Sto posto je među vama milion talentiranih koji znaju pisati i koji pišu...
na forumu jednog sajta kojeg necemo reklamirati možete naći dosta mladih talenata, a ja ću vam postirati jedan svoj stari tekst....
Tišinu je ometalo samo zujanje stare, trošne sijalice u kafani na kolodvoru…autobusi različitih boja su dolazili i odlazili. Riječi su nam bile rijetke kao i sunce toga ljeta, uglavnom smo pričali reda radi, da svi ti čudni likovi oko nas ne pomislie da smo čudniji od njih. Naši su pogledi lutali po smiješnim slikama na zidovima, nepoznatih autora. Rijetko su se susretali.
Pred njom sam davno prestao glumiti frajera, znala je koje su mi boje suze, znala je kada i gdje moje misli lutaju, po kojim bespućima. Sat je uporno klizio prema podnevu, kad ju je onaj prljavi zeleni Bosna express trebao odvesti zadnji put od mene, u neki drugi grad…navijeni kučkin sin, morao je biti tako brz, kao da je tražio kakvu psovku, ili barem riječ…ono po naški, po balkanski. Shvatih tada, da satove i vrijeme neću zaustaviti. I na brzinu mi prođe kroz glavu neki od mojih budućih dana…što ću i gdje, s kim? Ta što li će mi išta sad kad odlazi, mislio sam…što li će mi volja kad rakija je dovoljno mokra da skvasim sve moje poraze u njoj, što li će mi dani, kad noći će biti svi moji sati, kada ni iste snove više neću sanjati. I nije, nije rakija trebala slugu da mi je progura kroz grlo…curila je, kao da izvire tu negdje.
Znao sam da se i ona lomi, pomalo raspada…
Ali želja za odlaskom bila je jača…i ona slatkorječiva kuja od njene majke koja je mrzila Mostar, kao da je iz Los Angelesa a ne…
Čupala je riječi iz mene, teško. Nikako. Na njene poglupe, slilom i nabrzinu smišljene šale odgovarao sam osmjesima iz kojih bi i budala pročitala bol. Krio sam suze na oštricama svog vida, svojih očiju. Znam, vidjela ih je sto puta, ali htio sam da me baš sada ne izdaju. A sat mi nije bio saveznik. Vukao se. Fol sporo i sigurno, prokletnik, tako sigurno da sam mislio da ga netko iza tjera da ide brže, bar malo brže nego što mora. Prodoran smijeh šankerice, neke ženturače života popločanog dimom i loše napravljenim kavama i razbijenim pivama vratio me u stvarnost. Sad je samo tupo zurila u pod, lomila prste i nešto šaputala.
"Znaš li gdje ćeš"? - upitao sam je ja onako, k'o i vazda kad bi se rastajali na cesti, a znali da ćemo se vidjeti za sat, dva…
"Rekla sam ti" - reče, pritom misleći na priču koju sam sto puta čuo tih dana, kako je gore bolja škola, bolje mogućnosti, a ni majka i otac nisu baš sretni što je baš u Mostaru
"Ostani" - rekoh joj - "dovest ću ti sve profesore s Cambridgea i Oxforda,a tvoju majku ću šarmirati tako da će se i ona zaljubiti u mene" - pokušah se glupo našaliti
"Ne lupaj" - kratko je rekla i pogledala me pogledom, istim kao i kad sam je prvi put vidio s nekim glupanom s kim se tada vrzmala i iz čijih sam je ruka po kratkom postupku, za tjedan dana i oteo. Nema u ljubavi pravila, zna se…
I ona večer u Nextu, kad smo se "slučajno" sreli dolje u podzemlju. I prvi poljubac tamo u Stolici, prvi drhtaj ispred njenog haustora, prvi put kad su nam tijela postala jedno, tamo u sobi broj tristo i tko zna u Eri…prvo "volim te"…sve se rasulo.
Nisam ni čekao konobaricu da mi vrati kusur kad smo pošli. Koracima dugim i teškim. Onaj prljavi zeleni Bosna express odnekud se dovukao, nisam ga ni vidio. Već je stajao na peronu a neki likovi su stavljali svoje stvari u utrobu već se cjenjkajući s omalenim kondukterom s kojim sam već bio na ti…
"Batice, ja se i ti više nećemo viđati"!!! - rekoh nu namjerno glasno da i ona čuje mada je bila na kiosku i kupovala neke novine
"Šta je rođo?Pukla tikva?" - upita on ono seljački iskreno, neiskvareno
"Ma jok bolan, nego ode mlada gore, ima boljih frajera gore"! - tonuo sam ja sve dublje u vlastitu glupost i ironiju
"A ode?" Šteta za tebe, fino ti je to čeljade"…
"Fin sam i ja pa ostadoh sam" - izrekoh ja preglupim tonom, ne vidjevši da je ona iza mene.
Na satu sam vidio da je 11.54. Još nekih pet minutica i ode. Odoh i ja. Čini mi se da sam joj i kofer mjerkao, koliki je, ne bi li se kako skupio u njega, samo da me povede. U trenu mi je Mostar izgubio i boje i lice. I ime čak…
"Dođi ponekad bolan, neću ja preko svijeta" - reče misleći sasvim ozbiljno i zaboravljajući da je ovdje sve moje, da ovdje radim, da mi je ovdje sve ostalo.
"Eto me, čim budem slobodan par dana"
Upalio se Bosna express. Turira ga šoferčina a kondukter već nervozno zvjera u nju ne bi li ušla i da se može poći. Samo taj dan u životu sam poremetio raspored odlaska autobusa. Jednim zagrljajem. Ostali smo dugo tako, njeni koferi već su bili unutra, na podu je stajao samo mali stari ruksak od kojeg se na putovanjima nikad nije odvajala. Sve moje u njemu je čuvala, kao da je krila od ostatka svijeta sve što sam joj ikad napisao i dao. A pisao sam joj. O svemu, o Mostaru, o životu. Uporno pokušavao da postanem Šantić. A znao sam je i rasplakati ponekad melankolijom u svojim stihovima…mada moji literarni dosezi nisu bili za mene bogzna što…
Uzdasi su nam se pomiješali. Pretvarali u jecaj. Ne, nismo krili suze. Ni ja ni ona…čak je i kondukter prestao s maltretiranjem, a oni mali cigančići par minuta nikoga nisu pitali pola marke ili čak marku. E jesam im sadake podijelio, pogotovo onih dana kada sam je dočekivao, kada sam bio dobar. A jesam ih i izmrškao kad god je polazila. Ali prije se je vraćala. Više neće…
"Srest ćemo se, jelde, doći ćeš…pisat ću ti…volim te" - svašta je izgovorila odjednom, riječi koje sam razaznavao u jecajima bile su teške…
"Jašta ću bona nego doć" - trudio sam se da zvučim što više mostarski, da budem što glasniji, da skrijem jecaj koji je nekud odozdo pošao da me izda, da me napravi budalom.
"Imaš taj mail, imaš mobitel, pisat ćemo stalno, jelde"?
"Hoćemo kraljice, samo se ti snađi nekoliko dana, saberi, doći ću ja"
"Ti vazda nekud letaš, nećeš imati vremena" - provalila je u trenu baš ono što sam mislio, to, kako naći vremena…
"Ma za tebe ću ga naći" - izleti iz mene…
Dugo sam još ostao na stanici. Odmah me zvala iz busa, slabo sam je čuo. Čuo sam samo da plače, da se netko iza smije a šofer i kondukter su već počeli svoje lovačke i ribolovačke. Stara dobra laž pomislih. Još nekoliko desetaka poruka taj dan. I slijedećih jutara…
A tražio sam je gore, otišao nekoliko puta. Sve manje vremena je imala. Neki novi ljudi oko nje, nova raja, novi napadači, ma odmah se skupe, znam kako sve to biva.
Prestao sam odlaziti gore, zamalo posao nisam izgubio zbog par neopravdanih odlazaka. Poruke joj rijetko dolaze, inbox na mailu ne pamti ni njenu adresu. Samo bih joj ponekad ime na prozoru napisao kad se zamagli, kad je kiša. Pa ga ponovno izbrisao. I pisao druge riječi.
I eto, tako sam taj jedan dan, zaustavio Bosna Express, na petnaest minuta mu poremetio red vožnje. U jednom mailu mi je napisala da je šofer pričao da je mislio da ću se popet gore da se bijem ako pođe. Ne bih se ja ni mrdnuo. Morao sam ostati. I ostat ću ovdje. Zauvijek. I nikad više neću remetiti vozni red autobusa. Pogotovo Bosna Expressa.
Napišite nešto...ima li vas talentiranih?
Moderator: Chloe
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#2
Dokturka
Trznuh jednu ljutu da me malo pusti trema. Skontah kako ljuta malkice ublazava bol, valjda zbog ljutine koju sama izaziva u usnoj duplji.. Elem, nije mi trebalo puno da se nagovorim da trznem jos jednu. Pa jos jednu. Zaboravio sam pobrojati koliko sam ih trznuo, ali sam se jos uvijek osjecao dovoljno sposoban da se odvezem da Dokturice. Nije dugo vremena proslo otkako je dosla u nasu mahalu, a vec se pozitivan glas rasirio o njoj. Pricali su svi redom o Dokturici, o njenoj dobroti, njeznosti kojom radi sa pacijentima, a prije svega o ljepoti koja je krasi..
I prije nego sto me zubalo razvalilo, cuo sam ove nekakve price o mladoj Dokturici, ali ovaj put mi nisu ni pale na pamet. Jebi ga, izgleda da je crv ufatio i korijen, pa je stvar bila gora nego sto sam mogo misliti.
U cekaonici je bilo par ljudi. Neka majka s malim. Mali je bio vas krezav, nigdje zuba u glavi, vjerovatno negdje oko 7 godina, kad mlijecnjaci sami od sebe ispadaju. Ostatak je haman sredila cekulada, ali naslo se nesto sto boli, pa su na kraju krajeva, on i njegova mami zavrsili u cekaonici.
Bio je tu i neki stari covo. Podsjecao me na mog komsiju Idriza. Prilikom svakog pokusaja da nesto kaze proteza bi mu se nasla na podu i moro bi ici u wc da je sapere pa ponovo turi u usta. Pokusao je objasniti kako mu je doktor Hilmo sfuserio protezu, ali kako se prica da mlada Dokturka pravi perfektne otiske i proteze, pa je dosao da se s njom posavjetuje da vidi sta mu je ciniti.
Najinteresantnija faca u cekaonici bio je Cigo Zejnil. Vrag bi ga znao koja poplava i koja cerga je njega izbacila ovdje. I njegova prica bila je najinteresantnija.. Jucer, dok je njegov mali Roberto Muharem Karabegic sakupljao aluminijum sa napustene kompozicije voza koji je nekad slavno gazio prugom Bratstva i Jedinstva na mini relaciji junacko Brcko rudnicki Banovici, nekako mu je ruku dopao aktuelni Avaz, i kao uvijek, prvo je otvorio stranicu sa tracevima sa estrade...
Skont'o je kako mu konkurencija miruje, pa se prebacio na citulje. S ponosom ustvrdio kako nijedan Cigan nije preselio na ahiret u zadnjih par godina, bar nije bilo nijedne citulje, pa se koncentris'o na horoskop. Kad tamo, kvrc, desilo se. Ljubav standardno, pos'o odlicno, ali zdravlje zubobolja. I evo dos'o Zejnil Karabegic kod mlade Dokturice da mu odradi ovaj jedan jedini zub, desni ocnjak, koji mu je ost'o u glavi.
Bila je tu i neka stara nena. Nako na prvi pogled, cinilo se da nema nijednog zuba u glavi, ali izgleda da su joj krenuli izbijati novi, treci, pa je dosla da se posavjetuje. A htjela je jos i da vidi tu lijepu Dokturicu, pricalo se na selu da je "glavita ko slika".
I ja...
Neka x-ta rakijica je vec odradila svoje, pa sam sve te price primo s nekakvom dozom optimizma i veselja. Nekako mi se svacija, pa i moja zubna nesreca ucinila manjom. Prvo je usao mali s mamom, pa nana, pa Zejnil, stari covo je u medjuvremenu odustao od cekanja, pa sam ja bio na redu poslije Zejnila. Zejnil je izasao sirokog osmijeha i pozlacenog ocnjaka. Izgledao je prezadovoljan. Iza poluotvorenih vrata culo se samo sluzbeno ali u neku ruku i ljubazno "izvolite". Sestra pomocnica je prosla pored mene i zakljucala vrata. Izgleda da sam zadnja musterija, pomislih, i hrabro zakoracih u bjelinu jakog mentolnog mirisa.
Prepade me scena iz naucno-fantasticnih filmova.. Sredinom kadra preovladavala je svemirska stolica, u najmanju ruku prije Zejnila i mene tu je sjedio Kapetan nekog svemirskog broda iz 7. generacije. Okolo nekih milion lampi, busilica, vecih manjih, pneumatskih, svemirskih, sa tri miliona obrtaja u sekundi.. To ti je moglo probusiti mozak dok kazes cakija. Valja biti pravo strucan i siguran da bi vlado s tim paklenim masinama.. U tom trenutku iza nekakve polupregrade-poluzida pojavila se Dokturica. Ocito je prala ruke. Pokazala mi je rukom da sjedem na onu kapetansku stolicu.
Uvalio sam se u stolicu i tad se prvi put okrenula licem prema meni, valjda da me pita sta mi fali i zbog cega sam ovdje. Pih. Mahalske price su apsolutna sica. U tom trenutku nisam se mogao sjetiti rijeci kojom bi opiso Dokturicinu ljepotu. Jednostavno sam ostao bez rijeci, bez komentara. Nije me vise ni zub bolio. Ili mozda jeste, ali ja sam zaboravio i kako se zovem. Kad smo se fino propitali za zdravlje, skontali sta kome fali i to, pregledala me je strucno, rutinijerski.. Skuzila da ce sve da potraje i otpustila sestru da ide kuci.
Prihvatila se njakve male, malecke busilice naredila mi da zinem i polako se prihvatila posla.. U nemogucnosti da uradim bilo sto, poceo sam Dokturicu malkice skenirati i mjerkati. Izgledalo je kao da ispod bijelog mantila koji joj je dosezao do iznad koljena, ne nosi nista osim donjeg vesa.. Ili bar neku kosulju opasno dubokog dekoltea, kakve se jos samo u Holandiji prave a u ostalim zemljama Evropske Unije su vec odavno zabranjene, a pogotovu na radnom mjestu. U jednom trenutku se jako prignula na jednu stranu tako da sam mogo vidjeti njen grudnjak. Bijel, klasican, nekako cedan, ali opet zavodljiv. Hm, sta sve covjeku ne padne na pamet dok mu za to vrijeme zgodna teta pravi kamenolom u ustima.
