Dario Dzamonja

[Saian]

Zasto psovati nekoga samo zato sto ne dijeli vase misljenje?

kakvo psovanje, ne dolazi u obzir, pa to je za one bez mashte

[Chmoljo]

Zasto psovati nekoga samo zato sto ne dijeli vase misljenje?

kakvo psovanje, ne dolazi u obzir, pa to je za one bez mashte

ti s riječi prelaziš na djela, jel?

[Orhanowski]

BUVLJA PIJACA

Čujem Zlaju kako u kupatilu pjeva i povraća u isto vrijeme. E, pa ni ja
nisam znao da je to moguće, ali uvjerio sam se. Oči su mu kao dvije tegle
paradajza: "Misliš li ti ustajati?"
Pokrivam se jorganom po glavi i okrećem na drugu stranu:
"Daj, ne budali. Kakvo te ustajanje spopalo?"
"Zvao nas je komšija Miloš da dođemo u devet sati."
"Zaboravi na mene."
"Kako to da si prošle nedjelje mogao ići kod Mileta na Uskrs, a sad ne
možeš Milošu na Vaskrs?"
Potpuno sam zaboravio na to.
Kod Miloša već sjedi Šuhra, a na stolu je multietničko meze: jareća stelja,
ovčetina, klempe, kajmak iz mijeha, jaja obojena korom luka...
Naravno, tu je i boca štocka i boca broćanske loze - sudeći po startu, biće
ovo težak dan.
Stiže i Mile. Njih četvoro su komšije već trideset i nešto godina, a sada ih
Zlaja zajebaje da će svoj dio kuće prodati nekom Sandžakliji:
"Ali, nekom finom", dodaje.
Na radiju je prenos Vaskrsa iz Pravoslavne crkve, a ja se čudim kako to da
komentator nije Noka Bilić, jer nema toga šta on nije prenosio.
U dvorištu su probeharale višnje i ja se gubim među njima, razgovor do
mene dopire samo kao glas, a smisao ne mogu da dokučim; Zlaja to primjećuje,
pa me pita: "Je li ti to opet 'pišeš' priču?"
U jednu ruku je u pravu, jer je protekla sedmica bila prilično uzbudljiva (da
ne kažem potresna) za mene: iz Engleske mi je stigla sestra (koju nisam vidio
skoro četiri godine), iz Amerike Dana, Nešo i Indira (ni njih nisam vidio
otprilike isto tako dugo), iz Ljubljane Dada i Pero (više i ne pamtim kad sam
zadnji put vidio Dadu, ali bilo je to još prije rata), iz Austrije su tu Caki, Vesna,
Zoran i Sanja (ne mogu da vjerujem da je Sanji dvadeset i šest godina - to znači
da je nisam vidio već nekih devet godina...) Sve meni najdraža bića koja su mi
preostala, ali ne mogu da se radujem jer mi sada, više nego ikad ranije,
nedostaju moja djeca...
Zato skrećem misli na nešto banalno da banalnije ne može biti: đevđir.
Trebam kupiti đevđir i obišao sam cijeli grad i svugdje imaju samo nekakve
italijanske, njemačke, a koji koštaju kao "space shuttle". Idem na buvlju (zašto li
ne kažem "buhlju", kad su me cijelog života ujedale "buhe", a ne "buve") pijacu
kod Vaše Miskina.
Nema šta nema, ali razmišljam kome li je sve to što se prodaje potrebno i
da li iko išta kupuje? Gomile rasparenih cipela po kojima se uhvatila buđ, kutije
sa šarafima svih veličina, poderane gume za veš mašine, pokvareni usisivači i
kasetofoni, foto-aparati, iskrivljene gramofonske ploče, stare razglednice,
mlinovi za kafu kojima nedostaje ručka, olupani lonci i šerpe... sve, baš sve, ali
nigdje nijednog đevđira.
Dok se probijam kroz taj krš i nesnosni vonj masnog bureka i ćevapa,
naletim na brdo knjiga. Kao da su izvučene iz nekog memljivog podruma:
korice i stranice su im izvitoperene, a, bezbeli, nabacane su bez ikakvog reda...
Cijena za svaku je ista: pola marke. Tu su se u istom košu našli i Krleža i
Andrić, Hemingvej i Gogolj, Dostojevski i Lav Tolstoj, Kafka i Žid, Golsvorti i
Prust, Hamsun i Tomas Man, Šolohov i Solženjicin... i Prljavi veš Darija
Džamonje.
"Knjižar", jedan starac koji nateže mlaku pivu, a čije mi se lice odnekud
čini poznatim, prepoznavši moj lik na omotu, moje uzbuđenje, jer to je knjiga
koju sam posvetio svojoj kćerci (Neveni, koja me rodila kao tatu), hladnokrvno
podiže cijenu na petnaest maraka?! Sad se prisjećam odakle ga znam: bio je
ložač u FIS-u, a ime mu je, ime mu je... Avdo - jeste Avdo!
"Daj, bolan, Avdo. Spusti to malo - mi smo stara raja iz FIS-a."
(Ali Avdo je oduvijek bio poznat po tome da zaboravlja stvari koje su se
zaista desile, a sjeća se onih koje se nikad nisu i nisu mogle desiti. Tako nas je,
djecu, na tribinama FIS-a uveseljavao svojim pričama o tome kako mu je Sava
Kovačević umro na rukama:
"Avdo, jesi li to ti?"
"Jesam, druže komandante."
"E, sad mi je lakše. Čuvaj mi diviziju."
Ili kako je služio kao mornar na Galebu, pa jedne noći razvukao
harmoniku: "Bosno moja...", a Tito izašao na palubu, suze mu potekle niz lice i
zakitio ga "petakom".)
Avdo je neumoljiv; već je vidio svoju gajbu piva u mom džepu. Nevoljko
vadim petnaest (zadnjih!) maraka, kupujem sam sebe.
Sve i da naletim na đevđir, nemam više para da ga kupim. Pješke se vraćam
u grad i imam vremena napretek da razmišljam, da poredim sav svoj život sa
tom buvljom pijacom: puno nepotrebnih stvari, otpad i smeće, knjiga koja trune
u podrumu, cipela koja ne može naći svoj par, izgrebana, odrndana gramofonska
ploča, farmerke bez rajferšlusa, foto-aparat koji ne može slikati, kasetofon bez
tona, mlin za kafu koji ne može samljeti nijedno zrno, mlako pivo i užegli
sumnjivi burek...
Sve to, a jedine stvari koju trebam - nema.

* * *
Počela je sipiti, a potom pljuštati kiša. Stavljam knjigu pod vind-jaknu,
krupne kapi (a potom i grad) buše mi glavu, ali ta knjiga na mom srcu kao da me
grije i ja već smišljam posvetu za svoju sljedeću knjigu, za moju drugu kćerku...
Vesni, koja je... (Ima još vremena do izlaska knjige - smisliću već nešto.)

[Fair Life]

"Ja sam ostao 'niceanac' i još više se slažem s njim da je 'Bog mrtav'. Cak sam ga i nadogradio, jer ja znam kad i gdje je 'umro'. U toku rata, u Bosni.“
(Dario Džamonja)

[Lilana]

BUVLJA PIJACA

... jer to je knjiga koju sam posvetio svojoj kćerci (Neveni, koja me rodila kao tatu) ...

Evo ... da ni riječ više nije napisao, zbog ove verbalne konstrukcije je zaslužio bar čikmu ...

