Antologija BiH poezije

[b.boja]

DA JE BAREM 1993. GODINA
Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!
(Juli 1998)

Izet Kiko Sarajlić

[umjetnost]

PJESNIK

“Moje ce pjesme slijepci citati,
a gluhi slusati.
Ebu-Tajjib”

Ja nikad n’jesam lažne riječi rek’o,
Nit mog je skuta zemski dirnuo kal;
Sa moje lire vječito je tek’o
Božanske pravde i istine val.
Ja nikad n’jesam čovječijeg srca
Uvr’jediti mog’o u životu svom,
Iz moje duše samo ljubav vrca
Vas svijet se grije na srdašcu mom.
U svetom hramu, gdje draga ljepota
S prijestolja zlatnog k'o sunce sja,
Rasla su krila mladog mi života
U krugu vila rastao sam ja.
I zato ljudi preziru mene
I divljom vikom progone me svud -
I zato mene krasne mrze žene;
Ta, ja sam pjesnik - ja sam čovjek lud!
Tijelo su moje bacali po prahu
I moje duše gušili su dah,
Na pumuk vrelu krvcu mi sisahu,
Mlado mi srce cijepajući, ah!
O braco, ljud'! Čemu mržnja ljuta,
Čemu vaš bijes i sav prezir taj?!
Ta, s mog me niko ne odvrati puta,
Moj put je meni što andjelu raj.
Ja n’jesam čovjek sa ovoga svijeta,
Krilati ja sam u slobodi ptić,
U mome letu ništa me ne smeta;
Ni žarki cjelov, nit ognjeni bič.
Ako sam kadgod riječi proti vas rek'o,
Tom kriv je bio vaših grijeha kal
Sa moje lire vječito je tek’o
Bozanske pravde i istine val.

Musa Cazim Catic

[rikardoreis]

RAPORT IZ OSLOBOĐENOG GRADA

Septembar već mrvi sunčevu krunu.
Po uniformama vihore trake.
I stvari odbačene u žbunju.

Od sedam milja pobjeda korake
ima, od sedam brda.
Brže od nas samo su naše rake.

Leteći proplanci, puštena krda:
kroz prozor tenka svijet je upola manji:
svinja jede svinju koja se još mrda.

Metar po milimetar obruč se tanji.
Ulazimo u grad kao meleci,
bez oreola, posuti svjetlom danjim.

Pustim ulicama zvone leleci,
tri godine stari.
Za njima idu dugokosi sveci,

nehajno marširaju pored stvari
koje su nekad bile nečiji pogled,
a za koje sada niko i ne mari.

Da se pogleda kroz nebeski dvogled,
izvan svakog vida, pored Božije paske,
skoro nezemaljski bi se vidio red:

u pilani naslagane daske,
nalik napolitanki; doba sadnje;
na mihrabu prikucan koš za basket;

a u slupanom izlogu fotografske radnje
vojnik traži sliku svoga djeda
iz prošlog rata, ne i zadnjeg.

Da ima, rekoh, neko da pogleda
sa Božije osmatračnice, u sridu,
vidio bi, ipak, da je pobjeda

uzbudljiva k’o vožnja u bolidu.


Zilhad Ključanin
(Bos.Petrovac, 14.09.1995.)

[rikardoreis]

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj javi vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

Mehmedalija

[Daphna]

Ahmed Muradbegović


Kraljici ljepote

Tvoj je smijeh kao rasap ruža
nad bijelim valima uzbuđenih rijeka,
a tvoja put je mekana, kao krzno zerdava
i vlažna ko mramor.

Kad se iz tvojih usta, kao iz koraljnih čaša,
prospe pjesma radosnoga smijeha, zamirišu ti usne,
kao zlatna srca snjegovitih ljiljana
a zubi-oni se zablistaju, zazvone i ko šećer se stope...

