Šta trenutno čitate?
Moderator: Chloe
-
- Posts: 623
- Joined: 05/06/2006 16:03
- Location: Livada na kojoj krave zadovoljno pasu travu
- Contact:
#551
Priča počinje pojavom garniture, tad u posjedu Karla Velikog, i vodi nas kroz vijekove do sadašnjih dana. Gro radnje smješten je u vrijeme Francuske revolucije. Pred nama figuriraju i bore se u potrazi za garniturom: Robespjer, Mara, Napoleon, Katarina Velika, ... razne špijunske službe i moćnici, a svako poglavlje ovog uzbudljivog trilera prati jedan stadijum šahovske partije.
Citala se u jednom dahu.
Last edited by neupucena on 14/07/2006 22:38, edited 1 time in total.
-
- Posts: 623
- Joined: 05/06/2006 16:03
- Location: Livada na kojoj krave zadovoljno pasu travu
- Contact:
#554
U Srbiji je prevod radio Solaris, izdanje 2005 a ja sam imala primjerak neke hrvatske izdavacke kuce koja je radila taj prevod jos prije rata, Zute tvrde korice. Vidjala sam taj primjerak kod nas kod ulicnih prodavaca.CiCiban wrote:je li 8 prevedena kod nas?
- Jara
- Posts: 31408
- Joined: 27/03/2006 00:36
#556
Ako si zadovoljan Kunderom, dofati se kad budeš mog'o i njegovih zemljaka Josefa Škvoreckog i Michala Viewegha ... ovaj zadnji je nešto "lepršaviji" od prve dvojice, kažu i komercijalniji, ali jednako duhovit i dušu dao za čitanje na odmorucar-x wrote:trenutno:
nepodnosljiva lakoca postojanja - milan kundera..
kunderu nisam cito do neki dan, a evo vec sam mu se trece knjige dofatio.. i zadovoljan sam..
- anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#558
Michaelova knjiga "Odgoj djevojaka u Ceskoj" je prva liga ni film nije losJara wrote:Ako si zadovoljan Kunderom, dofati se kad budeš mog'o i njegovih zemljaka Josefa Škvoreckog i Michala Viewegha ... ovaj zadnji je nešto "lepršaviji" od prve dvojice, kažu i komercijalniji, ali jednako duhovit i dušu dao za čitanje na odmorucar-x wrote:trenutno:
nepodnosljiva lakoca postojanja - milan kundera..
kunderu nisam cito do neki dan, a evo vec sam mu se trece knjige dofatio.. i zadovoljan sam..
kod mene trenutno nesto neobicnije (od onog sto inace citam )
Philip K. Dick - A SCANNER DARKLY
Nisam bas neki ljubitelj SF literature, ali ova knjiga i nije bas toliko nerealno fantasticna za citanje jeste fantasticna
svijet je podjeljen na ovisnike i "ciste"...svuda hara droga zvana Supstanca D ili SMRT Jedna od posljedica koristenja ove droge je i podjela hemisfera mozga, koje izgube svaku konekciju jedna s drugom...Policajci operisu malo drugacije nego u nase vrijeme...da bi se zastitio identitet policajaca koji idu undercover da bi razbijali krugove droge oni nose zastitne stitove koji maskiraju njihov identit (kada nose taj stit promatracu izgledaju kao mrlja koja se krece, stit takodje mjenja njihov glas u monotonu intonaciju koja ne moze biti identifikovana)....
Fred je jedan od policajaca koji je infiltrirao krugove ovisnika i sam koristeci substancu D...Fred dobije zadatak da prati dilera Bob Arctor-a, sto ne bi trebao biti veliki problem s obzirom da Fred vec podnosi izvjestaje o istom kao i o krugu ljudi koji ga okruzuju...medjutim problem je sto su Fred i Bob Arctor ista osoba.... knjiga i nije bas tako crna, posebno uz sve likove koji okruzuju Bob-a, od njegova 2 cimera koji su takodje ovisnici, pa do maloljetne dilerke Donne koja je "Bobova zenska" mada vise u smislu tranzakcija medju njima nego u smislu nekog seksualnog kontakta uz to jako puno izuzetno smjesnih momenata medju likovima dok su natripovani veoma interesantno....
