Pa su dosli velikosrpski oslobodioci i spasioci Bosne i Bosnjaka 1918 godine, da ih spase od predhodnih AU okupatora, nakon sto su teroristi ubili Ferdinanda,s jasnom porukom sta ih ceka u novoj okupatorskoj tvorevini KSHS i djelima koja su slijedila,....Lajavikrelac wrote:Bosnolog wrote:
Pa zar dvije velikosrpske tvorevine Srboslavije nisu dovoljno iskustvo sta znaci biti u bilo kakvoj asocijajciji gdje Srbija vodi glavnu rijevc,.....????
Na ovoj temi su se do kraja razotkrili oni koji bi za novac prodali i rodenu majku, narod u drzavu za novu Srboslaviju, koja bi uistinu bila Cetoslavija,.... Izgleda da je malo bilo 11 genocicda nad Bosnjacima,..Jugoslavije su bile velikosrpske zlocinacko genocidne okpatorske tvorevine za Bosnu i Bosnjake, to jest samo nastavak okupacije Turske i Austrougarske,....Elita austrougarske vojske bili su bosanski i hercegovački pukovi
U austrijskoj istoriografiji između dva rata, ali i novijoj i najsavremenijoj, teško da se igde išta može naći o divljanju Južnih Slovena u austrougarskoj vojsci na teritoriji Srbije. Kad se piše o njima, piše se, pre svega i u prvom redu, o njihovom "časnom izvršenju obaveza". Kao primer za to navode se najčešće pripadnici bosanskohercegovačkih pukova, uz naglasak da su ti pukovi bili najelitnije jedinice u celokupnoj austrougarskoj vojsci.
Prema "Zlatnoj knjizi" Vrhovne komande austrougarske vojske, u kojoj se nalaze podaci o svim nosiocima zlatne medalje za hrabrost (do 1917. godine medalje su bile od čistog zlata), ovo retko dodeljivano priznanje dobilo je 106 pripadnika bosanskohercegovačkih pukova. Ukupno, inače, vojnicima i oficirima bosanskohercegovačkih pukova dodeljeno je u ratu 1914-1918. godine 33.318 raznih medalja za hrabrost - zlatnih, srebrnih i bronzanih. Po broju dobijenih zlatnih medalja, apsolutni rekorder u čitavoj austrougarskoj vojsci bio je 2. bosanskohercegovački puk sa 42 medalje. (Drugi pukovi dobili su najviše između osam i deset zlatnih medalja). Nosioci većine od 106 zlatnih medalja koje su dobili pripadnici bosanskohercegovačkih pukova bili su muslimani i Hrvati (muslimani 63 medalje, a Hrvati - 3. Među preostalim nosiocima nalazilo se i nekoliko Srba, kojima u austrougarskoj vojsci inače nije bilo lako. Kako iznosi K. Šturceneger, Srbi su - u ratu protiv Srbije 1914. godine - raspoređivani najčešće u prvu borbenu liniju, a iza njih - Hrvati i Mađari. Svaki onaj ko bi oklevao sa otvaranjem vatre na svoju braću ili, pak, pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen...Drugi bosanskohercegovački puk smatran je najboljom borbenom jedinicom austrougarske vojske. Pripadnici ovog puka poneli su 42 medalje za hrabrost - najviše u čitavoj armadi. Drugi pukovi dobili su sedam-osam ovih ordena. Zlatna medalja za hrabrost bila je retko odlikovanje, pa ipak krasila je grudi 106 soldata iz Bosne. A 33 hiljade raznih odlikovanja, dobili su Bošnjaci iz Beča i Pešte, za hrabro držanje u borbama protiv Srbije.
Pero Blašković, komandant bataljona u Trećoj bosanskohercegovačkoj regimenti u leto 1914. godine, izneo je u svojim uspomenama da su njegovi vojnici, i uopšte svi pripadnici njegove regimente, u ratu protiv Srbije pokazali da spadaju među najbolje vojnike na svetu.
Povratak iz pohoda na Srbiju: Poćorekovi vojnici posle poraza, napuštaju svoju "laku šetnju". Biće to novi povod da "hrabrost" iskale na bosanskim Srbima
Većinu u Blaškovićevom bataljonu, pa i regimenti, činili su muslimani i Hrvati, prvi uglavnom iz Tuzlanskog okruga.
