Price, pjesme, intervjui...

[black]

OSTAJEM U SOBI

Ima to svoje prednosti –
kada nigdje ne moraš ići
nikoga nećeš sresti
niti ćeš ikome zakasniti
Možeš nakratko zaboraviti vrijeme
bez njegovog odbijanja
o visoke plafone mjesta
koje ti je utočište sada
Možeš se prepustiti
svemu što u tebi jeste
fotografijama, cigareti,
stvarima koje ne riješavaju ništa
Ima to svoje prednosti
kada si raspoložen poput tišine
i ne postoje riječi da ih izgovoriš

[b.boja]

Hafiz
(1320-1389)

Želje

Htio bih, da sam čisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.

Htio bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvijet, koji se smiješi njemu.

Htio bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruža, koja ga obasjava rumenilom.

Htio bih, da sam maleno zrno pijeska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.


Nekoć i sad

Ja sam bijedno zrno pšenice na putu
djevojke koju volim.
Ja, koji bijah
poput lava hrabar i ponosan,
sada sam malen slavuj u krošnjama,
koji tiho pjeva svoje ljubavne pjesme.

[Biserna Skoljka]

Prica

Milos Crnjanski


Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.

Sucajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.

San Vito, al Tagliamento, 1918.

[FFK as Lucy01]

SNAGA USPOMENE by Franc Presern

Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva medu nama zna.
Izmedu drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se cesto spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Cesto, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Cesto, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srecom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak placen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Medu nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen nece njena
visina sprijecit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al' mene po sili
pamtit ceš sve do u svoj zadnji cas.

[Bosancica ?]

She Walks in Beauty
by Lord Byron


She walks in beauty, like the night

Of cloudless climes and starry skies;

And all that's best of dark and bright

Meet in her aspect and her eyes:

Thus mellow ‘d to that tender light

Which heaven to gaudy day denies.



One shade the more, one ray the less,

Had half impair 'd the nameless grace

Which waves in every raven tress,

Or softly lightens o'er her face;

Where thoughts serenely sweet express

How pure, how dear their dwelling-place.



And on that cheek, and o'er that brow,

So soft, so calm, yet eloquent,

The smiles that win, the tints that glow,

But tell of days in goodness spent,

A mind at peace with all below,

A heart whose love is innocent!

[black]

vidio sam anđela na pijaci
sjedio je na limenom krovu štanda
ispod njega u drvenim gajbama
složene su paprike, paradajz, mladi krompir
kupus, crveni luk i zelje
stopala su mu visila s krova
njima je ovlaš dodirivap kosu prolaznika
jednom je kupcu skinuo šešir s glave
puhao je lagan vjetar miješajući mirise
svježeg voća, povrća, cvijeća & ribe
zavirivao je ljudima u face
odmjeravao je prodavače dok rade s vagom
zurio u njihove natekle ispucale šake
rasplakao se ugledavši stariju ženu
kako kupi trulo povrće ispod štandova
počela je padati sitna kiša
niz latice ofarbane margarite
slijevala se blijedoplava tinta
izgledala je kao kurva s kilom šminke
kad joj poteku suze
anđeo je raširio krila i poletio u nebo
razmišljam, ako postoji poetska pravda
anđeo će zaogrnut noću
iščupati srce prodavaču što zakida na vagi
međutim, ne vjerujem
jer anđeli uglavnom poziraju
i smrzavaju se goli na freskama

Faruk Šehić

[Bosancica ?]

William Shakespeare

SONNET 27


Weary with toil, I haste me to my bed,
The dear repose for limbs with travel tired;
But then begins a journey in my head,
To work my mind, when body's work's expired:
For then my thoughts, from far where I abide,
Intend a zealous pilgrimage to thee,
And keep my drooping eyelids open wide,
Looking on darkness which the blind do see
Save that my soul's imaginary sight
Presents thy shadow to my sightless view,
Which, like a jewel hung in ghastly night,
Makes black night beauteous and her old face new.
Lo! thus, by day my limbs, by night my mind,
For thee and for myself no quiet find

[StLouis]

vidio sam anđela na pijaci
sjedio je na limenom krovu štanda
ispod njega u drvenim gajbama
složene su paprike, paradajz, mladi krompir
kupus, crveni luk i zelje
stopala su mu visila s krova
njima je ovlaš dodirivap kosu prolaznika
jednom je kupcu skinuo šešir s glave
puhao je lagan vjetar miješajući mirise
svježeg voća, povrća, cvijeća & ribe
zavirivao je ljudima u face
odmjeravao je prodavače dok rade s vagom
zurio u njihove natekle ispucale šake
rasplakao se ugledavši stariju ženu
kako kupi trulo povrće ispod štandova
počela je padati sitna kiša
niz latice ofarbane margarite
slijevala se blijedoplava tinta
izgledala je kao kurva s kilom šminke
kad joj poteku suze
anđeo je raširio krila i poletio u nebo
razmišljam, ako postoji poetska pravda
anđeo će zaogrnut noću
iščupati srce prodavaču što zakida na vagi
međutim, ne vjerujem
jer anđeli uglavnom poziraju
i smrzavaju se goli na freskama

Faruk Šehić

Faruk je majstorcina!

[Bosancica ?]

GUBITI JE STRAŠNO..

gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Ivo Andric, Ex Ponto

[StLouis]

Ovo morate poslusati, Serbedzija recitira Tina Ujevica jedan je Rade Serbedzija

http://www.youtube.com/watch?v=Eu4iKOdE ... re=related

[adis083]

ima li iko od rafe pjesme "JA SAM RAFO" i "JA I MOJA DRAGA IGRALI SE VRAGA"
Hvala unaprijed

[Tesssa]

adis je "malo" fulio temu

[irfan2]

....znas onu fontanu na ilidzi, blizu aleje?
e nije tu, vec kod vjecne vatre, u prolazu ....

[Bosancica ?]

Slava

Kad se oblaci roje...
i lisce pada, sa granja svela,
i svi boli, u jesen, zacute...
Kud oblak ne nadje vise
puteve zasute,
lete oci moje.

M.Crnjanski

[dacina_curica]

Excerpt: 'Armageddon in Retrospect' by Kurt Vonnegut, Introduction by Mark Vonnegut

Introduction

Writing was a spiritual exercise for my father, the only thing he really believed in. He wanted to get things right but never thought that his writing was going to have much effect on the course of things. His models were Jonah, Lincoln, Melville, and Twain.

He rewrote and rewrote and rewrote, muttering whatever he had just written over and over, tilting his head back and forth, gesturing with his hands, changing the pitch and rhythm of the words. Then he would pause, thoughtfully rip the barely written-on sheet of typing paper from the typewriter, crumple it up, throw it away, and start over again. It seemed like an odd way for a grown-up to spend his time, but I was just a child who didn't know much.

He had an extra gear language-wise. At eighty-plus he was still doing the New York Times crossword puzzles quickly and in ink and never asking for help. As soon as I told him the verb came last, he could translate my Latin homework at sight, without having ever taken Latin. His novels, speeches, short stories, and even dust-jacket comments are very carefully crafted. Anyone who thinks that Kurt's jokes or essays came easily or were written off the cuff hasn't tried to write.

One of his favorite jokes was about a guy who was smuggling wheelbarrows. Every day for years and years a customs agent carefully searched through this guy's wheelbarrow. Finally, when he was about to retire, the customs agent asked the guy, "We've become friends. I've searched your wheelbarrow every day for many years. What is it you're muggling?"

"My friend, I am smuggling wheelbarrows."

Kurt would often laugh so hard at his own jokes that he would end up bent in half, looking up with his head in his lap. If it started a coughing fit, it could get a little scary.

When I complained about being paid fifty dollars for an article that had taken me a week to write, he said I should take into account what it would have cost me to take out a two-page ad announcing that I could write.

Anyone who wrote or tried to write was special to Kurt. And he wanted to help. More than once I heard him talking slowly and carefully to drunks who managed to get him on the phone about how to make a story or a joke, the wheelbarrow, work.

"Who was that?"

"I don't know."

When Kurt wrote, he was setting out on a quest. He knew, because it had happened before, that if he could keep the feet moving, he might stumble over something good and work it and work it and make it his own. But as many times as it happened, Kurt didn't have much self-confidence. He worried that every good idea he got might be his last and that any apparent success he had had would dry up and blow away.

He worried that he had skinny legs and wasn't a good tennis player.

He had a hard time letting himself be happy, but couldn't quite hide the glee he got from writing well.

The unhappiest times in his life were those months and sometimes a whole year when he couldn't write, when he was "blocked." He'd try just about anything to get unblocked, but he was very nervous and suspicious about psychiatry. In my early-to-mid-twenties he let it slip that he was afraid that therapy might make him normal and well adjusted, and that would be the end of his writing. I tried to reassure him that psychiatrists weren't nearly that good.

"If you can't write clearly, you probably don't think nearly as well as you think you do," he told me. If you ever think something he wrote was sloppy, you might be right, but just to be sure, read it again.

A little kid coming of age in Indiana in the Depression decides he wants to be a writer, a famous writer, and that's what ends up happening. What are the odds? He threw a lot of spaghetti up against the wall and developed a keen sense of what was going to stick.