[Orhanowski]

MRTAV ČOVJEK

U neviđenoj antipušačkoj kampanji, koja se provodi u Americi, najnovija
"naučna" istraživanja su utvrdila da svaka ispušena cigareta smanjuje život za
punih sedam minuta!
Po toj računici, ja sam mrtav već tridesetak godina, ali niko još nije imao
hrabrosti da mi to kaže.
Potpuno je suprotan slučaj sa mojim prijateljem Dubravkom Bibanovićem:
on, naime, već trideset i pet godina tvrdi da je mrtav i svi (naročito koke) mu
vjeruju.
Nema bolesti od koje on nije umro: tahikardija, jastog, tuberkuloza, tumor
na svakom dijelu tijela, ciroza, angina pektoris, leukemija i srodne joj bolesti -
po mom sjećanju još samo nije imao AIDS, ali i to samo iz razloga što mu to ne
bi bilo profitabilno.
Ali, dužan sam objašnjenje, pa da krenem iz početka.
Upoznali smo se neke nedavne 1969. godine, kod mog komšije Brace
Stanarevića.
Nažalost, o Braci, moram da pišem samo u prošlom vremenu: bio je jak
skijač, atleta (mogao je preskočiti "fiću"), u njegovoj vikendici, na Jahorini,
završio sam svoju prvu knjigu, i bio je raja... (Poginuo je prije par nedjelja u
Beogradu, ne od "tomahawk" rakete, nego ga je, dok je vozio bicikl, pregazio
"neidentifikovani vozač".)
U modi su bili Čik i Adam i Eva, i ja sam, bez zazora, trenirao desnicu
ruku, sanjao o onome što mora jednom da se desi, a blage veze nisam imao da
kad mi se "to" desi, da će me "to" pratiti do kraja života...
Braca se vratio iz Pariza i donio ploče Adamoa ("Tombe le neige - oprostite
mi na mom francuskom) i Aphroditas Child - Rain and Tears - za engleski sam
siguran.
Kao najmlađi, ja sam bio zadužen da ih, na neponovljivom Suprahon
gramofonu vrtim i opet i opet, dok su Čedo, Hamica, Čupo, Ogi, Sejo igrali
remija ili preferansa...
Velika mi je čast bila, kad neko ode u halu, da uzmem njegovu "ruku", a
pogotovo ako bih se u međuvremenu ohandao...
Ulazio sam u svijet "odraslih", ne shvatajući da ću mnogo godina poslije
toga zaželjeli da se vratim tamo gdje sam nekad bio, da budem ono što sam bio -
nevin i radoznao.
U drugoj sobi, gdje smo zajednički slikali mural na zidu, prenesen sa korica
jedne Jesenjinove knjige, na jogi madracu, u ćošku - umirao je Biban!
Ja sam, između ostalog, bio zadužen da mu donosim flaše "Skender-bega",
a on je pucao svoje predsmrtne metke - nije bilo cure koja je mogla odoljeti tom
izazovu da se tuca sa umirućim čovjekom.
Išao sam tad u prvi razred gimnazije i imao problema sa hemijom, a Biban,
stariji, pametniji, davao mi je instrukcije... Završio sam na popravnom.
Braca je izgubio stan, pa se jedno (nažalost kratko) vrijeme nisam viđao s
Bibanom.
Nakon par godina - još uvijek je bio mrtav - i vodao najbolju koku u gradu
(a ona mi je rekla kako ga je upoznala: "Priđe mi jedan neobrijani kreten, masne
kose, u prljavoj 'vijetnamki' i reče mi: čekam te sutra u podne kod crkve na
Marindvoru." Probudim se ujutro, i, ne da mi đavo mira, da provjerim da li on
zbilja očekuje da ću se pojaviti - kad on čeka: isti onakav, prljav i odvratan. I bi
što bi!")
Ne znam, ne sjećam se od koje je bolesti, te 1971. godine, kad smo išli na
Tjentište, umirao, ali znam da se jedno veče vratio u kamp (snimala se tad
Sutjeska s Richardom Burtonom, a bila je prisutna i Liz) i suznih očiju nam
izjavio kako je pojebao Liz, ali, nažalost, toliko je bio pijan da se ne sjeća
detalja...
Da bismo napravili pomak od recitovanja imbecilnih stihova, kao što su:
"Oj, Miljacko, da sam ti muž, da ti se na valove navalim...", Biban, Branko
Čučak, Branko Vlačić, Mensud Osmović i ja smo osnovali grupu pod nazivom 10180.
O kvalitetu muzike neću ni govoriti - dovoljno je samo reći da sam ja bio
"lead vocal".
Ja sam već u to doba bio raskrstio sa svojom familijom, što znači da me je
otac ostavio na čekaonici, u stanu koji pripada nekom drugom, a Biban je došao
jednu noć, pun votke, ćevapa i olovaka (?!) - igrao je "Bingo" na Željezničkoj
stanici, i za promjenu dobio.
Pod rukom mu je, takođe, bila Beograđanka, Milica (gdje je samo nađe?) a
pošto je opet umirao od neke neizlječive bolesti, ja sam morao mrdnuti dupe da
spavam u kuhinji...
Međutim, izgleda, Milica je bila jedna od rijetkih (ako ne i jedina) žena
koja se nije htjela pomiriti s njegovom smrću.
Tako smo, jednog dana, sjedili u Parkuši - ja sam navlačio priču na to da je
karnem, ali je ona insistirala da zovem Bibana. Otišao sam u telefonsku kabinu,
ubacio petobanku, nazvao Bibana i objasnio mu o čemu se radi... "Ma, jebi je",
rekao mi je on.
Vratio sam se za sto i rekao joj da ga nema kod kuće. Popili smo još po
jedno piće, a onda je ona tražila da ga ponovo zovem - ali ovaj put da ide sa
mnom. Javi mi se Biban, a ja foliram:
"Kako ste Vi, čika Hamdija (Bibanov stari)? Nema Dubravka još kući?"
Biban me u čudu pita:
"Jesi li to poludio? Znaš li s kim pričaš?"
"Hvala, čika Hamdija - recite mu samo da sam zvao."
Ne prođe ni pola sata, a mrtvacu se, valjda, digao kurac i eto ti ga u
Parkušu...
Em vaki si, em naki si - hoćeš da mi upropastiš ljubavnu vezu?
Ja se zavalih za piće, Biban je uze za ruku, diskretno mu turih ključeve od
svog stana... a ja?
A, ja?
Samo se pitam da li je bolje biti mrtav ili živ!

[Orhanowski]