Kad je borer pipnuo u zivac balon sa mislima se raspukao i ja sam nekako refleksno zamahno rukom i dohvatio se neceg tvrdog, ali ipak ugodnog na dodir. Polozaj mi nije dozvoljavao da pogledam sta to imam u ruci, ali je bilo ugodno i smirujuce. Dokturica se odlicno snasla u novonastaloj situaciji i nastavila da radi tamo gdje je stala. Ja sam bio zadovoljan ulovom i jos sam vise zinuo da ne bi Dokturicu ometo u obavljanju posla. Ne znam da li zbog zuba ili cega li, ali se vidjelo da i ona uziva u trenutnoj situaciji.
Ubrzo je zabetonirala moj otvoreni zub, pohvalila me kako sam bio odlican pacijent i naredila mi da dodjem poslije 2 sedmice. Tek tada sam mogao da vidim da sam u ruci cijelo vrijeme drzao drsku od stolice koja je bila perfektnog anatomskog oblika. Napravljena da ublazi bol svakog pacijenta. Nema sumnje, Doktorka je odlicno radila svoj posao. Vec sam se radovao ponovnoj posjeti.
Trznuh jednu ljutu da me malo pusti trema. Skontah kako ljuta malkice ublazava bol, valjda zbog ljutine koju sama izaziva u usnoj duplji.. Elem, nije mi trebalo puno da se nagovorim da trznem jos jednu. Pa jos jednu. Zaboravio sam pobrojati koliko sam ih trznuo, ali sam se jos uvijek osjecao dovoljno sposoban da se odvezem da Dokturice. Nije dugo vremena proslo otkako je dosla u nasu mahalu, a vec se pozitivan glas rasirio o njoj. Pricali su svi redom o Dokturici, o njenoj dobroti, njeznosti kojom radi sa pacijentima, a prije svega o ljepoti koja je krasi..
I prije nego sto me zubalo razvalilo, cuo sam ove nekakve price o mladoj Dokturici, ali ovaj put mi nisu ni pale na pamet. Jebi ga, izgleda da je crv ufatio i korijen, pa je stvar bila gora nego sto sam mogo misliti.
U cekaonici je bilo par ljudi. Neka majka s malim. Mali je bio vas krezav, nigdje zuba u glavi, vjerovatno negdje oko 7 godina, kad mlijecnjaci sami od sebe ispadaju. Ostatak je haman sredila cekulada, ali naslo se nesto sto boli, pa su na kraju krajeva, on i njegova mami zavrsili u cekaonici.
Bio je tu i neki stari covo. Podsjecao me na mog komsiju Idriza. Prilikom svakog pokusaja da nesto kaze proteza bi mu se nasla na podu i moro bi ici u wc da je sapere pa ponovo turi u usta. Pokusao je objasniti kako mu je doktor Hilmo sfuserio protezu, ali kako se prica da mlada Dokturka pravi perfektne otiske i proteze, pa je dosao da se s njom posavjetuje da vidi sta mu je ciniti.
Najinteresantnija faca u cekaonici bio je Cigo Zejnil. Vrag bi ga znao koja poplava i koja cerga je njega izbacila ovdje. I njegova prica bila je najinteresantnija.. Jucer, dok je njegov mali Roberto Muharem Karabegic sakupljao aluminijum sa napustene kompozicije voza koji je nekad slavno gazio prugom Bratstva i Jedinstva na mini relaciji junacko Brcko rudnicki Banovici, nekako mu je ruku dopao aktuelni Avaz, i kao uvijek, prvo je otvorio stranicu sa tracevima sa estrade...
Skont'o je kako mu konkurencija miruje, pa se prebacio na citulje. S ponosom ustvrdio kako nijedan Cigan nije preselio na ahiret u zadnjih par godina, bar nije bilo nijedne citulje, pa se koncentris'o na horoskop. Kad tamo, kvrc, desilo se. Ljubav standardno, pos'o odlicno, ali zdravlje zubobolja. I evo dos'o Zejnil Karabegic kod mlade Dokturice da mu odradi ovaj jedan jedini zub, desni ocnjak, koji mu je ost'o u glavi.
Bila je tu i neka stara nena. Nako na prvi pogled, cinilo se da nema nijednog zuba u glavi, ali izgleda da su joj krenuli izbijati novi, treci, pa je dosla da se posavjetuje. A htjela je jos i da vidi tu lijepu Dokturicu, pricalo se na selu da je "glavita ko slika".
I ja...
Neka x-ta rakijica je vec odradila svoje, pa sam sve te price primo s nekakvom dozom optimizma i veselja. Nekako mi se svacija, pa i moja zubna nesreca ucinila manjom. Prvo je usao mali s mamom, pa nana, pa Zejnil, stari covo je u medjuvremenu odustao od cekanja, pa sam ja bio na redu poslije Zejnila. Zejnil je izasao sirokog osmijeha i pozlacenog ocnjaka. Izgledao je prezadovoljan. Iza poluotvorenih vrata culo se samo sluzbeno ali u neku ruku i ljubazno "izvolite". Sestra pomocnica je prosla pored mene i zakljucala vrata. Izgleda da sam zadnja musterija, pomislih, i hrabro zakoracih u bjelinu jakog mentolnog mirisa.
Prepade me scena iz naucno-fantasticnih filmova.. Sredinom kadra preovladavala je svemirska stolica, u najmanju ruku prije Zejnila i mene tu je sjedio Kapetan nekog svemirskog broda iz 7. generacije. Okolo nekih milion lampi, busilica, vecih manjih, pneumatskih, svemirskih, sa tri miliona obrtaja u sekundi.. To ti je moglo probusiti mozak dok kazes cakija. Valja biti pravo strucan i siguran da bi vlado s tim paklenim masinama.. U tom trenutku iza nekakve polupregrade-poluzida pojavila se Dokturica. Ocito je prala ruke. Pokazala mi je rukom da sjedem na onu kapetansku stolicu.
Uvalio sam se u stolicu i tad se prvi put okrenula licem prema meni, valjda da me pita sta mi fali i zbog cega sam ovdje. Pih. Mahalske price su apsolutna sica. U tom trenutku nisam se mogao sjetiti rijeci kojom bi opiso Dokturicinu ljepotu. Jednostavno sam ostao bez rijeci, bez komentara. Nije me vise ni zub bolio. Ili mozda jeste, ali ja sam zaboravio i kako se zovem. Kad smo se fino propitali za zdravlje, skontali sta kome fali i to, pregledala me je strucno, rutinijerski.. Skuzila da ce sve da potraje i otpustila sestru da ide kuci.
Prihvatila se njakve male, malecke busilice naredila mi da zinem i polako se prihvatila posla.. U nemogucnosti da uradim bilo sto, poceo sam Dokturicu malkice skenirati i mjerkati. Izgledalo je kao da ispod bijelog mantila koji joj je dosezao do iznad koljena, ne nosi nista osim donjeg vesa.. Ili bar neku kosulju opasno dubokog dekoltea, kakve se jos samo u Holandiji prave a u ostalim zemljama Evropske Unije su vec odavno zabranjene, a pogotovu na radnom mjestu. U jednom trenutku se jako prignula na jednu stranu tako da sam mogo vidjeti njen grudnjak. Bijel, klasican, nekako cedan, ali opet zavodljiv. Hm, sta sve covjeku ne padne na pamet dok mu za to vrijeme zgodna teta pravi kamenolom u ustima.
Kad je borer pipnuo u zivac balon sa mislima se raspukao i ja sam nekako refleksno zamahno rukom i dohvatio se neceg tvrdog, ali ipak ugodnog na dodir. Polozaj mi nije dozvoljavao da pogledam sta to imam u ruci, ali je bilo ugodno i smirujuce. Dokturica se odlicno snasla u novonastaloj situaciji i nastavila da radi tamo gdje je stala. Ja sam bio zadovoljan ulovom i jos sam vise zinuo da ne bi Dokturicu ometo u obavljanju posla. Ne znam da li zbog zuba ili cega li, ali se vidjelo da i ona uziva u trenutnoj situaciji.
Ubrzo je zabetonirala moj otvoreni zub, pohvalila me kako sam bio odlican pacijent i naredila mi da dodjem poslije 2 sedmice. Tek tada sam mogao da vidim da sam u ruci cijelo vrijeme drzao drsku od stolice koja je bila perfektnog anatomskog oblika. Napravljena da ublazi bol svakog pacijenta. Nema sumnje, Doktorka je odlicno radila svoj posao. Vec sam se radovao ponovnoj posjeti.
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
#5
Odavno me ne bude dodiri...
Već godinama izostavljam slova u riječima, riječi u rečenicama, rečenice...Slaže se dan na dan, kao hrpa starih pisama, izblijedjelih. Da, umalo ne zaboravih, stara mi je pobacala tvoja pisma zadnji put kad je nešto spremala...ostavio sam ih na stolu, a on kao i svaka stara konatala da je neko smeće pa ih fitnula...možda je i bolje.
Još ponekad se poigram slovima tvog imena. Slažem od njega druge riječi. I slutim bjegove...ma imao je pravo tvoj horoskop iz Jutarnjeg onoga dana..."bolji je kraj od vaših bjegova"...
Još samo ponekad poludim, zalajem na zvijezde i svjetlo u tvojim prozorima. Ponekad ti vidim obris na staklima. Mada se ne raspitujem, čujem da si sretna. Već je prošlo...odavno ne brojim malena. Odavno sam se grijesima predao, privukla me ona njihova bolesna mekoća, privukli me beskraji lijepih misli...nisam znao da tako laži mogu biti slatke, umiljate...
Uvlače s jedna za drugom u moj mobitel,u moj krevet. Na kraju nigdje ne ostanu. samo brojke, samo imena i neuzvraćeni pozivi. Ima ona pjesma, voljela si je, kad kaže onaj o nekim curama što mu prolaze kroz život..."sve su sjajne, sve su prave dok ih do jutra zaboravljam.
A već se hladnoća uspinje kičmom. Nadmoćno hladi svaki otpor mozga, svaki trzaj u snu. Već smo odavno sahranili ono što smo imali. Sjećam se dana te sahrane, sjećam se kako su škripala užad dok su spuštali sanduk...pokojnicu nisu ni poznavali. Plima tuge nas preplavila. Još mi u glavi zvone riječi...prah prahu...riječi svećenika, prosijedog starca života optočenog sprovodima. Ponavljale se iste riječi, iste prevare. Povratka nije bilo.
Stare ceste bile su prazne. Nismo više osjećali dodir okova na vratovima, na rukama.
Ima izvjesnog ritma u završetcima, isto
kao što postoji ritam u početcima...samo obratno.
Pokušavate da započnete iznova,ali završite tako što se
međusobno okrivljujete.
Naposljetku ste oboje izmoždeni,
iscrpljeni i bez nade...
Onda se pozivaju drugi da nam oglodaju leševe,
ma smrt je nastupila znatno ranije...
Ne, odavno nisam čuo ritam tvojih koraka. Nekad nježni ritam što slutio je zagrljaj, danas samo spora glazba sa sahrane nekih ldrugih ljubavi. Odavno nisam ni upalio radio...onu tvoju omiljenu stanicu...
Zadnji put je bila, na radiju neka pjesma
stara skoro četrdeset godina...iskrivljeni snimak
nije mogao iskvariti dražesni glas Edit Piaf...
Razumjeo sam samo da je pjevala nešto o ostancima.Mislio sam tada glupe stvari. O djeci koju kažnjavaju majke je nisu bila dobra, o antraxu i New Yorku...o boji tvojih čarapa na starom radijatoru.
U bezbroj slika i komada smo se raspršili po svijetu. Ne bi nas sastavio ni Michelangelo. Naše staklo se ne da slijepiti. Naša bol nije se dala mjeriti uobičajenim mjerama. Tvoja mržnja kasnije je nadmašila sve lijepe trenutke. Sve izlomljene mjesece i kratke rastanke.
Isti grad, a različite planete...ti i ja. Još te se rijetko sjećam, samo s prvim snijegom, a znaš i sama kako su rijetki snjegovi ovdje. Pogotovo prvi. Izraz lica ti nudi prijezir, tvoje usne rađaju laži...onda kad se vidimo.
Mada te i ne pitam ništa, ni gdje si, ni kako...mada ti prešutim da mi je možda i drago što te vidim, opet nađeš nešto teško da mi zakačiš za vrat.
Šta me briga s kim si?- pomilsim kad mi pričaš o tvom dečku koji te je zaprosio.
Nema šanse da ti dođem tamo! - pomislim kad kažeš da bi, eto, bilo lijepo da se i ja pojavim...
Jer lažeš Missy, lažeš! Imala si ih milion poslije mene! Ali opet, u tvom oku kad te vidim, jasno vidim svoje lice, moje naličje i obrise. Još me želiš, još me voliš, ali Missy, ti si pseto kakvog nema, ti to nikad ne bi priznala...i onda kad sam te provalio kad si mi slala poruke s nekog čudnog broja, znao sam da si to ti...izdala te jedna riječ, tvoja omiljena...
Lažeš i da si sretna, uvijek umreš pa oživiš kad ti kažu da sam s tom ili s onom. Uvijek ga nagovaraš da napravite krug oko moje zgrade u sitne sate kad te vozi kući, vidim vas ponekad, često gledam vani sa svog prozora...
Prepisuješ mu moja pisma, što sam ih ja tebi pisao Missy, prodaješ mu moje riječi što su tebe rasplakivale, a od njega dobiješ samo poljupce koje nisi ni htjela, koji te peku...
Lažeš da ga voliš, svaka riječ ti je laž...jer bilo ti je krivo kad si otišla što ja ni prstom nisam mrdnuo...mislila si da sam jedan od takvih, što će poći za tobom. ma bila si dijete, dijete si i sad...ne laži me, pa ti možda i priznam poneku riječ koju sam samo za tebe izmislio, i nikada je nitko drugi nije čuo.
Danas sam ti drukčiji Missy. Mnogo kiša me ispralo, mnogo bura poderalo. I tebe je, ne dijele nas daljine...samo neki metri. Neću ti lagati da više ne znam raspored stvari u tvojoj sobi, neću ti lagati da ne znam gdje si držala cigarete kad si od majke ih krila. Ja ne lažem da ne pamtim poneku dragu riječ, dragi dodir...
Samo ti, hodaš gradom i laješ poput pobješnjele kučke Missy. Ljudi ti se smiju jer zubi su ti bezopasni. Pazi se šintora, opet su u gradu. Ne pričaj, ne laži...imaš svoj život i živi ga onako kako trebaš.
Ne šalji poruke s drugih projeva, odat će te ona riječ, ne možeš pobjeći od nje.
Ne spominji mi ime, ulice su premale a i vjetar je, nanijet će.
Idi Missy...
Skoro će jutro...obuci se, grudnjak ti je kraj čarapa...
Na radijatoru...
Već godinama izostavljam slova u riječima, riječi u rečenicama, rečenice...Slaže se dan na dan, kao hrpa starih pisama, izblijedjelih. Da, umalo ne zaboravih, stara mi je pobacala tvoja pisma zadnji put kad je nešto spremala...ostavio sam ih na stolu, a on kao i svaka stara konatala da je neko smeće pa ih fitnula...možda je i bolje.