- Bumbar
- Posts: 5638
- Joined: 06/04/2005 10:46
- Location: suncan dan :S
#561
Za Salingera...probaj Franny and Zoeylampard wrote:posto mi je biblioteka ko da je bomba pala,moram da him dodjem s naslovom knjige i autorom da bi nesta iznajmio pa ako imate preporuka......
i koja je najbolja knjiga od coelha i znate li neku od selingera dobru a da nije lovac u zitu i znate li neku iz polja teorijske fizike,astrofizike uglavnom,dostupniju sirim masama,citljivu,atresantnu
fala
- anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#564
a od Paolo Coelha meni je super Veronika je odlucila umrijeti, posebno jer je radnaj smjestena u hrvatskoj ne znam jesi li citao ista od coelha jer je on jedan od onih pisaca koje ljudi ili izuzetno vole ili izuzetno ne mogu smisliti...meni je Alhemicar pravo interesantna knjiga....Na obalu rijeke pjedre sjela sam i plakala mi je njegova najdraza knjiga...Zamfir je dosadan eto....Bumbar wrote:Za Salingera...probaj Franny and Zoeylampard wrote:posto mi je biblioteka ko da je bomba pala,moram da him dodjem s naslovom knjige i autorom da bi nesta iznajmio pa ako imate preporuka......
i koja je najbolja knjiga od coelha i znate li neku od selingera dobru a da nije lovac u zitu i znate li neku iz polja teorijske fizike,astrofizike uglavnom,dostupniju sirim masama,citljivu,atresantnu
fala
-
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#566
Mnogima se vidim sviđa Majstor i Margarita. Steta vam je onda da propustitie roman Valerija Brjusova, inace poznatiji je kao simbolican pjesnk, Ognjeni Anđeo. Mislim da je djelo izaslo 1901 god a kako je pisano u formi srednjovjekovne hronike, vodile su se zucne rasprave dal se je sve to zaista i odigralo, no taman posla. Uglavnom i sam Bulgakov se je inspirisao tim romanom, za Majstora i Margaritu, pa je upravo Margaritin let Wolandu preuzeo, ne bas bukvalno, iz poglavlja kada Ruperth leti na sabat, sejtanu, kako bi saznao gdje je nestao anđeo koji se njegovoj gospodarici Renati ukazao u ljudskom obliku, vodio ljubav sa njom i zavjetovao joj se na vjernost. Istim romanom pomalo se je inspirisao i Umberto Eco za Ime ruze, no nemam sad prostora tipkati o tome, ne bi da mi post ispadne kilometarski, pa nekom drugom prilikom. Uglavnom roman nije duhovit kao Majstor i Margarita, ali je zaista predobar. Ja uglavnom sada citam Homera po vise ne znam ni sam koji put, jer se bavim nekim istrazivackim radom, pa eto dakle Ilijada, Odiseja i sva u BiH raspoloziva literatura vezana za to, te mitove i epove uospte. Zadnje djelo, ovako iz cejfa, koje sam procitao je po drugi put od Hulia Kortasara roman Skolice. No kako sam obecao da ovde post nece biti kilometarski nesto o tom romanu sad cu vam reci na temi o omiljenim knjigama...
- anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#567
kako te je fino ponovo citatiBelminator wrote:Mnogima se vidim sviđa Majstor i Margarita. Steta vam je onda da propustitie roman Valerija Brjusova, inace poznatiji je kao simbolican pjesnk, Ognjeni Anđeo. Mislim da je djelo izaslo 1901 god a kako je pisano u formi srednjovjekovne hronike, vodile su se zucne rasprave dal se je sve to zaista i odigralo, no taman posla. Uglavnom i sam Bulgakov se je inspirisao tim romanom, za Majstora i Margaritu, pa je upravo Margaritin let Wolandu preuzeo, ne bas bukvalno, iz poglavlja kada Ruperth leti na sabat, sejtanu, kako bi saznao gdje je nestao anđeo koji se njegovoj gospodarici Renati ukazao u ljudskom obliku, vodio ljubav sa njom i zavjetovao joj se na vjernost. Istim romanom pomalo se je inspirisao i Umberto Eco za Ime ruze, no nemam sad prostora tipkati o tome, ne bi da mi post ispadne kilometarski, pa nekom drugom prilikom. Uglavnom roman nije duhovit kao Majstor i Margarita, ali je zaista predobar. Ja uglavnom sada citam Homera po vise ne znam ni sam koji put, jer se bavim nekim istrazivackim radom, pa eto dakle Ilijada, Odiseja i sva u BiH raspoloziva literatura vezana za to, te mitove i epove uospte. Zadnje djelo, ovako iz cejfa, koje sam procitao je po drugi put od Hulia Kortasara roman Skolice. No kako sam obecao da ovde post nece biti kilometarski nesto o tom romanu sad cu vam reci na temi o omiljenim knjigama...
kod mene trenutno opet kanadska literatura
DAVID BERGEN - The time in between
Prica o Charles-u, amerikancu koji je pobjegao od uspomena na rat u vijetnamu u kanadske planine....nakon godina bijega od nocnih mora koje ga u stopu prate, on odlucuje da se vrati u Vijetnam i suoci sa svojim uspomena....tu mu se gubi svaki trag....njegova kcerka Ada i sin Jon odlaze u Vijetnam ne bi li otkrili sta mu se desilo...istovremeno se suocavaju sa sobom, svojim nemirima, duhom oca koji ih svuda prati, zivotom u nepoznatoj zemlji, drugom kulturom i obicajima....David Bergen pise prelijepo, ma ne pise, on veze....vrlo jednostavan stil, upecatljiv, likovi su tako stvarni i dopadljivi i nesavrseni, sve u isto vrijeme...rat, ljubav, sex, nemir i nestabilnost ljudskog duha, umjetnost, egzotika i jednostavnog vijetnama....predivna knjiga...
-
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#570
JOSE SARAMAGO - GODINA SMRTI RICARDA REISA
Procitao sam pola ovog romana..i volio bi da je beskonacan, da ga citam cijeli svoj zivot (eh, kakvo poredjenje-beskonacnost i jedan ljudski zivot). Odavno me nesto ovako nije pogodilo. Prvih pedesetak stranica sam se patio, bolje reci patili smo se zajedno, Saramago i ja-onako, do hapyenda...do konacne ljubavi.
Tezak roman, teska prica...posvecena cuvenom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi, poznatom po mnostvu heteronima kojima je potpisivao svoje pjesme.
Jedan od tih heteronima, Rikardo Reis, vraca se hiljadu devetstotina trideset i pete u Lisabon, nakon sesnaestogodisnjeg izbivanja u Brazilu. Vraca se u magicni, kisoviti Lisabon, u zoru burnih vremena, koji ce tek potresti svijet. Onako, bez jasnog cilja, uzima sobu u jednom pristojnom hotelu. Ne zna sta ce sa sobom, mozda ce kao ljekar otvoriti ordinaciju, mozda nece nista, mozda ce nastavit sanjarit..ne znam, nisam procitao do kraja.
U hotelu upoznaje (i zaljubljuje se) u djevojku od dvadeset i tri godine, Marsendu, djevojku s paralizovanom lijevom rukom i njenog oca, uglednog pravnika, pristalicu dikatatorskog, fasistickog rezima u Portugalu. Tu je, onako usput, i Lidija, sobarica...u mnogim kisnim nocima...bez mnogo price...samo sapati tijela.
