#1 Mak i Hrvati
Posted: 25/02/2007 22:14
Feral Tribune
Broj 1118, Split, 23. veljace 2007.
Mak i Hrvati
Pise: Mile Stojic
Ove godine navrsava se devedeset godina od rodjenja Maka Dizdara (Stolac, 1917. - Sarajevo, 1971.), pjesnika bosanske apokalipse. Rodjen tokom grmljavine prvog svjetskog rata, umro prerano i u najljepsim godinama, ovaj pjesnik ostvario je poetsko djelo kojem je vrlo tesko naci pandana na slavenskome jugu. Zivot tog jurodivog "Kamenog spavaca", medjutim, poceo je tek nakon pjesnikove smrti, a prije toga on je bio osporavan, kao sto se to uvijek dogadjalo s velikanima na stranama zamagljenim. O Makovu pjesnistvu napisana je cijela jedna biblioteka, tragalo se u "Slovu o covjeku" za ucenjem manihejaca, a njegovi "Putovi" ("Ti si ucinio da me pod svaku cijenu unistis, ali nikako da nadjes istinski put do mene") dozivljavani su kao najava bosanske suvremene kalvarije. Nije mi jednom oko ovlazilo kada sam slusao "Brotnjice" u zvonkoj intepretaciji Hasije Boric na teatarskim daskama Teatra &TD u Zagrebu, beckog Volkstheatera, ili ispod glasa u dvoristu kakva austrijskog izbjeglickog logora.
Bilo je u zivotu Dizdarovu vise nejasnoca i tamnih mjesta, a jedno oko kojeg se ispreda najvise prica svakako je i epizoda o njegovoj hrvatskoj pripadnosti. Ta prica krenula je koncem sezdesetih kad se, kao urednik knjizevnog casopisa Zivot, Dizdar poceo zalagati za deunitarizaciju jezicnog standarda u Bosni i Hercegovini. Skupljajuci srednjovjekovne bosanske listine za zbornik "Stari bosanski tekstovi" (Sarajevo, 1969.), Dizdar ce shvatiti da su agencija Tanjug i druge drzavne institucije Socijalisticke Jugoslavije ucinile diskontinuitet u jezicnoj tradiciji Bosne i Hercegovine i prebrisali autohtone jezicne zasade, a na njihovo mjesto uveli nove.
U Bosni, koju je i Vuk Karadzic drzao za kolijevku ijekavstine, dobar broj pisaca pisao je ekavski (Husein Tahmiscic, Izet Sarajlic, u pocetku i Alija Isakovic...), a neki istaknuti muslimanski pisci deklarirali su se i kao Srbi, ili su bili zastupljeni u srpskim antologijama. Ne zaboravimo, u to vrijeme bosnjacka nacija nije ni bila ustavno priznata i Bosnjaci su koristili srpskohrvatski kao jezicni standard, standard u cijemu slozenom nazivu su bila imena njihovih susjeda, ali nije bilo njihova imena. Oni su se, dakle, morali opredjeljivati samo za ono sto nije, nikako za ono sto jest. Tematski broj Zivota o jeziku komunisticke vlasti su osudile, a Dizdar je bio optuzen i napadnut od jedne grupe pisaca, koju je predvodio mrznjom i mrakom opsjednuti Rajko Nogo (ciji ce jedan duhovni subrat nasrnuti i na autora ovih redaka besramnom paskvilom, objavljenom polovicom devedesetih u jednoj sarajevskoj kupusari).
Mak Dizdar vjerojatno je vodjen logikom da je bolje negdje legalno pripadati nego nigdje. "Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugacije nego knjizevno. Mak Dizdar mi je govorio: "Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako. Srbi uvrstavaju Husu i Izeta"... Mesa Selimovic je bio i "Musliman" i "Srbin", cas govorio jedno, cas drugo", kaze Alija Isakovic u clanku "Hrvatska svojatanja Bosnjackih pisaca".
Pisac je sezdesetih godina, dakle, usao u hrvatske antologije ne zbog toga sto se osjecao hrvatskim piscem, vec da bi ga ikako bilo. Pocetkom devedesetih Dubravko Horvatic zamjerio mi je sto Dizdara nisam uvrstio u antologiju hrvatskog pjesnistva koju sam objavio u Sarajevu, a ja sam mu rekao da ovaj pjesnik ima antologiju kojoj pripada, a kad bih ja, kojim slucajem, uvrstavao Dizdara ("postujuci njegovo opredjeljenje") u hrvatsku antologiju, on bi morao imati jedno od tri vodeca mjesta u knjizi. Ali, on tog mjesta u hrvatskim ruzicnjacima nema. U Soljan-Slamnigovoj antologiji koja ima tristo osamdeset stranica Maku je posvecena jedn, a u Pavleticevoj "Zlatnoj knjizi", koja ima preko osam stotina, Dizdar je dobio - svega pet stranica.
