; autori: Ida Honorof; E. McBean (autor)
Veoma malo ljudi shvata da najgora epidemija koja je ikada pogodila Ameriku, španska groznica, 1918. godine, posljedica masovne kampanje cijepljenja u cijeloj zemlji. Doktori su ljudima rekli da su bolest uzrokovale klice. Tada virusi nisu bili poznati da bi se njih okrivilo. Klice, bakterije i virusi, zajedno s bacilima i nekoliko drugih nevidljivih organizama, su žrtveni jarci, koje ljekari vole kriviti za stvari koje ne razumiju. Ako liječnik postavi pogrešnu dijagnozu i terapija ubije pacijenta, uvijek se za to mogu okriviti klice i reći da pacijent nije dobio dijagnozu na vrijeme ili je kasno došao.
Ako se vratimo u istoriju tog razdoblja gripe 1918. godine, vidjet ćemo da je ona iznenada izbila neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, kada su se naši vojnici vraćali kući iz prekomorskih zemalja. To je bio prvi rat u kojem su sva poznata cjepiva bila nametnuta svim vojnicima. Ova mješavina otrovnih droga i trulih proteina od kojih su sastavljena cjepiva, izazvala je toliko raširenu bolest i smrt među vojnicima da je bila uobičajena priča dana, da je više naših ljudi ubijeno medicinskim metcima, nego pucnjevima iz neprijateljskih pušaka. Hiljade ljudi su bile onesposobljene kod kuće ili u vojnim bolnicama, kao skršene olupine, prije nego što su ikad vidjeli dan bitke. Stopa smrtnosti i bolesti među cijepljenim vojnicima bila je četiri puta veća nego među necijepljenim civilima. Ali ovo nije zaustavilo promotore vakcine. Vakcina je oduvijek bila veliki biznis, pa je tako i nastavljeno.
Bio je to dosta kraći rat nego što su proizvođači vakcina očekivali, trajao je za nas samo, otprilike, godinu dana, tako da je promotorima cjepiva ostalo puno neiskorištenih cjepiva koja su se kvarila i željeli su ih prodati uz dobar profit. Tako su učinili ono što obično rade, sazvali su sastanak iza zatvorenih vrata i zacrtali jedan grozan program, akciju cijepljenja širom zemlje (širom svijeta) koristeći sve njihove vakcine i govorili su ljudima da se vojnici vraćaju kući s mnogim strašnim bolestima kojim su se zarazili u stranim zemljama i da je patriotska dužnost svakog muškarca, žene i djeteta da se "zaštite" i požure do centara za vakcinaciju, gdje trebaju da prime sve potrebne vakcine. Većina ljudi vjeruje svojim liječnicima i vladinim službenicima i radi ono što kažu. Rezultat je bio da se gotovo cijela ljudska populacija bez pitanja podvrgla vakcinaciji i bilo je potrebno samo nekoliko sati dok ljudi nisu počeli padati mrtvi u mukama, dok su se mnogi drugi rušili od bolesti takve virulentnosti koja nikada prije nije bila viđena. Imali su sve karakteristike bolesti protiv kojih su cijepljeni, visoku temperaturu, groznicu, bolove, grčeve, proljev od tifusa, kongestiju grla i pluća kao kod pneumonije, povraćanje, glavobolje, slabost i tegobe hepatitisa kao i izbijanje čireva na koži od vakcina protiv malih boginja, zajedno s paralizom koja ide uz mnoge vakcine itd.