Pun hvale za hrabrost svojih boraca, Blašković nije mogao da prećuti da su i oni, kao i vojnici drugih austrougarskih jedinica, počinili u Mačvi, posebno u Šapcu, mnoga zla. Delom što su to sami hteli, a delom što im je to bilo zapoveđeno... Šabac je, naime, bio prvi grad u koji su ušle austrougarske trupe i, istovremeno prvi grad u kojem je pljačka bila naređena. Ulazeći u Šabac sa svojom jedinicom, u zoru 18. avgusta 1914. godine, Blašković se suočio sa jezivom slikom...
"Svugdje smo naišli na kaotičan nered. Tako pijano stanje vojske u jednom osvojenom gradu nisam mogao ni zamisliti. Dok smo marširali ulicama prilazili su vojnicima i oficirima pijani saniteci i trenjaki pa su im nudili vina, ženskih cipela, rublja i šešira, dječjih igračaka, krzna i tepiha, sve to opljačkano po domovima odbjeglog stanovništva..."Navodeći primere "junačkog držanja" Hrvata i muslimana iz svoje jedinice pri napadima na položaje srpske vojske, Blašković je pomenuo i Gvida Stipetića, aktivnog poručnika, koji je sa isukanom sabljom poveo svoju četu na juriš na jednoj visoravni između Gornje Vranjske i Cerovca. Kad je on pao, osveta Bosanaca nad Srbima bila je - "vrlo teška..."
Kao glavni dokaz za veliku borbenost Hrvata i muslimana u sukobima sa srpskom vojskom, Blašković je naveo podatak da je od oko 80 oficira i 3 hiljade vojnika njegove regimente - polovina oficira i oko 1200 vojnika ostala na bojnom polju u Mačvi...Iz ovog se vidi da su KuK monarhiju neki baš obožavali i smatrali je svojom domovinom i Franju svojim "ćesarom"....U borbama kod LJiga, Glogovac je učestvovao kao zapovednik mitraljeskog odeljenja 3. bataljona Druge bosanskohercegovačke pešadijske regimente. U jednom trenutku, on se sa svojim mitraljezom našao sam pred jurišajućim Srbima, vojnicima Moravske divizije II poziva. Kad su mu se srpski vojnici približili na nekih stotinak koraka, on je otvorio vatru... Kako se iznosi u jednom zborniku objavljenom u Beču, a na osnovu službenih akata, ispred Glogovca i njegovog mitraljeza izbrojano je posle povlačenja jedinica Moravske divizije sa tog položaja, preko 400 lešava srpskih vojnika...
"Položaj Bošnjaka u prvim mjesecima velikosrpske okupatorske tvorevine (prve Srboslavije) Kraljevine SHS
"Mi ćemo dati Turcima 24 sata. Makar i 48 sati vremena da se vrate u pradedovsku veru. A što ne bude htelo to poseći, kao što smo svojevremeno uradili u Srbiji..."- riječi su Stojana Protića, prvog predsjednika Vlade K SHS, a koje je u svojim memoarima "Uspomene na ljude i događaje" zapisao Ivan Meštrović.
U novoj državi, Muslimani kao narod nisu priznavani. Od početka su bili zapostavljeni. Srpski i hrvatski političari te njihove stranke nastojali su pridobiti muslimanske intelektualce i viđenije muslimane, kako bi preko njih asimilirali muslimansko stanovništvo u Srbe ili Hrvate. Muslimanima je zabranjeno da svoj jezik nazivaju bosanskim.
Izloženi su raznim represalijama i policijskim žandarmerijskim progonima. Ubijani su nedužni ljudi, žene pa i djeca. To se osobito dešavalo u Sandžaku i istočnoj BiH. Sredinom 1919. godine u Plavu je ubijeno 450 Muslimana, pretežno žena, djece i staraca od strane odreda Vasojevića kojima je komandovao Lakić Vojvodić. Oko 3 000 Plavljana spasile su tada savezničke jedinice. Godine 1919. samo u istočnoj BiH ubijeno je preko 3 000 Muslimana. Zlostavljanje, pljačke, silovanja, paljenje naselja i ubijanja nedužnih ljudi tada je uzelo velikog maha u srezovima istočne Bosne: Foča, Rogatica i Višegrad. Reisul- ulema Džemaludin Čaušević upozorio je Zemaljsku vladu.
Sve je to rađeno u vrijeme kada je prva vlada Kraljevine SHS zahtjevala i nastojala da dobije međunarodno priznanje od velikih sila. Velike sile su znale za ove surove postupke nove države. Prije nego se odlučivalo o priznanju, vlada K SHS morala je potpisati ugovor na Versajskoj konferenciji (10. septembra 1919.) da se obavezuje na zaštitu stanovnika "... koji se po rasi, jeziku ili religiji razlikuju od većine stanovnika".