When I was sixteen, he couldn't get a job teaching English at Cape Cod Community College. My mother claimed that she went into bookstores and ordered his books under a false name so the books would at least be in the stores and maybe someone would buy them. Five years later he published Slaughterhouse-Five and had a million-dollar multibook contract. It took some getting used to. Now, for most people looking back, Kurt's being a successful, even famous, writer is an "of course" kind of thing. For me it looks like something that very easily might have not happened.

He often said he had to be a writer because he wasn't good at anything else. He was not good at being an employee. Back in the mid-1950s, he was employed by Sports Illustrated, briefly. He reported to work, was asked to write a short piece on a racehorse that had jumped over a fence and tried to run away. Kurt stared at the blank piece of paper all morning and then typed, "The horse jumped over the fucking fence," and walked out, self-employed again.

I've never known a person less interested in food. The chain-smoking had something to do with it. When he complained about living so long, I told him that God was curious about how many cigarettes a human could smoke and He couldn't help wondering what was going to come out of Kurt's mouth next. The thing that made it hard to take him seriously when he said he was all done and had nothing more to say was that he started saying he was done in his mid-forties and he was still surprising people and coming up with good stuff in his mid-eighties.

The most radical, audacious thing to think is that there might be some point to working hard and thinking hard and reading hard and writing hard and trying to be of service.

He was a writer who believed in the magic of the process—both what it did for him and what it could do for readers. The reader's time and attention were sacred to him. He connected with people on a visceral level because he realized that content was not the whole story. Kurt was and is like a gateway drug or a shoehorn. Once the reader is over the threshold, other writers become accessible.

"Does anyone out of high school still read me?"

* * *

He taught how stories were told and taught readers how to read. His writings will continue to do that for a long time. He was and is subversive, but not the way people thought he was. He was the least wild-and-crazy guy I ever knew. No drugs. No fast cars.

He tried always to be on the side of the angels. He didn't think the war in Iraq was going to happen, right up until it did. It broke his heart not because he gave a damn about Iraq but because he loved America and believed that the land and people of Lincoln and Twain would find a way to be right. He believed, like his immigrant forefathers, that America could be a beacon and a paradise.

He couldn't help thinking that all that money we were spending blowing up things and killing people so far away, making people the world over hate and fear us, would have been better spent on public education and libraries. It's hard to imagine that history won't prove him right, if it hasn't already.

Reading and writing are in themselves subversive acts. What they subvert is the notion that things have to be the way they are, that you are alone, that no one has ever felt the way you have. What occurs to people when they read Kurt is that things are much more up for grabs than they thought they were. The world is a slightly different place just because they read a damn book. Imagine that.

* * *

It's common knowledge that Kurt was depressed, but as with a lot of things that are common knowledge, there are good reasons to doubt it. He didn't want to be happy and he said a lot of depressing things, but I honestly don't think he was ever depressed.

He was like an extrovert who wanted to be an introvert, a very social guy who wanted to be a loner, a lucky person who would have preferred to be unlucky. An optimist posing as a pessimist, hoping people will take heed. It wasn't until the Iraq War and the end of his life that he became sincerely gloomy.

There was a bizarre, surreal incident when he took too many pills and ended up in a psych hospital, but it never felt like he was in any danger. Within a day he was bouncing around the dayroom playing Ping-Pong and making friends. It seemed like he was doing a not very convincing imitation of someone with mental illness.

The psychiatrist at the hospital told me, "Your dad's depressed. We're going to put him on an antidepressant."

"Okay, but he doesn't seem to have any of the symptoms I'm used to seeing in depression. He's not slowed down, he doesn't look sad, he's still quick on the uptake."

"He did try to kill himself," the psychiatrist said.

"Well, sort of." Of all the medications he took, there wasn't a toxic level of anything. He had a barely therapeutic level of Tylenol.

"Do you not think we should put him on antidepressants? We have to do something."

"I just thought I should mention that he doesn't seem depressed. It's very hard to say what Kurt is. I'm not saying he's well."

The difference between my fans and Kurt's is that my fans know they're mentally ill.

Kurt could pitch better than he could catch. It was routine for him to write and say provocative, not always kind things about people in the family. We learned to get over it. It was just Kurt. But when I mentioned in an article that Kurt, wanting to be a famous pessimist, might have envied Twain and Lincoln their dead children, he went ballistic.

"I was just trying to pull readers in. No one but you is going to take it even a little seriously."

"I know how jokes work."

"So do I."

Click and click, we hung up.

"If I should die, God forbid."

Every few years he sent me a letter telling me what to do in the event of his death. Every time, except the last, the letter would be followed by a phone call, reassuring me that it wasn't a suicide note. The day before he sent me his last "If I should die" letter, he finished the speech he was to deliver in Indiana to kick off the year of Kurt Vonnegut. Two weeks later he fell, hit his head, and irreversibly scrambled his precious egg.

I got to study that last speech much closer than most, since I was asked to deliver it. I couldn't help wondering, "How on earth does he get away with some of this crap?" His audience made it work. I quickly realized that I was reading his words to an auditorium and a world utterly in love with my father who would have followed him anywhere.

"[I'm] as celibate as fifty percent of the heterosexual Roman Catholic clergy" is a sentence with no meaning. "A twerp [is] a guy who put a set of false teeth up his rear end and bit the buttons off the back seats of taxicabs." "A snarf is someone who sniffs klix' bicycle seats." Where oh where is my dear father going? And then he would say something that cut to the heart of the matter and was outrageous and true, and you believed it partly because he had just been talking about celibacy and twerps and snarfs.

"I wouldn't be a doctor for anything. That's got to be the worst job in the world."

One of our last conversations:

"How old are you, Mark?"

"I'm fifty-nine, Dad."

"That's old."

"Yes it is, Dad."

I loved him dearly.

These writings, mostly undated and all unpublished, hold up very nicely by themselves. They don't need any commentary by me. Even if the content of any given piece isn't interesting to you, look at the structure and rhythm and choices of words. If you can't learn about reading and writing from Kurt, maybe you should be doing something else.

His last words in the last speech he wrote are as good a way as any for him to say good-bye.

And I thank you for your attention, and I'm out of here.

Reprinted from ARMAGEDDON IN RETROSPECT by Kurt Vonnegut by arrangement with G.P. Putnam's Sons, a member of Penguin Group (USA), Inc., Copyright © 2008 by The Kurt Vonnegut, Jr., Trust.

[Bosancica ?]

U SUMRAK

U sumrak pjevaju djevojke. Njini su glasovi meki i dahnu svježinom cvijeća i ljubavi.
Njina je pjesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lijepo. Ona podsjeća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.

Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pjevaju djevojke. Pjevaju lijepo. To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pjevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda.


Ivo Andric

[montag]

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaji kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nemakraja.
U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju predamnom. Neka iskrsavaju, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.

Iva Andrić

[black]

Petar LUKOVIĆ
PERO S ONOGA SVETA
SRPSKI PASOŠ
16. travnja, 2008.

Događaj bez presedana u svetskoj istoriji: da će država Srbija konačno imati vlastiti pasoš (sa ćiriličnim hijeroglifima, bez latiničnog terorizma) pretvoren je u medijski happening: zajedničkom akcijom Vlade Srbije, Tijanićevog RTS-jihada i Večernjih novosti, ovih je dana izabrano 204 najsrećnijih dobitnika nove srpske putovnice koja će im biti uručena idućeg meseca na svečanoj sednici Skupštine Srbije... A onda počinje...

I WANNA BE SEDATED: Pažljivo iščitavanje liste dobitnika srpske ćirilične putovnice jeste nesvakidašnja avantura mozga koji očajnički pokušava da presabere svoje paravojne jedinice pred čudovišnim objašnjenjima žirija Večernjih novosti glede srećnika sa srpskom ćiriličnom putovnicom. Uvod ne nagoveštava galopirajuće ludilo: jedan je istraživač u oblasti onkologije, drugi je spasao nekakvu decu iz autobusa koji se survao u Lim, treći je pomogao kolegi koji je nastradao u požaru... ali već šesti izgleda delimično poremećeno jer se u objašnjenju tvrdi da je on, Vidoje Vujić iz Valjeva "osnivač sopstvene fondacije za majke koje rode troje ili više dece", ali se ne kaže da je u pitanju lokalni tajkun koji je kupio čitavo Valjevo, sve hotele na Divčibarama, da poseduje nebrojene firme i fabrike, including flaširanu "Vujić vodu", pa mu je ova inkubatorska Fondacija za srpske majke-nosilje neka vrsta patriotskog mamca za onu vrstu kokošarnika u kojoj se jedino meri produktivnost polne opreme, sasvim dovoljno za novi Srpski Pasoš!