Ja sam vidio tvoju ljepotu...
ja jedini između miliona poklonika
koji kleče na kamenim pločama i tužno se smješe
na tvoje zatvorene prozore... ja sam je vidio
i bio sam žalostan...

Njezine su oči bile pune bolnih riječi,
kao oči malih, rastuženih ptica, koje čame,
koje dugo čame...

Oh da znade, koliko je naših suza za njom proliveno...
i kako su naše duše zanijemile i zamrle
od dugog beznadnog čekanja...
Naša srca, probodena praiskonskom čežnjom,
krvare, dižu se, rastu i nuzak padaju, kao bijeli zaklani labudi...

Vječni Allah, koji je prosuo po nebu zvijezde,
po zraku ptice... zakopao je u morske dubine
biser, zlato i merdžane...
a nju je poslao na zemlju-najljepši dio svog velikog čina
kao svoj najdraži ures...

Zato smo i mi žedni njezinog soka
i gladni njezine nasmijane duše...
Ukaži nam se kraljice...!
Mi ćemo te provesti kroz sunčane oblake
i posaditi na prazni prijesto ljepote, koji te čeka...
koji te dugo čeka! Ukaži se... Ukaži...![/b]

[Daphna]

Opet Ahmed

GOSPE

Pod oblakom teškim, što predjele kruni,
Nepomično vrijeme kao mrtvo spava...
Na izmaku ljeta lagano se runi...
Zadnja boja sunca s cvjetova i s trava...

Katkad u samoći da zaplače zvijezda,
i more se suza u planinu prospe:
U haremu tako u zaborav jezde
Od života dugog izmorene gospe!

Postaju im srca sve tiša i tiša,
Zasićena svačim, što vidjeti smiju...
s amnezijom strasti i s bolom derviša
Odilaze nekud u nepovrat sviju...

[Daphna]

Samo još jedna, Ahmed...

U SEVDAHU

Kad se u noć, ko sirenska frula
Tužno prospe sevdalinka sjetna,
Na pendžeru, kao grana cvjetna
Pojavi se osamljena bula.

Nabori joj dirljivo zacvile
i ko zmije, skliznu se niz bedra,
I zaplešu mala, strasna njedra
Ples nečujni ispod meke svile...

A kose se, kao zrake duge
Crnih zvijezda iz ponoći tamne
na grad prospu, i zjenice plamne
Polagano zamiru od tuge...

Njene riječi, pjevaju, ko ptice,
Tužno zvone iz dna bolene duše
I tiho se niz usnice ruše
I šumore ko srebrne žice...

[FFK as Lucy01]

BOJIM SE OVIH TISINA by Faruk Sehic

Bojim se ovih tišina
Što ne nude ništa osim košmara
Trenova prije sna umotanih u molitvu.
Gakanje kiše limenih ždrijela
Žuđeni zaborav nakratko
Molitva
Ujedom krhotine struje talasi bola.
Reciklus postojanja
Kruženje tijela
Koštanomišićni Aeternum

[Daphna]

Abdulah Sidran - KLETVA

Rat je bio
mila majka

šta nam učiniše
ove godine potom

sve šta je bilo
za življenje zrilo

morija došla
i odnijela

od ljepših
najljepše

od mudrijih
najmudrije

od dragih i milih
najdraže i najmilije

niko nije čuo
kad je o moriji
naše sarajevo
kazalo i zapjevalo

"a što si nam
kad nam tolko uze
ostavila oči
ostavila suze

od ljudskog jela
i od ljudskog pila

zar se, moro, nisi
najela i napila

od smrtiju
šta si načinila
zar se, moro,
nisi umorila?"

[Daphna]

Ahmed Muradbegović - SEVDALINKA

U dvoru mi ruža neubrana:
Sve je čuvam od sunčeva žara,
zaljevam je rosom sa usana,
rashlađujem hladom iz njedara.

Čekam dragog tri godine dana:
U kosi mi sumbul kite mire,
A pod grlom stručak jorgovana,
Iz usni bijele lale vire.