Još ponekad se poigram slovima tvog imena. Slažem od njega druge riječi. I slutim bjegove...ma imao je pravo tvoj horoskop iz Jutarnjeg onoga dana..."bolji je kraj od vaših bjegova"...
Još samo ponekad poludim, zalajem na zvijezde i svjetlo u tvojim prozorima. Ponekad ti vidim obris na staklima. Mada se ne raspitujem, čujem da si sretna. Već je prošlo...odavno ne brojim malena. Odavno sam se grijesima predao, privukla me ona njihova bolesna mekoća, privukli me beskraji lijepih misli...nisam znao da tako laži mogu biti slatke, umiljate...
Uvlače s jedna za drugom u moj mobitel,u moj krevet. Na kraju nigdje ne ostanu. samo brojke, samo imena i neuzvraćeni pozivi. Ima ona pjesma, voljela si je, kad kaže onaj o nekim curama što mu prolaze kroz život..."sve su sjajne, sve su prave dok ih do jutra zaboravljam.
A već se hladnoća uspinje kičmom. Nadmoćno hladi svaki otpor mozga, svaki trzaj u snu. Već smo odavno sahranili ono što smo imali. Sjećam se dana te sahrane, sjećam se kako su škripala užad dok su spuštali sanduk...pokojnicu nisu ni poznavali. Plima tuge nas preplavila. Još mi u glavi zvone riječi...prah prahu...riječi svećenika, prosijedog starca života optočenog sprovodima. Ponavljale se iste riječi, iste prevare. Povratka nije bilo.
Stare ceste bile su prazne. Nismo više osjećali dodir okova na vratovima, na rukama.
Ima izvjesnog ritma u završetcima, isto
kao što postoji ritam u početcima...samo obratno.
Pokušavate da započnete iznova,ali završite tako što se
međusobno okrivljujete.
Naposljetku ste oboje izmoždeni,
iscrpljeni i bez nade...
Onda se pozivaju drugi da nam oglodaju leševe,
ma smrt je nastupila znatno ranije...
Ne, odavno nisam čuo ritam tvojih koraka. Nekad nježni ritam što slutio je zagrljaj, danas samo spora glazba sa sahrane nekih ldrugih ljubavi. Odavno nisam ni upalio radio...onu tvoju omiljenu stanicu...
Zadnji put je bila, na radiju neka pjesma
stara skoro četrdeset godina...iskrivljeni snimak
nije mogao iskvariti dražesni glas Edit Piaf...
Razumjeo sam samo da je pjevala nešto o ostancima.Mislio sam tada glupe stvari. O djeci koju kažnjavaju majke je nisu bila dobra, o antraxu i New Yorku...o boji tvojih čarapa na starom radijatoru.
U bezbroj slika i komada smo se raspršili po svijetu. Ne bi nas sastavio ni Michelangelo. Naše staklo se ne da slijepiti. Naša bol nije se dala mjeriti uobičajenim mjerama. Tvoja mržnja kasnije je nadmašila sve lijepe trenutke. Sve izlomljene mjesece i kratke rastanke.
Isti grad, a različite planete...ti i ja. Još te se rijetko sjećam, samo s prvim snijegom, a znaš i sama kako su rijetki snjegovi ovdje. Pogotovo prvi. Izraz lica ti nudi prijezir, tvoje usne rađaju laži...onda kad se vidimo.
Mada te i ne pitam ništa, ni gdje si, ni kako...mada ti prešutim da mi je možda i drago što te vidim, opet nađeš nešto teško da mi zakačiš za vrat.
Šta me briga s kim si?- pomilsim kad mi pričaš o tvom dečku koji te je zaprosio.
Nema šanse da ti dođem tamo! - pomislim kad kažeš da bi, eto, bilo lijepo da se i ja pojavim...
Jer lažeš Missy, lažeš! Imala si ih milion poslije mene! Ali opet, u tvom oku kad te vidim, jasno vidim svoje lice, moje naličje i obrise. Još me želiš, još me voliš, ali Missy, ti si pseto kakvog nema, ti to nikad ne bi priznala...i onda kad sam te provalio kad si mi slala poruke s nekog čudnog broja, znao sam da si to ti...izdala te jedna riječ, tvoja omiljena...
Lažeš i da si sretna, uvijek umreš pa oživiš kad ti kažu da sam s tom ili s onom. Uvijek ga nagovaraš da napravite krug oko moje zgrade u sitne sate kad te vozi kući, vidim vas ponekad, često gledam vani sa svog prozora...
Prepisuješ mu moja pisma, što sam ih ja tebi pisao Missy, prodaješ mu moje riječi što su tebe rasplakivale, a od njega dobiješ samo poljupce koje nisi ni htjela, koji te peku...
Lažeš da ga voliš, svaka riječ ti je laž...jer bilo ti je krivo kad si otišla što ja ni prstom nisam mrdnuo...mislila si da sam jedan od takvih, što će poći za tobom. ma bila si dijete, dijete si i sad...ne laži me, pa ti možda i priznam poneku riječ koju sam samo za tebe izmislio, i nikada je nitko drugi nije čuo.
Danas sam ti drukčiji Missy. Mnogo kiša me ispralo, mnogo bura poderalo. I tebe je, ne dijele nas daljine...samo neki metri. Neću ti lagati da više ne znam raspored stvari u tvojoj sobi, neću ti lagati da ne znam gdje si držala cigarete kad si od majke ih krila. Ja ne lažem da ne pamtim poneku dragu riječ, dragi dodir...
Samo ti, hodaš gradom i laješ poput pobješnjele kučke Missy. Ljudi ti se smiju jer zubi su ti bezopasni. Pazi se šintora, opet su u gradu. Ne pričaj, ne laži...imaš svoj život i živi ga onako kako trebaš.
Ne šalji poruke s drugih projeva, odat će te ona riječ, ne možeš pobjeći od nje.
Ne spominji mi ime, ulice su premale a i vjetar je, nanijet će.
Idi Missy...
Skoro će jutro...obuci se, grudnjak ti je kraj čarapa...
Na radijatoru...
-
car-x
- Posts: 3483
- Joined: 14/06/2002 00:00
- Location: Dunaj
- Contact:
#6
Kolumbov jedrenjak
Puhnuh u jedra Kolumbova jedrenjaka. Brod koji je trebao da otkrije svijet, na nepoznatom putu, na kojem jos nikog nije bilo. A bilo je. I prije mene su puhali u jedra Kolumbova jedrenjaka, i pricali o nepoznatom putu. A kako put moze biti nepoznat ako neko o njemu prica?! Kako nesto moze biti nepoznato o cemu se vec govorilo i pisalo. Zato mi nikako u glavu ne ide prica o nepoznatim prostranstvima.
More je bilo mirno. Na televiziji (nemoj sitnicariti i pitati odakle televizor na Kolumbovu jedrenjaku) smo gledali neku pricu na germanskom. Na nekom germanskom. Mislim da je bio neki, kako bi nas narod rekao talk show i neki levat od voditelja je prodavao muda za bubrege. Sva sreca pa je pricao na nekom slicnom jeziku, pa se moglo i razumjeti nesto. A sad kad bi me pitala o cemu je pricao, ne bih ti znao reci. Nema saMsi.
Na pola puta, a vrag bi ga znao, je l' to bilo bas pola puta, najedrili smo na nekakvo ostrvlje. U to smo i mi ogladnili. Ma sta ogladnili, spopala nas je uzasna glad. Nekakva cura je pricala o nekakvoj dijeti i da je vec kasno, a ja mislim u sebi, Boze budale, pa mi smo 6 mjeseci na putovanju. Kome treba kakva dijeta. Vidi nas svih. Kao da nas je masina za spagete ispljuvala. Mmmmmmmm.
Kad smo vec kod spageta. Tanke. Fine. Saftali. Svejedno koji sos. Sos!!! Pa, da!! Falila nam je tunjevina. Kolumbovi ribari su trazili cudne neke baje i sta ti ja znam sve ne. Furali se na profi ribare i to. Ja nisam mogao da gledam kako oni siluju ribarenje, nasao negdje svoj alat i zabacio. Na hljeb. Bobica hljeba. Koliko sam puta samo napravio bobicu hljeba. Nikad nije bila perfektno okrugla. Bilo je i friskog hljeba, i bijelog, i crnog, i friskog i bajatog. Hehehe bajat!!
Kad se samo sjetim. Kad sam bio mali, mama bi me poslala da kupim frisak hljeb, jer je ovaj koji imamo bio BAJAT. Cuj, bajat!! Kako to samo strasno zvuci. Hljeb moze biti tvrd, ili suh, ili kruh, ili frisak, ili star, ili pobudjavio, ali nikako bajat. To ima baja u njemu ili sta li vec??! Ali eto, mama je valjda znala sta znaci kad je hljeb bajat a kad je frisak. Nekako sam napravio kuglicu i zabacio.
Glad je vec bila poprilicno uzela maha. Zvijer u stomaku je bljuvala plamen. Nisam mogao ni da zamislim kako ce ga tek rigati kad nalozim nesto ljuto, spagete u nekom ljutom umaku. Mmmmm!! Pecajuci tako, pitao sam se, kako cemo mi skuhati spagete, kad nemamo ni sporeta ni lonaca ni vatre!?!? Kako cemo na jedrenjaku zapaliti vatru?!
Ali kontam, ipak je to Kolumbo, valjda oni znaju sta rade. Znaju oni kurac!! Da znaju ne bi isli u Ameriku da traze nesto nepoznato, kad nepoznato ne moze biti nepoznato jer se o tome prica. Ali eto. Osim toga, oni su posli za Indiju. Nekakvim zaobilaznim putem. Kao da je njih briga sto tamo negdje ima neka. Amerika. Ali valjda ih sramota priznati da su se zagubili. A i Izabela Katolicka bi mogla napraviti sranje ako priznaju da su se zagubili. Ode glava u sekundi. Zato, sutimo!!
...
Puhnuh u jedra Kolumbova jedrenjaka. Brod koji je trebao da otkrije svijet, na nepoznatom putu, na kojem jos nikog nije bilo. A bilo je. I prije mene su puhali u jedra Kolumbova jedrenjaka, i pricali o nepoznatom putu. A kako put moze biti nepoznat ako neko o njemu prica?! Kako nesto moze biti nepoznato o cemu se vec govorilo i pisalo. Zato mi nikako u glavu ne ide prica o nepoznatim prostranstvima.
More je bilo mirno. Na televiziji (nemoj sitnicariti i pitati odakle televizor na Kolumbovu jedrenjaku) smo gledali neku pricu na germanskom. Na nekom germanskom. Mislim da je bio neki, kako bi nas narod rekao talk show i neki levat od voditelja je prodavao muda za bubrege. Sva sreca pa je pricao na nekom slicnom jeziku, pa se moglo i razumjeti nesto. A sad kad bi me pitala o cemu je pricao, ne bih ti znao reci. Nema saMsi.
Na pola puta, a vrag bi ga znao, je l' to bilo bas pola puta, najedrili smo na nekakvo ostrvlje. U to smo i mi ogladnili. Ma sta ogladnili, spopala nas je uzasna glad. Nekakva cura je pricala o nekakvoj dijeti i da je vec kasno, a ja mislim u sebi, Boze budale, pa mi smo 6 mjeseci na putovanju. Kome treba kakva dijeta. Vidi nas svih. Kao da nas je masina za spagete ispljuvala. Mmmmmmmm.
Kad smo vec kod spageta. Tanke. Fine. Saftali. Svejedno koji sos. Sos!!! Pa, da!! Falila nam je tunjevina. Kolumbovi ribari su trazili cudne neke baje i sta ti ja znam sve ne. Furali se na profi ribare i to. Ja nisam mogao da gledam kako oni siluju ribarenje, nasao negdje svoj alat i zabacio. Na hljeb. Bobica hljeba. Koliko sam puta samo napravio bobicu hljeba. Nikad nije bila perfektno okrugla. Bilo je i friskog hljeba, i bijelog, i crnog, i friskog i bajatog. Hehehe bajat!!
Kad se samo sjetim. Kad sam bio mali, mama bi me poslala da kupim frisak hljeb, jer je ovaj koji imamo bio BAJAT. Cuj, bajat!! Kako to samo strasno zvuci. Hljeb moze biti tvrd, ili suh, ili kruh, ili frisak, ili star, ili pobudjavio, ali nikako bajat. To ima baja u njemu ili sta li vec??! Ali eto, mama je valjda znala sta znaci kad je hljeb bajat a kad je frisak. Nekako sam napravio kuglicu i zabacio.
Glad je vec bila poprilicno uzela maha. Zvijer u stomaku je bljuvala plamen. Nisam mogao ni da zamislim kako ce ga tek rigati kad nalozim nesto ljuto, spagete u nekom ljutom umaku. Mmmmm!! Pecajuci tako, pitao sam se, kako cemo mi skuhati spagete, kad nemamo ni sporeta ni lonaca ni vatre!?!? Kako cemo na jedrenjaku zapaliti vatru?!
Ali kontam, ipak je to Kolumbo, valjda oni znaju sta rade. Znaju oni kurac!! Da znaju ne bi isli u Ameriku da traze nesto nepoznato, kad nepoznato ne moze biti nepoznato jer se o tome prica. Ali eto. Osim toga, oni su posli za Indiju. Nekakvim zaobilaznim putem. Kao da je njih briga sto tamo negdje ima neka. Amerika. Ali valjda ih sramota priznati da su se zagubili. A i Izabela Katolicka bi mogla napraviti sranje ako priznaju da su se zagubili. Ode glava u sekundi. Zato, sutimo!!
...
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#8
Evo od mene jedan rad koji sam prosle godine pisao za faks
Povratak
Bila je skoro zora, mada je vladala tmina, kada se začuo klopot točkova i topkanje kopita kroz još uvijek noćnu tišinu i na guravom putu što u selo vodi, polagano napredujući, iz mraka su izronila klimava teretna kola sa samo jednim konjem u zaprezi. Na vrhu te teretne prilike bješe kočijaš, posve zavijen u topli konjski gunj i mada mu se lice nije vidjelo činilo se da je zaspao jer jednolične pokrete njegovog tijela izazivaše tek neravnine na drumu. Za upravljanjem, osim toga, nije ni bilo neke potrebe budući da je kljuse i samo dobro poznavalo put.
Ova pojava, na zemljanoj cesti tog ranog početka dana, možda i ne bi izazivala pozornost da na zadnjem dijelu kola iza nekakvog tereta nije sjedio čovjek a on bješe sušta suprotnost pospanom vozaču. Gradski obučen i dotjeran čas se osvrtao oko sebe, čas bi mu se pogled gubio negdje u daljini. Činilo se da mu san nije ni na pameti. Mujo Suljić se nakon deset dugih godina provedenih u bijelome svijetu sada vraćao kući.