No, manimo tu pricu. Mak Dizdar je umro od srcanog udara u ljeto 1971. godine. U vremenu sto je slijedilo Bosna i Hercegovina postala je politicki subjekt ravnopravan sa svim ostalim socijalistikim republikama, a Muslimani su priznati kao sesta jugoslavenska nacija. Mak Dizdar je u novim okolnostima polako prerastao u mit, a njegove pjesme postajale su elementima nacionalnog programa Bosnjaka (bogumilstvo, manihejstvo, islam). Dizdarove pjesme postale su politicki znak, a pored njegova umjetnickog imena Mak pocelo se forsirati i njegovo civilno ime Mehmedalija, mada se sam pisac tim imenom u javnosti nije sluzio. Tako po drugi put dolazi do politicke zloupotrebe genija, cije pjesme su anticipirale jedno vrijeme bez svjetla i zivot bez utjehe.
"Dizdarov Kameni spavac", pisao je Midhat Begic, "u sebe je upio elemente cjelokupne bosanskohercegovacke kulturno-knjizevne, bitno poetske bastine, u izvanrednom jezickom skladu izmedju narodnog duha koji prozima srednjovjekovne pisane spomenike i narodne poezije koja se na tom tlu razvijala". Stihovi Kamenog spavaca dopiru danas do nas kao zvuci posljednje opomene, kao zvuk trublje sudnjega dana:
"Kada ucini ti se da cilj tvoja je Svrhi tvojoj najbliza - Znaj da jest I tijelo to Njegovo Bilo Samo Casita Njegova Hiza. Ti tijelo njegovo tek uze. A tijelo to bijahu za njega - zatvor njegov I njegove suze. (Ne rekoh li ti vec jednom Da o meni zaista ne znas nista - Da ne znas nista o mome luku i strijeli. Da nista ne znas o mome stitu i macu Da nemas pojma o tim Ljutim oruzjima Da nista ne znas o mom bijednom tijelu Niti kakav on zarki plamen U sebi Ima) (...) Pa dodji Navikao sam davno na tvoje pohode Sto stizu iz daleka kao na goleme ledene i strasne vode Sto donosi ih sve jaca Ova nocna rijeka Tmaca."
--------------
Ovo sam sve ukucao a ne kopirao, za to bi vas koji imate mogucnost da kupite Feral istog i kupite. Svakog tjedna mene licno iznenadi sa svojim cinizmom ohrabrenja i pisanjem o najgorim i najboljim stranama svijeta.
Broj 1118, Split, 23. veljace 2007.
Mak i Hrvati
Pise: Mile Stojic
Ove godine navrsava se devedeset godina od rodjenja Maka Dizdara (Stolac, 1917. - Sarajevo, 1971.), pjesnika bosanske apokalipse. Rodjen tokom grmljavine prvog svjetskog rata, umro prerano i u najljepsim godinama, ovaj pjesnik ostvario je poetsko djelo kojem je vrlo tesko naci pandana na slavenskome jugu. Zivot tog jurodivog "Kamenog spavaca", medjutim, poceo je tek nakon pjesnikove smrti, a prije toga on je bio osporavan, kao sto se to uvijek dogadjalo s velikanima na stranama zamagljenim. O Makovu pjesnistvu napisana je cijela jedna biblioteka, tragalo se u "Slovu o covjeku" za ucenjem manihejaca, a njegovi "Putovi" ("Ti si ucinio da me pod svaku cijenu unistis, ali nikako da nadjes istinski put do mene") dozivljavani su kao najava bosanske suvremene kalvarije. Nije mi jednom oko ovlazilo kada sam slusao "Brotnjice" u zvonkoj intepretaciji Hasije Boric na teatarskim daskama Teatra &TD u Zagrebu, beckog Volkstheatera, ili ispod glasa u dvoristu kakva austrijskog izbjeglickog logora.
Bilo je u zivotu Dizdarovu vise nejasnoca i tamnih mjesta, a jedno oko kojeg se ispreda najvise prica svakako je i epizoda o njegovoj hrvatskoj pripadnosti. Ta prica krenula je koncem sezdesetih kad se, kao urednik knjizevnog casopisa Zivot, Dizdar poceo zalagati za deunitarizaciju jezicnog standarda u Bosni i Hercegovini. Skupljajuci srednjovjekovne bosanske listine za zbornik "Stari bosanski tekstovi" (Sarajevo, 1969.), Dizdar ce shvatiti da su agencija Tanjug i druge drzavne institucije Socijalisticke Jugoslavije ucinile diskontinuitet u jezicnoj tradiciji Bosne i Hercegovine i prebrisali autohtone jezicne zasade, a na njihovo mjesto uveli nove.