Istovremeno, vlada K SHS potpisala je Senžermenski ugovor. Član 10. tog ugovora glasi: "Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da za muslimane u pogledu njihovih porodičnog i ličnog statusa donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja regulišu po muslimanskim običajima..." (...) "Država Srba, Hrvata i Slovenaca obavezuje se da osigura zaštitu džamija, grobalja i drugih muslimanskih vjerskih ustanova. Daće se sve potrebne olakšice i dozvole postojećim muslimanskim zakladama (vakufima) i vjerskim dobrotvornim ustanovama, a Vlada Srba, Hrvata i Slovenaca neće za ustanovljenje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica..."
Međutim, u praksi su represalije i dalje nastavljene. U Zemaljskoj vladi BiH i svim državnim organima smjenjivani su Muslimani a mjesto njih postavljeni činovnici iz Srbije. U periodu od 1918. do 1921. godine desilo se 2 000 pojedinačnih ubistava Muslimana od strane Srba. U svakom ubojstvu ustanovljeni su počinioci ali nijedan počinioc zločina, samo zato što je Srbin, a žrtva musliman, nije odgovarao za ubojstvo.
Podatak o broju od 2 000 ubijenih Muslimana iznio je dr. Mehmed Spaho na sjednici Privremenog narodnog predstavništva, septembra 1920. godine. Izjava nije ni osporavana ni potvrđivana od vladajućih krugova.
Zemlja je nasilno oduzimana, vlasnici ubijani, protjerivani ili zaplašivani. Vršena je pljačka i nasilna pretvorba vlasništva, tortura, paljevina imanja i ubojstva. Državne ustanove su šutjele što znači da su ova nedjela jednim dijelom tolerisale.
Prvi javni bošnjački protest koji je zabrinuo i srpske krugove jeste intervju reisul- uleme Džemaludina ef. čauševića Charlesu Rivetu, dopisniku pariškog lista "Temps". Čaušević se obratio francuskoj javnosti i od nje tražio zaštitu za svoju zajednicu. "Tisuće ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela.."
U Sarajevu je, januara 1920., 2 000 građana podržalo protestni skup povodom stradanja Muslimana u Bileći i drugim mjestima istočne Hercegovine, te Prijedoru. Na skupu je usvojena rezolucija i upućena kao protest i zahtjev za zaštitu Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beogradu.
U Sandžaku je položaj Bošnjaka bio najteži. Tu Srbi nisu dozvolili uspostavu odbora Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, mada je to u nacrtu stranke predviđeno. Kavim su zločinima Bošnjaci bili izloženi najbolje svjedoči "Memorandum muslimanskih izaslanika iz Novopazarskog Sandžaka" koji je augusta 1919. upućen vladi u Beogradu. U Memorandumu se navode najdrastičniji slučajevi zločina i ucjene. "Bijelo polje je dalo najprije 70 000 kruna ucjene(...) od 500 muslimanskih kuća ostalo je pošteđeno samo 20, a od 120 muslimanskih dućana samo 2(...) U Pljevljima je tražena cijena od 1 milion kruna, pa je pogođena na 90 000 kruna i to jedna trećina u zlatu, a dvije u papiru (...) Stoka je sva oduzeta (...) naše komšije pravoslavni ne poštediše ni naše vjerske svetinja i naš obraz. U sandžaku je ostalo malo koja džamija a da nije opljačkana (...) Kučevićeva džamiju (Fethiju) u Bijelom Polju pretvoriše, bez ičijeg pitanja, u pravoslavnu crkvu (...) U školama sile našu muslimansku djecu da uče pravoslavnu vjeronauku, dočim im zabranjuju da slave petak (...) izbjeglice se ne mogu vratiti u svoja sela tako da čak i po ulicama spavaju (...) a oni koji bi se vratili nemaju kud jer su im kuće, ako nisu popaljene, zaposjeli njihovi pravoslavni susjedi a zemlju uzurpirali i zasijali (...) agrarna reforma sastoji se kod nas u otimanju i pljačkanju muslimanskog posjeda (...) Bošnjaci su bili prisiljeni braniti svoj život, mnogi su se odmetnuli u šumu, nastala je hajdučija i građanski rat. Stanje je utoliko teže što su vlasti odmah u početku podijelile oružje pravoslavnom stanovništvu, a od muslimana oduzele sve, pa često i sjekire (...).