EVROPA I BALKAN

Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili
Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može,
čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo "listanje" crvotočnih knjiga u
kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima.
Doduše, i Evropa u svojim riznicama posjeduje slične knjige, ali one sada
služe samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike
zločine.
Ovo je samo jedna banalna, ljubavna priča - doduše malo neobična, ali i
dalje, u svojoj biti - ljubavna.
Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Baš kao i danas,
kuburilo se s parama, s papirom, sa štamparijama, znalo se desiti da časopis
izađe u decembru, ali s "nekim datumima jula".
Lova je bila tanka (ako ju je uopšte i bilo), a jedina prednost je bio bife u
kojem je piće bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loša.
Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i
pobacam prispjele rukopise u smeće.
Već sam se bio toliko izvještio da mi je bilo dovoljno da pročitam samo
prvu rečenicu, pa da znam o kojem se "piscu" radi.
Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo
stajalo:"Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki
ljubitelj Vaših priča i bilo bi mi neobično milo da ih pročitate i da date svoj sud,
pa ma kakav on bio. S poštovanjem, Mirjana. Tel. 35-992."
Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je
bila neka ženska "s kondorom - a ne ticom - u glavi", ali, kako ionako nisam
imao šta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas.
Predstavio sam se i rekao: "Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobično pismo,
jer mi niste poslali ama baš nijedan Vaš rad na osnovu kojeg bih mogao izreći
svoj sud."
"Vidio" sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: "Znate, nemojte me krivo
shvatiti, ali sam pomalo paranoična u ovakvim stvarima - mislim da urednici
primljenu poštu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivši je, pa sam htjela da
Vam lično predam."
"Gdje stanujete?"
"Ah, tu blizu - u Skerlićevoj."
"Hoćete li da se sad nađemo?"
"Znate, ima još jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj
baki, dok mi roditelji ne dođu s posla."
"Pa, kako ćemo onda?"
"Da Vas popodne sačekam u prvoj 'kifli' u Parkuši?"
"A, šta ako bude zauzeta?"
"O tome nisam razmišljala - sačekaću Vas na početku 'hipi klupe' ispred..."
"Ali, hladno je..."
"Nije važno - znači dogovoreno?"
"Dogovoreno."
Namjerno sam kasnio i spuštao se niz Veliki park, da bih se u slučaju
nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti,
po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku - bila je mlada. Lice joj nisam
mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i
ruskom šubarom...
Ušli smo u Parkušu, ja sam joj pridržao kaput, a ona je zatresla riđu kosu i
pokretom ruke zabacila na leđa, a ja sam istog trenutka znao da ću joj objaviti
priče, pa makar pisala kao Milan Čakar.
Imala je zelene oči i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo
započeli, saznao sam da je četvrti razred gimnazije, da namjerava upisati
biohemiju; pri sebi je imala potanku kožnu mapu (s pričama pretpostavljam).
"Pa, možete li mi sad dati Vaše radove?"
Ona je stidljivo oborila oči: "Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu."
"E, jebi ga, ovo je već previše", pomislio sam. "Kako to mislite?"
"Znate, kao što sam Vam već rekla, moram paziti na svoju baku - ona ima,
kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teško,
da prije podne, u bilo koje doba, dođete kod mene kući..."
Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala:
"Naravno, sve to utrošeno vrijeme bilo bi Vam plaćeno - baš kao da mi
dajete časove iz matematike", nasmijala se.
Dala mi je adresu i ja sam sljedećeg dana prepoznao jednu od onih vila sa
ogradom i kapijom od livenog gvožđa, u čijem je dvorištu rasla raskošna kruška,
a u proljeće i ljeto, teško se moglo išta vidjeti od gusto zasađenih ruža uz
ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli bršljanom; parketi su bili
uglancani kao ogledala i osjećao se miris Četiri asa (sredstva za čišćenje
podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostačkim, na kojima, ispod
zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riču jeleni, više nalik na mršave
krave), takođe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kučukalića... -
pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevića:
"Ovo je moj otac."
Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oči i pomalo kukast
nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog teškim draperijama, stajao je Steinway
klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko Šipadovo govno.
Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe
dobijao sraćku, a nije bilo baš red da prvi dan započnem sranjem. "Ah, ne upitah
Vas jeste li doručkovali."
Jučer sam, u podne, pojeo par viršli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde,
nećkao: "Pa, može..."
Vratila se s dva sendviča s puterom i presovanom šunkom i s bakicom, koja
me nije udostojila ni pogleda.
Čitao sam njene priče (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea,
Kastanede, Lotreamona), ali me je oduševila svojim poznavanjem književnosti:
otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, Žan Ženea i Roberta Penžea,
Emila Ažara...
Jedno jutro nisam imao ni dinara, čak ni za "popravni" i tresao sam se ko
đerđef; zamolio sam je da mi napravi čaj, jer, izgleda, imam upalu grla (što nije
bilo teško isfolirati, jer sam prethodnu noć popušio bar pet kutija niške morave
bez filtera): "I, ako imaš malo ruma", dodao sam.
Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam
iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio "pola-pola", pa sam
već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela
bocu na stolu, rekla: "Osjećam da bi i meni čaj pomogao."
Mirjana je prijekorno rekla: "Ali samo jedan."
Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog
čuvanja bake i šta je njena "ne znam kako da se izrazim - navika"; bakutaner je
napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

* * *
Mirjanin zimski raspust je prošao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj
rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala
popodnevnu nastavu i prcali se kao mršave svinje, a na priče i redigovanje smo
sasvim zaboravili.
Na Mirjani mi se sve sviđalo, sve je bilo idealno između nas, ali, koliko
god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvožđem
lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru - po
imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjećao je da smo ona i ja
potpuno dva različita svijeta, dvije planete što kruže u različitim orbitama...
Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i slušali smo (podvlačim
slušali, jer je televizor bio pokvaren - bilo je tona i "snijega"; ni gramofon nije
radio, jer sam ga ja pokušao popraviti, a, za ono što smo namjeravali raditi,
nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija).
Istina je da se svaki sredovječni (i mlađi) Amerikanac sjeća šta je radio i
gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neću nikad zaboraviti kad
se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka Čolića, a onda je slijedilo
saopštenje...
Mirjana se nije obazirala (ili nije čula) o čemu je riječ: umro je Tito!
Navlačila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, slušao "bla, bla..." i
napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels "najavio"
iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorškim ulicama,
ali ovo je bilo "zaprave", pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: "Ma, nosi se u
pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pička."
Ona je pokrila lice rukama i istrčala iz mog stana.
Nikad je više nisam nazvao. Ne kažem da mi nije bilo krivo zbog tog
naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime
Evropa, a moje Balkan.

[dmr]

PIVO, BOMBE I CIPOLI


Oduvijek sam maštao da budem dopisnik iz inostranstva: Pariz, London, New York, Roma... Love i koka k'o salate!

Evo, taj san mi se najzad ostvario, ali ne onako kako sam se nadao: javljam se iz Kruča (vukojebine između Bara i Ulcinja) iz Crne Gore. Na pasošu mi je ukucana viza Šćepan-Polje.

Ali, da pođem od početka, koji je sam po sebi bio neobičan.

S. Erić i ja skontamo da smo prekardašili s pićem i da bi najbo­lje bilo da ohanemo, da se isparimo na more, gdje on ima kuću. Na Dobrinji kupimo karte za Titograd (pošto smo promašili direktni autobus za Ulcinj) i pređemo u kafanu preko puta da ubijemo satak vremena i da popijemo kafu. Naručimo dvije duple kafe i kisele kad meni pogled zaluta na policu s pićima nad šankom.

"Rubin vinjak!", baš kao da sam ugledao dragog prijatelja kojeg dugo nisam vidio. (Što je, u jednu ruku, i tačno.) Zagledamo se S. Erić i ja i naručimo "samo po jedan". Ide k'o mlijeko. (Ne znam zašto koristim ovo poređenje, jer nikad mi mlijeko nije išlo k'o vinjak.)

Prilazi nam frajer i kaže: "Izvinite, nisam prisluškivao, ali sam shvatio iz vaše priče da putujete za Podgoricu. Autobus vam je ovaj čas otišao."

Došlo mi je da skiknem: sve što imam na svijetu mi je u torbi na autobusu.

"Ne brinite, možete ga stići na stanici u Lukavici. Ja sam tak­sista..."

Stignemo autobus, ali, bezbeli, to nije naš.

Taksista, koji nam je naplatio petnaest maraka za vožnju, "velikodušno" nam nudi besplatnu vožnju natrag.

Vraćamo se u birtiju, ma'nemo još po jedan vinjačić, a jedna gromada od čovjeka nam kaže da ništa ne brinemo, da samo gledamo u njega, da autobus bez njega neće otići, jer je on šofer dotičnog.

Na graničnom prelazu u Šćepan-Polju policajac uzima lične karte, izbjegličke kartone, pasoše...

Provjeru čekamo u kafani gdje naručujemo po jednu lozu 26. juli (što će reći duplu).

Ulazi onaj policajac s mojim pasošem u ruci: vidim da je opet neki belaj.

"Gospodine, ovaj pasoš ne važi."

"Ne razumijem", pokušavam izgledati hladnokrvno, a već se vidim u nekom zarobljeničkom logoru u Crnoj Gori.

"Istekao mu je rok važenja."

Odahnem i pokazujem drotu produžetak na slijedećoj stranici i on mi daje turističku vizu na mjesec dana.

U Podgorici nam treba čekati voz za Ulcinj narednih pet sati, pa zaključujemo da nam je jeftinije platiti taksi do Kruča nego sjediti u kafani sve to vrijeme.

Najzad u Kručama!



* * *

Negdje sam pročitao kako je u toku rata, kad je bila granatirana zgrada Televizije, neki neupućeni strani novinar pitao raju:

"Jeste li vi svi Muslimani ovdje?"

"Jebi ga, sad jesmo", odgovorio mu je mrko neko.

Tako se sad nekako i ja osjećam dok slušam prijetnje o NATO intervenciji, o ultimatumima, o vanrednom stanju i mada znam da je to još jedan pičkin dim Zapada, ne mogu a da ne mislim kako bi to bilo ironično da sad poginem - kao Crnogorac.

Raja me pitaju, znajući da sam se tek vratio iz Amerike, "hoće li Amerikanci napasti", baš kao da ga ja pušim Clintonu i znam sve njegove planove. Razuvjeravam ih da neće i kažem im ono što znam da im je milo čuti: da su Amerikanci pičke, da oni vrlo dobro znaju da nemaju nikakve šanse, da znaju kako su Crnogorci i Srbi zajebani, da samo blefiraju...