U medjuvremenu seta Lisabonom u nezbjeznom kisnom ogrtacu...i saznaje iz novina da je prije neki dan umro pjesnik Fernando Pessoa. Nakon toga je posjetio njegov grob. Jedne veceri, kasno vracajuci se, u sobi primjeti tracak svjetlosti i u sobi nekog covjeka kako sjedi na sofi.
„Odmah ga je prepoznao , iako ga nije vidio tolike godine, a uopste mu nije palo na pamet da ima iceg neuobicajenog u tome sto ga ceka mrtvi Fernando Pessoa u sobi, rece, Zdravo, mada je sumnjao da ce mu ovaj odgovoriti, apsurd ne postuje bas uvijek logiku, ali desilo se da je odgovorio, rece, Ziveo, i pruzi mu ruku, zatim se zagrlise. Gledaju se blagonaklono...Fernando progovara prvi, cuo sam da ste dolazili da me obidjete
(u groblje), nisam bio tamo, ali rekose mi kad sam se vratio, a Rikardo Reis odgovori ovako, mislio sam da ste bili, mislio sam da nikad ne izlazite odande.
Izlazim, za sada, imam jos nekih osam mjeseci na raspolaganju da idem kud mi se prohtje, objasni Fernando Pessoa, Zasto osam mjeseci, upita Rikardo Reis, a Fernando mu razjasni, Zapravo kad se sve sabere i oduzme, ima ukupno devet mjeseci, tacno onoliko koliko provodimo u majcinoj utrobi, mislim da je u pitajnu ravnoteza, pre nego sto se rodimo ne mogu jos da nas vide ali svakog dana misle na nas, kada umremo, vise ne mogu da nas vide i svakog dana nas zaboravljaju pomalo, osim u izuzetnim slucajevima, devet mjeseci je sasvim dovoljno za potpuni zaborav...
...Rikardo Reis upita, recite mi kako ste saznali da sam odseo u ovom hotelu, kada ste mrtvi znate sve, to je jedna od prednosti, odgovori Fernando Pessoa, A ulazak, kako ste u usli u moju sobu, kao sto bi svako drugi usao, Niste stigli iz vazduha, niste prosli kroz zidove, kakva besmislena pomisao, dragi moj, to se desava samo u onim knjigama o duhovima, mrtvi se sluze putevima zivih, uostalom, drugih i nema, dosao sam ovamo sa groblja, kao bilo koji smrtnik, popeo se uz stepenice, otvorio ova vrata, seo na sofu da vas sacekam, i niko nije primjetio ulazak jednog neznanca, da, jer vi ste ovdje nepoznati, to je jos jedna od povlastica mrtvih, niko nas ne vidi, ukoliko mi to ne zelimo...
Kad cete opet doci...mogli bismo da caskamo, da obnovimo nase prijateljstvo, ne zaboravite da sam poslije sesnaest godina odsustva, novajlija u ovoj zemlji, Ali mozemo biti zajedno svega osam mjeseci, onda je kraj, necu vise imati vremena...osam mjeseci su citav zivot, kad budem mogao, navraticu...E, pa onda do skorog vidjenja Fernando, drago mi je sto sam vas video, I meni, Rikardo, Ne znam da li smem da vam zazelim secnu novu godinu, Samo izvolite, to mi ne moze nauditi, sve su to rijeci, kao sto znate, Srecna nova godina, Fernando, Srecna nova godina, Rikardo.“
Eto kako pise Saramago...stil mu je neobican, dosad sam slican sreo samo u Markesovom „Jesenu Patrijarha“. Ispocetka sam se tesko snalazio u dijalozima, ispocetka me ovaj stil zamarao..i uspavljivao. A sada me drzi budnog i te kako budnog.
Ne mogu vise kucat, ima toliko toga sto bi ti mogao prenijeti, al evo samo jos jedne epizode kad Rikardo u parku ceka Marsendu. Cekajuci je, primjeti Fernanda.
