ognjena kapijaLucazode wrote:Poz.
Molio bih preporuke za dobre istorijske knjige. Ne klasicna istorija nego nesto poput romana sa nekom dobrom radnjom!
. kad sam joj zube vidio umal nisam odustao od čitanja 
Ne vjerujem, englesko je izdanje - Viking Penguin.Labirint wrote:Ovo ima "u nas" prevedeno ili?Romanija wrote:Rodjenje, uspon i pad atinske mornarice sa detaljnim opisima svih bitnijih pomorskih bitaka od prvog uspjeha protiv Perzijanaca preko svih okrsaja protiv Spartanaca i njihovih saveznika, Sirakuze, Jonskog Saveza i konacni poraz protiv Makedonije.
---------------------------------------------------------------
Labirint wrote:Ovo ima "u nas" prevedeno ili?Romanija wrote:Rodjenje, uspon i pad atinske mornarice sa detaljnim opisima svih bitnijih pomorskih bitaka od prvog uspjeha protiv Perzijanaca preko svih okrsaja protiv Spartanaca i njihovih saveznika, Sirakuze, Jonskog Saveza i konacni poraz protiv Makedonije.
---------------------------------------------------------------
pokušaj pročitati još koju, pa će ti biti jasnije.moja mahala wrote:zadnja knjiga koju sam procitao je vezeni most. ne razumijem ljude koji citaju knjige. ne znam cemu to
1 x 2 wrote: al je ružna ova Rujana
Eh, braćo, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima islamskog, izgorjelo jednom pola mâla? ... Ne znate? ... Tuhaf! ... Ovako ti je to bilo: imao on, br'te, mâla, koliko ni jedan živ insan što nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. Došli mu javiti njegovi ahbabi snuždeni i plašeći se da ga od žalosti damla ne udari. Sve pazili kako će mu rijeti. A on? Ni čehre promijenio nije kad je čuo, ni čehre, kažem vam, nego samo pogledao u bradu svoju i uzviknuo: »Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, kad mi kazaste.« Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog još veći imetak i on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute životinje, kojih tamo oko Habeša svakakvih ima, to su vam, br'te, i arslani i hijene, a još više ih bilo strah vjetra što se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu karavanu. Helem šta da vam duljim, cijeli je šeher u strahu živio, osim njega, Imami Azama... Kad su došli haberdari i javili da je karavana sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz bradu, pa kazao: »Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, koji mi kazaste.« Onda se svijet začudio. Ko mali insani, bijedni insani, gladni robovi nefsa i šejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: »Što si«, veli, »i onaj put, kad ti za jangiju javismo, i sad, prvo u svoju
163
bradu pogledao?« A on, braćo moja draga, kô pametan i evlijali čovjek, znate šta je odgovorio? Rekao je: »Pogledao sam da mi brada, ne daj Bože, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tužnu ili radosnu dunjalučku vijest.« Da mu brada ne zadršće od veselja ili tuge! ... Brada, braćo! ... Eh, onijen vaktova i ljudi! ...
čitanjemmoja mahala wrote:Zadnju recenicu si totalno pogodio. To je problem mog zivota. Zna li neko kako rijesiti taj problem s koncentracijom?
.Potraži na kioscima, 5 KM, istorijski romani o rimskom carstvu, autor: Colleen McCullough1 x 2 wrote:ognjena kapijaLucazode wrote:Poz.
Molio bih preporuke za dobre istorijske knjige. Ne klasicna istorija nego nesto poput romana sa nekom dobrom radnjom!
bitka kod termopilskog klanca nešto malo romantizovana
fascinantan roman
znaš ono....300 ...fazoni
Pođi, putniče, Sparti pripovijedi, pali smo slusajuci njene zapovijedi!
Praetorious wrote:Od Sansoma na netu imaju slijedeće knjige: Crna vatra, Kraljevska krv, Otkrivenje i Raskol. Ništa više nije urađeno ...
Poceo sam ja neku noc ali sam se izivcirao i ne mogu vise,prebacio se na lakse gradivo,poslije Nikom ni rijeci uzeo Sumu,imam u planu da procitam sve njegove knjige jer mi se sviđa njegov nacin pisanjaPoint. wrote:Jel ko cito ovu knjigu od onog supka Neleta?