Čim preskočim dobitnika No.11 ("izuzetan student, bavi se i naučnim radom", što podseća na jednu od najglupljih televizijskih reklama u kojoj neka osvedočena budala govoreći o hrani tvrdi da on voli "i kad je ukusno", kao da se ukusno ne podrazumeva), stižem nervozno do nekog nesrećnog Zrenjaninca s broja 12 koji je putovnicu dobio jer je – koncentrišite se – dotični "dobitnik mnogobrojnih nagrada na međunarodnim takmičenjima"! Čime se čovek bavi i u čemu se takmiči: veze li goblene, tuče li ženu brže nego ostali Srbi, da li skuplja slike dr. Koštunice iz svih manastira u kojima je ovaj religiozni radnik boravio ili je čovek meteorolog, ginekolog ili vlasnik kafane ili kao predstavnik Zrenjanina tajno komunicira sa svemirom – ništa ne znamo, sem činjenice da poseduje "mnogobrojne nagrade na međunarodnim takmičenjima". Nije precizno, ali je do bola jako!

Na trenutak me zbunio dobitnik br. 16 sa objašnjenjem da je "prvi uveo razbijanje kamena u bubregu", što mi, jebeš ga, nikako nije jasno; hoće li se reći da pre Dobitnika niko nije razbio KUB (Kamen U Bubregu) ili je u pitanju uvođenje u proces nove KUB metode – šta god da je u pitanju, ovo mrsomuđe od bubrega izlika je za novi pasoš što će svakom izvađenom kamenu mnogo značiti.

Osvedočeno nadrkan na Večernje novosti, nikako mi nije promakla dobitnica sa brojem 21: za nju tvrde da je članica humanitarnog FK Kluba ’Lavice’, što otvara niz nehumanitarnih pitanja; recimo, kakav je to "humanitarni fudbalski klub"? Po ovakvom hu.defaultu, klub bi trebalo da poklanja bodove, da usrećuje protivnike, da svi unapred znaju da mogu da računaju na tri boda, zato sport i služi: da pomognemo jačima da budu još jači! Vrlo zaslužen pasoš: slika i prilika srpskog fudbala u kojem stotine plaćenih humanitaraca daju sve od sebe - ali za druge.

Konačno, na mestu 38 stižemo do mog Prvog Omiljenog Šampiona: izvesni Nišlija Ljubomir Sarić srpski je pasoš dobio jer je – lepo piše: "kao koreograf, učio decu folklorom u Srbiji, a i u inostranstvu". Sve bih gramatički razumeo: da je decu mazao folklorom, lečio folklorom, tukao folklorom, onanisao folklorom ili ih gole dirao folklorom, ali nikako, ni u srpskom ni u hrvatskom jeziku, nikako nije mogao da decu "uči folklorom", kao što pišu vrlo pismene Večernje novosti. Mogao je da ih "uči folkloru", ali onda, verovatno, nikad ne bi dobio ćiriličnu putovnicu. Tough luck!

I WANNA BE DELETED: Taman odlučim da budem blag prema Večernjim novostima, ipak su to Novine Za Narod, ne zna narod baš sve padeže a ni Novosti baš nisu vešte oko gramatike – kad naletim na Dobitnika br. 39 Dragana Stojadinovića za kojeg se doslovno kaže: "Obišao svet motociklom i uručivali domaćinima srpske zastave". Nije sporno da je Stojadinović obišao svet dvotočkašem, sporno je ko su ti ljudi (Stojadinovići?) koji su "domaćinima" uručivali srpske zastave? Stojadinović očigledno nije bio sam u ovoj plemenitoj akciji darivanja; kad se kaže "uručivali", podrazumeva se da ih je bilo makar dvojica, recimo, motorcikl i Stojadinović koji su zajedno delovali kao tim; ali kriptične Novosti kriju od nas mogućnost da je na Stojadinovićem motoru vaistinu boravilo dvadesetak ljudi koji su svi zajedno, gde god da se nađu, darivali "srpske zastave" sa kojima domaćini nisu znali šta će. Da ih razviju ispred kuće, više je nego glupo; da ih razviju u sobi, još gluplje; da ih iskoriste za peškire, ne vredi; eventualno, da njima brišu auto ili parket – što već ima smisla. Dovoljno za pasoš!

Već popizdeo zbog nepismenog žirija, nepismenih Novosti i fucking pasoša u kraljevsko-crvenoj boji, logično se naslonim na dobitnika No59 koji je iz "zapaljene kuće dva puta spasio staricu". Opet mi ništa nije jasno: ako je prvi put spasio staricu, nije valjda staricu opet vratio unutra da bi je drugi put spasao? Kako neko može nekoga da dvaput spase iz iste zapaljene kuće: ako si spasao staricu – onda si je spasao, što bi je još jednom spasavao? Ali, kako su ovo Novosti, naviknite se da je sve moguće! Čekamo dobitnika koji je triput spasio staricu! Taj će dobiti diplomatski pasoš!

Sve je cool, kažem sebi, dok čitam objašnjenje sa mesta 66: tamo piše da je Igor Zlatojev (Petrovac na Mlavi) jedan od predstavnika Srbije kao kulturni ambasador u SAD. Budući da nikad i niko nije čuo za ovog "kulturnog ambasadora", sem onoga koji je Zlatojeva predložio za pasoš – iznenada shvatim da je izbor Večernjih novosti veličanstvena satirična instalacija, opšta zajebancija u kojoj je The Žiri uživao. Na seksualnoj poziciji 69 zatičemo legendarno nonsense-objašnjenje da Luka Milićević "već sedam godina osvaja najviše nagrade na nacionalnim takmičenjima". Smem li opet da pitam u kojoj disciplini? Veze li on kućne čaršave ili kukiča prezervative ili premešta iz šupljeg u prazno? Whatever, Luka ima pasoš. I mora da je ponosan.

Nemoj više, Lukoviću, kažem sam sebi, dovoljno je sa Novostima, ali, jok: na mestu 71. nalazim svog Drugog Omiljenog Šampiona Ninoslava Babića iz Borče za kojeg se kaže da "osvaja velike rezultate u tekvondu". Svašta sam u životu čuo spram rezultata: da neko ima rezultate, da se diči rezultatima, da postiže rezultate – ali je prvi put u istoriji pisane srpske reči (hvala Novostima) crno na belom internetu pisalo da neko "osvaja rezultate". Treći Omiljeni Šampion nalazi se već na 73. mestu: zove se Đorđe Nešić, "višestruki je pronalazač para", što me je, u trenutku, bacilo u bolnu nesvest poređenja, naš čovek koji je pronašao pare, nešto kao Tesla sa strujom ili kao Bell sa telefonom. Pokušavajući da Nešića smestim u taj redosled svetskih legendi ("pronalazač para"), ukapiram šta su Novosti htele da kažu: u par navrata Nešić je na ulici našao nekakve pare i vratio ih vlasnicima, dakle – čovek je nalazač, ali su ga Novosti, iz milja, unapredile u pronalazača, što je automatski dovoljan razlog da odmah dobije novi pasoš!


I WANNA BE ELEVATED: Već na mestu 78, eto novog Šampiona: za njega se kaže da je "predstavljao Srbiju u inostranstvu u oblasti šumarstva" što bi moglo svašta da znači; da je glumio bukvu u stojećem položaju, da je zimzeleno maskiran hodao inozemstvom dokazujući kako Kosovo nikad neće otpasti sa srpskog stabla ili da je po inostranim šumama seksualno opštio s tamošnjim drvećem, šireći istinu o srpskom šumarstvu.

Kad sam preskočio mnogobrojne davaoce krvi, studente koji studiraju u inozemstvu, direktore firmi, vatrogasce i poštare – na mestu 106 ukazao se "srpski rekorder u spasavanju". Šta je čovek spasavao: decu iz bunara, nejač iz diskoteka, labudove iz labuđeg jezera - tajanstvene Novosti nisu otkrile, zar nije dovoljno da je reč o "srpskom rekorderu"? Na brzinu preskačem "uspešnog veslača", nekoliko "humanitaraca", "kraljicu čembala", čoveka koji je "spasio ženu", "studenta u inostranstvu", da na 153. mestu nađem pomahnitalog Dobitnika za kojeg piše da je "dao izbeglicama svoj stan" što bi tek bilo funny kad bismo vaistinu saznali da je Dobitnik danas beskućnik koji živi po izbegličkim kampovima!

Finally, The Šampionka pod brojem 174, Ljiljana Vuletić, Beograd, filozof sa dva remek-dela! Već naviknuti na duhovnu škrtost Novosti ostajemo uskraćeni na odgovor o kakvim je fucking-remek-delima reč? Da žena možda nije u ulju na platnu ovekovečila Borisa Tadića sa osmehom Mona Lize? Da nije objavila dve zbirke filozofske poezije sa seksualnim motivima Metohije? Nikad nećemo saznati!

Završavam sa srećnim dobitnikom (No 198) koji je "član Crvenog krsta", što mu je bilo dovoljno da dobije novi pasoš; kriterijumi su, očigledno, bili visoki i nedostižni za mnoge, ali ne i za ovog pasivnog aktivistu koji člansku kartu s pravom smatra ulaznicom za svet.

I WANNA BE SELECTED: Ako uskoro Hrvatska namerava da sledi kreativne staze Večernjih novosti i pokloni 204 putovnice, slobodan sam da Vladi i naročito Predsjedniku predložim listu 15 kandidata koji zadovoljavaju sve neophodne uslove za dobijanje Putovnice.