Zapodjenu razgovor i kad se priblizio trenutak djevojcinog dolaska Rikardo mu se obrati:
„ Cujte, Fernando, ne bih zeleo da vas vidi osoba koju cekam, Budite bez brige, u najgorem slucaju moze vas vidjeti izdaleka kako pricate sami sa sobom, ali to nisu stvari koje padaju u oci, svi zaljubljeni su takvi....Zbogom, dragi Reis, vidimo se ovih dana, ostavicu vas da se na miru udvarate maleckoj, stvarno ste me razocarali, ljubavnik sluskinja, udvarac djevica, vise sam vas cijenio dok ste posmatrali zivot na odstojanju, u daljini u kojoj se i nalazi, Zivot je, Fernando, uvijek blizu, Onda vam ga rado prepustam, ako je to taj zivot.“
Procitao sam pola ovog romana..i volio bi da je beskonacan, da ga citam cijeli svoj zivot (eh, kakvo poredjenje-beskonacnost i jedan ljudski zivot). Odavno me nesto ovako nije pogodilo. Prvih pedesetak stranica sam se patio, bolje reci patili smo se zajedno, Saramago i ja-onako, do hapyenda...do konacne ljubavi.
Tezak roman, teska prica...posvecena cuvenom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi, poznatom po mnostvu heteronima kojima je potpisivao svoje pjesme.
Jedan od tih heteronima, Rikardo Reis, vraca se hiljadu devetstotina trideset i pete u Lisabon, nakon sesnaestogodisnjeg izbivanja u Brazilu. Vraca se u magicni, kisoviti Lisabon, u zoru burnih vremena, koji ce tek potresti svijet. Onako, bez jasnog cilja, uzima sobu u jednom pristojnom hotelu. Ne zna sta ce sa sobom, mozda ce kao ljekar otvoriti ordinaciju, mozda nece nista, mozda ce nastavit sanjarit..ne znam, nisam procitao do kraja.
U hotelu upoznaje (i zaljubljuje se) u djevojku od dvadeset i tri godine, Marsendu, djevojku s paralizovanom lijevom rukom i njenog oca, uglednog pravnika, pristalicu dikatatorskog, fasistickog rezima u Portugalu. Tu je, onako usput, i Lidija, sobarica...u mnogim kisnim nocima...bez mnogo price...samo sapati tijela.
U medjuvremenu seta Lisabonom u nezbjeznom kisnom ogrtacu...i saznaje iz novina da je prije neki dan umro pjesnik Fernando Pessoa. Nakon toga je posjetio njegov grob. Jedne veceri, kasno vracajuci se, u sobi primjeti tracak svjetlosti i u sobi nekog covjeka kako sjedi na sofi.
„Odmah ga je prepoznao , iako ga nije vidio tolike godine, a uopste mu nije palo na pamet da ima iceg neuobicajenog u tome sto ga ceka mrtvi Fernando Pessoa u sobi, rece, Zdravo, mada je sumnjao da ce mu ovaj odgovoriti, apsurd ne postuje bas uvijek logiku, ali desilo se da je odgovorio, rece, Ziveo, i pruzi mu ruku, zatim se zagrlise. Gledaju se blagonaklono...Fernando progovara prvi, cuo sam da ste dolazili da me obidjete
(u groblje), nisam bio tamo, ali rekose mi kad sam se vratio, a Rikardo Reis odgovori ovako, mislio sam da ste bili, mislio sam da nikad ne izlazite odande.
Izlazim, za sada, imam jos nekih osam mjeseci na raspolaganju da idem kud mi se prohtje, objasni Fernando Pessoa, Zasto osam mjeseci, upita Rikardo Reis, a Fernando mu razjasni, Zapravo kad se sve sabere i oduzme, ima ukupno devet mjeseci, tacno onoliko koliko provodimo u majcinoj utrobi, mislim da je u pitajnu ravnoteza, pre nego sto se rodimo ne mogu jos da nas vide ali svakog dana misle na nas, kada umremo, vise ne mogu da nas vide i svakog dana nas zaboravljaju pomalo, osim u izuzetnim slucajevima, devet mjeseci je sasvim dovoljno za potpuni zaborav...