Predio koji su uz put prolazili bio je kao u snu. Po dolinama se vukla nježna izmaglica i pružale crne sijene s okolnog drveća dok šumski gustiš bio je kao jedna masa i tvorio različite tajanstvene oblike. Mujo se naslonio na drvenu stranicu od kola i iz tog položaja spazi mjesec. Svijetao, žut disk primicao se zapadu presrečući uz put rijetke raštrkane oblake. Ima tome da je prošlo skoro deset cijelih godina kako ga je ovaj isti mjesec ispratio jedne proljetne noći ovom istom ulicom samo u drugome smijeru na dalek put. Bio je mlad-lud vjerovavši da je sreća u širokome svijetu gledao slijepo u daljinu, baš kao što je ostala da gleda i stara mu mati za njim te proljetnje večeri.
A u tuđoj zemlji je težak kruh. Radio je sve i svašta, uglavnom težačio, nosao vreće, pakete u luci ili ormane i klavire u kuće gospodi. Živio je u skučenoj sobi iznad prljave krčme i čuo i vidio svašta, svu silesiju laži i pretvaranja, psovke, ljude u piću, tuči ili naručju lakih žena. I možda je on i mislio, prije grada i velikog svijeta da zna sve ali pokazalo se da i nije baš tako jer su ga tamo vodali kao slijepu djevojku i žednog su ga mnogo puta preko vode preveli, ne zato što je bio glup ili su oni bili pametniji od njega već tu svako vara sve i sebe samoga. Vječno moraš da pritajuješ osjećaje svoje, misli svoje i uvijek moraš da se pokazuješ drugim nego što uistinu jesi. A on to nije želio, mada je morao često da gazi i guši samog sebe kao da nije dosta što ga je gušio prljav i zagađen zrak.
Nekih para jest zaradio ali u gradu para nikad dosta. Čitav taj svijet je u nekoj ludoj trci za njima i spreman je da pregazi sve plemenito i lijepo što ima u ljudskoj duši zarad materijalne koristi. Možda je smiješno, ali on sam nije znao šta uistinu da čini sa tog novca što bi ga krvavo zaradio, ne želeć da troši na žene i kocku, ne imavš dovoljno da započne nešto novo, mogao je da šalje u pismima majci mada nije znao da li će dobiti i da li je prethodne dobila ili je mogao da kupi još neko odijelo, poput ovog. Promjene u krajoliku koji su tog trenutka su prolazili poslaše poruku njegovoj svijesti i on naglo prekide razmišljanje u koje bješe zapao.
Najprije je spazio udaljena treptava svijetla rijekih kuća gore u planini a onda se zavjesa od drveća i šiblja razmaknula i u podnožju otkrila malo usnulo selo. Nekih osamdesetak kuća zbilo se podno gorde Treskavice kao da su zastale da predahnu prije uspona uz strme padine obrasle crnom šumom. Pred tim prizorom, kao u jedan mah, navališe još od djetinjstva uspomene na njegovu otvorenu dušu. Prosto je osjećao, kao nikad prije, koliko je vezan svakom žilom za to mjesto, koliko su poznati jedno drugom i činilo mu se da se ništa promjenilo nije za onih deset dugih godina kako ga nije bilo. Obrazi su mu se ozarili, prsa nadimala od nekog uzbuđenja i on ne mogavš da ostane miran na svom mjestu neprestano se vrtio oko sebe i nervoznim prstima stiskao stranicu kola kao da je očekivao da će ona od toga krenuti brže. No konj sam malo zabrza po nešto strmijoj cesti jer ga je privukao očekivani odmor.
Tako uskoro bijahu već zašli u selo i upravo prolaziše pokraj niske seoske gostionice sa zidom bijelim poput sviježeg snijega i crtežom iznad ulaznih vrata koji predstavljaše nekog veselog planinara sa podignutim štapom u ruci. Svaka sitnica, svaki detalj, sve što bi sada ugledao privlačilo je pažnju i činilo se dragim i poznatim : i krovovi, i tarabe, i bunjišta, i psi što su ih dočekivali lavežom, i mačke očiju svjetlih poput velikih staklenih dugmeta kad bi šmugnule ispred konjskih kopita, prestrašene, u najbliži grm. A onda je spazio svoju kuću. «Iskočila» je iznenada iza jednog drveta i bila tako blizu da mu se učinilo da će ga dotaći. Na jednom od malih, drvenih, prizemnih prozora gorjelo je svijetlo i osvijetljavalo sobicu u kojoj se kretaše jedna prilika. Niska, zgurena starica radila je nešto oko šporeta. Mujo osjeti kako mu srce poče tuči. Zaboravivši da se i zahvali čovjeku koji ga je uz put povezao, skoči sa kolica prije no što su stala i kroz otvorene vratnice pojuri na prag doma svog.
Povratak
Bila je skoro zora, mada je vladala tmina, kada se začuo klopot točkova i topkanje kopita kroz još uvijek noćnu tišinu i na guravom putu što u selo vodi, polagano napredujući, iz mraka su izronila klimava teretna kola sa samo jednim konjem u zaprezi. Na vrhu te teretne prilike bješe kočijaš, posve zavijen u topli konjski gunj i mada mu se lice nije vidjelo činilo se da je zaspao jer jednolične pokrete njegovog tijela izazivaše tek neravnine na drumu. Za upravljanjem, osim toga, nije ni bilo neke potrebe budući da je kljuse i samo dobro poznavalo put.
Ova pojava, na zemljanoj cesti tog ranog početka dana, možda i ne bi izazivala pozornost da na zadnjem dijelu kola iza nekakvog tereta nije sjedio čovjek a on bješe sušta suprotnost pospanom vozaču. Gradski obučen i dotjeran čas se osvrtao oko sebe, čas bi mu se pogled gubio negdje u daljini. Činilo se da mu san nije ni na pameti. Mujo Suljić se nakon deset dugih godina provedenih u bijelome svijetu sada vraćao kući.
Predio koji su uz put prolazili bio je kao u snu. Po dolinama se vukla nježna izmaglica i pružale crne sijene s okolnog drveća dok šumski gustiš bio je kao jedna masa i tvorio različite tajanstvene oblike. Mujo se naslonio na drvenu stranicu od kola i iz tog položaja spazi mjesec. Svijetao, žut disk primicao se zapadu presrečući uz put rijetke raštrkane oblake. Ima tome da je prošlo skoro deset cijelih godina kako ga je ovaj isti mjesec ispratio jedne proljetne noći ovom istom ulicom samo u drugome smijeru na dalek put. Bio je mlad-lud vjerovavši da je sreća u širokome svijetu gledao slijepo u daljinu, baš kao što je ostala da gleda i stara mu mati za njim te proljetnje večeri.
A u tuđoj zemlji je težak kruh. Radio je sve i svašta, uglavnom težačio, nosao vreće, pakete u luci ili ormane i klavire u kuće gospodi. Živio je u skučenoj sobi iznad prljave krčme i čuo i vidio svašta, svu silesiju laži i pretvaranja, psovke, ljude u piću, tuči ili naručju lakih žena. I možda je on i mislio, prije grada i velikog svijeta da zna sve ali pokazalo se da i nije baš tako jer su ga tamo vodali kao slijepu djevojku i žednog su ga mnogo puta preko vode preveli, ne zato što je bio glup ili su oni bili pametniji od njega već tu svako vara sve i sebe samoga. Vječno moraš da pritajuješ osjećaje svoje, misli svoje i uvijek moraš da se pokazuješ drugim nego što uistinu jesi. A on to nije želio, mada je morao često da gazi i guši samog sebe kao da nije dosta što ga je gušio prljav i zagađen zrak.
Nekih para jest zaradio ali u gradu para nikad dosta. Čitav taj svijet je u nekoj ludoj trci za njima i spreman je da pregazi sve plemenito i lijepo što ima u ljudskoj duši zarad materijalne koristi. Možda je smiješno, ali on sam nije znao šta uistinu da čini sa tog novca što bi ga krvavo zaradio, ne želeć da troši na žene i kocku, ne imavš dovoljno da započne nešto novo, mogao je da šalje u pismima majci mada nije znao da li će dobiti i da li je prethodne dobila ili je mogao da kupi još neko odijelo, poput ovog. Promjene u krajoliku koji su tog trenutka su prolazili poslaše poruku njegovoj svijesti i on naglo prekide razmišljanje u koje bješe zapao.
Najprije je spazio udaljena treptava svijetla rijekih kuća gore u planini a onda se zavjesa od drveća i šiblja razmaknula i u podnožju otkrila malo usnulo selo. Nekih osamdesetak kuća zbilo se podno gorde Treskavice kao da su zastale da predahnu prije uspona uz strme padine obrasle crnom šumom. Pred tim prizorom, kao u jedan mah, navališe još od djetinjstva uspomene na njegovu otvorenu dušu. Prosto je osjećao, kao nikad prije, koliko je vezan svakom žilom za to mjesto, koliko su poznati jedno drugom i činilo mu se da se ništa promjenilo nije za onih deset dugih godina kako ga nije bilo. Obrazi su mu se ozarili, prsa nadimala od nekog uzbuđenja i on ne mogavš da ostane miran na svom mjestu neprestano se vrtio oko sebe i nervoznim prstima stiskao stranicu kola kao da je očekivao da će ona od toga krenuti brže. No konj sam malo zabrza po nešto strmijoj cesti jer ga je privukao očekivani odmor.
Tako uskoro bijahu već zašli u selo i upravo prolaziše pokraj niske seoske gostionice sa zidom bijelim poput sviježeg snijega i crtežom iznad ulaznih vrata koji predstavljaše nekog veselog planinara sa podignutim štapom u ruci. Svaka sitnica, svaki detalj, sve što bi sada ugledao privlačilo je pažnju i činilo se dragim i poznatim : i krovovi, i tarabe, i bunjišta, i psi što su ih dočekivali lavežom, i mačke očiju svjetlih poput velikih staklenih dugmeta kad bi šmugnule ispred konjskih kopita, prestrašene, u najbliži grm. A onda je spazio svoju kuću. «Iskočila» je iznenada iza jednog drveta i bila tako blizu da mu se učinilo da će ga dotaći. Na jednom od malih, drvenih, prizemnih prozora gorjelo je svijetlo i osvijetljavalo sobicu u kojoj se kretaše jedna prilika. Niska, zgurena starica radila je nešto oko šporeta. Mujo osjeti kako mu srce poče tuči. Zaboravivši da se i zahvali čovjeku koji ga je uz put povezao, skoči sa kolica prije no što su stala i kroz otvorene vratnice pojuri na prag doma svog.
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
#9
evo jedna od MOSTARCA koji je ostao malo zaražen Sarajevom zbog nekih starih razloga...
ukočeno vrijeme među zubima...nosio sam poput gladnog vuka u raljama...umornim hodom gušio sam grad sa osam slova. Ne igramo vješala, već ne volim ta slova dovraga. Ni grad, kome se opet vraćam...
vlakovi su mračni u tunelima, sjećam se...rasvjete u pravilu nemaju.
i svjetlo u mom srcu opet slabi...
laž da te više ne nosim pod majicom kopni kao naši snjegovi u vrisak ovog ranog proljeća.
I nove ljubavi...smiješ im se u lice tako sigurno...kao da znaš, ludice da sam sve planete svoga sistema nazvao slovima tvojeg imena i prezimena.
Zalutam ponekad u kut sobe koji još miriše na poison s tvog ramena.
Ti to dobro znaš sakrivena negdje u onih osam slova odozgo...u nekom prozoru skrivenom među tisuću zgrada.
Sigurno opet tražiš novi stan i psuješ bivšu gazdaricu radi higijene. Neki tipovi te oblijeću ali si previše navikla na to da procijediš kroz zube bilo što osim "taxi"...
Znam ti korak
I njegov odjek još čujem. Rijetko slovce na displeju. Uglavnom zalutalo greškom. Ne, znam da ne brineš jel zima hladnija nego bi trebala biti
znam da znaš da su ovdje kiše, da je jugovina i da mislim teške misli o vlakovima i nadrkanim tipovima na stanici.
"imaš li marku, treba mi za lijek"
defaultna pitanja klošara u "tvom gradu"
Ista imena. Uvijek čudna. I hladnoća koju volim kad zakoračim u prvu lokvu...
blato, snijeg....kristalna sjećanja(inspired by EKV)
griješ li još onako ruke dahom juga koji si krila u prsima?
pomisliš li katkad na đavola kojeg sam ja krio...
na ljubomoru veću od grada od osam slova...
opet počinjem da mislim na tebe više no što bih trebao...
o pticama što lete sporije u "tvom gradu"...valjda su im i krila kao i zrak od olova. Ili od kiše, zaboravljam.
I umorne riječi kad te nazovem
Ili kad se ne javljaš.
Možda samo loša godina ili iscrpljena inspiracija. Deficit pravih riječi i plima novih misli. Ne slažem ih kako treba. Umara grad sa stotinu grobalja.
I stare gojze puštaju...ništa gore od filinga vlažnih čarapa na nogama.
I svakim korakom sve više volim grad sa osam slova.
Od nakupljenih misli napravim još koji oblak iznad njega. Dodam malo naglo nakupljene tuge i eto nove kiše. Rasklapaju kišobrani ljudi uz psovke. Gledaju me kako ja hodam bez istog i smiju se mojim gojzericama sa već vidljivim rupama i flekama.
Još jedan prosjak...imaš li marku fali mi za karte? Cigle nikad jeftinije ni na jednoj stanici. Samo na onoj u gradu sa osam slova. Gradu bez proljeća. Sa dušom.
I pisma koja sam ti htio vratiti, rasula su se po šinama tramvaja.
Ljudi me i ne gledaju.
Niti se obaziru nakon tri minute. Već je neki novi čudak naišao.
Tako to biva u ovom gradu i u svim gradovima otkada te nemam.
I onih osam slova...
Ne zaboravi. Ni moje misli o vlakovima. Pričao sam ti često. Ojužilo je. Melankolija na mojim kostima. Ne obaziri se na poruku u sitan sat. Erase? Y/N Stisni Y. Ne čitaj. Da je nisam polsao umro bih. Gledaj na to sa vedrije strane...
ako je ikako moguće u tom sivom gradu.
gradu sa osam slova....
ukočeno vrijeme među zubima...nosio sam poput gladnog vuka u raljama...umornim hodom gušio sam grad sa osam slova. Ne igramo vješala, već ne volim ta slova dovraga. Ni grad, kome se opet vraćam...
vlakovi su mračni u tunelima, sjećam se...rasvjete u pravilu nemaju.
i svjetlo u mom srcu opet slabi...
laž da te više ne nosim pod majicom kopni kao naši snjegovi u vrisak ovog ranog proljeća.
I nove ljubavi...smiješ im se u lice tako sigurno...kao da znaš, ludice da sam sve planete svoga sistema nazvao slovima tvojeg imena i prezimena.
