi da bosanski muslimani dočekuju prvi rođendan versajske Jugoslavije “u krvi, ognju i plamenu”. Izjavio je da je od nastanka Jugoslavije 1918 do proljeća 1919 – dakle, to je za nekih 7-8 mjeseci – ubijeno hiljade ljudi muslimana, spaljeno 76 žena i razoreno i opljačkano 270 sela te očajnički traži pomoć i zaštitu Francuske. Ovo su neki od zločina koje je spomenuo u zapisniku 24. Decembra 1918 godine.
Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. decembra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina.
Tokom procesa ujedinjenja, u Zagrebu je, 2. i 3. marta 1918. godine, na inicijativu Jugoslavenskog kluba, donesena Rezolucija o ujedinjenju jugoslavenskih naroda koji su bili u sastavu Austro-Ugarske monarhije.
Ovom skupu prisustvovali su i predstavnici Bosne i Hercegovine. Tada je predloženo osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa sjedištem u Zagrebu u kojem bi bile predstavljene političke stranke i nacionalne organizacije juž-noslavenskih naroda iz Austro-Ugarske monarhije. Narodno vijeće SHS, kao vrhovno tijelo u novoj državi, osnovano je 5. i 6. oktobra 1918. godine, sa zadatkom izvršavanja potrebnih priprema za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda i stvaranje države na demokratskoj osnovi. Brojalo je 80 članova, od kojih je iz Bosne i Hercegovine bilo 18, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Središnji odbor činilo je 36 članova, od kojih šest iz Bosne i Hercegovine s dva zamjenika,
bez muslimanskih predstavnika.
Prva narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu imenovana je 3. novembra 1918. godine s 10 članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman.
Agrearnom reformom 1918 godine Bošnjacima se masovno oduzima vlasništvo nad zemljom i dolazi do kolonijalizacije Bosne srpskim solunašima uz progon i obespravljnost
Pitanje državnopolitičkog uređenja Kraljevine Jugoslavije pokušalo se riješiti Sporazumom Cvetković-Maček, sklopljenim 26. augusta 1939. godine, odnosno srpsko-hrvatskim dogovorom, kojim su se dijelovi Bosne i Hercegovine našli u novoformiranoj Banovini Hrvatskoj a ostatak u Srbiji. Sporazumom niko nije bio zadovoljan jer nije mogao dovesti do konsolidiranja političke situacije opterećene socijalnim i nacionalnim problemima.
Nakon smrti dr. Mehmeda Spahe 1939. godine, stranku je preuzeo dr. Džafer Kulenović i predlagao osnivanje četvrte "Bosanske banovine". Pokret za autonomiju osnovan je 30. decembra 1939. godine, čiji se Izvršni odbor cirkularnim pismom obratio svim muslimanskim organizacijama i društvima na teritoriji Bosne i Hercegovine radi osnivanja mjesnih odbora s ciljem stvaranja autonomne Bosne i Hercegovine, što je prekinuo početak Drugog svjetskog rata.
Od uvođenja šestojanuarskog režima do marta 1941. godine ukupno je bilo 14 vlada u Kraljevini Jugoslaviji u kojima su učestvovali i ministri iz Bosne i Hercegovine, koji su zastupali različita mišljenja, poglede i rješenja u zavisnosti od nacionalnog i političkog opredjeljenja stranaka kojima su pripadali. Identično su se ponašali i poslanici na malobrojnim, neefikasnim i konfliktnim skupštinskim zasjedanjima.
Posljednja vlada Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka srušena je 27. marta 1941. godine. Nakon potpisivanja pristupnice Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, 25. marta 1941. godine, i demonstracija dva dana kasnije, 6. aprila, uslijedio je napad Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, brzi slom kraljevske vojske, odlazak kralja i vlade u izbjeglištvo, fašistička okupacija i komadanje zemlje što je značilo i kraj Kraljevine Jugoslavije.
Drugi svjetski rat i uspostavljanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH
Nezavisna Država Hrvatska proglašena je 10. aprila 1941. godine u koju je uključena i Bosna i Hercegovina. Teritorija Nezavisne Države Hrvatske je zakonskom odredbom, od 10. juna 1941. godine, podijeljena na 22 upravne jedinice – velike župe, koje su se dijelile na kotare, a kotari na općine. Izdvajanjem dijelova teritorije Bosne i Hercegovine u velike župe, čiji su centri bili u Hrvatskoj, nastojala se stvoriti jedinstvena državna teritorija Nezavisne Države Hrvatske.
Osnivanje partizanskih organa vlasti u Bosni i Hercegovini teklo je paralelno s jačanjem narodnooslobodilačkog pokreta od početka ustanka (juli 1941. godine), preko osnivanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) do oslobođenja zemlje i legaliziranja stvorene strukture vlasti. Uporedo s partizanskim zauzimanjem pojedinih teritorija, uspostavljani su lokalni organi vlasti, kao začeci nove državne vlasti.
Teritorija Bosne i Hercegovine, sa aspekta organizacije narodnooslobodilačkog pokreta, bila je podijeljena na tri oblasti: Bosanska Krajina, Istočna Bosna i Hercegovina.
Odluke o imenovanju prvih narodnih odbornika donosili su štabovi i partijske organizacije partizanskih odreda, što su građani na zborovima prihvatali - nisu ih birali.
U Rezoluciji ZAVNO-BiH-a Bosna i Hercegovina proglašena je federalnom jedinicom ravnopravnih naroda. Izabrano je 58 vijećnika i 46 njihovih zamjenika za Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem su 29. novembra 1943. godine predstavljali Bosnu i Hercegovinu u Jajcu, gdje je potvrđeno ustrojstvo nove države sa šest federalnih jedinica i pet naroda, među kojima nisu bili Muslimani. Mada su tokom rata nazivi za najbrojnije narode u Bosni i Hercegovini – Muslimane, Srbe i Hrvate - ravnopravno korišteni u komuniciranju, proglasima i službenim dokumentima, Muslimanima nije priznato adekvatno mjesto u nacionalnom smislu. Prema odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, utvrđeni su temelji federativnog uređenja Demokratske Federativne Jugoslavije. Zemaljska antifašistička vijeća konstituirala su se u najviša zakonodavna i izvršna predstavnička tijela s pravom osnivanja narodnih vlada kao izvršnih organa.
