Sedmica bez čitanja, moja sedmica kao nečija godina.
Pozajmljeni Crnjanski skuplja mrve od keksa i ostalih slatkiša pored monitora, Džojs ležao ispred kreveta, Bulgakova negdje zaturio, boga pitaj gdje. Te tri sam pozajmio, Bulgakovljevu "Belu Gardu" ćemo ostaviti netaknutu, "Seobe 2" ćemo skršiti i opet zračiti melanhonijom, kao i nakon svake pročitane knjige od Miloša.
Preksinoć odlučih rasklopiti "Portret mladog umetnika" i skinuti veo misterije sa imena Džejms Džojs, koji do sada nisam skidao.
Na početku, dekoncentrisan silnim skokovima po vremenu, stanjima svijesti, nenaviknutošću na stil, nisam bio pretjerani optimista da ću doći do zadnje stranice. Kasnije, nakon nekih 50 stranica, Džojs me skroz kupio.
Ono što mi se pak ne sviđa, nije mi se svidjelo na zadnjim stranicama koje sam sinoć pročitao, je opširan referat o strašnom sudu, praiskonskom grijehu, bogu, satani, koji dovodi do negativnog kretanja toka misli u mladoj bistroj glavi. Nakon prelijepih misli prije tog referata, krene to jebeno izlaganje, prepuno sadizma, svakojakih religijskih budaleština. Valjda je to Džojs uradio sa svrhom da prikaže svu pogubnost i negativne posljedice tih budaleština na misli u razvoju kod jednog mladića.
Nadam se, ubjeđen sam, da će u ostatku knjige, ovih 80, 90 stranica koliko je ostalo, ispostaviti se da je to samo bila faza u razvoju. Nakon koje slijedi odbacivanje praiskonskih gluposti nauštrb misli koje su im prethodile, da će se te misli razvijati i proizvesti u nešto još prosvećenije, što će me na koncu navesti da, u nekom skorijem periodu, pročešljam preostale stvari od Džojsa, jer za takvo nešto definitivno ima potencijala, potencijala da bude moj miljenik.
Propao?