Zalutam ponekad u kut sobe koji još miriše na poison s tvog ramena.
Ti to dobro znaš sakrivena negdje u onih osam slova odozgo...u nekom prozoru skrivenom među tisuću zgrada.
Sigurno opet tražiš novi stan i psuješ bivšu gazdaricu radi higijene. Neki tipovi te oblijeću ali si previše navikla na to da procijediš kroz zube bilo što osim "taxi"...
Znam ti korak
I njegov odjek još čujem. Rijetko slovce na displeju. Uglavnom zalutalo greškom. Ne, znam da ne brineš jel zima hladnija nego bi trebala biti
znam da znaš da su ovdje kiše, da je jugovina i da mislim teške misli o vlakovima i nadrkanim tipovima na stanici.
"imaš li marku, treba mi za lijek"
defaultna pitanja klošara u "tvom gradu"
Ista imena. Uvijek čudna. I hladnoća koju volim kad zakoračim u prvu lokvu...
blato, snijeg....kristalna sjećanja(inspired by EKV)
griješ li još onako ruke dahom juga koji si krila u prsima?
pomisliš li katkad na đavola kojeg sam ja krio...
na ljubomoru veću od grada od osam slova...
opet počinjem da mislim na tebe više no što bih trebao...
o pticama što lete sporije u "tvom gradu"...valjda su im i krila kao i zrak od olova. Ili od kiše, zaboravljam.
I umorne riječi kad te nazovem
Ili kad se ne javljaš.
Možda samo loša godina ili iscrpljena inspiracija. Deficit pravih riječi i plima novih misli. Ne slažem ih kako treba. Umara grad sa stotinu grobalja.
I stare gojze puštaju...ništa gore od filinga vlažnih čarapa na nogama.
I svakim korakom sve više volim grad sa osam slova.
Od nakupljenih misli napravim još koji oblak iznad njega. Dodam malo naglo nakupljene tuge i eto nove kiše. Rasklapaju kišobrani ljudi uz psovke. Gledaju me kako ja hodam bez istog i smiju se mojim gojzericama sa već vidljivim rupama i flekama.
Još jedan prosjak...imaš li marku fali mi za karte? Cigle nikad jeftinije ni na jednoj stanici. Samo na onoj u gradu sa osam slova. Gradu bez proljeća. Sa dušom.
I pisma koja sam ti htio vratiti, rasula su se po šinama tramvaja.
Ljudi me i ne gledaju.
Niti se obaziru nakon tri minute. Već je neki novi čudak naišao.
Tako to biva u ovom gradu i u svim gradovima otkada te nemam.
I onih osam slova...
Ne zaboravi. Ni moje misli o vlakovima. Pričao sam ti često. Ojužilo je. Melankolija na mojim kostima. Ne obaziri se na poruku u sitan sat. Erase? Y/N Stisni Y. Ne čitaj. Da je nisam polsao umro bih. Gledaj na to sa vedrije strane...
ako je ikako moguće u tom sivom gradu.
gradu sa osam slova....
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#10
evo od mene jos jedan esej također proslogodisnji rad sa faksa
Esej o lijepom
O lijepom je teško suditi i o tome šta je to zapravo lijepo. Da li je to sve ono što nama se sviđa, sunce na izlasku (zalasku), šarena staza put neba nakon kiše, lijep je i sumrak koji od svake žene čini zagonetnu lutku ...
Možda bi bilo malo škrto ili isuviše naučno ako kažem da je čovjek oduvijek imao potrebu za lijepim jer je riječ potreba slaba da opiše to nešto drevno, iskonsko što ga je pratilo od prvih koraka. Prizori na arheološkim iskopinama, slike i šare na polupanim krčazima, drevnom oružju i orudžu – nije li naš predak oduvijek pokušavao da oslobodi to unutrašnje što mu je, po božijem zakonu bilo dano. I ono je nalazilo izlaz u umjetnosti, u književnosti, poeziji, slikarstvu, ... Teško ću, kada stanem ispred djela nekog umjetnika, Davidovog kipa što ga isklesa Leonardo, slike što naslika Mikelanđelo ili kad u ruke uzmem knjigu nekog slavnog ili manje slavnog pisca, a da ne osjetim to nešto lijepo. Nije to samo djelo po sebi, komad platna sa lijepo složenim bojama ili nevjerovatno izvajana skluptura što predstavlja čovjeka, nego i dio duše umjetnika što je ostao zauvijek ugrađen u nju.
Čovjek je oduvijek posmatrao prirodu i divio se njenoj uzvišenosti i ljepoti. Mogao ju je da shvati i razumije i bez potrebe da je razjasni. Koliko bi me samo ljudi smatralo «bezosjećajnim» kada bih noćno nebo orošeno zvijezdama objasnio kao jako udaljene, ogromne kovitlace otrovne i usijane pare i plina. Armije umjetnika stajale su pred prirodom i njenom ljepotom i ona se lomila kroz njihovu dušu i njihovu sposobnost, talenat kao zraka kroz prizmu stvarajući nešto novo. Ljepota se tu pretvarala u ljepotu: Ali nije lijepo izviralo samo iz lijepog ili uvijek iz ljubavi. Znalo se ono poroditi i iz patnje, tuge i boli.
Pokušajte samo pobrojati djela o ljudskome stradanju ili pokušajte osjetiti užas o kome kazuju ili je na njima prikazan. A ipak nećete moći reći da neka, recimo, slika koja prikazuje rasporena i obezglavljena, ljudska tijela naslagana poput drva ispod nogu živih u vrtlogu borbe ne nosi umjetničku vrijednost i ljepotu. Ili neki odlomak o nepreboljenoj tuzi majke za izgubljenim sinovima svojim. Nemogućno bi bilo sada ponabrajati sve ili većinu ljudskih boli koje su prikazane u umjetnosti – knjigama, filmovima, slikama, fotografiji, ...
A koliko je samo lijepog isteklo iz zaljubljenog srca koje nesretno voli? Najljepši plodovi poezije govore upravo o tome. Hiljadu i jedan pjesnik sjedio je kasno u noć nad otvorenim izazovom papira i pri drhtavom plamenu svijeće (električne sijalice), nježnim perom u sigurnoj ruci, kuckao stihove o očima one koju voli.
Bivamo ponekad nemilosrdno uhvaćeni u niti ljudske ljepote kao muha u mrežu pauka. Ne mareći, svjesno ili ne, za unutrašnje ljudske osobine težimo ka toj zaraznoj površini ljudskog bića, iako bez svoje unutrašnjosti ona je u stvari nešto životinjsko. A kada otme srca naša ona je kadra učiniti bilo što. Sposobna je vladati našim mislima, osjećajima, postupcima, odnijeti nas u najljepše snove, popeti visoko na nebo i svrstati među najudaljenije zvijezde, ali sposobna je i još drugo, baciti nas duboko na najdublje dno.Koliko zaista živi takva ljepota? Koliko je potrebno da oslobodi naša srca nakon što ih okrutno preuzme u svoje vlasti? Možda, dok nam pogled ne privuče neka druga, veća ljepota. Mi, međutim, često činimo glupe greške puštajući da nas preotme neka nova hladna zvijer, ostavljajući ono najljepše što ljubismo, sa slutnjom u duši. Istina, takva ljepota je zaista poput najljepšeg cvijeta, brzo procvjeta ali i brzo uvene i što nam na kraju ostane ako nije udružena sa nečim vrijednim što u čovjeku ima, nečim poput unutrašnje ljepote.
Esej o lijepom
O lijepom je teško suditi i o tome šta je to zapravo lijepo. Da li je to sve ono što nama se sviđa, sunce na izlasku (zalasku), šarena staza put neba nakon kiše, lijep je i sumrak koji od svake žene čini zagonetnu lutku ...
Možda bi bilo malo škrto ili isuviše naučno ako kažem da je čovjek oduvijek imao potrebu za lijepim jer je riječ potreba slaba da opiše to nešto drevno, iskonsko što ga je pratilo od prvih koraka. Prizori na arheološkim iskopinama, slike i šare na polupanim krčazima, drevnom oružju i orudžu – nije li naš predak oduvijek pokušavao da oslobodi to unutrašnje što mu je, po božijem zakonu bilo dano. I ono je nalazilo izlaz u umjetnosti, u književnosti, poeziji, slikarstvu, ... Teško ću, kada stanem ispred djela nekog umjetnika, Davidovog kipa što ga isklesa Leonardo, slike što naslika Mikelanđelo ili kad u ruke uzmem knjigu nekog slavnog ili manje slavnog pisca, a da ne osjetim to nešto lijepo. Nije to samo djelo po sebi, komad platna sa lijepo složenim bojama ili nevjerovatno izvajana skluptura što predstavlja čovjeka, nego i dio duše umjetnika što je ostao zauvijek ugrađen u nju.
Čovjek je oduvijek posmatrao prirodu i divio se njenoj uzvišenosti i ljepoti. Mogao ju je da shvati i razumije i bez potrebe da je razjasni. Koliko bi me samo ljudi smatralo «bezosjećajnim» kada bih noćno nebo orošeno zvijezdama objasnio kao jako udaljene, ogromne kovitlace otrovne i usijane pare i plina. Armije umjetnika stajale su pred prirodom i njenom ljepotom i ona se lomila kroz njihovu dušu i njihovu sposobnost, talenat kao zraka kroz prizmu stvarajući nešto novo. Ljepota se tu pretvarala u ljepotu: Ali nije lijepo izviralo samo iz lijepog ili uvijek iz ljubavi. Znalo se ono poroditi i iz patnje, tuge i boli.
Pokušajte samo pobrojati djela o ljudskome stradanju ili pokušajte osjetiti užas o kome kazuju ili je na njima prikazan. A ipak nećete moći reći da neka, recimo, slika koja prikazuje rasporena i obezglavljena, ljudska tijela naslagana poput drva ispod nogu živih u vrtlogu borbe ne nosi umjetničku vrijednost i ljepotu. Ili neki odlomak o nepreboljenoj tuzi majke za izgubljenim sinovima svojim. Nemogućno bi bilo sada ponabrajati sve ili većinu ljudskih boli koje su prikazane u umjetnosti – knjigama, filmovima, slikama, fotografiji, ...
A koliko je samo lijepog isteklo iz zaljubljenog srca koje nesretno voli? Najljepši plodovi poezije govore upravo o tome. Hiljadu i jedan pjesnik sjedio je kasno u noć nad otvorenim izazovom papira i pri drhtavom plamenu svijeće (električne sijalice), nježnim perom u sigurnoj ruci, kuckao stihove o očima one koju voli.
Bivamo ponekad nemilosrdno uhvaćeni u niti ljudske ljepote kao muha u mrežu pauka. Ne mareći, svjesno ili ne, za unutrašnje ljudske osobine težimo ka toj zaraznoj površini ljudskog bića, iako bez svoje unutrašnjosti ona je u stvari nešto životinjsko. A kada otme srca naša ona je kadra učiniti bilo što. Sposobna je vladati našim mislima, osjećajima, postupcima, odnijeti nas u najljepše snove, popeti visoko na nebo i svrstati među najudaljenije zvijezde, ali sposobna je i još drugo, baciti nas duboko na najdublje dno.Koliko zaista živi takva ljepota? Koliko je potrebno da oslobodi naša srca nakon što ih okrutno preuzme u svoje vlasti? Možda, dok nam pogled ne privuče neka druga, veća ljepota. Mi, međutim, često činimo glupe greške puštajući da nas preotme neka nova hladna zvijer, ostavljajući ono najljepše što ljubismo, sa slutnjom u duši. Istina, takva ljepota je zaista poput najljepšeg cvijeta, brzo procvjeta ali i brzo uvene i što nam na kraju ostane ako nije udružena sa nečim vrijednim što u čovjeku ima, nečim poput unutrašnje ljepote.
-
pepotica
- Posts: 11
- Joined: 21/12/2003 00:00
- Contact:
#12
SLUTNJE
Okrećem se oko sebe u dobokom ponoru bola
Tragajući za neprimjetnim drhtajem trunke smisla
Znajući da nada ne zna za umiranje i grijeh
Čekajući da ishlapi neizvjesnost iz mene sto kola
A svaku i posljednju kapljicu krvi stega mi stisla
I kao da sa svake svoje strane čujem njen smijeh
U treptajima očiju mojih srce straha kuca
Čineći mi tamu bližom od onog što njima vidim
Oduzimajući polet za posljednji izgubljeni pokret
Lomeći zaludnu potragu srca koje puca
Dok se potpuno ne preobrazi u sablasni dim
I treptaji zanijeme tupo posmatrajući svijet
Još jedan posljednji gutljaj očaja progutan je
Prelazeći tužnim koracima od čaše do čaše
Stvarajući ovaj tegobni trag neprimjetno i tiho
Ostavljajući svuda za sobom strah koji se krije
Da u meni sve kapljice krvi redom sad se plaše
I sporo se kreću obuzete ovim teškim stihom
eto, jedna pjesma-..
Jos nesto, posto nisam cula ni jedan komentar ni na sta sto sam napisala, voljela bih..ne znam
da neko nesto kaze 
thx
Okrećem se oko sebe u dobokom ponoru bola
Tragajući za neprimjetnim drhtajem trunke smisla
Znajući da nada ne zna za umiranje i grijeh
Čekajući da ishlapi neizvjesnost iz mene sto kola
A svaku i posljednju kapljicu krvi stega mi stisla
I kao da sa svake svoje strane čujem njen smijeh
U treptajima očiju mojih srce straha kuca
Čineći mi tamu bližom od onog što njima vidim
Oduzimajući polet za posljednji izgubljeni pokret
Lomeći zaludnu potragu srca koje puca
Dok se potpuno ne preobrazi u sablasni dim
I treptaji zanijeme tupo posmatrajući svijet
Još jedan posljednji gutljaj očaja progutan je
Prelazeći tužnim koracima od čaše do čaše
Stvarajući ovaj tegobni trag neprimjetno i tiho
Ostavljajući svuda za sobom strah koji se krije
Da u meni sve kapljice krvi redom sad se plaše
I sporo se kreću obuzete ovim teškim stihom
eto, jedna pjesma-..
Jos nesto, posto nisam cula ni jedan komentar ni na sta sto sam napisala, voljela bih..ne znam
da neko nesto kaze thx
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
#16
eh sorry, bijah odsutan
da, mogao si čitati na http://www.bljesak.info, najčitanijem mostarskom sajtu u na tamošnjem forumu...
postirat ću još tekstova, kako svojih tako i drugih mladih pisaca jer zaista ima sjajnih radova...
da, mogao si čitati na http://www.bljesak.info, najčitanijem mostarskom sajtu u na tamošnjem forumu...
postirat ću još tekstova, kako svojih tako i drugih mladih pisaca jer zaista ima sjajnih radova...
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
#20
PISMO
Silom prilika imam svije zadnje pismo, mislim ono koje sam napisao nekome...rukom, na dvolisnici...