1. Petar Luković: humanitarac 2. Petar Luković: član biblioteke 3. Petar Luković: dobitnik mnogobrojnih nagrada na međunarodnim i nacionalnim takmičenjima 4. Petar Luković: zavoleo The Dirty Secrets pre svih 5. Petar Luković: pokušao da dvaput spase staricu u zapaljenoj kući, ali je starica izgorela 6. Petar Luković: predstavljao Srbiju u inozemstvu u oblasti pijanstva 7. Petar Luković: boravio u Splitu nekoliko desetina puta i lično video more 8. Petar Luković: poznaje lično Viktora Ivančića i Predraga Lucića 9. Petar Luković: učio maloletnice folklorom 10. Petar Luković: filozof i vlasnik devet remek-dela 11. Petar Luković: Zagreb mu je omiljena patriotska destinacija 12. Petar Luković: pod prisilom 1977. dao krv dok je služio u JNA, ne bi li dobio tri dana otpusta 13. Petar Luković: putuje samo u one zemlje za koje nije potrebna viza 14. Petar Luković: Drogira se u knjižari "Algoritam" 15. Petar Luković: budući član hrvatskog Crvenog krsta.

Mislite o meni!

[Saian]

joj sad sam ga procit'o , Petar Lukovich chlan biblioteke

[black]

joj sad sam ga procit'o , Petar Lukovich chlan biblioteke

i ja sam sad chitao, umal' se ne udavih kafom

[Orhanowski]

Ivan Lovrenovic - UNUTARNJA ZEMLJA

KULTURA?IDENTITET?(umjesto pogovora)-1

1.
Uvijek iznova s jednakom aktualnoscu javlja se u nas pitanje selekcije onoga sto je u tradiciji stvaralacki vitalno i produktivno.Nesumnjivo,takva selekcija je nuzna i presudno vazna,ali se zacas izradja u vlastitu negaciju onda kada pomislimo(sto se u nas dogadja cesto)da se ona moze obaviti dekretom ili proizvoljnoscu pojedinacne volje koja je umislila da ima u rukama mandat Historije i Kulture.To selekcioniranje neprekidan je i nevidljiv posao,koji se obavlja u unutrasnjosti kulturnog i stvaralackog procesa,gdje vaze samo imanentni i veoma neocekivani kriteriji virtualnosti.
Malo gdje se ovaj odnos pokazuje kao jednadzba s tako mnogo nepoznanica kao u primjeru bosanske kulturne historije,osobito njenoga najkompliciranijeg razdoblja-osmanskog.
U nacionalno-politickim koncepcijama i historiografskim interpretacijama,iz 19.stoljeca,s pocetka ovog,i izmedju dva svjetska rata,aktualnim i danas,cjelina osmanske epohe tretira se iskljucivo sa aspekta politicke historije.tj.u aspektu tudjinske vojno-politicke okupacije,te se ukazuje kao duhovni i kulturni vakuum,kao fatalna i historijski neproduktivna EPIZODA.Pri tome se sasvim gube iz vida zakonitosti i rezultati kulturnih procesa,koji doduse jesu"dovedeni"na valu velikih vojno-politickih potresa,ali tokom cetiri stoljeca poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i cinjenica,koje zahtijevaju normalan kulturnohistorijski i estetskomorfoloski tretman,neopterecen ideoloskim i civilizacijskim idiosinkrazijama.Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj politicko-historijski
"ekvivalent",bez opasnosti od teskog nasilja nad njima,i nad historijom.Pogotovo se to pokazuje deplasiranim u historiji kultura kakve su sve kulture Mediterana,koje su u visokom stupnju rezultati simbioza i amalgamiranja(mnogo cesce inicijalno izazvanih vojno-politickim ekspanzijama nego nekim idealnim"prirodnim"putem).U suprotnom,nas odnos spram kulturnog nasljedstva svodi se na duhovno umrtvljujuce i smijesne mitologeme"teske proslosti","vjekovnoga ropstva","tamnoga vilajeta",a realni tokovi,preobrazbe i ostvarenja kulture ostaju naprosto nepoznati,jer takav odnos nije kadar stvoriti ni osnovne pretpostavke za proucavanje,a kamoli pripremiti nas duhovno za aktivnu recepciju.Posto je ovakav odnos bio dominantan gotovo stoljece i pol,lako je objasniti(ali ne i prihvatiti DANAS)sto citavi arhipelazi kulturnih pojava iz razdoblja o kojemu je rijec stoje i sada neotkriveni.Odnosno,i kad su otkriveni,i kad se na njima radi,cesto se nad taj rad nadvija sumnjicavost i zazor,porijeklom iz malocas opisanoga odnosa...
Za ispravno,ili barem dobrohotno razumijevanje redova koji slijede,bitno je spomenuti da se oni pitanjima svih ovih nagomilanih sedimenata ne mogu baviti akribijski-analiticno,s ambicijom eksplicitnih odgovora;ne znam,uostalom,tko bi i mogao dati takve odgovore a da u njima bude sadrzana puna mjera objektivnosti.Jer to su pitanja u kojima se ne razdvaja proslo od sadasnjega,
koja se ticu tekuceg procesa u kojemu smo svi aktivni subjekti,te je nemoguce objektivirati se do pogleda SUB SPECIAE AETERNITATIS,s kojega bi se sve vidjelo kao na dlanu,bestrasno i hladno-logicno.
Sistematicna slika kulturne historije turskoga razdoblja,kada jedanput budu napisana,morat ce u samom svom polazistu imati konstataciju o bitnom dualitetu duhovne i kulturne situacije,baziranom na historijskom supostojanju kulturnih,etnicko-konfesionalnih entiteta:
muslimansko-bosnjackoga,pravoslavno-srpskoga i katolicko-hrvatskoga,uz sefardsko-zidovski.
Ako se posluzimo srednjovjekovnom relacijom VISOKE i PUCKE kulture,a to nam omogucuje realna srednjovjekovnost bosanske duhovne i drustvene situacije,sve do polovine 19.stoljeca,onda je moguce,shematski,reci da se spomenuti dualitet sastoji u ovome:sfera visoke kulture obiljezena je krajnjim stupnjem izolacije izmedju triju kulturnih entiteta,sve dok u sferi pucke kulture ostvaruje njihovo prozimanje.Shematizirajuci i dalje,moze se reci:na jednoj strani,u sferi visoke kulture:tri zasebne kulture,a na drugoj,u sferi pucke kulture:zajednicki fond kulturnih modela i stvaralackih zakonitosti.U ovu sliku HORIZONTALNIH NIVOA valja uvesti i VERTIKALE,to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja izmedju svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela pucke kulturne sfere.Pri tome je,opet,vrlo vazno ne izgubiti iz vida one oblike u kojima pucka kultura djeluje"prema gore","pozajmljuje"sferama triju odvojenih kulturnih tokova svoj duh
INTEGRATIVNOSTI.
Neophodno je naglasiti da su pojmovi visoke i pucke kulture ovdje uvedeni uvjetno,kao pomocni,jer naprosto tu relaciju(ili,tocnije,prvi clan te relacije-visoku kulturu)sva tri bosanska etnokulturna entiteta ne poznaju u jednakoj mjeri,niti se vertikalitet jedinstva u toj relaciji na jednak nacin i u jednakom stupnju uspostavlja u svakom od tri slucaja.Taj fenomen historijski je lako objasnjiv,a za danasnju emotivno-dozivljenu recepciju ove materije-presudan.Svaka buduca sinteza primarno ce se morati njime pozabaviti,a dok ona to ne uradi,mnozit ce se nepotrebni nesporazumi,jednako iracionalni i ograniceni i u svojoj nacionalistickoj,i u normativno-politickoj varijanti.U prvoj oni se manifestiraju kao smijesno ali opako nadmudrivanje i nadbijanje oko toga cija je kultura"bogatija",
cija je"narodnija i autohtonija",tumaceci historijske realnosti i uvjetovanosti ahistoricnim determinizmom od Boga danih ovakvih ili onakvih"sposobnosti"ili"nesposobnosti"ovoga ili onoga naroda za ovakvo ili onakvo samopotvrdjivanje i realiziranje.U drugoj varijanti ovi nesporazumi dolaze od jalovoga iscrpljivanja u trazenju,pa i izmisljanju,potpunih analogija i striktnih"pariteta",
posto-poto.I jedno i drugo vodi izravno u falsifikaciju,od koje nasa suvremena kulturna historiografija,doista,nije imuna.Jedno i drugo-samo je lice i nalicje jedne te iste pojave:duhovne uskosti i provincijalnosti,iracionalnoga straha od DRUGOGA,koji je(strah)nespojiv s bicem i funkcijama kulture.
Kad se shemi koju smo ocrtali doda jos i dinamicka komponenta povijesnih mijena,biva ukratko naznacena jedna komplicirana duhovna i historijska situacija,za ciju interpretaciju nije tesko pomisliti da predstavlja pretezak i iluzoran posao.
Cjelinu kulturnoga i duhovnoga zivota Bosne i Hercegovine u razdoblju koje se razmatra presudno odredjuje religijsko-konfesionalni karakterni okvir.Ova cinjenica ima prvorazredan znacaj za sagledavanje prirode i puteva razvoja bosanskohercegovacke kulturne tradicije.Kao sto je poznato,u turskoj teokratskoj drzavi konfesionalna zajednica bila je jedina organizacijska mogucnost iskazivanja razlicitih etnickih,historijskih,kulturnih,politickih i drugih interesa.(Zato,ma koliko je proces etnicko-nacionalne diferencijacije i identifikacije naroda u Bosni i Hercegovini odredjen i drugim faktorima,pogresno je ne uvidjati ulogu vjerskih pripadnosti tom procesu.)
Konfesionalizam kao okvir duhovnoga zivota osobito je presudno odredjivao sferu visoke kulture.
Posto se u Bosni radi o trostruko(i cetverostruko)diferenciranom konfesionalno-civilizacijskom
"pejzazu",koji je k tome obiljezen i historijski uvjetovanom antagonistickom tenzijom izmedju sva tri entiteta,jasno je koliko su se ove tri kulturne sfere morale realizirati izolirano,bez medjusobnoga dodira.
Tako ne samo da nije cudno nego drukcije upravo nije ni moglo biti,sto se u Bosni vremenski i prostorno simultano,k tome na malom prostoru i tako reci u susjedstvu,zbivaju ne tako beznacajni stvaralacki procesi,a da jedan za drugoga naprosto i"ne znaju",niti imaju unutrasnje civilizacijske potrebe te vrste.
Na ovom mjestu bitno je osvijetliti i apostrofirati fenomen neravnomjernoga razvoja triju kultura u njihovom VISOKOM aspektu.
Islamska sfera visoke kulture u Bosni,prirodno najjace se realizirala u cijelom razdoblju turskoga vladanja,a osobito u prva dva njegova stoljeca,dok se granice Carstva steru daleko od Bosne na sjeveru,i dok je Turska zakonski i privredno stabilna.Masovnost islamizacije(s kojom kao fenomenom,nasa historiografija jos uvijek muku muci),orijentalna urbanizacija,integriranje u orijentalni privredni sistem i duhovno-civilizacijski krug-ukratko receno,objektivni su i konkretni historijski uvjeti za rascvat ove kulture i umjetnosti.
Za nasu temu vrlo je vazno primijetiti kako ova kulturna komponenta pocinje vidno stagnirati u drugim dvama stoljecima turskoga vladanja,od one prekretnice koju oznacava poraz Turske pod Becom krajem 17.stoljeca,kada granice Carstva silaze na Savu,Carstvo zapada u trajnu i progresivnu destabilizaciju,a Bosna u svemu tome pocinje prozivljavati osobito teska krizna vremena i procese.To i u ovom slucaju upucuje na direktno proporcionalan odnos izmedju stabilnosti sistema i rasta visoke kulture.Na ovo se organski nadodaje zapazanje da upravo od ovih vremena jacaju u okviru muslimansko-bosnjackoga kulturnoga toka oblici(kakav je,na primjer,alhamijado knjizevnost)koji signaliziraju dubok i kulturoloski veoma vazan prijelom:tendenciju preorijentacije na stvaralastvo koje se diferencira u odnosu spram maticnoga kulturnoga kruga.Ovo se na cudnovato zakonit nacin podudara sa intenziviranjem onoga procesa u kojemu se-kroz burna drustvena previranja i nemire,
kroz paradoksalne i nerijetko tragicne historijske okolnosti i dogadjaje-sve uocljivije diferencira specifican lik bosanskomuslimanskog etnosa u cjelini turskoosmanskoga"commonwealtha"...