Ako sumbul u kosama svene,
I usahne stručak jorgovana,
Dođi, dragi, i ustrgni mene:
Ja sam ona ruža neubrana...

[Daphna]

Abdulah Sidran - SARAJEVSKA MOLITVA

Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta Životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni Životinje.

U pseći rod ne diraj,
ne dotiči tice,
samo te molim, milosni Bože -
skloni Životinje.

Skloni Životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Životinje, preklinjem te, Bože -
ali mi ne diraj svinju ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kućnoga šarenog pjevača.

Ne diraj ništa u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa. Ali Životinje svakako skloni.

Mrava ne diraj, i marvu zanemari,
ali Životinje-skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.

Skloni ih, Bože,
i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može.

Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.

Skloni ih, Bože,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.

(juna 1992)

[lady midnight]

jesmo li mi ono definitvno prisvojili ujevica na ovoj temi :D neka smo


Tin Ujević, IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

[didgeridoo]

...jedan jedini...danas mu je dan rodjenja...

Musa Cazim Catic (12.3.1878. - 6.4.1915.)

T E U B E I - N E S U H

(pokajanje jednog gresnog pjesnika)


Gospode, evo na sedzdu ti padam,
pred vijecnom tvojom klanjam se dobrotom.
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: ''Oh daj mi Boze smisao za ljepotom!''

Gospode, evo na sedzdu ti padam.

Ti znas da nevin bijah poput rose,
i poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi med sto pod jezikom nose,
otrov mi dadose u bokalu pjanom.
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s' tvoga skrenuo sam puta,
i zatrtao kroz pustos i tamu.
ah, strast mi razum u okove sputa,
da robovski dvori njenu crnom plamu-

I sa tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
i moju ljubav pomrco je grijeh-
Postadoh sarhos oholi i grubi,
sav ideal mu sto je vinski mijeh...

Ah, svoju vijeru i nadu izgubih...

I slavih Maka kao sveto bice,
Venerine pete jezikom sam lizo.
Vlastitim zubom ja sam svoje zice,
komad po komad kao zvijer grizo,
slaveci Maka kao sveto bice.

Svaciji prezir pratio je mene,
od sijene moje druzi mi bijezahu.
I sve me ciste klonule se zene...
Vaj! Tesko mi je bilo siromahu,
jer ljuski prezir pratio je mene.

Ja sad bijezim pod okrilje tvoje
i tvog Kur'ana, tvoje vijecne rijeci,
gospode, grijehe odrijesi moje
i bolesnu mi dusu izlijeci-

Te ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
i daj mi snage, daj mi volju jaku.
Demone sve sto moze da savlada...
Nek' tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen.
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
da tresnem casu od ledeni kamen
i noktom zgrebem Venerine care-

O, raspiri mi stare vjere plamen!...

Gospode, evo na sedzdu ti padam
i kajem grijehe pred tvojom dobrotom
i molitvu ti Boze u stihove skladam,

Prosec:'' Ah, daj mi smisao za ljepotom!''

Gospode, evo na sedzdu ti padam!...

[b.boja]

Musa Cazim Catic
BOSNA ZUBORI...

Bosna zubori; nad pitomim krajem
Andjeo mira suri laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijecu
Misticne price sapce vecer mila.

Bosna zubori i - ko rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna zubori, a s barcicom mojom Nestasno sitni igraju se vali;
- Ah, cini mi se, moj andjele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se sali.

[FFK as Lucy01]

NOC CEZNJE by Musa Cazim Catic (i od mene sjecanje na velikana Bosanske poezije)

Duboka muzika o veceri i noci
U mrke tonove nad gradom se sliva
I s nje se miris kamelija toci -
Daleka ceznja u mom srcu sniva.

Vise valova uspavane r´jeke
U plavu prazninu ginu sjene meke:
Tamnjanski dim sa zrtvenika Tuge...