U Bosni, koju je i Vuk Karadzic drzao za kolijevku ijekavstine, dobar broj pisaca pisao je ekavski (Husein Tahmiscic, Izet Sarajlic, u pocetku i Alija Isakovic...), a neki istaknuti muslimanski pisci deklarirali su se i kao Srbi, ili su bili zastupljeni u srpskim antologijama. Ne zaboravimo, u to vrijeme bosnjacka nacija nije ni bila ustavno priznata i Bosnjaci su koristili srpskohrvatski kao jezicni standard, standard u cijemu slozenom nazivu su bila imena njihovih susjeda, ali nije bilo njihova imena. Oni su se, dakle, morali opredjeljivati samo za ono sto nije, nikako za ono sto jest. Tematski broj Zivota o jeziku komunisticke vlasti su osudile, a Dizdar je bio optuzen i napadnut od jedne grupe pisaca, koju je predvodio mrznjom i mrakom opsjednuti Rajko Nogo (ciji ce jedan duhovni subrat nasrnuti i na autora ovih redaka besramnom paskvilom, objavljenom polovicom devedesetih u jednoj sarajevskoj kupusari).
Mak Dizdar vjerojatno je vodjen logikom da je bolje negdje legalno pripadati nego nigdje. "Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugacije nego knjizevno. Mak Dizdar mi je govorio: "Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako. Srbi uvrstavaju Husu i Izeta"... Mesa Selimovic je bio i "Musliman" i "Srbin", cas govorio jedno, cas drugo", kaze Alija Isakovic u clanku "Hrvatska svojatanja Bosnjackih pisaca".
Pisac je sezdesetih godina, dakle, usao u hrvatske antologije ne zbog toga sto se osjecao hrvatskim piscem, vec da bi ga ikako bilo. Pocetkom devedesetih Dubravko Horvatic zamjerio mi je sto Dizdara nisam uvrstio u antologiju hrvatskog pjesnistva koju sam objavio u Sarajevu, a ja sam mu rekao da ovaj pjesnik ima antologiju kojoj pripada, a kad bih ja, kojim slucajem, uvrstavao Dizdara ("postujuci njegovo opredjeljenje") u hrvatsku antologiju, on bi morao imati jedno od tri vodeca mjesta u knjizi. Ali, on tog mjesta u hrvatskim ruzicnjacima nema. U Soljan-Slamnigovoj antologiji koja ima tristo osamdeset stranica Maku je posvecena jedn, a u Pavleticevoj "Zlatnoj knjizi", koja ima preko osam stotina, Dizdar je dobio - svega pet stranica.
No, manimo tu pricu. Mak Dizdar je umro od srcanog udara u ljeto 1971. godine. U vremenu sto je slijedilo Bosna i Hercegovina postala je politicki subjekt ravnopravan sa svim ostalim socijalistikim republikama, a Muslimani su priznati kao sesta jugoslavenska nacija. Mak Dizdar je u novim okolnostima polako prerastao u mit, a njegove pjesme postajale su elementima nacionalnog programa Bosnjaka (bogumilstvo, manihejstvo, islam). Dizdarove pjesme postale su politicki znak, a pored njegova umjetnickog imena Mak pocelo se forsirati i njegovo civilno ime Mehmedalija, mada se sam pisac tim imenom u javnosti nije sluzio. Tako po drugi put dolazi do politicke zloupotrebe genija, cije pjesme su anticipirale jedno vrijeme bez svjetla i zivot bez utjehe.
"Dizdarov Kameni spavac", pisao je Midhat Begic, "u sebe je upio elemente cjelokupne bosanskohercegovacke kulturno-knjizevne, bitno poetske bastine, u izvanrednom jezickom skladu izmedju narodnog duha koji prozima srednjovjekovne pisane spomenike i narodne poezije koja se na tom tlu razvijala". Stihovi Kamenog spavaca dopiru danas do nas kao zvuci posljednje opomene, kao zvuk trublje sudnjega dana:
"Kada ucini ti se da cilj tvoja je Svrhi tvojoj najbliza - Znaj da jest I tijelo to Njegovo Bilo Samo Casita Njegova Hiza. Ti tijelo njegovo tek uze. A tijelo to bijahu za njega - zatvor njegov I njegove suze. (Ne rekoh li ti vec jednom Da o meni zaista ne znas nista - Da ne znas nista o mome luku i strijeli. Da nista ne znas o mome stitu i macu Da nemas pojma o tim Ljutim oruzjima Da nista ne znas o mom bijednom tijelu Niti kakav on zarki plamen U sebi Ima) (...) Pa dodji Navikao sam davno na tvoje pohode Sto stizu iz daleka kao na goleme ledene i strasne vode Sto donosi ih sve jaca Ova nocna rijeka Tmaca."
--------------
Ovo sam sve ukucao a ne kopirao, za to bi vas koji imate mogucnost da kupite Feral istog i kupite. Svakog tjedna mene licno iznenadi sa svojim cinizmom ohrabrenja i pisanjem o najgorim i najboljim stranama svijeta.