Sjedimo ispred granapa u Kručama i tamanimo pive (pola marke "klipača"), a na zidu plakat, reklama za nikšićko pivo: moj jaran Emir Kusturica s čašom u ruci nazdravlja "pobjedi".

"Čijoj?", pitam se u sebi. (Ko zna, možda će jednog dana negi­rati da se ikad slikao za taj plakat?)

Inače, Kruče mi vraćaju ratne uspomene iz Sarajeva - gruva li gruva! Ali, ne granate, nego dinamit: tako se ovdje "peca" riba.

Erić i ja spremamo se za partiju preferansa kad po njega, koji roni kao vidra, k'o bez duše trči Zeko:

"Ima sigurno dvjesto kila!"

U Baru je to hiljadu dvjesto maraka na pijaci, što je nekih devet hiljada dinara - vjerovatno više od plate Momira Bulatovića.

Inače, u Kručama ima jedan dobar fol: ko god spomene politiku, dužan je kupiti gajbu pive. U to se ne računa Slobo Milošević, kojem svi redom jebu majku, kojeg niko i ne računa političarem, nego ga i javno, na crnogorskoj televiziji, proglašavaju luđakom.

Šutim, ali mislim: "A, da ste kojim slučajem pobijedili u ratu - bio bi vam veći nego Njegoš."

U kafani Točak, kod Rifata, slušam nekog beogradskog šupka kako nekom lokalnom zevzeku "objašnjava" kako su Muslimani u Sarajevu postavili sami sebi bombu na pijaci, a potom optužili Srbe...

Ovaj ga zabezeknuto i skoro s obožavanjem gleda, dok šupak nastavlja prditi:

"Treba da znaš te stvari", dok ja po hiljaditi put zahvaljujem Bogu što još nije izmišljen neki aparat za čitanje misli, jer bih već davno bio mrtav.

Jedne noći sam bio malo više pihnuo, potpuno zaboravio gdje sam, pa nešto pričam S. Eriću:

"...što mrzim te četnike...", a on me krvnički udara nogama ispod stola, pa ja nastavljam:

"...te početnike-pisce, nikad doći do pisaće mašine u redakciji od njih...

Naveče sjedimo na terasi Vesine kuće i pržimo S. Erićev tal cipola, pijemo hladno bijelo vino, igramo remija, a ja mislim:

"Kako bi sve ovo divno bilo da nisam u inostranstvu!"

(Nastavlja se...)


GORČINA PROTEKLIH GODINA


Jutros sam se potrudio sa čudnim simptomom mamurluka. Ne samo da mi glava otpada, da sam bacio uobičajeni ključ poslije prve zapaljene cigarete, da se tresem k'o Agadir, nego me i leđa bole?!

Uskoro otkrivam uzrok: drška od metle. Naime, naša seja Goca je S. Eriću i meni zaprijetila da će nam, ako se još jednom olešimo, ona suditi po leđima kad bandakujemo.

Izvlačim se k'o kurva na stražnji izlaz, kroz dvorište, jer znam da će me ona daviti sa doručkom, a meni je samo hladno pivo na pameti.

Drhtavih i klecavih koljena kozjom stazom se spuštam do Rifatove kafane i pokušavam da rekonstruišem prethodnu noć. Sve je krenulo lijepo: pekli smo i gulili paprike za ajvar. Onda je u posjetu došla komšinica sa kljunom neke egzotične ptice. Počela su uobičajena pitanja: "Kako je u Sarajevu?", "Kako izdržite s Muslimanima?", "Ima li posla za Srbe?", a onda: "A, jeste li vi bili na ratištu?"

Odjednom se u meni skupila sva gorčina proteklih godina, pred oči su mi izašle krvave ulice Sarajeva, brda iznad, načičkana "rat­nicima", ljudi koje više nikad neću vidjeti, pa sam, ne krijući bijes, odgovorio:

"Nisam, draga gospođo! Bio sam na strelištu, a ja sam bio meta!" Pogledala me je kao vanzemaljca i nastavila da guli paprike. Ali, mene je od tog trenutka krenula loza i obuzela pamet.

Ptici sam izašao s jednim konkretnim prijedlogom, a ona mi je konkretno odgovorila da s pijanim ljudima nema šta da priča, a kamoli radi.

"Draga gospođo, da sam trijezan, ja na Vas ni bicikl ne bih naslonio, a kamoli šta drugo."

Prihvatio sam se posla da dokrajčim drugu flašu loze, što sam, očigledno, po tome kako se jutros osjećam, uspješno priveo kraju.

Sad idem do Rifata i nadam se da će raditi Snježa, konobarica iz Sombora, inače jedino pristojno izgledajuće biće suprotnog pola u Kručama.

Znam da sam izgorio kod nje, jer sam joj nudio sve: od braka do posla i stana u Sarajevu, vječne ljubavi i vjernosti, osim onog glavnog - maraka. (Ne mislim na poštanske.)

Ali, svejedno, prevariću mamurluk pričajući o tem Somboru, o Mostongi, hotel Slobodi, kafani Slon, abnormalnim pljeskavicama u Ugostiteljskoj školi, ribljem paprikašu...

Ali, hoćeš!

Snježa više ne radi, a meni se ne sjedi s Rifatom, pa već raz­mišljam o povratku.

Vraćam se kući, gdje me dočekuje "đeneral mrtve vojske", Zoran, Gocin muž, koji se vratio s višednevne dežure na albanskoj granici i sada se zevzeči sa njihovom kćerkom Jelenom, što tjera na suze, jer srednje ime moje kćerke, koju vjerovatno više nikad neću vidjeti je Helen, pa bih iz svoje kože iskočio, jer ne samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu čuti ni glas - zbog vremenske raz­like mi valja čekati ponoć da telefoniram.

Ležim u svojoj sobi i jebem si mater što sam ikad napuštao Ameriku i pokušavam da skontam šta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da zaspim, našle, pored svih kokošjih, svinj­skih i ostalih govana u dvorištu, interesantno na meni.

Nameće se samo jedan zaključak - lete na najveće govno.



* * *

Usput budi rečeno - ajvar je ispao super.

(Dario Dzamonja)


Citirao sam ove dvije price da bih mog'o ispricati sta mi se desilo sad kad sam bio na moru. Boravili smo, supruga i ja, upravo u Krucama, gdje njeni imaju kucu, mjestu radnje ove dvije Dzamonjine prica.
I tako jedan dan, negdje oko 2 popodne, odlucim da prepjesacim jedno 20ak minuta do granapa, upravo ovog istog pred kojim je sjedio Dzamonja. Dodjem ja pred prodavnicu, kad lancima svezane one mreze i katancem zakljucano. Pored prodavnice ima nesto kao terasa sa stolom i stolicama, po svemu sudeci namijenjeno za one koji zele popiti koju "pred prodavnicom". Na terasi stoji nekakav lik, bradat, ovlas me pogleda i ode iza prodavnice (poslije sam vidio da je tamo wc). I tamam da krenem nazad, kad ide lik od nekih 50ak godina, duga masna kosa, cini mi se mindjusa u uhu. U prolazu mi dobaci nesto, cini mi se na albanskom (mjesto je inace blizu albanske granice i vise ljudi prica albanski nego crnogorski), sto bi valjda trebalo znaciti "zatvoreno", i zasjede na onu terasu. Pridjem mu i pitam: "Je l' znate mozda kada se otvara ova prodavnica", a on ce meni na to: "Nema ti ba kod njih jarane radnog vremena!" Nisam mogao ne upitati otkuda sarajevski naglasak u Krucama. Ovdje moram napomenuti da je cijela covjekova prica i odnos prema meni bio kao odnos jednog lokalnog morskog boema prema klasicnom turisti-sminkeru (valjda je tako o meni pomislio kada me vidio s onom torbicom od kokosovog oraha). Na moje pitanje rekao je da je on Slavko, iz Sarajeva. Opet sam pitao, sada vec siguran da cu dobiti pozitivan odgovor: "Slavko? Slavko (S. Eric) iz Dzamonjinih prica?".
Poslije ovog pitanja sve se promijenilo. Slavko je zapoceo: "Hodi 'vamo sjedi jarane, kako ti znas za Dzamonju?, Hoces jednu lozu?". Odbio sam rekavsi da ne pijem. Poslije sam odbio i cigaru rekavsi da ne pusim, pa me Slavko sav iznenadjen pitao da li imam ikakvih poroka. U medjuvremenu se iz wc-a vratio onaj bradati lik, njegov haver, s kojim, u 2 popodne ispijaju Lozu pred granapom u Krucama, izmedju Bara i Ulcinja. Taj lik, vec poprilicno pijan, pomijes'o me sa sinom od nekog lokalnog gazde kome su oni nesto istovarali pa im nije platio, pa poceo nesto bulaznit', ali je Slavko sve izgladio. Onda smo malo razgovarali, pit'o me kod koga sam otsjeo. Ispalo je da mi zna punicu, punca, shuru i suprugu. Cak je i radio na mjesalici kada su oni pravili rezervoar za vodu. Punica mi je nakon sto sam joj rekao za Dzamonjine price rekla kako se sjeca tog "lika", i dana koje je provodio sa Slavkom konstantno se opijajuci.
Otisao sam iz granapa bez onog po sto sam bio dosao (granap ne radi 1-5 popodne zbog vrelina), ali sa mislju o tome koliko je svijet zaista malen.