Ivan Lovrenovic-UNUTARNJA ZEMLJA

KULTURA?IDENTITET?(UMJESTO POGOVORA)-2

...Sfera visoke kulture katolicko-hrvatske i pogotovo pravoslavno-srpske komponente,u usporedbi s islamskom znatno je siromasnija,sto je sasvim razumljivo,s obzirom na realno-historijski polozaj ovih dvaju entiteta u turskoj islamskoj drzavi.Prakticno,to je-i pored nacelne islamske tolerancije drugih monoteistickih religija-ipak polozaj gradjana drugog reda.Doduse,i ovdje je vrlo vazno uociti krupne promjene u toku vremena,i u zavisnosti od mnogih izukrstanih internih i eksternih faktora.Tako je,na primjer,velika razlika izmedju polozaja Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini(pa odatle i pravoslavno-srpske visoke kulture)u prvim stoljecima,do ukidanja Pecke patrijarsije i uvodjenja grckog visokog klera,od njezina polozaja u kasnijem razdoblju.U prvom razdoblju,dok su odnosi izmedju Porte i Patrijarsije harmonicni i cak produktivni,u okviru pravoslavno-srpske tradicije i u Bosni tece jedan plodan stvaralacki proces.Tako,na primjer,fresko-slikarstvo srpsko-bizantskoga stila,stvarano osobito intenzivno krajem 16.i u 17.stoljecu,spada u najmarkantnije tekovine kulture u Bosni i Hercegovini u razdoblju osmanske vlasti.
Slom turske ofenzive prema Evropi,sve aktivnije vezanje crkvenoga vodstva za rusku(i austrijsku)protuaofenzivu prema Turskoj,ukidanje Pecke patrijarsije(kao ne samo vjerskoga nego i politickoga i kulturnoga integrativnoga faktora cijeloga srpskoga entiteta na Balkanu),uvodjenje fanariotskoga visokoga klera kojim pravoslavno-srpski etnos ne samo da gubi svoje autenticne predstavnike,nego cije je djelovanje izrazito protunarodno i koji,k tome,unosi mnoge negativne tenzije u odnosu spram katolicko-hrvatske etnicko-konfesionalne zajednice-sve ce to od 18.stoljeca poceti narusavati i samu egzistencijalnu osnovu zivota,te ce za dugo vremena unistiti i pretpostavke za nastanak bilo kakvih oblika visoke kulture.Gotovo bi se moglo reci da se od ovog vremena kulturotvorni potencijali pravoslavno-srpskoga entiteta potpuno"preseljuju"i manifestiraju u sferi pucke kulture.Jaci gradjansko-trgovacki sloj,kao drustveno-ekonomska podloga za pojavu kakvih-takvih oblika visoke kulture u ovoj strukturi javit ce se tek u 19.stoljecu,kada citava Bosna i Hercegovina ionako ulazi u sasvim novu kulturnu epohu.
Donekle je analogna,ali u nekim bitnim elementima i drukcija,situacija katolicko-hrvatskoga entiteta u Bosni.Od prvorazredne je vaznosti ovdje:kontinuitet i narodni karakter franjevacke bosanske redovnicke organizacije Bosne Srebrene.U franjevcima bosanski katolici-Hrvati imali su kroz sva cetiri stoljeca turske uprave autenticne politicke,kulturno-prosvjetne i,naravno,vjerske predstavnike.Bitno je pri tome da su franjevci,polazeci od vjersko-didakticne funkcije doduse,
inzistirali na prosvjeti i obrazovanju,koje su sami stjecali na respektabilnim evropskim ucilistima.
Jos vaznije je to da se ta aktivnost nije zadrzala na svojoj primarnoj funkciji,nego se sirila u mnoge druge domene i discipline:historiografiju,geografiju,pjesnistvo,kronicarstvo,te prosvjetnu djelatnost.
Na profiliranje specificnog mentaliteta i kulturne(i ne samo kulturne)akcije franjevaca,te uopce na profiliranje katolicko-hrvatskoga puka,presudno je djelovao paradoks njihovoga historijskoga polozaja u Bosni i Hercegovini.To biva osobito jasno izrazeno nakon utvrdjivanja evropske granice Osmanskoga Carstva na granicama Bosne i Hercegovine prema Dalmaciji i sjevernoj Hrvatskoj,to jest-prema Mlecima i Austriji,cime je presjecen jedan prirodni etnicko-kulturni i konfesionalno-civilizacijski prostorni kontinuum.Nekako od toga vremena Rusija i Austrija intenziviraju svoju protutursku politiku,trazeci za sebe patronat-jedna nad pravoslavnim,druga nad katolickim svijetom,
aktivno se baveci razlicitim propagandnim i obavjestajnim vezanjem toga zivlja za svoje ciljeve,koji su,naravno,daleko od bilo kakvog politickog altruizma.To pojacava podozrivost turske vlasti spram tih etnickih grupa,a rasulo,bezvlasce i bezakonje,koje nastupa sve intenzivnije od 18.stoljeca,te odnose stalno pogorsava.Franjevci,i njihov puk,kao drustveno-crkvena struktura izravno podlozna Rimu(a Rim je sa aspekta uzdrmane turske vlasti tudjinski centar opasnoga politickog i vojnog neprijatelja!)ovo pogorsanje odnosa trpe na posebno drastican nacin.
Zahvaljujuci organskoj stopljenosti franjevaca s narodom i njihovoj djelatnosti,u katolicko-hrvatskom miljeu ipak se i dalje odrzavaju kakvi-takvi uvjeti kulturnoga ispoljavanja.Ono se-kako je poznato-
manifestira najvise i najkarakteristicnije u domeni pismenosti,knjizevnosti,jezicno-pravopisnih napora i anticipacija onih ideja koje ce trijumfirati na sirem nasem prostoru u 19.stoljecu.
I iz ovih krajnje ovlasno i pojednostavljeno naznacenih kontura bosanskohercegovackoga mozaika,
jasno je vidljivo da su se ove tri kulturne sfere razvijale uglavnom izolirano,a jasno je i zasto je to moralo biti tako.Nadam se da su iz ovih naznaka vidljivi i historijsko-interesni korijeni antagonizama koji se u razlicitim pojavnim oblicima i intenzitetima javljaju izmedju svih triju entiteta,osobito u drugom razdoblju turske vlasti-onome od kraja 17.stoljeca.Tu je negdje,historijski objasnjiv,i korijen muslimanskoga nepovjerenja spram krscanskog/hriscanskog elementa koje je-u racionaliziranoj osnovi-sasvim konkretan egzistencijalni strah od vanjskih,evropskih vojno-politickih sila koje svoje imperijalne strategije kamufliraju konfesionalno:"brigom"i"pravom"na pravoslavlje(u ruskoj)i na katolicizam(u austrijskoj varijanti);i korijen reciprocnoga antiturskog i antiislamskog raspolozenja;
konacno,vidljivi su i korijeni pravoslavno-katolickoga rivaliteta,koji se u ovdje tretiranom razdoblju krece najcesce oko posve zemaljskoga,banalnog sporenja o pravo na pobir i dazbine,da bi kasnije,u
19.stoljecu,sa formiranjem nacionalnih burzoazija,u opasnoj politickoj igri ciji su se neizbrojni i zamrseni konci potezali i protezali na velikim relacijama od Beograda do Zagreba,i od Beca i Peste do Petrograda i Carigrada,prerastao u maligna sporenja o pravu na Bosnu i Hercegovinu-u Bosni i izvan nje.U njima se redovito operiralo,bespredmetno ali opasno iskljucivo,"argumentima"o prioritetu i primatu pojedinih nacionalnih kultura.
Tu,u taj kontekst treba,cini mi se,postaviti i u njemu rjesavati pitanje o zajednistvu i kulturnoj bastini.Junak ANDRICEVE price PISMO IZ 1920.GODINE mogao je(tocnije:morao je)osjecati iskucavanje satova iz sarajevskih tornjeva i sahat-kula kao metaforu fatalnoga izolacionizma,jer u vrijeme u kojemu on to osjeca jos su na djelu izolacionisticki mehanizmi historije,cak i pojacani krvavom akceleracijom koju dobijaju od okupacije 1878.do prvoga planetarnoga rata koji se ovdje prelomio na posebno koban i kompliciran nacin.