Jutros sam saznao na radiju…samoća je pobjegla iz kaveza i skrila se negdje u gradu. Bojim se da je već pronašla dom u meni. Kako brojim ove glupe dane da mi se vratiš. Samoća, nezvana a ipak dobrodošla svila je gnijezdo kraj ovih mojih strahova što nemirno leže na srcu…
Nedostaješ mi najdraža, svim onim tvojim mirisima i svim tvojim ljetima koje mi uvijek donosiš pod pazuhom. Kao da odumirem kad nisi tu i plašim se svake svoje riječi, svake misli a da u njoj nisi ti najdraža moja. Kao da nestajem…ali ne bojim se propadanja, nego nepostojanja. Zaborava. Jer zaborav je najkrvoločnija zvijer koju možeš danas pustiti na mene. Jeka besmislenih riječi u nama, koraci oštri, tako da otupljuju sve drugo, ali ni jedna nada, ma kako suluda bila nije skupo plaćena ako se plati jednim tvojim dodirom. U ovaj najdraži datum. U 365 dana otkad te znam i volim. Otkad je svako drugo ime za mene nejasna opsjena, igra riječi. Ti ćeš zbog mene nekad nekom moći reći kako je to biti voljenom. Moći ćeš pričati o tome satima, do te mjere da ćeš dosaditi svima oko sebe, da će ti čak pozavidjeti.
Otkad te volim, godina mi je i premalo…
U trenu se rode i sumnja i bol, potopim ih u jednoj čaši iz mora ljubavi koje mi daješ…i ove krvi što ključa kad te nema kao danas. Tisuću pitanja pomiješam u jedno. I kad mrakovi dođu i kad me ne puštaju, znam da ćeš doći s morem svjetla i da ću biti poput sunca. Kad mi dođeš. Ti zbog koje opet pišem pismo, a mislio sam da više nikada nikom pismo napisati neću.
Ovako, kao najvještija kurva, sam sebi prodajem misli o svojoj vlastitoj misli. Kuda me to vodi trag ovih riječi koje ćeš čitati tek za nekoliko dana, kud će otići ovo pismo i sva moja druga neposlana pisma. Oči bi ti ove rekle sve. Da si tu, sve bi ti rekle umorne zjenice. Da malo spavam i da puno mislim na tebe. I sve druge glupe rečenice koje nikad ne bih skupio u neki sličan tekst da ti napišem koliko mi trebaš. Ni kad bih s Mjesecom pod miškom zakucao na tvoja vrata, bilo bi premalo, tek djelić onog svemira koji imam za tebe. Znam da sad misliš da sam lud, možda ti ne bih ni pisao ovo pismo, da ti meni svako malo ne napišeš neke slične riječi. I da misliš da sam blesav, da te samo kupujem riječima koje sam godinama čuvao za neku, tebi ni sličnu. Ma ti i ne znaš kako se moje misli, dok ne postanu riječi pojednostave dok dođu do ovog papira. Nijedna od njih nije potpuna ni dovoljna. Da u njih ne stane i jedan minut ovih naših tristo šezdeset i pet dana. Sve bi se svelo samo na jedno «volim te» i možda ti ne bih više nikad ništa trebao reći, možda bi znala da su svi vulkani ljubavi koji hripaju u meni stali u te dvije mele, glupave a ipak tako dvije divne riječi.
Samo kad me pogledaš, znam da je ljubav sve ono zbog čega živimo i rađamo se. Da je bez nje sve noć, da nam ostaju samo neke tlapnje po mrakovima i zabludama. Jer sinoć, sinoć…znam da je pred tvojim očima, dok si spavala, vojska snova od mraka i pokoje zvijezde nevješto napravila moje lice i poslala ti ga u snove. Da me ne zaboraviš, dok mi te ne vrate….da zaboravim sve druge koje sam ljubio po prohladnim haustorima i što sam mislio da ih volim, da su baš one te s kojima ću ostati.
Da samo znaš kako mrzim ove noći, sve su iste i besmislene. Mostarske teške noći, da ti pričam kako su teški njihovi koraci, kao maljevi, kao neko loše proročanstvo što se sprema da se ispuni. Ponekad ih se i bojim, čak i kad si tu, pa me tjera sve da se skrivam sam u svojoj utrobi, strepeći da se neki Murphyjev zakon ne ispuni baš na meni. I dižem bedeme od smijeha i lijepih riječi kojih se u letu dosjećam, ili onih koje sam izgovorio baš taj tren za tebe…
Oblačim ih u blještave kostime, začas sebi napravim Novu godinu. A kad napokon, ti bedemi od sna popuste, uđe mrak u mene svojim nezgrapnim koracima i rastjera sve vesele klaune s crvenim nosovima i sve rasturi…od one puste čežnje i istog pitanja gdje si mi sada ti?
Tada te trebam. Samo na trenutak da me dodirneš i rastjeraš strah i neodlučnost. I po pravilu te baš tada nema, taj mrak me ogrne strahom i ne pušta. Onda vidim kako odmičeš, kliziš i curiš mi niz prste…a onda znam da negdje pomisliš na mene i sve to prekineš. Jednom mišlju u svim tišinama koje su tu kad te nema.
I ti, kao da znaš da ti baš sada pišem neko dosadno ljubavno pismo ne zoveš me. Puštaš da se sam snađem u slapovima misli i riječi koje ti slažem, puštaš čak i malo bola da me razdere, da zovnem koji put i upomoć…mada znaš da ovo nisu baš riječi koje čitaš svaki dan, kao dosadnu lektiru iz drugog srednje. Vidiš da je svaki napisani redak po jedan vijek samoće nakupljene u mojim očima dok sam čekao da me nađe netko sličan tebi. Vidjet ćeš na ovom papiru, kad ga dobiješ, da ima još paučine po kutovima, paučine koju sam nedavno odbacio sa srca i rekao ti da si dobrodošla u hladne mu odaje. I ako ti više nikad, sve ovo što ti ovdje priznajem, sutra budem prešućivao, ja znam da ćeš čuvati ovo i da kad god ti budem lagao da si obična vaditi ovaj komad papira i stavljati mi ga pred oči…
Ne brini, znat ću ti ponoviti sve ono što osjećam. Možda neće biti ovako glupo i nabacano. Bez reda. I oprostit ću ti, čim dođeš, svaki sat koji nisi bila tu. Jer znam da tvoje usne rađaju osmijeh na mojim, znam da je tvoj glas ujutro kao neka mala pobjeda.
I još da ti kažem samo…
Na ulici s okrećem samo za curama sličnim tebi. Ha ha, ne misli da ih poželim, nego mi se učini da si ti pa se sam sebi smijem činjenici da sam se sav pretvorio u želju. A ti nisi tu tek nekoliko dana. Imaj snage pa mi oprosti te «nevjere», ali već svaki dio moga tijela počinje da drhti samo kad pomislim kuda ćeš sve doteći po meni kada se vratiš. I onda, takva kakva si baš sada u ovome trenutku, samo me zagrli i odšuti čitav vijek, ovih mojih nada…jer čini mi se od ovih nekoliko dana, da upravo je toliko prošlo, da su uistinu vjekovi Više ti se ni onog čudnog akcenta ne sjećam, ni boje očiju, ni laka za nokte…do vraga….da skratim, da ne počnem da se ozbiljno glupiram…negdje sam čuo, kad ti se netko stvarno dopada, kad nekog stvarno voliš da mu zaboraviš crte lice kada nije tu. Vjerojatno bez veze ali eto, da napišem nešto i ovdje. Tražila si što duže pismo, a ja i da sam malo pametniji ne mogu držati ovakav ritam ovoliko dugo pišući ti lijepe i «pametne stvari». A pameti sam čini se i rekao zbogom…još i prije.
I prije nego sažmem sve ovo u jednu malu glupu rečenicu…da ti kažem, da svih ovih 365 dana nešto. Da su proletjeli kao vjetrom nošeni. I to ovom našom burom koju tako transparentno ne voliš. Da nikad nisam u sebi šutio toliko ljubavi i toliko blesavih načina kako da ti kažem onu rečenicu, s kojom mi je bilo lakše sve ovo reći, nego trošiti papir i pisati svakojake gluposti…Prije nego što ti zaželim još 987365 dana kraj sebe, ovako lijepih, te da izbacimo sve ome duge kada nismo skupa, znat ćeš i sama, pa će ti biti smiješno zašto si tražila da ti napišem dugo pismo, kao Čola u onoj svojoj pjesmi. Znat ćeš, da sam sve ove redove mogao sabiti u ono, ono čega smo se prije tako bojali. Znaš i sama, vrlo dobro da…………….
Volim te!
Silom prilika imam svije zadnje pismo, mislim ono koje sam napisao nekome...rukom, na dvolisnici...
Jutros sam saznao na radiju…samoća je pobjegla iz kaveza i skrila se negdje u gradu. Bojim se da je već pronašla dom u meni. Kako brojim ove glupe dane da mi se vratiš. Samoća, nezvana a ipak dobrodošla svila je gnijezdo kraj ovih mojih strahova što nemirno leže na srcu…
Nedostaješ mi najdraža, svim onim tvojim mirisima i svim tvojim ljetima koje mi uvijek donosiš pod pazuhom. Kao da odumirem kad nisi tu i plašim se svake svoje riječi, svake misli a da u njoj nisi ti najdraža moja. Kao da nestajem…ali ne bojim se propadanja, nego nepostojanja. Zaborava. Jer zaborav je najkrvoločnija zvijer koju možeš danas pustiti na mene. Jeka besmislenih riječi u nama, koraci oštri, tako da otupljuju sve drugo, ali ni jedna nada, ma kako suluda bila nije skupo plaćena ako se plati jednim tvojim dodirom. U ovaj najdraži datum. U 365 dana otkad te znam i volim. Otkad je svako drugo ime za mene nejasna opsjena, igra riječi. Ti ćeš zbog mene nekad nekom moći reći kako je to biti voljenom. Moći ćeš pričati o tome satima, do te mjere da ćeš dosaditi svima oko sebe, da će ti čak pozavidjeti.
Otkad te volim, godina mi je i premalo…
U trenu se rode i sumnja i bol, potopim ih u jednoj čaši iz mora ljubavi koje mi daješ…i ove krvi što ključa kad te nema kao danas. Tisuću pitanja pomiješam u jedno. I kad mrakovi dođu i kad me ne puštaju, znam da ćeš doći s morem svjetla i da ću biti poput sunca. Kad mi dođeš. Ti zbog koje opet pišem pismo, a mislio sam da više nikada nikom pismo napisati neću.
Ovako, kao najvještija kurva, sam sebi prodajem misli o svojoj vlastitoj misli. Kuda me to vodi trag ovih riječi koje ćeš čitati tek za nekoliko dana, kud će otići ovo pismo i sva moja druga neposlana pisma. Oči bi ti ove rekle sve. Da si tu, sve bi ti rekle umorne zjenice. Da malo spavam i da puno mislim na tebe. I sve druge glupe rečenice koje nikad ne bih skupio u neki sličan tekst da ti napišem koliko mi trebaš. Ni kad bih s Mjesecom pod miškom zakucao na tvoja vrata, bilo bi premalo, tek djelić onog svemira koji imam za tebe. Znam da sad misliš da sam lud, možda ti ne bih ni pisao ovo pismo, da ti meni svako malo ne napišeš neke slične riječi. I da misliš da sam blesav, da te samo kupujem riječima koje sam godinama čuvao za neku, tebi ni sličnu. Ma ti i ne znaš kako se moje misli, dok ne postanu riječi pojednostave dok dođu do ovog papira. Nijedna od njih nije potpuna ni dovoljna. Da u njih ne stane i jedan minut ovih naših tristo šezdeset i pet dana. Sve bi se svelo samo na jedno «volim te» i možda ti ne bih više nikad ništa trebao reći, možda bi znala da su svi vulkani ljubavi koji hripaju u meni stali u te dvije mele, glupave a ipak tako dvije divne riječi.
Samo kad me pogledaš, znam da je ljubav sve ono zbog čega živimo i rađamo se. Da je bez nje sve noć, da nam ostaju samo neke tlapnje po mrakovima i zabludama. Jer sinoć, sinoć…znam da je pred tvojim očima, dok si spavala, vojska snova od mraka i pokoje zvijezde nevješto napravila moje lice i poslala ti ga u snove. Da me ne zaboraviš, dok mi te ne vrate….da zaboravim sve druge koje sam ljubio po prohladnim haustorima i što sam mislio da ih volim, da su baš one te s kojima ću ostati.
Da samo znaš kako mrzim ove noći, sve su iste i besmislene. Mostarske teške noći, da ti pričam kako su teški njihovi koraci, kao maljevi, kao neko loše proročanstvo što se sprema da se ispuni. Ponekad ih se i bojim, čak i kad si tu, pa me tjera sve da se skrivam sam u svojoj utrobi, strepeći da se neki Murphyjev zakon ne ispuni baš na meni. I dižem bedeme od smijeha i lijepih riječi kojih se u letu dosjećam, ili onih koje sam izgovorio baš taj tren za tebe…
Oblačim ih u blještave kostime, začas sebi napravim Novu godinu. A kad napokon, ti bedemi od sna popuste, uđe mrak u mene svojim nezgrapnim koracima i rastjera sve vesele klaune s crvenim nosovima i sve rasturi…od one puste čežnje i istog pitanja gdje si mi sada ti?
Tada te trebam. Samo na trenutak da me dodirneš i rastjeraš strah i neodlučnost. I po pravilu te baš tada nema, taj mrak me ogrne strahom i ne pušta. Onda vidim kako odmičeš, kliziš i curiš mi niz prste…a onda znam da negdje pomisliš na mene i sve to prekineš. Jednom mišlju u svim tišinama koje su tu kad te nema.
I ti, kao da znaš da ti baš sada pišem neko dosadno ljubavno pismo ne zoveš me. Puštaš da se sam snađem u slapovima misli i riječi koje ti slažem, puštaš čak i malo bola da me razdere, da zovnem koji put i upomoć…mada znaš da ovo nisu baš riječi koje čitaš svaki dan, kao dosadnu lektiru iz drugog srednje. Vidiš da je svaki napisani redak po jedan vijek samoće nakupljene u mojim očima dok sam čekao da me nađe netko sličan tebi. Vidjet ćeš na ovom papiru, kad ga dobiješ, da ima još paučine po kutovima, paučine koju sam nedavno odbacio sa srca i rekao ti da si dobrodošla u hladne mu odaje. I ako ti više nikad, sve ovo što ti ovdje priznajem, sutra budem prešućivao, ja znam da ćeš čuvati ovo i da kad god ti budem lagao da si obična vaditi ovaj komad papira i stavljati mi ga pred oči…
Ne brini, znat ću ti ponoviti sve ono što osjećam. Možda neće biti ovako glupo i nabacano. Bez reda. I oprostit ću ti, čim dođeš, svaki sat koji nisi bila tu. Jer znam da tvoje usne rađaju osmijeh na mojim, znam da je tvoj glas ujutro kao neka mala pobjeda.