NA SASTANKU KOD KALAJA
U predsoblju kancelarije carskog i kraljevskog poglavara Bosne i Hercegovine, grofa Kalaja, sedi nekoliko bivših bosanskohercegovačkih ustaničkih prvaka. Među ovima Golub Babić sa Krajine i Bogdan Zimonjić i Mićo Ljubibratić iz Hercegovine. Više od sata čekaju da ih Kalaj, kao i svake godine o hajdučkom Đurđevdanu, primi i isplati im penzije koje im je carska i kraljevska vlada u Beču odobrila u znak priznanja za njihove nekadašnje zasluge u borbi protiv turske vlasti i sultana u Carigradu. Pošta je u Bosni, istina, već uvedena i bilo je mogućno, njenim posredstvom, poslati im ove prinadležnosti, ali je Kalaj, ili neko iz njegove svite, smislio da će bolje biti da se to čini iz ruke u ruku, ovde u Sarajevu, u sedištu nove vlasti i u sobi njenog najvišeg predstavnika. Jer, sela u kojima žive bivši prvaci teško su dostupna, pa ne treba dozvoliti da se oni u njima odviše osamostale i zamisle se knezovima. Za pare koje im se daju valja da se pomuče, dolazeći u Sarajevo, ćesarevom predstavniku na noge, a ne da im se novac donosi, kao danak ili kirija za Bosnu koja njima pripada.
U novoj, tek podignutoj zgradi carske i kraljevske uprave – palati kakve do tada nije bilo u Sarajevu i kakvu zbunjeni hajdučki prvaci dotle nisu videli – sa strahom božijim peli su se stepeništima po kojima su prostrti meki crveni ćilimi u koje su im noge upadale sve do članaka, a na svakom spratu sudarali su se sa poslužiteljima u crvenom, paradnom ruhu, opšivenom zlatnim gajtanima, baš kao da su kapidžibaše koji ih sprovode samome sultanu. Dvojica hajduka su u kratkim džamadanima, a pop Zimonjić u crnoj mantiji. Bradati i brkati, visoki, krupni ljudi, nelagodno se osećaju u namesnikovom predsoblju, i mada je i ono prostranije no cele njihove kuće, čini im se da su u njemu nekako stešnjeni i skučeni, kao ovce oko kojih kruži vuk. Zbili su se jedan uz drugoga, uvučenih ramena i pognutih glava čekaju u tišini da najzad budu pripušteni poglavarevoj ruci, pa da opet – ako ih ne oteraju u surgun u neke daleke memljive zatvore – budu pušteni svojim domovima.
Tako, u tom iščekivanju, Golub Babić, koji, kao i svi Krajišnici, ima više volje za razgovor i bolji smisao za šalu no dvojica mrkih, mučaljivih Hercegovaca, glasno se nasmeja i, da bi nekako prekratio vreme koje i njemu sporo protiče, a rasterao brige koje ni njega ne ostavljaju na miru, dvojici drugova uze da priča.
– U rano proljeće, baš kao što je ovo, lisica okoti šest lisičića. Olizala ih je, podojila i pazila u svojoj logi sve dok nisu prohodali. A onda, hvatajući po najbližim zaseocima pilad i kokoške, hranila ih do kasno u ljeto kad i oni stasaše da sa njome love i, učeći lisičiju školu, osposobiše se da se sami o sebi staraju. Bilo je vrijeme da se raziđu i da svako pođe na svoju stranu.
Posljednjeg dana, pre no što će se rastati, još su zajedno jurili po šikari, igrali se i sunčali na jesenjem suncu. Bilo im je lijepo i jedan od lisičića, najotresitiji među njima, ne uzdrža se da ne kaže lisici:
"Baš nam je danas bilo lijepo, majko! Ne znam da nam je ikad bilo ljepše. Eto, razići ćemo se kad se smrkne, a baš bih, majko, volio da znam kad ćemo se i gdje opet ovako sastati."
Lisica samo zastade i isplazi jezičinu.
– Kod ćurčije, sinko! Kod ćurčije! – lanu i otrča dalje u šumu.
Otvoriše se vrata, uđe Kalajev sekretar, u tesnom crnom odelu, i pozva trojicu talaca da pređu u susednu sobu, gde će ih carev predstavnik primiti.
– Eto! – veli Babić, zaključujući priču. – I mi se ovdje sastadosmo da nam uzmu koži mjeru!
Ja sam pročitala sve njegove knjige i preporučujem tiaux wrote:
nećeš se pokajati.