Nista se u"recepciji"Andriceve pripovijetke od vremena prvoga pisanja ovoga teksta(daleke 1983.godine)nije promijenilo:u nasoj usamljenickoj kulturi i dalje se tretira najcesce kao"ono Andricevo pismo,u kojemu je rekao da je Bosna zemlja mrznje".Promijenile su se"samo"okolnosti i prosirio krug korisnika.Vidjeli smo,tako,i evropske pregovarace(LORD OWEN i drugi)kako,pouceni karadzicevsko-koljevicevskim KRATKIM KURSOM knjizevne interpretacije,masu ovim"pismom",
dokazujuci neminovnost,gotovo i zasluzenost,bosanske apokalipse.
Najobicniju cinjenicu pri tomu svi zanemaruju:ovaj Andricev tekst je pripovijetka.To jest,autonomna stvarnost,knjizevna,i u njoj vrijede njezina pravila i odnosi.Tako,u PISMU IZ 1920.GODINE famozni tekst o mrznji dio je dijaloga izmedju DVA LIKA,izgovara ga Maks Levenfeld,sarajevski Zidov,lijecnik,
koji bjezeci od te mrznje,zavrsava u Spanjolskom gradjanskom ratu,gdje kao lijecnik-dobrovoljac gine u bombardmanu bolnice,na cijem krovu je,naravno,bio istaknut ogromni znak Crvenoga kriza!
Elementarno korektna knjizevna interpretacija ove bi podatke iz samog teksta morala,nuzno,sasvim drukcije protumaciti.Uz put,nije previse vazno,ali je zanimljivo:prica je situirana u vrijeme neposredno nakon I.svjetske klaonice,a napisana(ili barem prvi put objavljena),nakon one II.-1946.
godine.I to hoce nesto reci,zar ne!
Mi smo,danas,neosporno u znatnoj mjeri(negativno samo onda kada to nece da se prizna,kada se tabuizira)jos uvijek odredjeni uze shvacenom svojom kulturnom tradicijom i svojom civilizacijskom pripadnoscu.Negirati to,beskorisno je,neistinito i nepametno,a nadasve stetno.No,s druge strane,mi zivimo trenutak istinske planetarizacije kulture,u kojemu su pred intimnom recepcijom i organskim usvajanjem kulturnih vrijednosti pale sve barijere:nacionalne,politicke,konfesionalne,jezicne,a ostao da djeluje kriterij univerzalnoga...Figurativno receno:pomaknuto je simbolicno znacenje Andricevih tornjeva i sahat-kula:nekad su djelovali kao usmjerivac zivota,sad bi trebali djelovati kao cinjenica kulture,estetsko-historijska cinjenica,koja per definitionem PRIKLJUCUIJE,POVEZUJE.Pa,ako je prirodno,logicno,dobro da drevnu indijsku skulpturu,japanski tus,moskovskoga BLAZENOGA VASILIJA,katedralu iz Chartresa,ili ohridskoga SV.NAUMA,ninski sv.Kriz,fresku iz Sopocana itd,itd.
dozivljavamo izravnoscu estetske sugestije i historijske evokativnosti,nece biti logicno i nece biti znak potpune licne i civilizacijske zrelosti,da nam punocu recepcije zavicajnih kulturnih cinjenica i stvaralackih fenomena ometa jos uvijek djelujuca,a mrtva,"nelagoda"i animozitet.Radi se o ovome:
s takvom nelagodom u duhu spram sebi najblizeg kulturnog fenomena,ni recepcija japanskog tusa ne moze biti prava ni potpuna...Nas civilizacijski ispit zrelosti polaze se ovdje;to nigdje nije tako neminovno kao u Bosni.
Vratimo se ANDRICEVOJ slici;ona nam jos moze koristiti.Prisjetimo se:tvarno,ona je sazdana na simbolima sarajevskih tornjeva,"raznovrsnih i raznoglasnih",i njihovih satova,odnosno vremena cetiriju raznih,"medju sobom zavadjenih kalendara",i cetiriju"raznih crkvenih jezika".Ta slika ne samo da je estetski sugestivna,nego je i civilizacijsko-historijski vjerodostojna i"istinita".Ali,valja se upitati:"dokle"istinita;s kojom dimenzijom historije i kulture ona racuna,koju dimenziju ima u optici?Tornjevi,satovi,mjerenje vremena,kalendar,crkveni jezici,urbani ambijent...Sve-elementi visoke kulture,k tome,"uhvacene"u kadar u jos uvijek pretezno konfesionalno-religijski odredjenom vremenu.
Kadar ANDRICEVE slike,dakle,hvata samo"gornje"aspekte,ne obuhvacajuci totalitet.Ako je dopusteno"ozivjeti"rad pisceva objektiva,on ce nas nuzno,vlastitom logikom svesti u podnozje tornjeva i sahat-kula.U sto?U vrevu zivota,u zamor svakodnevlja stoljeca,u parter historije i jedne drukcije,PUCKE kulture.Ona,doduse,zivi u sjeni tornjeva i njihovih satova i ne moze ne biti njima-svaka svojima-obiljezena,ali ta obiljezenost daleko je od toga da je moze obujmiti svu i prozeti svu.Ona ima svoje vrijeme,svoje porijeklo,svoje oblikovne zakone,svoje funkcije-svoje,dakle,elemente koji su katkada samo periferno podudarni sa svijetom pripadajuce visoke kulture,a veoma cesto odvojeni i razliciti od njega.Bitno je za nasu temu ovo:za razliku od medjusobne izoliranosti sfera visoke kulture,pucka kultura je ono podrucje na kojemu se,izmedju sva tri entiteta,uspostavlja visok
stupanj uzajamnosti.
Usput receno,za nasu etnologiju,folkloristiku,kulturnu antropologiju,ako bi i pretjerano bilo reci da su u povojima,svakako nije nepravedno ustvrditi da nisu maknule dalje od pozitivisticke faze,nemocne za bilo kakva sintetska uopcavanja i interpretacije.Pravo je cudo kako su ove u svijetu toliko atraktivne i razvijene naucne discipline u nas ostale bez odziva.A vec i laickim afinitetom stecen uvid govori da bi cjelina materijalne,socijalne i duhovne pucke kulture ovoga podneblja-izucena u mrezi suvremenih metoda ovih nauka-visestruko,i za nase interne pojmove neocekivano,dala pravo obilje materijala za tvrdnju o znacajnom stupnju jedinstvenosti kulturotvornih mehanizama i zakonitosti koji su vladali ovom kulturnom sferom,uz posve drukcije prelamanje civilizacijsko-konfesionalnog trostrukoga raskola visokih kultura.
Postojanje toga zajednickoga supstrata u cijeloj sferi pucke kulture nije nikakav historijski kuriozum.
Bez obzira na konfesionalno-civilizacijske razlicitosti(visokokulturne provenijencije)kojima je nas svijet izrucen tako reci od doseljenja na Balkan,a narocito snazno i dramaticno u periodu o kojemu je ovdje rijec,taj svijet je vecinom zajednickoga etnickog porijekla,sa zajednickom,veoma snaznom kulturnom i duhovnom bastinom slaveno-ilirskoga amalgama,konacno-svijet jednog jezika i s mnogim zajednickim crtama mentaliteta,stoljecima izmijesan u najtjesnjem svakodnevnom dodiru(osim u nekim regionima,koji su kroz povijest dulje ili krace zatvorene enklave jedne grupacije).
Pucku sferu kulturnoga nasljedstva Bosne i Hercegovine,dakle,karakterizira visok stupanj uzajamnosti.Oni,pak,elementi u kojima se ona prepoznaje kao trojno diferencirana,ulaze u nju
"odozgor",iz civilizacijski i historijski jasno razgranicenih sfera visoke kulture.Utoliko je nase nasljedstvo ambivalentno i dijalekticno,kao,uostalom,i nase bice:jesmo"zbroj",ali jesmo i"umnozak";
imamo i svoje diferencirane kulturno-nacionalne tradicije,ali i njihovu osnovu i njihov ograniceni preplet koji je-zajednicka tradicija.
Sustina je,dakle,bastinjenog bosanskog kulturnog bica u njegovoj civilizacijskoj spletenosti:u istovremenosti jedne zajednicke i triju posebnih tradicija.Onako kako su one(ova zajednicka,i ove tri diferencirane)organski vezane,tako-ne vidjeti,ili ne htjeti vidjeti bilo koji posebni clan te komplicirane kombinacije,znaci pristatí na osiromasenje vlastitoga bica...