I još da ti kažem samo…
Na ulici s okrećem samo za curama sličnim tebi. Ha ha, ne misli da ih poželim, nego mi se učini da si ti pa se sam sebi smijem činjenici da sam se sav pretvorio u želju. A ti nisi tu tek nekoliko dana. Imaj snage pa mi oprosti te «nevjere», ali već svaki dio moga tijela počinje da drhti samo kad pomislim kuda ćeš sve doteći po meni kada se vratiš. I onda, takva kakva si baš sada u ovome trenutku, samo me zagrli i odšuti čitav vijek, ovih mojih nada…jer čini mi se od ovih nekoliko dana, da upravo je toliko prošlo, da su uistinu vjekovi Više ti se ni onog čudnog akcenta ne sjećam, ni boje očiju, ni laka za nokte…do vraga….da skratim, da ne počnem da se ozbiljno glupiram…negdje sam čuo, kad ti se netko stvarno dopada, kad nekog stvarno voliš da mu zaboraviš crte lice kada nije tu. Vjerojatno bez veze ali eto, da napišem nešto i ovdje. Tražila si što duže pismo, a ja i da sam malo pametniji ne mogu držati ovakav ritam ovoliko dugo pišući ti lijepe i «pametne stvari». A pameti sam čini se i rekao zbogom…još i prije.
I prije nego sažmem sve ovo u jednu malu glupu rečenicu…da ti kažem, da svih ovih 365 dana nešto. Da su proletjeli kao vjetrom nošeni. I to ovom našom burom koju tako transparentno ne voliš. Da nikad nisam u sebi šutio toliko ljubavi i toliko blesavih načina kako da ti kažem onu rečenicu, s kojom mi je bilo lakše sve ovo reći, nego trošiti papir i pisati svakojake gluposti…Prije nego što ti zaželim još 987365 dana kraj sebe, ovako lijepih, te da izbacimo sve ome duge kada nismo skupa, znat ćeš i sama, pa će ti biti smiješno zašto si tražila da ti napišem dugo pismo, kao Čola u onoj svojoj pjesmi. Znat ćeš, da sam sve ove redove mogao sabiti u ono, ono čega smo se prije tako bojali. Znaš i sama, vrlo dobro da…………….
Volim te!
-
The_Fluid
- Posts: 5591
- Joined: 02/08/2002 00:00
- Location: Earth
#22
Koliko ja znam nije, a ja moderiram ovu grupu, znachi tvoju temu nisam dirao, samo uzhivao chitajutji je, jer je osvjezhenje i bashtini lijepu rijech a ne prepucavanja i shirenje netrpeljivosti prema svemu shto je drugachije.
Ovo je dobra tema.
Ovo je dobra tema.
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
#23
E da, stvarno super jer čini mi se da je ovo jedna od rijetkih tema gdje se ljudi nemaju oko čega kačit, prepucavat...
baš mi je bezze, ali forumi, eto između ostalog postoje i za to.
a baš hoću da vidim pišu li raja ovdje štogod...
čini se da jesu, samo dok još 'očepe' malo...
baš mi je bezze, ali forumi, eto između ostalog postoje i za to.
a baš hoću da vidim pišu li raja ovdje štogod...
čini se da jesu, samo dok još 'očepe' malo...
-
Vasa Kisa
- Posts: 203
- Joined: 25/03/2004 13:05
- Location: Mostar
#24
malo s poetryjem...
Kao kad me poljubiš i kad usnim kišu...
zazivam martove da sačekaju još malo,
nije vrijeme da odeš od mene, tamo je beskrajna
tama, svjetla su rijetka...
Tragovi godina na starim cipelama,
trideseta za vratom i loša votka opet kliza niz grlo,
Mostar je kurvin grad, nadlijeću ga rijetke ptice koje
nitko i ne gleda...istina ili laž, svejedno je...
ne prolaze ispod duge da se pretvaraju u ono drugo...
uvijek su iste dovraga...
memljiva melankolija na kapcima, spava mi se
a tek je dvadeset do osam,
pločnici s rijetkim lokvama me više ne zovu, pročitana
pisma izmiješala su slova, tvoj rukopis večeras mi
je neznan, čak i jezik teško raspoznajem,
ti si strankinja, a još jučer živjela si vrata do mene,
na vratima još tvoje prezime, na očima još
pokoja slika i ostale gluposti koje već trebam reći uz ovo...
sori što ti nisam vjerovao da će sva jutra biti
istih boja kao i dok si bila tu...
istina, samo malo kraće spavam i stičem loše navike,
zločinci pod maskom zakona rade uvijek iste pizdarije,
državni udari u Gruziji, telepatija u trenu kad nađem
nepročitanu poruku na mobitelu,
ti si, kažeš da misliš,
kažeš da je dobro, da odavno bolje nije bilo...
nemam na računu. teška su vremena i tjeram misli
da poput firme utonu u stečaj, mislim da opet lažeš nekom
da su pronašli živu pticu dodo...
Tako ordinarne riječi, okvir za mržnju ili onu suprotnu bol
što se lako razmuti u krvi, s dodatkom mozga i kažeš
zbogom pameti...
bilo je dobro, paravan zablude i mnogo seksa u sobici
u predgrađu, taman da se zavaram i zaboravim
kako je ovo ipak neko tuđe vrijeme, jer kažeš, pišem
sve lošije stihove i primanja su manja, razmazujem se
po asfaltu i s kišom otičem u odveć začepljene šahtove...
Ipak je zima mila, a ti prerano pričaš o proljeću i drugim nadolazećim
stvarima...
ja mislim opet na seks i kako bi sad dobro došao jedan
zagrljaj...
i ne pričaj molim te više
kako je dobro, kako nikad bolje nije bilo....
Kao kad me poljubiš i kad usnim kišu...
zazivam martove da sačekaju još malo,
nije vrijeme da odeš od mene, tamo je beskrajna
tama, svjetla su rijetka...
Tragovi godina na starim cipelama,
trideseta za vratom i loša votka opet kliza niz grlo,
Mostar je kurvin grad, nadlijeću ga rijetke ptice koje
nitko i ne gleda...istina ili laž, svejedno je...
ne prolaze ispod duge da se pretvaraju u ono drugo...
uvijek su iste dovraga...
memljiva melankolija na kapcima, spava mi se
a tek je dvadeset do osam,
pločnici s rijetkim lokvama me više ne zovu, pročitana
pisma izmiješala su slova, tvoj rukopis večeras mi
je neznan, čak i jezik teško raspoznajem,
ti si strankinja, a još jučer živjela si vrata do mene,
na vratima još tvoje prezime, na očima još
pokoja slika i ostale gluposti koje već trebam reći uz ovo...
sori što ti nisam vjerovao da će sva jutra biti
istih boja kao i dok si bila tu...
istina, samo malo kraće spavam i stičem loše navike,
zločinci pod maskom zakona rade uvijek iste pizdarije,
državni udari u Gruziji, telepatija u trenu kad nađem
nepročitanu poruku na mobitelu,
ti si, kažeš da misliš,
kažeš da je dobro, da odavno bolje nije bilo...
nemam na računu. teška su vremena i tjeram misli
da poput firme utonu u stečaj, mislim da opet lažeš nekom
da su pronašli živu pticu dodo...
Tako ordinarne riječi, okvir za mržnju ili onu suprotnu bol
što se lako razmuti u krvi, s dodatkom mozga i kažeš
zbogom pameti...
bilo je dobro, paravan zablude i mnogo seksa u sobici
u predgrađu, taman da se zavaram i zaboravim
kako je ovo ipak neko tuđe vrijeme, jer kažeš, pišem
sve lošije stihove i primanja su manja, razmazujem se
po asfaltu i s kišom otičem u odveć začepljene šahtove...
Ipak je zima mila, a ti prerano pričaš o proljeću i drugim nadolazećim
stvarima...
ja mislim opet na seks i kako bi sad dobro došao jedan
zagrljaj...
i ne pričaj molim te više
kako je dobro, kako nikad bolje nije bilo....
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#25
E ja bi da izlozim jos jedan moj rad i da ne bi stalno ponavljao istu stvar svi radovi koje imam izloziti ovde su uglavnom seminarski radovi sa faksa,obicno nemam vremena da pisem iz nekog ceifa jer nas time stvarno i previse zatrpavaju na faksu,evo ovaj put od mene jedan kriticki rad...ok vjerujem je pozeljnija poezija i vise umjetnicki radovi ali evo neka se nađe i ovo pa kome se ucini interesantno moze procitati 
Kritika na film : Ničija zemlja
Kratak sadržaj:
Čiki i Cera su dio grupe bosanskih vojnika koji lutajući kroz maglu u potrazi za jedinicom, završe direktno ispred neprijateljskih linija.Poslije bjesomučne trke za život njih dvojica dospijevaju do ničijeg rova, ali u prvom trenutku se čini da je Čiki jedini preživjeli. Uskoro u rov stižu i dva srpska vojnika upotrazi za preživjelima i na incijativu iskusnijeg, postavljaju minu ispod naizgled beživotnog Cerinog tijela. U okršaju sa Čikijem jedan od vojnika gine a drugi, Nino, ostaje zarobljen u rovu. Stvari se dostatno komplikuju, kada Cera dođe svijesti, ali mora ostati nepomičan da ne bi sva trojica nastradali, budući da Čiki ne želi ostaviti prijatelja. Dok Čiki i Nino pokušavaju da smisle kako da se izvuku iz nevolje, hrabri narednik UN-a dolazi da im pomogne uprkos strogom naređenju da se ne miješa. Za njim kreće željna senzacije i armija novinara pa čitava stvar, ponajviše zahvaljujući novinarki Livingston, dobija svijetski publicitet što primorava i vrh UNPROFORA da djeluje. U napetom primirju i dok svijetska štampa čeka ishod, sukob između Čikija i Nine besmisleno kulminira tako da se oni na kraju međusobno ubiju a posmatrači ostave Ceru da se sam suoči sa strašnom sudbinom budući da leži na mini koja se ne može dezaktivirati. Za svijetsku javnost on je spašen jer međunarodne snage po naredbi komandanta UN-a pronose na nosilima u «bolnicu» Ceru, u stvari prekriveno tijelo jednog od stradalih vojnika.
Ničija zemlja je na prvi pogled jednostavna filmska priča o dvojici vojnika sukobljenih strana koji se, nesretnom igrom slučaja zateknu u istom napuštenom prašnjavom rovu, na liniji razgraničenja i području koje ne pripada ni jednoj od strana a pored ranjenika koji leži na mini, odskočnoj. Film počinje prizorom u noći i magli, prostoru bez kordinata i jasnog oslonca gdje je zalutala grupica bosanskih vojnika pošavši na svoju smjenu. U nedoumici mjesta i vremena tog filmskog svijeta bi se našao i sam gledalac, da je kojim slučajem lišen informacija stvarnog svijeta kojem pripada. Prikaz izgubljenosti a zatim neočekivano idilične slike pejzaža dok sviće kroz maglu i izlazeće sunce obasjava najprije usnulo Cerino lice signaliziraju gledaočevoj svijesti da pred njim nije klasična ratna priča, upućuju ga na ono što slijedi.
Panoramske slike pejzaža neočekivano se mješaju kroz čitavu radnju filma, sa nervoznim često dramatično napetim detaljima akcije i isčekivanja. Tanović je želio da bude puno kontrasta i nesklada, stoga njegovi junaci iz želje da se poubijaju ili međusobno ucjenjuju mržnjom naglo prelaze na saradnju u zajedničkoj nevolji prijateljsko časkanje o Sanji iz Banjaluke, na trenutke, da bi se opet transformisali u stari lik neprijatelja planski skrojen rukom nacionalista. Ali ta njihova metafora nije napadno urađena već sasvim prirodna i očeivana u psihološkom košmaru koji diktira situacija i sam njen razvoj.
Ono što je Tanović želio da prikaže neprirodnim jesu mržnja i disharmonija koji ne vode ni do kakvog razumnog riješenja. On poručuje da je ljubav princip koji treba da upravlja svijetom. U suprotnom stvari se kreću ka tragičnom završetku. Zato se na jednoj strani nalaze ljudi u svom mračnom ludilu a na drugoj je dug ljetni dan koji se oslikava na atmosferu cijelog filma, jake boje i priroda koja bi bila savršena da nije aktivnosti prouzrokovanih ljudskom voljom.
Ničija zemlja je svojevrsna himna za mir. Film nema namjeru da bilo kome sudi ili utvrđuje nečiju krivicu. U svakom ratu su dvije strane i svaka nosi svoja uvjerenja bilo ispravna ili pogrešna.Svaka strana ima svoju istinu i na kraju je u pravu,odnosno obje su strane u pravu.Ona koja u određenom trenutku ima pušku u ruci može biti važnija od druge i krunisati svoju istinu. »Ko je počeo rat?!»-scena nosi toliko humora koliko i gorke istine.Upućena je i na adresu cijele ljudske istorije.Kako primjećuje nedeljnik Journal du Dimanche u tekstu pod naslovom «Bosanski film gorkog humora» «umjesto Srbina i Bošnjaka u tom su rovu svojevremeno mogli biti Francuz i Njemac,Amerikanac i Japanac».
Međutim pomenuti film ne pokušava da ni na koji način,pokrene odgovornost. Odgovornost za počinjene zločine u bosanskom ratu postoji i ona je neosporna jer sa jedne strane bile su žrtve a sa druge njihovi krvnici zločinci kao i oni što su im svesrdno pomagali ili oni koji su svjesno zatvarali oči kada je zločin trebalo spriječiti. Stoga i jedini dokumentirani materijal, snimak Karadžića i njegove poznate izjave kao i bilježenje Miteranove posjete Sarajevu, koji su vješto ugrađeni u strukturu priče, nosi svoj smisao i poruku. Možda je Tanović na taj način želio da djelimično odgovori na to «ko je počeo rat» i ko je pomagao da se on tako razvije i održi. Međutim, autor je podjelu izvršio ne po nacionalnosti, vjeri ili imenu, nego na dobre i loše, zle, nemarne i one koji nisu htjeli «samo da posmatraju».
Zato predmet Tanovićevog interesovanja u stvari je čovjek kao pojedinac. Dramatična zbivanja u njegovoj okolini prisiljavaju takvog pojedinca da reagira trenutno i bez kalkulisanja a takve reakcije i postupci najbolje su ogledalo njegove duše i ličnosti. S druge strane svaki taj pojedinac je predstavnik neke strane u filmu odnosno u ratu koji se u stvarnosti odvijao u našoj zemlji. Ako se na taj način posmatra onda svaka strana ima likove koji je na neki način pravdaju i druge koji su nosioci njene osude. Primjerice nemoćni «štrumfovi» kako ih je nazvao Čiki jesu bili jedna od karika toliko dugog i krvavog rata u Bosni i Hercegovini, iako sami vojnici nisu za to direktno odgovorni. Sa jedne strane narednik plavih šljemova Maršan suprostavljen je svom komandantu. Dok se Maršan, koristeći pomoć novinarke Livingston, svojski trudi da pomogne čovjeku na mini, dotle je njegov komandant UN-a po hijerarhij viši i krajnje inferioran na situaciju a što se Bosne tiče jedva da zna gdje se na mapi pošteno nalazi.