P.S. Slavko je inace bio novinar i fotograf u Sarajevu (Oslobodjenje cini mi se, neko ga je pominjao na temi). Poslije mi je suprugin rodjak rekao da je jedno vrijeme u Krucama pravio odlican namjestaj (rucni rad), ali je i to batalio. Sad valjda radi svasta da bi sebi priustio onaj litar-dva loze dnevno (jos uvijek ne mogu da svarim, 2 popodne, upeklo 100 stepeni, a oni po lozi).
Zalosno je sta veoma veoma inteligentni ljudi urade sebi od zivota. Ipak, kada sam mu spomenuo Dzamonju, oci su mu zasuzile. Rekao je: "Ja i Dario imamo hiljade zajedno predjenih kilometara. Ali on je bio odlucio da se ubije alkoholom, niko tu nista nije mogao."

P.P.S. Dario je napravio gresku u prici, nema voza na relaciji Podgorica-Ulcinj. Zadnja stanica je Bar (poznata pruga Beograd-Bar).

[adelante velahavle]

niko nikad nije ljepse pisao goli zivot.. i niko nikad nije znao lijepu stvarnost pretvoriti u surovu kao on...

[Orhanowski]

STISAK RUKE

Taj dan (i svu noć) proveli smo kod Čeče u kući. Stanovao je (tako mi je
objasnio) nedaleko od Monika i da to nije bila 1993. i da nisam bio na štakama,
začas bih bio kod njega, a ovako sam se vukao (čini mi se) satima, a Monika ni
na vidiku, pa sam se premišljao da li da se vratim istim putem ili da nastavim,
jer sam, možda, baš pred vratima cilja...
Oko podne nabasah na Monik - bio je pun, a moje gladne oči su na
stolovima zamijetile sve ono o čemu sam protekle godine samo mogao sanjati:
pune ovale meze, vruće đulbastije i ražnjiće, vrele tanjire čorbe, živopisne
salate, hladne, orošene flaše graševine, na svakom stolu su se bezobrazno kurčile
kutije Maribora u tvrdom pakovanju...
Rekoše da nisam još daleko od Čečine kuće, čak mi pokazaše crveni krov
od crijepa dvjestotinjak metara dalje... Već su se bili skupili Suljo, Tedi-boj i
Zdravko Mandić Lav (valjda posljednji lav koji je ostao u gradu poslije onih iz
Pionirske doline, koji su krepali od gladi kad su "pojeli svu srpsku decu". Nikad
mi nije bila jasna - niti sada - ta imbecilnost četničke propagande sa SRNE, jer
kako to da mi nismo nastavili prehranjivati lavove odraslim Srbima - baš kao da
lavovi prave razliku između konjetine, govedine i "ljudetine"?!).
Zdravko je dobio slobodan vikend; nisam ga vidio od početka rata, jer je
stalno bio na liniji (s ponosom je isticao kako je sada "vodnik", jer komanduje
vodom, a jedva čeka da mu daju četu, pa da bude "četnik"), a stanovao je kod
roditelja na Malti.
Jedva sam ga prepoznao: bio je ošišan na ćelavo, obrijao je i brkove.
Kasnije je došao i Bobo i on je bio zadužen za "mezu", to jest za kuhanje
supa iz kesice, a mi smo lokali neki odvratno slatki pelinkovac i pušili Opatiju.
Igrali smo remija cijeli bogovjetni dan i noć - isplata će, bezbeli, poslije
rata, a Tedi-boj se nervirao kad god bi uletio u "dvije stoje", ne shvatajući da je i
to bolje nego da nam granata uleti kroz prozor ili kroz već načeti krov, gdje je
već ostavila samo krš na gornjoj etaži.
U hodniku je stajalo nekoliko kartona cigareta i tog nazovi pića i Čečo ga
je, kobajagi, bio namijenio za preprodaju, da se "zakopiti", pa da krenu u još
unosnije poslove, ali, poznavajući njegove sposobnosti manipulisanja novcem,
znao sam da od toga neće biti nikakve fajde.
Pogotovo kad su sutradan ujutro u kuću uletjeli pripadnici nekakve policije;
navodno su primili izjavu od Čečinog komšije da mu je ovaj ubio psa, vučjaka, i
to iz "niklovanog magnuma".
Da je Čečo ikad posjedovao "niklovani magnum", taj bi davno otišao za par
flaša viskija i sad se kočoperio za pasom nekog od gradskih "branitelja", uz
obavezne Ray-ban naočale i bandanu svezanu oko vrata ili glave.
Elem, policajci su pokupili sve kartone, i cigareta i pića, a pred svakim od
nas je ostala načeta flaša pelinkovca i otvorena kutija Opatije, oni su nam, pri
odlasku, nakon što su Čeči dali nekakvu potvrdu, dobacili još jednu šteku
cigareta i Bobo je skuhao zadnju supu; Lav je obračunao bezbrojne partije koje
smo odigrali, a Tedi-boj mu je ljutito istrgnuo papir iz ruke:
"Nemoguće da sam ovoliko izgubio od levata kao što ste vi!"
Slijedeći sat je proveo provjeravajući, dok smo mi dokusurivali naše flaše,
ali smo se cigaretama malo stisli, jer je Čečina "Ali-babina" pećina nestala u
sekundi.
Bio je ljetni (ili proljetni) dan, nedjelja, i valjalo nam se igrati razlaza.
Lav mi je stisnuo ruku i položio dlan druge ruke na moju nadlanicu: "Čuvaj
se, Nosonja!"
Bilo mi je lakše vraćati se, jer sam sada, barem, imao predstavu koliko
dugo mi se trebalo vući na štakama do kuće, a vladala je i neobična tišina:
nijedne eksplozije bacača, nijednog reskog pucnja snajpera, nijednog rafala iz
PAM-a...
Ljudi su izašli iz kuća i ispred zgrada (doduše zguza one strane okrenute
Trebeviću); na komadima cigle i, pretpostavljam, marksističkim udžbenicima i
knjigama kuhali tanku kafu...
Prolazio sam pored kuće svoje bivše djevojke i nisam mogao da ne upitam
šta se dogodilo s njom i njenom familijom, ali mi niko nije znao dati odgovor:
svi su bili "novi" u tom kraju.
A, onda je zapraštalo!
Bio sam samo korak od sigurnosti teškog kontejnera, a ne onih limenih
sranja, koje su, ko džoja, radi sigurnosti postavljali po "vrućim tačkama" i
raskrsnicama, a kroz koje je i malokalibarski metak prolazio kao kroz
Oslobođenje.
U blistavom podnevnom suncu vidio sam čovjeka, oca zatečenog nasred
ulice s djecom (od tri do pet godina starosti) koje je vodio za ruke.
Nekoliko vojnika, takođe sklonjenih iza kontejnera, vikalo mu je i mahalo
da požuri, a on kao da je bio paralizovan od straha ili, prije će biti, nevjerovanja,
prelazio je ulicu, baš kao da šeće Vilsonovim šetalištem.
Naravno da je to bio proizvod moje mašte, ali kao da sam jasno, u opštoj
kakofoniji pucnjave i vike, razaznao, jasno razaznao samo dva hica i vidio kako
su dječija tijela u očevim rukama omlitavjela, a on je i dalje stajao nasred ulice,
pokušavao da ih digne na noge u kojima više nije bilo života...
Pustio im je ruke i sa životinjskim (zašto kažem "životinjskim", kad je to
bio sasvim ljudski krik bola) krikom poletio u pravcu odakle su ispaljeni pucnji,
u pravcu sadističkog manijaka, koji će (ako je, ne daj Bože, preživio) imati šta
pričati svojoj djeci: sva sranja o građanskom ratu, svetoj srpskoj zemlji, "ili mi -
ili oni"...
Dvojica vojnika su potrčali za ocem, oborila ga na zemlju i odvukli iza
kontejnera, a ja sam svojim očima vidio kako je njegova kosa, do prije minut
gusta i tamna, sada bila sijeda, a tijelo mu se nekontrolisano trzalo i iz grla
dopirali nerazumljivi glasovi...