Ivan Lovrenovic-UNUTARNJA ZEMLJA

KULTURA?IDENTITET?(UMJESTO POGOVORA)-3

II.
Kada se pitanje duhovnopovijesnoga identiteta Bosne i Hercegovine promislja iskljucivo u kategorijama nacionalno-politickim(kako se to cini vec stoipedeset godina),problem se ukazuje kao nerjesiv.To se najzornije pokazuje na dvjema najmarkantnijim politickim formulama:austrougarskoj KALLAYEVOJ,i ZAVNOBiH-ovoj.
U dokumentima I.zasjedanja Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Bosne i Hercegovine,donesenim u noci s 25.na 26.studenoga 1943.godine u Mrkonjic-Gradu,stajalo je:..
BOSNA I HERCEGOVINA NIJE NI SRPSKA NI HRVATSKA NI MUSLIMANSKA,VEC I SRPSKA I HRVATSKA I MUSLIMANSKA...
KALLAY je sa svojim integralnim bosanstvom morao propasti ne zbog bosanstva samoga,ono je,uostalom,dio duge,aktivne i privlacne tradicije,vec zbog"greske"u samome naumu.Postojece politicke modele nacija(vec dovoljno diversificirane nakon bosanskohercegovackoga ustanka i odstupa Turske)htio je neutralizirati istovrsnim-politickim modelom nove nacije!-Prateca"integralno bosanska"kulturna politika sluzila je u krajnjoj liniji istom,politickom cilju.Ako njezine rezultate danas,kada je politicka intencija isparila,prepoznajemo kao vazan dio znanstvene i kulturne bastine,to samo govori o smisljenosti te kulturne politike,a s druge strane o tome da je jezik kulture korespodentan zivotu,a trajnost kulture vjecna-jedno i drugo za razliku od politike.
I ZAVNOBiH-ova formula pociva na afirmaciji integralnosti Bosne.Nasuprot KALLAYEVOJ,ona prepoznaje i priznaje nacionalne identitete.Ali,buduci da i ona misli SAMO U POLITICKO-NACIONALNIM KATEGORIJAMA,ne probija se dalje od rastavno-sastavne veznicke stilistike:NI-NI-NI/I-I-I...Kako je to nedovoljno za odgovor s pocetka teksta,najbolje se vidi po danasnjim nacionalnim konvulzijama,koje po tko zna koji put od sedamdesetih godina prosloga vijeka zapravo na isti nacin postavljaju pitanje:sto je Bosna,mehanicki zbroj"boravecih"nacija ili nekakav integritet?;a ako integritet jest-kako ga izraziti NACIONALNO?I,eto nas u misolovci!Ona je nuzna i zakonita konzekvenca svakog iskljucivo politicko-nacionalnoga osjecanja i promisljanja;u tom okviru Bosna biva i ostaje nerjesivom zagonetkom i trajnim izvorom glavobolje.
Drukcije i ne moze biti u ideoloskoj koncepciji koja i covjekovu pojedinacnost i sav drustveni zivot svodi na PRIPADNISTVO i PREDSTAVNISTVO,pa se,potrosivsi sve druge,"avangardne"oblike,
vratila na NACIONALNO kao jedino utociste,a u nacionalnom prepoznaje samo njegov POLITICKI sadrzaj.(Retrogradno?Povratak od osobe ka vrsti?Sto god da jest-tome sumraku prisustvujemo.
Razlikujemo se samo po sladostrasti ili uzasu kojim nas ispunjava.Kako koga.)
Nacija je datost moderne evropske historije.Da li ce biti civilizacijski produktivna TEKOVINA,ili PROKLETSTVO-ovisi,izgleda,o tome koji sadrzaj joj se"ucitava",kakva se hijerarhija njezinih vrijednosti uspostavlja sistemski.Ako je na vrhu hijerarhije njezin politicko-drzavnosni sadrzaj i"poslanje",a svi se ostali samo iz njega izvode i njemu sluze,prokletstvo je neizbjezno.Za naciju u kojoj se to zbiva kao i za one kojima je okruzena.Ne treba imati narocito pamcenje:to je bjelodana pouka i iskustvo krvave historije evropskog dvadesetog vijeka,u kojoj smo obilato participirali.
Zbog svoje bizarne povijesne strukturiranosti,Bosna je eklatantan,upravo"laboratorijski"primjer kako se apstraktno ideologijsko poimanje i odredjenje nacije neizbjezno zaplice u vlastite mrtvouzice,u tragikomicnom sukobu s povijesnoscu i sa zivom konkretnoscu.Ono se,zapravo,i nije odmaklo od devetnaestovjekovnoga gradjanskog ideologema nacije-drzave.A prisjetimo se,u okviru njega Bosna je mogla biti"rijesena"jedino kao NACIONALNA DRZAVA,i iz toga su morali poniknuti svi poznati politicki prokrustizmi:Bosna kao"klasicna srpska zemlja",Bosna kao"klasicna hrvatska zemlja",
Bosna u kojoj su Bosnjaci-muslimani"jedini svoji na svome"...
Ako se,dakle,danas moze govoriti o svojevrsnoj krizi identiteta Bosne i Hercegovine,s obzirom na politicku samoartikulaciju,nije li historijski ispravnije razmisljati o kontinualnosti te krize u kontekstu cijele moderne povijesti(od prve polovice XIX.stoljeca do danas?)Jer,kroz citavo to vrijeme Bosna-
uslijed prevalentnosti nacionalnih politickih procesa s jedne,i izrazito nedemokratskih,ideoloskih rezima s druge strane-i nije nikad uspjela politicki artikulirati i stabilizirati svoj povijesni identitet;
svoju multikulturnu i multinacionalnu prirodu.
Ako se hijerarhijska piramida obrne,ako se nacionalni identitet i"osjecaj"prvenstveno temelji,
raspoznaje i iscrpljuje na svojemu duhovnopovijesnom i kulturnom sadrzaju i vrijednostima(sto su sve konkretno-stvaralacke kategorije i motivacije,za razliku od ideolosko-politickih,koje su apstraktno-spekulativne),tada nacija moze biti zivljena i dozivljavana kao produktivna civilizacijska tekovina.Da je to itekako moguce-govore nam iskustva modernoga svijeta,onoga njegova
kulturno i ekonomski najproduktivnijega dijela,koji se je STVARNO okrenuo ovome modelu kao praksi.
Kultura je po svojemu bicu OTVORENA i PRIKLJUCUJUCA,a ideologija(svaka,a nacionalna osobito)ZATVORENA i ISKLJUCUJUCA.NACIONALNA IDEOLOGIJA trsi se oko ciscenja,njezin ideal je sama esencija nacije,cista od svake natruhe TUDJEGA.Sredstvo:proglasavanje tudjega opasnim po cistocu nacije,odbojnost i mrznja spram drugoga.Krajnji rezultat:osuseni leptir pod staklom.
Automumifikacija.
NACIJA KAO KULTURA dinamicna je struktura,sposobna da prima i da daje.Od tudjega ne zazire nego ga lako cini svojim;nad svojim ne strijepi nego ga voljko daje"u promet".Ta sposobnost ukljucivanja,ta igra razmjene-a ne ciscenje i cistoca-zaloga je punoce identiteta i korespodencije s drugim.
Ako Bosna jest ime za nekakav identitet,njegov sadrzaj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih"kultura",nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji,vec upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji.Ime BOSANAC,BOSANSTVO nisu,tako,pojmovi nacionalnoga reda,a niti samo regionalno-teritorijalnoga.Prije i vise od toga to je ime za opisani CIVILIZACIJSKI PROCES,koji kroza svoje povijesne mijene i politicke nepogode jednako svakodnevno i jednako vitalno traje milenij.U tom interakcijskom procesu kao KONSTANTI(ime joj je Bosna)ucestvuju nacionalne kulture kao VARIJABLE,zadrzavajuci svoj posebni identitet a"izlazuci"se trajnom kulturotvornom odnosu PRIMANJA i DAVANJA.Prakticno,svaka nacionalna kultura u Bosni jest i ono sto je po imenu jest,i"nesto vise od toga".S gledista nacionalne ideologije ta pojava se ukazuje kao ONECISCENOST.A posto nacionalnim ideologijama nije u prirodi da miruju,kad-tad i kako-tako
uslijedi akcija.Ciscenja,naravno.S gledista kulture,pak,pojava predstavlja izvanredan primjer
"spajanja nespojivoga"i plodan humus za stvaralacke artikulacije prvoga reda.Logicno je zato da su svi putnici od uma i duha bas to isticali u svojemu dozivljaju Bosne,kao sto je karakteristicno
da je u tom cudu svoj predmet i svoju hranu nalazila vrhunska literatura nasega jezika:ANDRIC,
DIZDAR,SELIMOVIC,SOP.
Kako,dakle,misliti i zivjeti Bosnu danas,a da se priblizimo njezinu duhovnopovijesnom identitetu,
jezikom i nacinom koji mu je primjeren?Nemam(i ne znam ima li ga itko)gotova odgovora.
Ali znam da je promasen i potrosen posao-ciniti to na nacin ideologije(nacionalne jednako kao i bilo koje druge),kako se cini vec stoljece i pol do danas.Taj nas je nacin uostalom udaljio i od onoga na sto se kao na svetinju poziva i u cije ime razvija svoje barjake:od istinskoga i punoga zivljenja nacionalnoga identiteta.
Vrijedilo bi,konacno,sistematski poceti s drugim nacinom-nacinom kulture.Mozda se jedino u njemu,
u takvomu nacinu misljenja i zivljenja,moze harmonicno i produktivno smiriti tenzija izmedju nasega BOSANSTVA i nasega NACIONALITETA.