...Rikardo Reis upita, recite mi kako ste saznali da sam odseo u ovom hotelu, kada ste mrtvi znate sve, to je jedna od prednosti, odgovori Fernando Pessoa, A ulazak, kako ste u usli u moju sobu, kao sto bi svako drugi usao, Niste stigli iz vazduha, niste prosli kroz zidove, kakva besmislena pomisao, dragi moj, to se desava samo u onim knjigama o duhovima, mrtvi se sluze putevima zivih, uostalom, drugih i nema, dosao sam ovamo sa groblja, kao bilo koji smrtnik, popeo se uz stepenice, otvorio ova vrata, seo na sofu da vas sacekam, i niko nije primjetio ulazak jednog neznanca, da, jer vi ste ovdje nepoznati, to je jos jedna od povlastica mrtvih, niko nas ne vidi, ukoliko mi to ne zelimo...
Kad cete opet doci...mogli bismo da caskamo, da obnovimo nase prijateljstvo, ne zaboravite da sam poslije sesnaest godina odsustva, novajlija u ovoj zemlji, Ali mozemo biti zajedno svega osam mjeseci, onda je kraj, necu vise imati vremena...osam mjeseci su citav zivot, kad budem mogao, navraticu...E, pa onda do skorog vidjenja Fernando, drago mi je sto sam vas video, I meni, Rikardo, Ne znam da li smem da vam zazelim secnu novu godinu, Samo izvolite, to mi ne moze nauditi, sve su to rijeci, kao sto znate, Srecna nova godina, Fernando, Srecna nova godina, Rikardo.“
Eto kako pise Saramago...stil mu je neobican, dosad sam slican sreo samo u Markesovom „Jesenu Patrijarha“. Ispocetka sam se tesko snalazio u dijalozima, ispocetka me ovaj stil zamarao..i uspavljivao. A sada me drzi budnog i te kako budnog.
Ne mogu vise kucat, ima toliko toga sto bi ti mogao prenijeti, al evo samo jos jedne epizode kad Rikardo u parku ceka Marsendu. Cekajuci je, primjeti Fernanda.
Zapodjenu razgovor i kad se priblizio trenutak djevojcinog dolaska Rikardo mu se obrati:
„ Cujte, Fernando, ne bih zeleo da vas vidi osoba koju cekam, Budite bez brige, u najgorem slucaju moze vas vidjeti izdaleka kako pricate sami sa sobom, ali to nisu stvari koje padaju u oci, svi zaljubljeni su takvi....Zbogom, dragi Reis, vidimo se ovih dana, ostavicu vas da se na miru udvarate maleckoj, stvarno ste me razocarali, ljubavnik sluskinja, udvarac djevica, vise sam vas cijenio dok ste posmatrali zivot na odstojanju, u daljini u kojoj se i nalazi, Zivot je, Fernando, uvijek blizu, Onda vam ga rado prepustam, ako je to taj zivot.“
- anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#571
We need to talk about Kevin - Lionel Shrivers
Vise ljudi mi je preporucilo ovu knjigu i na kraju sam posustala pod pritiskom i pocela je citati. Val nasilja po srednjim skolama sirom SADa je rezultirao silnim analizama sta dovodi do toga da neki klinac uzme oruzje u ruke i pocne pucati po ucenicima i nastavnicima. Ova knjiga je malo drugacija. Kevin, iz naslova, je 16godisnjak koji je pocinio takav zlocin. Ali knjiga se sastoji od pisama koje pise njegova mama, njegovom ocu s kojim vise nije zajedno. Pisma su brutalna, iskrena, analiziraju nju kao majku, kao zenu, njen osjecaj krivice, njeno vidjenje sina i onog sto je on uradio. Procitala sam malo vise od pola knjige i stil pisanja mi pravo odgovara....interesantna knjiga....