* * *
Ne znam koliko sam vremena proveo zgrčen u svojoj lažnoj sigurnosti, ali
mi je pred oči stalno izlazila Lavova slika: kako nonšalantno naručuje kile i kile
janjetine, bokale rakije i lavore salate u bašti Tilave, mada ni dinara nije imao u
džepu, kako zapanjenom konobaru s računom u rukama, baš kao da su u nekom
talu, namiguje: "U dure je", kako se krmeljav budi u mom stanu i poseže za
flašom votke i pritom pjevuši neku izmišljenu "pjesmicu": "Pijmo djeco alkohol,
alkohol, samo djeco alkohol...", njegovih nespretnih (ali često uspješnih)
udvaranja curama u bifeu Filozofskog fakulteta; pogrbljenog hoda, specifičnog
pokreta, kojim je, ruku zabijenih u džepove, podizao pantalone... njegovog
stiska ruke: "Čuvaj se, Nosonja."
I tad mi je užas sijevnuo kroz glavu! Takav stisak ruke mi je bio poznat:
zadnjeg dana svog života, u bolnici, otac mi je na isti način stisnuo ruku i rekao:
"Ne pravi budalaštine, sine."
Potom moj djed, takođe u bolnici: "Sad pamet u glavu, nisi ti loš kao što
izgledaš."
Kad je moj prijatelj, Đoko, prošle godine izašao iz bolnice, posjetio sam ga
kući, popili smo po viski, a on mi je rekao, stisnuvši mi ruku:
"Čuvaj mi Nevenicu (moju kćerku, njegovu ljubimicu)."
Sutra sam došao u Slogu, a neko me je s vrata pitao: "Jesi li čuo da je Lav
poginuo?"
Samo sam klimnuo glavom, jer nisam čuo - znao sam.

[Orhanowski]

Ferida Durakovic


UMRO JE KAO PISAC U SARAJEVU
(DARIO DŽAMONJA 1955-2001)


Kad sam objavila svoju prvu knjižicu poezije 1977. godine, kad sam tek samo mislila da ću jednom, možda, postati pisac, Dario Džamonja - samo dvije godine stariji od mene po normalnim ljudskim mjerenjima vremena - već je važio za pisca, mada za to nije imao nikakvog književnog pokrića. Uostalom, moja je prva poetska knjižica stigla prije njegove prve prozne knjige, a ja, ne samo tada, nego ni sada, nekako sama sebi ne važim za pisca. Zašto? Zato što je on oduvijek znao da je rođen da bude ničiji (a ne kao ja), rođen da bude svoj, tvrdoglavo svoj, uporno drugačiji i inadžijski egocentričan - dakle pravi pisac, u hemingvejskom smislu.Tako da se ovdje da zaključiti da je s rođenjem Darija Džamonje prvo nastao pisac, pa onda njegovo književno djelo, što je, priznat ćete, sasvim neobično.
Ali i sve druge stvari vezane za Darija Džamonju jesu izvrnute naopačke i neobične. Oni koji su, kroz sve ove godine, uporno navaljivali na njegova ko bajagi zaključana vrata, oni koji su ga pratili i onda kad ih je tjerao od sebe, samoubilački, to odlično znaju.
Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja - usamljeni talentirani dječak željan ljubavi i «obične» (malo)građanske topline doma; na drugoj Dario Džamonja - džangrizavi namrgođeni odbojni osobenjak koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže u jednoj od svojih knjiga, «nikada nije pisao poeziju» i kojem se gadi sve što bilo kakvim umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put u ništavilo.
Pravi Dario Džamonja, pisac, krio se u provaliji koja je povezivala ove dvije. A tamo niti je stizao niti je živio baš iko osim njegovih priča.

U našim omladinskim kafanskim druženjima, evo sad će biti barem trideset godina, mi, drugi mladci, pobožno smo šutili a on je psovao; mi smo išli svojim sređenim porodicama koje su nas opterećivale svojom ljubavlju, majkama i očevima koji su nas primali takve kakvi smo, kad smo svoj prljavi veš ostavljali da ih peru majke ili sestre jer smo mi «pisci» uzdignuti iznad tih stvari; on je već sa osamnaest imao životno iskustvo koje nije imalo ni nas desetak zajedno; to je iskustvo na kojem bi mu čak i njegov Hemingvej pozavidio. Dok je nama, običnim i dosadnim, egzistencijalistička literatura virila iz očiju i priče, iz njegovih očiju i priče virila je egzistencijalna patnja jedne rasute, opustošene, osiromašene sarajevske porodice i jednog dječaka, očajno usamljenog, koji sve nosi u sebi kao proklet, i koji ne umije drugačije funkcionirati nego kao unaprijed pisac, koji će uskoro sve to žestoko gruhnuti u književnost, u divne priče, a te priče ne govore isključivo o njemu samom kao o svom omiljenom i omraženom predmetu, nego o jednom imaginarnom usamljenom dječaku koji je mislio da je odrastao i da je sve već proživio, o vremenu, o sentimentu i užasu kroz koji je prolazila (i prolazi) njegova rodna planeta Sarajevo.
A takva književnost je prava američka.
A prava američka književnost je hemingvejska.
A hemingvejska književnost je, posebno poslije ovog (da li) zadnjeg rata, prava sarajevska.
A prava sarajevska književnost je ona koju je pravio Dario Džamonja.

Tako da se u ovom krugu, u stvari, stalno govori o Dariju Džamonji, što on itekako voli, wherever he is. I evo mu još: Dario, Daco, Daco, Dario…

Od 1983. godine, kad je napisana i poklonjena mu za rođendan, do 1993, kad je otišao iz Grada, držao je na zidu iznad svoga kreveta moju pjesmu «Pismo Dariju Džamonji, 18. januara 1983».

(«Nikad nisam volio poeziju, ali ova ti je prava», izjava iz 1983, kafana Sloga, i «baš sam taman toliko pijan da ti to priznam»).

1998. godine vratio se iz Amerike, iz jedne države koju je volio, ali najviše u knjigama, u Bosnu, drugu državu koju je volio, ali najviše u kafanama, dao je slijedeću izjavu za lokalnu TV: «Više volim da umrem kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi.» I eto mu ga.
Umro je kao pisac u Sarajevu.
Ja bih dodala: kao američki pisac u Sarajevu.
I time bih željela spojiti, u jednoj rečenici, ono što Dario čitav život nikako nije uspijevao, posebno u posljednje vrijeme: da spoji dva mjesta svoga života: jedno gdje su ga čekale kćeri Nevena i Vesna, i drugo gdje su ga čekale njegove priče. Nevena i Vesna su budućnost koju Dario nije uspio da postigne, kao uostalom ništa drugo vezano za običan, dosadni, naški život. Ali su mu se zato priče nudile tako da mu gotovo svi pisci priča u ovoj državi (i šire) zavide na njima. Oni koji mu ne zavide i nisu kakvi pisci.