Stoga «dobri» u ovoj priči liče svi jedan na drugoga. To su prosti ljudi, skoro antiheroji (imaju fiziološke potrebe dok leže na mini), uhvaćeni u čeljusti rata. Oni u duši prepoznaju i razlikuju dobro od zlog i pokušavaju izvuči živu glavu i čistu savjest iz ratnog ludila. Tih je ratnih godina u Bosni, međutim, mržnja bila prejaka i bilo je i previše. Ona je znala preotimati i srca dobrih ljudi.
Gledalac je može osjetiti tokom cijelog filma kao pritajenu napetost što se krije i čeka priliku da iznenadi. Kad se to konačno desi onda je neočekivano, bučno, ili brzo sa teškim posljedicama
.U filmu «Ničija zemlja» nema epike i filmskih masovki koje same po sebi nose prizvuk spektakla. Okrenuvši leđa spektaklu i sentimentalnosti, Tanović smjelim humorom i oporom ironijom, posredstvom samo nekoliko ličnosti i jednog rova daje tragičnu sliku ratnog apsurda. Gledalac nije ni najmanje hendikepiran time što se skoro čitava radnja odvija na «mikroprostoru» u nekom od ko zna koliko ratnih tranšea u zemlji Bosni, jer ideju prati vrtoglava dinamika crno-bijelih raspoloženja dvojice ranjenih vojnika koji se, osim borbe za život, još više bore sami u sebi protiv vlastitih osjećanja, predubjeđenja i zabluda o ratu. Treći ranjeni vojnik koji se ne smije pomaći sa mine, jer bi sva trojica izginuli, na neki način ostaje u sjeni međusobnih sukoba ove druge dvojice. Međutim on je fabula priče i jezgro svih dešavanja. Svi akteri od plavih šljemova do televizijskih reportera pozabavili su se, svako na svoj način, čovjekom na mini i razišli se. U umjetničkoj transpoziciji, međutim, on u toj situaciji ostaje zauvijek, kao i sama Bosna i Hercegovina u kojoj rat jest prestao, ali u kojoj i ništa nije riješeno jer nacionalizam koji prijeti još uvijek je tu.
Film okončava kadrom čovjeka koji, na kraju dana, leži na (u) zemlji snimljen iz ptičije perspektive. Kadar prati tiha uspavanka «spavaj sine» dok kamera počinje svoje putovanje s razine dovoljne da gledalac može razaznati izraz lica vojnika na mini. Taj izraz ne odaje strah, paniku, ni izgubljenost. Oči vojnika su zatvorene i čini se da on je u snu. U jednom trenutku gledaocu može taj čovjek što leži u crnoj jami vezan kao sudbinom minom za zemlju i osuđen na stravičan i neizbiježan kraj izgledati poput dijeteta u bešici. Nigdje nije bolje kao u tim trenutcima jasna poruka o besmislenosti onoga lošeg što ljudi čine jedni drugima. Nigdje nije jasnija poruka o uzaludnosti ljudske pohlepe za zemljom, tog beskrajnog, krvavog otimanja teritorija. Čemu ta glad kad zemlje ima dovoljno za sve, kad je prava istina da čovjek ne može posjedovati zemlju već je zemlja ta koja posjeduje čovjeka. Ona uistinu nije ničija i majka je svih.
Ovakav kraj vraća gledaočevu svijest na početak filma, gdje Cera ulazi iz sna u taj dugi ljetni dan, za njega sudbonosan, slično kao što čovjek ulazi u svoj kratak život zaboravljajući kraj koji svakog čeka, upućuje mu glas da se zapita šta to treba da se desi da bi svaki čovjek na ovome planetu shvatio vezu koja postoji između njega i zemlje, njega i univerzuma. Kakva to strašna katastrofa treba da zaprijeti ljudskom rodu, čovječanstvu da ga zbriše s lica zemlje pa da bi shvatili koliko smo mi ljudi slični, koliko smo isti, koliko u stvari smo svi braća.
Kritika na film : Ničija zemlja
Kratak sadržaj:
Čiki i Cera su dio grupe bosanskih vojnika koji lutajući kroz maglu u potrazi za jedinicom, završe direktno ispred neprijateljskih linija.Poslije bjesomučne trke za život njih dvojica dospijevaju do ničijeg rova, ali u prvom trenutku se čini da je Čiki jedini preživjeli. Uskoro u rov stižu i dva srpska vojnika upotrazi za preživjelima i na incijativu iskusnijeg, postavljaju minu ispod naizgled beživotnog Cerinog tijela. U okršaju sa Čikijem jedan od vojnika gine a drugi, Nino, ostaje zarobljen u rovu. Stvari se dostatno komplikuju, kada Cera dođe svijesti, ali mora ostati nepomičan da ne bi sva trojica nastradali, budući da Čiki ne želi ostaviti prijatelja. Dok Čiki i Nino pokušavaju da smisle kako da se izvuku iz nevolje, hrabri narednik UN-a dolazi da im pomogne uprkos strogom naređenju da se ne miješa. Za njim kreće željna senzacije i armija novinara pa čitava stvar, ponajviše zahvaljujući novinarki Livingston, dobija svijetski publicitet što primorava i vrh UNPROFORA da djeluje. U napetom primirju i dok svijetska štampa čeka ishod, sukob između Čikija i Nine besmisleno kulminira tako da se oni na kraju međusobno ubiju a posmatrači ostave Ceru da se sam suoči sa strašnom sudbinom budući da leži na mini koja se ne može dezaktivirati. Za svijetsku javnost on je spašen jer međunarodne snage po naredbi komandanta UN-a pronose na nosilima u «bolnicu» Ceru, u stvari prekriveno tijelo jednog od stradalih vojnika.
Ničija zemlja je na prvi pogled jednostavna filmska priča o dvojici vojnika sukobljenih strana koji se, nesretnom igrom slučaja zateknu u istom napuštenom prašnjavom rovu, na liniji razgraničenja i području koje ne pripada ni jednoj od strana a pored ranjenika koji leži na mini, odskočnoj. Film počinje prizorom u noći i magli, prostoru bez kordinata i jasnog oslonca gdje je zalutala grupica bosanskih vojnika pošavši na svoju smjenu. U nedoumici mjesta i vremena tog filmskog svijeta bi se našao i sam gledalac, da je kojim slučajem lišen informacija stvarnog svijeta kojem pripada. Prikaz izgubljenosti a zatim neočekivano idilične slike pejzaža dok sviće kroz maglu i izlazeće sunce obasjava najprije usnulo Cerino lice signaliziraju gledaočevoj svijesti da pred njim nije klasična ratna priča, upućuju ga na ono što slijedi.
Panoramske slike pejzaža neočekivano se mješaju kroz čitavu radnju filma, sa nervoznim često dramatično napetim detaljima akcije i isčekivanja. Tanović je želio da bude puno kontrasta i nesklada, stoga njegovi junaci iz želje da se poubijaju ili međusobno ucjenjuju mržnjom naglo prelaze na saradnju u zajedničkoj nevolji prijateljsko časkanje o Sanji iz Banjaluke, na trenutke, da bi se opet transformisali u stari lik neprijatelja planski skrojen rukom nacionalista. Ali ta njihova metafora nije napadno urađena već sasvim prirodna i očeivana u psihološkom košmaru koji diktira situacija i sam njen razvoj.
Ono što je Tanović želio da prikaže neprirodnim jesu mržnja i disharmonija koji ne vode ni do kakvog razumnog riješenja. On poručuje da je ljubav princip koji treba da upravlja svijetom. U suprotnom stvari se kreću ka tragičnom završetku. Zato se na jednoj strani nalaze ljudi u svom mračnom ludilu a na drugoj je dug ljetni dan koji se oslikava na atmosferu cijelog filma, jake boje i priroda koja bi bila savršena da nije aktivnosti prouzrokovanih ljudskom voljom.
Ničija zemlja je svojevrsna himna za mir. Film nema namjeru da bilo kome sudi ili utvrđuje nečiju krivicu. U svakom ratu su dvije strane i svaka nosi svoja uvjerenja bilo ispravna ili pogrešna.Svaka strana ima svoju istinu i na kraju je u pravu,odnosno obje su strane u pravu.Ona koja u određenom trenutku ima pušku u ruci može biti važnija od druge i krunisati svoju istinu. »Ko je počeo rat?!»-scena nosi toliko humora koliko i gorke istine.Upućena je i na adresu cijele ljudske istorije.Kako primjećuje nedeljnik Journal du Dimanche u tekstu pod naslovom «Bosanski film gorkog humora» «umjesto Srbina i Bošnjaka u tom su rovu svojevremeno mogli biti Francuz i Njemac,Amerikanac i Japanac».
Međutim pomenuti film ne pokušava da ni na koji način,pokrene odgovornost. Odgovornost za počinjene zločine u bosanskom ratu postoji i ona je neosporna jer sa jedne strane bile su žrtve a sa druge njihovi krvnici zločinci kao i oni što su im svesrdno pomagali ili oni koji su svjesno zatvarali oči kada je zločin trebalo spriječiti. Stoga i jedini dokumentirani materijal, snimak Karadžića i njegove poznate izjave kao i bilježenje Miteranove posjete Sarajevu, koji su vješto ugrađeni u strukturu priče, nosi svoj smisao i poruku. Možda je Tanović na taj način želio da djelimično odgovori na to «ko je počeo rat» i ko je pomagao da se on tako razvije i održi. Međutim, autor je podjelu izvršio ne po nacionalnosti, vjeri ili imenu, nego na dobre i loše, zle, nemarne i one koji nisu htjeli «samo da posmatraju».
Zato predmet Tanovićevog interesovanja u stvari je čovjek kao pojedinac. Dramatična zbivanja u njegovoj okolini prisiljavaju takvog pojedinca da reagira trenutno i bez kalkulisanja a takve reakcije i postupci najbolje su ogledalo njegove duše i ličnosti. S druge strane svaki taj pojedinac je predstavnik neke strane u filmu odnosno u ratu koji se u stvarnosti odvijao u našoj zemlji. Ako se na taj način posmatra onda svaka strana ima likove koji je na neki način pravdaju i druge koji su nosioci njene osude. Primjerice nemoćni «štrumfovi» kako ih je nazvao Čiki jesu bili jedna od karika toliko dugog i krvavog rata u Bosni i Hercegovini, iako sami vojnici nisu za to direktno odgovorni. Sa jedne strane narednik plavih šljemova Maršan suprostavljen je svom komandantu. Dok se Maršan, koristeći pomoć novinarke Livingston, svojski trudi da pomogne čovjeku na mini, dotle je njegov komandant UN-a po hijerarhij viši i krajnje inferioran na situaciju a što se Bosne tiče jedva da zna gdje se na mapi pošteno nalazi.
Stoga «dobri» u ovoj priči liče svi jedan na drugoga. To su prosti ljudi, skoro antiheroji (imaju fiziološke potrebe dok leže na mini), uhvaćeni u čeljusti rata. Oni u duši prepoznaju i razlikuju dobro od zlog i pokušavaju izvuči živu glavu i čistu savjest iz ratnog ludila. Tih je ratnih godina u Bosni, međutim, mržnja bila prejaka i bilo je i previše. Ona je znala preotimati i srca dobrih ljudi.
Gledalac je može osjetiti tokom cijelog filma kao pritajenu napetost što se krije i čeka priliku da iznenadi. Kad se to konačno desi onda je neočekivano, bučno, ili brzo sa teškim posljedicama
.U filmu «Ničija zemlja» nema epike i filmskih masovki koje same po sebi nose prizvuk spektakla. Okrenuvši leđa spektaklu i sentimentalnosti, Tanović smjelim humorom i oporom ironijom, posredstvom samo nekoliko ličnosti i jednog rova daje tragičnu sliku ratnog apsurda. Gledalac nije ni najmanje hendikepiran time što se skoro čitava radnja odvija na «mikroprostoru» u nekom od ko zna koliko ratnih tranšea u zemlji Bosni, jer ideju prati vrtoglava dinamika crno-bijelih raspoloženja dvojice ranjenih vojnika koji se, osim borbe za život, još više bore sami u sebi protiv vlastitih osjećanja, predubjeđenja i zabluda o ratu. Treći ranjeni vojnik koji se ne smije pomaći sa mine, jer bi sva trojica izginuli, na neki način ostaje u sjeni međusobnih sukoba ove druge dvojice. Međutim on je fabula priče i jezgro svih dešavanja. Svi akteri od plavih šljemova do televizijskih reportera pozabavili su se, svako na svoj način, čovjekom na mini i razišli se. U umjetničkoj transpoziciji, međutim, on u toj situaciji ostaje zauvijek, kao i sama Bosna i Hercegovina u kojoj rat jest prestao, ali u kojoj i ništa nije riješeno jer nacionalizam koji prijeti još uvijek je tu.
Film okončava kadrom čovjeka koji, na kraju dana, leži na (u) zemlji snimljen iz ptičije perspektive. Kadar prati tiha uspavanka «spavaj sine» dok kamera počinje svoje putovanje s razine dovoljne da gledalac može razaznati izraz lica vojnika na mini. Taj izraz ne odaje strah, paniku, ni izgubljenost. Oči vojnika su zatvorene i čini se da on je u snu. U jednom trenutku gledaocu može taj čovjek što leži u crnoj jami vezan kao sudbinom minom za zemlju i osuđen na stravičan i neizbiježan kraj izgledati poput dijeteta u bešici. Nigdje nije bolje kao u tim trenutcima jasna poruka o besmislenosti onoga lošeg što ljudi čine jedni drugima. Nigdje nije jasnija poruka o uzaludnosti ljudske pohlepe za zemljom, tog beskrajnog, krvavog otimanja teritorija. Čemu ta glad kad zemlje ima dovoljno za sve, kad je prava istina da čovjek ne može posjedovati zemlju već je zemlja ta koja posjeduje čovjeka. Ona uistinu nije ničija i majka je svih.
Ovakav kraj vraća gledaočevu svijest na početak filma, gdje Cera ulazi iz sna u taj dugi ljetni dan, za njega sudbonosan, slično kao što čovjek ulazi u svoj kratak život zaboravljajući kraj koji svakog čeka, upućuje mu glas da se zapita šta to treba da se desi da bi svaki čovjek na ovome planetu shvatio vezu koja postoji između njega i zemlje, njega i univerzuma. Kakva to strašna katastrofa treba da zaprijeti ljudskom rodu, čovječanstvu da ga zbriše s lica zemlje pa da bi shvatili koliko smo mi ljudi slični, koliko smo isti, koliko u stvari smo svi braća.