[Richard Peti]

.

[black]

ČAS MOJE SMRTI


Spominjem se jednog mladog čovjeka – čovjeka još uvijek mlada – samom smrću spriječena umrijeti - i može biti greška nepravde.
Saveznici su bili uspjeli stupiti na francusko tlo. Nijemci, već pobijeđeni, uzalud su se borili s nepotrebnom krvoločnošću.
Netko je, reklo bi se, stidljivo zakucao na vrata jedne velike kuće (zvali su je Zamak). Znam da je mladi čovjek otišao otvoriti gostima koji su nedvojbeno tražili pomoć. Ovog puta, urlik: »Svi van«.
Jedan je nacistički poručnik na sramno pravilnom francuskom naredio da najprije izađu najstariji, a potom dvije mlade žene.
»Van, van.« Sad je vikao. No mladi čovjek nije ni pokušavao bježati, nego se kretao polako, gotovo svećenički. Poručnik ga je prodrmao, pokazao mu čahure i metke, očito je ovdje bilo borbe, tlo je bilo ratničko.
Poručnik se zagrcne na nekom neobičnom jeziku, i stavljajući pod nos, već manje mladom čovjeku (brzo se stari) čahure, metke, jednu bombu, razgovijetno viknu: »Evo dokle ste došli.«
Poručnik je propisno postrojio svoje ljude za gađanje ljudskog cilja. Mladi čovjek kaže: »Pustite barem moju obitelj.« Neka bude: teta (94 godine), njegova majka koja je bila mlađa, njegove sestra i snaha, duga i spora pratnja, nijema kao da se sve već zbilo.
Znam – znam li to – da je onaj na kojega su Nijemci nišanili, dok se očekivala još samo konačna zapovijed, iskusio osjećaj izvanredne lakoće, neku vrstu blaženstva (ali nikakvu sreću) – neku vrstu krajnje živosti? Susret smrti i smrti.
Na njegovu mjestu ne bih pokušavao analizirati taj osjećaj lakoće. Možda je iznenada bio nepobjediv. Mrtav – besmrtan. Može biti ekstaza. Ili prije sućut s čovječanstvom koje pati, sreća što nije besmrtan ni vječan. Otada ga je za smrt vezivalo ucijenjeno prijateljstvo.
Čas naglog povratka u svijet odjeknuo je bukom bliske bitke. Drugovi iz pokreta otpora htjeli su priteći u pomoć onom za kojeg su znali da je u opasnosti. Poručnik se udaljio, kako bi promotrio. Nijemci su ostali postrojeni, spremni ostati tako u nepomičnosti koja je zaustavljala vrijeme. Ali evo gdje se jedan od njih primiče i kaže čvrstim glasom: »Mi nismo Nijemci, Rusi«, i kroz neku vrstu smijeha »Vlasovljeva armija«, i dade mu znak da nestane.
Mislim da se, s nepromijenjenim osjećajem lakoće, udaljio toliko da se zatekao u udaljenoj šumi koja se zvala Bois de Bruyéres, gdje je ostao zaklonjen njemu dobro znanim drvećem. Tek mu se u gustoj šumi, iznenada, i nakon tko zna koliko vremena, povratio osjećaj stvarnosti. Na sve strane požari, neprekidni niz vatri, sva su seoska imanja gorjela. Malo kasnije dozna da su tri mlada čovjeka, sinovi seljaka, bili pobijeni, iako nisu sudjelovali ni u kakvoj borbi, a mladost im je bila jedini grijeh.
Čak su i naduvene lešine konja na putu i po poljima potvrđivale da je rat trajao. Stvarno, koliko je vremena proteklo? Zašto poručnik nije, kad se vratio, i kad je shvatio da je mladi stanovnik Zamka nestao, nagnan ljutnom i bijesom zapalio Zamak (nepomičan i veličanstven)? Zato što je to bio Zamak. Na fasadi je, kao nerazoriva uspomena, stajao upisan datum 1807. Je li bio dovoljno obrazovan pa znao da je to bila znamenita jenska godina, kad je Napoleon na svom malom sivom konju prošao ispod Hegelova prozora koji je u njemu prepoznao »svjetski duh«, kako je napisao jednom prijatelju? Laž i istina, jer kako je Hegel napisao drugom prijatelju, Francuzi su opljačkali i ispremetali njegov stan. Ali Hegel je znao razlikovati empirijsko od bitnog. Te je 1944. godine nacistički poručnik za Zamak imao poštovanja ili obzira, što seoska imanja nisu budila. Ipak, bio je skroz pretresen. Uzeli su nešto novca; poručnik je u jednoj odvojenoj sobi, »visokoj sobi«, našao papire i nekakav debeo rukopis – koji je možda sadržavao ratni plan. Naposljetku je otišao. Sve je gorjelo, osim Zamka. Vlastelini su bili pošteđeni.
Nedvojbeno, tada je mladog čovjeka počela mučiti nepravda. Nije više bilo ekstaze; samo osjećaj da je bio živ jedino zato što je, čak i u očima Rusa, pripadao plemićkoj klasi.
Rat je to bio: za jedne život, za druge surovost ubojstva.
Ipak je od časa u kojem se očekivalo strijeljanje ostao osjećaj lakoće koji ne bih znao protumačiti: oslobođenje od života? Beskonačnost koja se otvara? Ni sreća, ni nesreća. Ni odsustvo straha i može biti već korak s onu stranu (le pas au-déla). Znam, zamišljam da je taj osjećaj koji se ne može analizirati promijenio ostatak njegove egzistencije. Kao da se smrt izvan njega odsada mogla samo sudarati sa smrću u njemu. »Ja sam živ. Ne, ti si mrtav.«

Kasnije, vrativši se u Pariz, sreo je Malrauxa. Ovaj mu je ispričao da je bio zarobljen (nisu ga prepoznali), da je uspio pobjeći izgubivši pritom jedan rukopis. »Bila su tu samo razmišljanja o umjetnosti koja se lako mogu obnoviti, dočim s rukopisom to nije slučaj.« On i Paulhan naložili su potragu koja nije mogla ne biti uzaludnom.

Što mari. Ostaje samo osjećaj lakoće koji je sama smrt ili, točnije govoreći, čas moje smrti odsada svagda u toku.

Qu'importe. Seul demeure le sentiment de légèreté qui est la mort même ou, pour le dire plus précisément, l'instant de ma mort désormais toujours en instance.


Maurice Blanchot, L'instant de me mort, Montpellier 1994.

[victory]

Slavoj Zizek (“Elvis of cultural theory” ) on the Iraq War, the Bush Presidency, the War on Terror & More

[Saian]

sjo nisam zhizheka nikad gledao, ovako, samo citao ponesto, aj lika , engleski mu je prejak hahaahahah, rekao bih da on to josh i namjerno pojacha uz kombinaciju s onim neurotichnim kolumbijskim udisajima na nos hahahah lika, al je mozak