Pokušavajući nakon rata da iz svoga stana, u koji se 1994. uselio neko sasvim sasvim drugačiji (policajac!) iznese samo nekoliko ploča, knjiga i sitnica, Dario je tek s ulaznih vrata (ovaj mu nije dozvolio ni da uđe u stan) preko njegovog ramena zavirio tamo gdje je bio krevet i na zidu moja pjesma; poslije mi je pričao: «Zamisli papka, skinuo onu tvoju pjesmu sa zida.» Kao da mu nije bilo jasno da policija ne voli poeziju jer ima previše opasnih smislova.

Evo sad, u ime dugogodišnjeg prijateljstva, lijepim tu pjesmu na zid njegove sasvim drugačije sobe, iznad drugačijeg kreveta, u kojem, nadam se, Daco napokon mirno spava.


Dariju Džamonji, 18. janura 1983.

Dragi Dario! Evo ulicom tvojom
Prođe pet djevojaka. Mogle bi biti tvoje…

Al eto ti ulicom pet krilatijeh konja,
i put zanosna juga odniješe onijeh pet djevojaka…

Eno, pred vratima tvojim
ispljuvaše pet sitnih bisera, olovku i pivo.
Potrči, Dario! Olovku i pivo u sobu ponesi,
Ostalo su bajke za drugačiju djecu.

Niko osim tebe neće imati toliko:
Čitav neostvaren svijet! Bar to ti obećati mogu
Dok nas tvoj dragi, hroptavi smijeh
Uči preblijedom lišcu ništavila.

A za to, što si živ… Da prostiš.

Post scriptum:
A usitinu se dogodilo kako slijedi: 18. januara 1983. godine u Dariovoj, tj. Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, sretoh pet studentesa Filozofskog fakulteta, sve «sa strane» i sve po posljednjoj modi obuvene i odjevene; psovale su i smijale se tako glasno da me obuze stid što ih poznajem.
Utom naiđoše dva automobila, u kojem su sjedila tri (dva u jednom i jedan u drugom automobilu) pijana muškarca srednjih godina, koji izgledahu kao na krilima kad im se pomenute studentese pridružiše. Malo prije polaska – a mnim da su otišli put juga jer bijaše studeno i neprijatno vrijeme u Sarajevu – iz jednog automobila tik pred Dariova vrata izleti pivska boca, a jednoj studentesi, dok je ulazila u kola, puče niska vještačkog bisera i rasu se asfaltom.
Ona olovka, koju Dario ima da potrči i ponese u sobu, te pozivanje na ništavilo, neostvaren svijet i kojekakve smiješne stvari, licentia su poetica, te se autorica usrdno izvinjava što je pobrkala slobodu i fakte.

•••

Dario Džamonja pošteno je platio za sav svoj život, koji je proveo tako kao da je neranjiv i besmrtan. A «smatrati se pomalo besmrtnim, spada u njegov posao», kaže Ismail Kadare. «Pravi je pisac onaj putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima.»

Onog jutra kad je Dario umro, a ja to još nisam saznala, ispred mojih vrata začula sam mijauk. Otvorim vrata i vidim: mlad crni mačak, blistave dlake i vrlo vaspitan, traži da jede. Poznajem sve mačke u susjedstvu, u glavu, u karakter i u šaru: ovaj je potpuno nepoznat, nov mojim očima. Naspem mu mlijeka u zdjelicu, dam mu komadić sira, on sve lijepo pojede, očeše se mazno o moju nogu i nestane. Pojavio se tada i nikad više.

Ja znam ko je to bio.

[Lilana]

Dariju Džamonji
18. januara 1983.

Dragi Dario! Evo ulicom tvojom
prođe pet djevojaka. Mogle bi biti tvoje...
Al eto ti ulicom pet krilatijeh konja
i put zanosna juga odniješe onih pet djevojaka...

Eno, pred vratima tvojim
ispljuvaše pet sitnih bisera, olovku i pivo.
Potrči Dario! Olovku i pivo u sobu ponesi,
ostalo su bajke za drugačiju djecu.

Niko osim tebe neće imati toliko:
neostvaren svijet! Bar to ti obećati mogu
dok nas tvoj dragi hroptavi smijeh
uči preblijedom lišću ništavila.

A za to, što si živ ... Da prostiš.

Post scriptum
A uistinu se dogodilo kako slijedi: 18. januara 1983. godine u Dariovoj, tj. Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, sretoh pet studenata Filozofskog fakulteta, sve "sa strane" i sve po posljednjoj modi obuvene i odjevene; psovale su i smijale se tako glasno da me obuze stid što ih poznajem. Utom naiđoše dva automobila u kojem su sjedjela tri (dva u jednom, jedan u drugom automobilu) pijana muškarca srednjih godina, koji izgledahu kao na krilima kad im se pomenute studentese pridružiše. Malo prije polaska - a mnim da su otišli put juga jer bijaše studeno i neprijatno vrijeme u Sarajevu - iz jednog automobila tik pred Dariova vrata izletje pivska boca, a jednoj studentesi, dok je ulazila u kola, puče niska vještačkog bisera a rasu se asfaltom. Ona olovka, koju Dario ima da potrči i donese u sobu, te pozivanje na ništavilo i neostvaren svijet i kojekakve smiješne stvari, licentia su poetica, te se autorica usrdno izvinjava što je pobrkala slobodu i fakte.

Ferida Duraković - "Srce tame"

[ljubav_aha]

Komercializovao je svoju intimu, intimu svojih prijatelja, cak i 'ljubav' prema djeci...

Nije slucajno izabrao za kuma uglednog i bogatog Jevrejina (koji se i nije bas odusevio pozivu) umjesto nekog starog, dobrog jarana iz kafane....

I ja sam s uzivanjem citala Dacine price, ali sam otkrila i drugu stranu medalje...

Zasto psovati nekoga samo zato sto ne dijeli vase misljenje?

paaa kaži nam tu drugu stranu medalje... evo čekam

zar postoje dobri stari kafanski jarani , a sta je sa iskrenim prijateljima

[Orhanowski]

KRIVAC

Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.

Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.

Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...

Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.

Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...

Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.

Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...

Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.

Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"

Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..

Ako se nekom da da prevede krivca na engleski, bio bih mu zahvalan.

[dacina_curica]

Mozes sacekati do vikenda? ....trebace mi malo vremena da prevedem "kako valja"

[Orhanowski]

Mozes sacekati do vikenda? ....trebace mi malo vremena da prevedem "kako valja"

Naravno. Nije hica, samo neka bude "kako valja". Hvala

[Orhanowski]

nevermind je jedna fina stara teta koja se nedavno nafurala na Zabranjeno Pusenje, a evo neki dan je otkrila i Dzamonju . Tek. Al, kako ono kazu: nikad nije kasno Citaj i uzivaj, nevermind.



ŽIVOT I POEZIJA
(I OBRATNO)