Vise ljudi mi je preporucilo ovu knjigu i na kraju sam posustala pod pritiskom i pocela je citati. Val nasilja po srednjim skolama sirom SADa je rezultirao silnim analizama sta dovodi do toga da neki klinac uzme oruzje u ruke i pocne pucati po ucenicima i nastavnicima. Ova knjiga je malo drugacija. Kevin, iz naslova, je 16godisnjak koji je pocinio takav zlocin. Ali knjiga se sastoji od pisama koje pise njegova mama, njegovom ocu s kojim vise nije zajedno. Pisma su brutalna, iskrena, analiziraju nju kao majku, kao zenu, njen osjecaj krivice, njeno vidjenje sina i onog sto je on uradio. Procitala sam malo vise od pola knjige i stil pisanja mi pravo odgovara....interesantna knjiga....
-
- Posts: 54
- Joined: 11/01/2006 23:22
#572
Hvala.rikardoreis wrote:JOSE SARAMAGO - GODINA SMRTI RICARDA REISA
Procitao sam pola ovog romana..i volio bi da je beskonacan, da ga citam cijeli svoj zivot (eh, kakvo poredjenje-beskonacnost i jedan ljudski zivot). Odavno me nesto ovako nije pogodilo. Prvih pedesetak stranica sam se patio, bolje reci patili smo se zajedno, Saramago i ja-onako, do hapyenda...do konacne ljubavi.
Tezak roman, teska prica...posvecena cuvenom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi, poznatom po mnostvu heteronima kojima je potpisivao svoje pjesme.
Jedan od tih heteronima, Rikardo Reis, vraca se hiljadu devetstotina trideset i pete u Lisabon, nakon sesnaestogodisnjeg izbivanja u Brazilu. Vraca se u magicni, kisoviti Lisabon, u zoru burnih vremena, koji ce tek potresti svijet. Onako, bez jasnog cilja, uzima sobu u jednom pristojnom hotelu. Ne zna sta ce sa sobom, mozda ce kao ljekar otvoriti ordinaciju, mozda nece nista, mozda ce nastavit sanjarit..ne znam, nisam procitao do kraja.
U hotelu upoznaje (i zaljubljuje se) u djevojku od dvadeset i tri godine, Marsendu, djevojku s paralizovanom lijevom rukom i njenog oca, uglednog pravnika, pristalicu dikatatorskog, fasistickog rezima u Portugalu. Tu je, onako usput, i Lidija, sobarica...u mnogim kisnim nocima...bez mnogo price...samo sapati tijela.
U medjuvremenu seta Lisabonom u nezbjeznom kisnom ogrtacu...i saznaje iz novina da je prije neki dan umro pjesnik Fernando Pessoa. Nakon toga je posjetio njegov grob. Jedne veceri, kasno vracajuci se, u sobi primjeti tracak svjetlosti i u sobi nekog covjeka kako sjedi na sofi.
(...)
Eto kako pise Saramago...stil mu je neobican, dosad sam slican sreo samo u Markesovom „Jesenu Patrijarha“. Ispocetka sam se tesko snalazio u dijalozima, ispocetka me ovaj stil zamarao..i uspavljivao. A sada me drzi budnog i te kako budnog.
Ne mogu vise kucat, ima toliko toga sto bi ti mogao prenijeti, al evo samo jos jedne epizode kad Rikardo u parku ceka Marsendu. Cekajuci je, primjeti Fernanda.
Zapodjenu razgovor i kad se priblizio trenutak djevojcinog dolaska Rikardo mu se obrati:
(...)
-
- Posts: 2068
- Joined: 11/11/2003 00:00
- Location: Sarajevo
#575
Robert Ludlum, The Paris Option
onako, razbibriga
onako, razbibriga