Liječnici su bili zbunjeni i tvrdili su da ne znaju što je uzrokovalo čudnu i smrtonosnu bolest a zasigurno nisu imali lijeka. Trebali su znati da je osnovni uzrok cijepljenje jer se isto dogodilo i vojnicima, nakon što su bili vakcinisani u kasarnama. Vakcine protiv trbušnog tifusa uzrokovale su još gori oblik bolesti koji su nazvali paratifusom. Onda su pokušali suzbiti njegove simptome još jačom vakcinom, koja je izazvala još opasniju bolest, koja je ubila i onesposobila veliki broj ljudi. Kombinacija svih otrovnih cjepiva koja fermentiraju u tijelu, izazvala je tako burne reakcije da se ljudi nisu mogli nositi sa situacijom u kojoj su se zadesili. U vojnim logorima je došlo do katastrofe. Neke vojne bolnice bile su ispunjene samo paraliziranim vojnicima koji su proglašeni ratnim žrtvama, čak i prije nego što su napustili američko tlo. Razgovarala sam s nekim preživjelima od napada ovim vakcinama kad su se vratili kući nakon rata i pričali su mi o strahotama, ne samog rata i borbi, već i o bolestima u vojnim logorima.
Doktori su željeli da izbjegnu odgovornost za ovu masovnu bolest od cjepiva, pa su se dogovorili da ju nazovu španskom gripom. Španija je bila daleko i tamo su bili neki vojnici, pa se činilo da je ideja da je nazovu španskom gripom dobar način da se krivica svali na nekoga drugog. Španci su nam zamjerili što smo ih imenovali svjetskom pošašću. Znali su da grip ne potječe iz njihove zemlje. 20.000.000 ljudi je umrlo od te epidemije gripe, širom svijeta i činilo se da je bila gotovo toliko proširena, koliko su proširene bile i vakcine. Grčka i nekoliko drugih zemalja koje nisu prihvatile vakcine, jedine nisu bile zaražene gripom. Zar to ne dokazuje nešto? Kod kuće (u SAD-u) situacija je bila ista; jedini koji su izbjegli gripu bili su oni koji su odbili cijepljenje. Moja porodica i ja, bili smo među rijetkima koji su se odlučno suprostavili propagandi i pritisku u vezi s vakcinacijom i niko od nas nije dobio gripu, čak ni šmrkavicu, uprkos činjenici da je ona bila svuda oko nas usred žestoke zimske hladnoće.
Činilo se da ju svi imaju. Cijeli je grad bio bolestan i umirao. Bolnice su bile zatvorene jer su ljekari i medicinske sestre oboljeli od gripe. Sve je bilo zatvoreno, škole, firme, pošta, sve. Niko nije bio na ulici. Bio je to kao grad duhova. Nije bilo ljekara koji bi se brinuli za bolesnike, pa su moji roditelji išli od kuće do kuće radeći što su mogli kako bi pomogli pogođenima na bilo koji način. Po cijeli dan i dio noći provodili su tjednima u bolesničkim sobama a kući su se vraćali samo da bi jeli i spavali. Ako su klice ili virusi, bakterije ili bilo koji drugi mali organizmi bili uzročnici te bolesti, imali su puno prilika da se prikače za moje roditelje i "skrše ih" bolešću koja se širila svijetom. Ali klice nisu bile uzrok te ili bilo koje druge bolesti, pa ih nisu "zakačili". Od tada sam razgovarao s nekolicinom ljudi koji su rekli da su izbjegli gripu 1918. godine, pa sam ih pitao jesu li primili vakcine. U svakom slučaju su mi rekli da nikada nisu vjerovali u vakcine i nikada ih nisu primili. Zdrav razum nam govori da se sva ta toksična cjepiva, koja su se krčkala u ljudima, nisu mogla uzrokovati ništa drugo do jedno ekstremno trovanje tijela a trovanje jedne ili druge vrste je obično uzrok bolesti. Kad god se neko zakašlje ili kihne, većina ljudi se naježi misleći da se klice šire u zraku i da će ih napasti. Nema potrebe da se više bojimo tih klica jer to nije način na koji se prehlada širi. Klice ne mogu živjeti odvojeno od ćelija (domaćina) i ionako ne mogu naštetiti, čak i kad bi to htjele. Nemaju zube da ikoga ugrizu, nemaju vrećice za otrov poput zmija, komaraca ili pčela i ne množe se, osim u raspadnutim supstancama, pa su nesposobne da nam naštete. Kao što je prethodno rečeno, njihova svrha je korisna a ne štetna.