"Pročitao sam sve knjige iz gradske biblioteke, sve znam, a niko me ne
voli", pisao je davno moj prijatelj iz Novog Sada, Branko Andrić Andrla.
Nešto slično se i meni dešava: protabirio sam cijelu biblioteku u
Dodgevillu (što i nije neka pljačka), pročitao sve Ludlume, Sheldone, Crichtone
i ostala visokotiražna sranja, pa mi se sada, dok sjedim za kompjuterom u
Univerzitetskoj biblioteci u Madisonu, čini kao da sam otkrio Eldorado.
Bezbeli, nisam mogao odoljeti sujeti, pa u kompjuter ukucavam svoje ime:
ima u katalogu DŽAMONJA, ali Dušan - mene ni na mapi.
Kad sam već tu, da provjerim: od naše raje nalazim Nedžada Ibrišimovića
(Ugursuz) i Avdu Sidrana (Sarajevska zbirka).
Ali, nisam došao tim poslom. Večeras imam nastup u Luteranskoj crkvi, pa
mi valja nešto pročitati, a već mi je navrh glave da čitam jednu te istu priču, koju
sam objavio u Americi, a i rat je već minuo, nestao sa teve ekrana i naslovnih
stranica novina, što za Amerikance znači kao da ga nikad nije ni bilo, pa ja više
nisam interesantni "primjerak" iz Bosne, nego (ono što i jesam) kuhar Kod
prljave kašike, kako posprdno zovu restoran u kojem radim. (S pravom, mogu
reći.)
Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu
pjesmu Jiržija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus,
vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
"Ja sad idem van" je pjesma koju je moj buraz Nedžad maestralno
recitovao ili, bolje reći, glumio: tako i te ljetne noći, godine sedamdeset i neke, u
bašti Istre...
Milica je pretrnula od straha i privila se uz mene, a kad je završio, odahnula
s olakšanjem.
Nedžad je tad rekao: "Ja znam da muško i žensko nije jedno za drugo, ali
znam da ste vas dvoje jedno za drugo", a ja sam čekao da se smrači (ne mogu si
dozvoliti da Milicu izgubim već na prvom sastanku, a što bi se neminovno
desilo kad bi ugledala moj stan pri dnevnom svjetlu), pa da idem s Milicom
svojoj kući.
Pri svjetlosti svijeća, uz postere Beatlesa, Joea Cockera, mapu
srednjovjekovne Bosne (koju ću par godina kasnije Nedžadu donijeti "na
naselje") na zidovima, kad se prljave čarape zgurane ispod kreveta ne vide u
mraku, a razbacane flaše i prepune pepeljare ne ostavljaju dojam "prljavštine",
nego "ležernosti", može mi proći fol.
Deset godina kasnije, kad smo Milica i ja sjedili u Kvarnera - sada kao
prijatelji - ona mi je rekla:
"Jesi ti, moj Bože, Daco, glup!"
"Što sad to?"
"Sjećaš li se kako si me folirao da nemaš struje u stanu zato što nisi platio?"
"Ja, pa šta?"
"Prva stvar koju si uradio bila je da upališ svijeće, a onda uključiš
gramofon."
Izgleda da sam zaista glup, jer još ne kontam fol:
"Sjećam se, pa šta?"
"Jesi li to, sreće ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu?"

* * *
Specijalno je ovo veče i iz razloga što će moja kćerka Nevena prvi put
vidjeti svoju, tek rođenu, sestru Vesnu, a ja ću, znam, bar kratko, sijati od sreće,
osjećajući se kao normalan otac...
Engleski prevod je prilično dobar, pa ja, kad me pastor Brent predstavi,
počinjem: "Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro."
(Pokušavam da "skinem" Nedžada i to mi, izgleda, polazi za rukom, jer se
seljačka publika, u nelagodi, meškolji na stolicama.)
"Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću
pijan."
Mojoj menopauznoj ženi, Amerikanki, već je neprijatno, a kad nastavljam:
"Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za godinu, šta tako gledaš u mene?",
počinje da je hvata lagana panika.
Ali, dear Janette, još nije vrijeme za paničenje - još toga ima da se naslušaš:
"Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina, pa zar je to neko
vrijeme?"
"Past ću ti na prozor u spodobi jednog besprizornog, razrokog fotona.
Posadit ću se u obliku prašine, spale nekome s cipela, na prag tvojih vrata."
(Nevena hrani bočicom Vesnu i uživa u svojoj ulozi "velike sestre", a ja se
bavim mišlju da prekinem ovu farsu, da kažem da to nije pjesma koju sam ja
napisao, da je ovo samo moj pasjaluk, kojeg se stidim...)
Ali, da nisam pašče, kao što jesam, ne bih nastavio: "A ti onda ne budi zla i
pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i
izbaciti kroz prozor."
(U ovom trenutku bi Amerikanka najradije zbrisala iz crkve - sve su sad oči
uprte prema njoj.)
"I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi."
(Ona sad vadi maramicu iz torbice i briše oči, a ja se kajem što sam ovo
započeo...)
Svejedno, u najboljem Nedžadovom maniru, završavam:
"Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je
nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću usahnuti, umrijeti od žalosti, ta
molim te ipak otvori, il ću ti ta vrata razvaliti, kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti
iskopati..."
(Pastor već razmišlja o tome da pozove policiju.)
Anđeosko lice moje kćerke Nevene sija dok joj njena sestra spava u
naručju, a ja dodajem: "Ljubavi moja", na olakšanje publike, pastora i moje
žene...
Široko se osmjehujem dok primam čestitke i "milotvore" i znam da je ovo
bila dobro odglumljena poezija... ali život, život?

[dacina_curica]

Mozes sacekati do vikenda? ....trebace mi malo vremena da prevedem "kako valja"

Naravno. Nije hica, samo neka bude "kako valja". Hvala

nisam zaboravila samo sam bila malo zadeverana ......na pola puta sam bice uskoro

[Orhanowski]

Mozes sacekati do vikenda? ....trebace mi malo vremena da prevedem "kako valja"

Naravno. Nije hica, samo neka bude "kako valja". Hvala

nisam zaboravila samo sam bila malo zadeverana ......na pola puta sam bice uskoro

ok

[ja MISLIM]

Evo da napomenem, danas je godisnjica smrti velikog Dace. Neka mu je laka zemlja

[mIRCerka]

Evo da napomenem, danas je godisnjica smrti velikog Dace. Neka mu je laka zemlja

Sedam godina od smrti Darija Džamonje
Na današnji dan, prije sedam godina, napustio nas je Dario Džamonja, kojeg mnogi smatraju najboljim piscem kratke priče u našoj savremenoj književnosti. Tim povodom delegacija Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo polaganjem cvijeća na njegovu humku na sarajevskom groblju Bare, odala je priznanje ovom velikom novinaru i piscu.
Daco, kako ga je zvala sarajevska raja, ostat će upamćen po kratkim pričama i hronikama, nastalim na osnovu doživljaja iz njegovog burnog boemskog života, koje i danas uveseljavaju svakog čitaoca, tjerajući ga na smijeh do suza.

Osim kolumne “Pisma iz ludnice” koju je objavljivao u sarajevskim novinama, svoja djela objavio je i u knjigama “Priče iz moje ulice”, “Zdravstvena knjižica “, “Drugo izdanje”, “Priručnik”, “Oni dani” i “Prljavi veš”. Ove sjajne zbirke zapravo su isječci iz života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Posthumno su mu izdate knjige “Ptica na žici” i “Priče”. Za razliku od mnogih akademskih i manje akademskih književnika, pisaca i nepisaca, Darija je prvo priznala raja, pa tek onda kritika.

Bosanskohercegovački književnik Nenad Veličković svojevremeno je zapisao: "Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu sa izuzetno živim dijalogom. Sve ove priče zajedno različite po dubini ideja, preciznosti stila, zanimljivosti fabule, raskošne i neugledne istovremeno, nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetničkim savršenstvom".
(Sarajevo-x.com)

gledam sliku na sajtu i kontam...mozda je to Nevena...

[dacina_curica]

Neka ti je laka zemlja Daco .........i hvala

[Zox]

Mrsko mi quotati, neko napisa da ima i "druga strana medalje".
Da, kao i kod svakog od nas.
Sta znaci "komercijalizirati" price svojih prijatelja i ljubav prema djeci"? 1. Dario se nije bas hljeba najeo, koliko sam skontao, od pisanja a 2. ni jedan pisac ne zivi u balonu. Ne postoji "apstraktna" literatura. U zivotu sam procitao i DEBELO autobiografskije i mucnije knjige od Dariovih. 3. Kad su ga pitali zasto pise o svojoj djeci, odgovorio je "pa, necu valjda o tvojoj." 4. Miljenko Jergovic je napisao nesto poput "Dario pise o svojim dozivljajima tek kad oni postanu neka vrsta sna."
Za kraj, 5. KAKVE VEZE IMA KO MU JE KUM??? Nisko i mahalski!

[Trgovac Suknom]

Svi smo mi Dario Dzamonja.

Zivjeli!

[shitpifter]

Predstavljanje nekadašnjeg lijepog Sarajeva i sarajevske raje u svom najboljem izdanju, izuzetna sposobnost pripovijedanja, literatura koja se guta, a ne čita. Za mene jedan od najzanimljivijih pisaca uopšte, bez pretjerane filozofije, goli život čovječnog čovjeka. Fantastično!