I noc sanjiva, poput lijepe zene,
S ljubavnog bola sto place i vene
Promice tiho kroz baste i luge...

Ah noc je ovo moje ceznje duge!

[rikardoreis]

BLAGAJ

U smrčinoj stoli ispod stiha
oživljuju zrna tespiha.

Vjeruje srce bez sumnje
Kad rosa umije lubanje i dunje.

Tvorac svega nudi samo dva protuslovlja:
Vjernik ili Nevjernik – nevolja il volja!

Jesam li teži nego kamen?
Jesam li ugasio samotni plamen?

Potresa me strašna osama
Kist pjene riše hurije s djecom u rukama

a ja – bez kćeri i sina
rukuje se sa mnom čaša crnog vina

i pita: Gdje ti je rod?

Njenu vjenčanicu bijelu izatkao izvor.
Listam i venem ko na litici bor.

Admiral Mahić

[black]

Ništa novo na svijetu

Obojio sam jedan zid
U istok i zoru
Jedan zid
u jug i podne
Jedan zid
u zapad i suton
A jedan zid
u sjever i noć
I vi pitate mene, zašto?
Sažaljevate mene, zašto?
Zašto sam medju četiri zida ostao..?

Nisam


Ilija Ladin

[montag]

Svakodnevni prorok

Bude me mačije stope,
prelaze preko mene
kao da sam mrtav.
Struji voda u cijevima
i zidovi počinju da šište.
Kao da imaju astmu,
tešku, dugu, sipljivu astmu.
Majčina se glava svako malo
s poda pomalja.
Budi me fijuk njenog tijela
dok se savija dolje do sedžade,
bude me njeni šaptaji
pucketanje usana,
ona opet moli više života i sreće za nas
što još spavamo
ili se pravimo da spavamo.
Pište mjehovi iz očevih prsa.
Još je živ!
Užasava osjećaj
da se život može mjeriti i danima,
užasava jasnoća kojom tada
vidim stvari oko sebe
saznanje da se budim samo zato
što Bog ostavlja da zauvijek zaspiju
oni koje on hoće.
Osjećam njegove prste, kao da sam tespih.
Nisu ničemu slični.
Gledam u dlanove
tu knjigu svakodnevnih privatnih
proročanstava i ne može nikakav osmijeh
niti grimasa na licu da mi se skrase.
Rano je.
Rano je počelo bivati loše.
Ne ustati namjerno
odustati namjerno
odbaciti proročanstvo kao bijeli čaršaf
počiniti još jedno svakodnevno samoubistvo.

Damir Uzunović

[rikardoreis]

Nikola Šop

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak na dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.


ISUS U POSJETI KO NAS

II
Onda ćemo te povesti u dvorište, noseći
ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
pokazaćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni k’o cvijeće na groblju.
U ponoć tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivo zob zoblju.

Pokazaćemo ti i stado magle bijele,
koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele
mrtve dolaze i u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti
da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad

O, ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš:
Koja je ovo zemlja? Kazaću, o Isuse,
Pa to je Bosna, ti to znaš.

[black]

PUTEVI
MEHMEDALIJA MAK DIZDAR

Ti si nakanio da mene
nema i pod svaku cijenu
Ides prema meni. I u jurisu
Smijuci se i placuci
Pred sobom
Sve cistis
i nistis


Ti si nakanio da me
pod svaku cijenu unistis
Ali nikako da nadjes
Istinski put
Do mene


Jer Ti poznajes uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteski
I
Dugi)


Ti poznajes samo one puteve
Sto prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva sto su se
ispruzili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka


Ti mislis da je tvoja putanja
do ubogog mene
Veoma sigurna i cesna
Ona
Sto dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna


Zavaravas se stalno
da do mene treba ici
Smjerovima slicnim
Sa sjevera
Ili
Juga


Ali to nije sve


Kuga
Oci uvijek
Pametno mi trazi
Ispod ustalasale na vjetru razi
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina


A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Moze
Mora


Ali to nije sve
Ti ne znas zakon raskrsnice
Izmedju svjetlila
I
Tmice


Ali to nije sve


Jer najmanje znas da u svom zicu
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Bicu


Ti ne znas dakle da zlo si moje najmanje
Izmadju mnogih
Mojih
Velikih
Zala


Ti ne znas s kim
Imas posla


Ti ne znas nista
o mojoj mapi putova
Ti ne znas da put od tebe do mene
Nije isto sto i put
Od mene
Do tebe


Ti ne znas nista
o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje mocne oci
(Ti ne znas da meni je
Mnogo vise
Nego sto mislis
Sudbina
Namrijela
I
Dala)


Ti si nakanio da me
pod svaku cijenu unistis
Ali nikako da nadjes istinski put
Do mene


(Shvatam te:
Covjek si u jednom prostoru i vremenu
Sto zivi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranicni


Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sjutra
Misleci
O tebi


Ali to nije sve)

[black]

LJELJENI


Bilo mi je krivo sto
ne odgonetnuse jezika
kojim bi mogli
razgovarati sa stablima
u sumi


Njima Ljudima
Pa donesose ognjeve
i spalise sumu
do korijena
te iz nje izletjese
vitorozi ljeljeni
u trku
I rastrkase se
na sve cetiri strane


Gonili su ih
bezdusno
u hajci sto je rasla
ali se oni
posakrivase
vjesto
u iskrslo kamenje


Koje ni vatra
ne mogase
da opepeli


Tu se utisucise
i mladi sad uporno
cekaju
da nova suma
naraste i da se
ponovo nasele


U ono okrilje
iz zapamcene price
iscezlih otaca
i djedova.

[FFK as Lucy01]

Kazu by Camil Sijaric

Kazu:
Kad se umre, tad se cuti.
Bice to za mene divota,
Jer cu moci da podnesem
Ono zbog cega sam cutao
Cijelog Zivota.

[hertzbruder]

Danas

Može se reći - demokratiji
Na raspolaganju
Globalno
Ugljik-monoksidom dozirani

Nigdje ne idemo, sve nama dolazi

Bez slučajnosti
Kao da smo dojahali
Da se priroda ne događa

Raspolažemo s toliko istorije
Sunce dignuto gočevima
Zrčni život zlorodan

Nitko nas ne tuče, uvijek izudarani

Obećanjima i nadama
Sat što navijamo
Sutra - sa stabla ubiremo.

Nedzad Tufekcic

[hertzbruder]

Jučer

Vještice učiniše da budemo osvijetljeni
Ispadnemo li smiješni
Malo-kad bezazleni
Jučer - na zemlju steremo

K'o urok na putu,
Vragovi okrenuše zlobu usavršavat'
Do kasno na nama radeći
Odmotaše iz svile žalost bez crnine
Čuli smo nove zagonetke

Između misli i zbilje
Elektro-industrijski inficirani
Rame uz rame u potiljak
Svaku smo drugu pomisao
Naučnim duhom istrijebili.

K'o ukor prirodi
K'o višak štetnosti
Mijenjanja svijeta, prilika i ljudi
Mi uvijek iz jučer izlazimo.

Nedzad Tufekcic

[hertzbruder]

Sutra

Nemam više individualnosti
Ostali smo samo mi
Uništitelji

Nad epruvetom
Oblak bez kiše
Il' s kišom zlorodnom

Sutra - iz zemlje izlazi
Sve što pohvalismo
Zlostruko kažnjava

Sigurnosne mjere
Ruke niz nas
Bez ambicija sravnopravniše

U isuviše užareno dvorište
Daljinskog upravljanja korijene
Zlobradi sjadiše


Nezdad Tufekcic - Iz ciklusa 'Bez datuma'