Kratke priče

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
insomnia78
Posts: 61961
Joined: 03/04/2011 14:43

#26 Re: Kratke priče

Post by insomnia78 »

Hocel mu neko reci il moram ja?
Jarane utusi ti. Price ti nisu ni za kurac. Ima tamo jedan portal zove se rajvosa y. E tamo ti trebas se registrovati. Tamo su svi takvi ko ti. Bude i medo doduse. Otvoris sebi temu i sam pises
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#27 Re: Kratke priče

Post by julisiz es grant »

insomnia78 wrote:Hocel mu neko reci il moram ja?
Jarane utusi ti. Price ti nisu ni za kurac. Ima tamo jedan portal zove se rajvosa y. E tamo ti trebas se registrovati. Tamo su svi takvi ko ti. Bude i medo doduse. Otvoris sebi temu i sam pises
:lol: :lol: :thumbup:
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#28 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Zahvaljujem na komentaru. Dobro je čuti i poneku kritiku. :) Hvala, jos jednom!
User avatar
insomnia78
Posts: 61961
Joined: 03/04/2011 14:43

#29 Re: Kratke priče

Post by insomnia78 »

Ma nije problem rodjak. Uvijek
Nego rajvosa y
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#30 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Zahvaljujem na preporuci. :) Kazu pametni ljudi : Bolja je jedna iskrena kritika, nego sto laznih laskanja!
Naravno, svako ima svoj ukus, i o tome ne treba raspravljati. A vi svakako ne morate citati ono sto vam se ne dopada.
Hvala i sve najbolje! :)
User avatar
plain vanilla
Posts: 66775
Joined: 05/10/2008 12:10
Location: Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše...

#31 Re: Kratke priče

Post by plain vanilla »

serpentiner wrote:Zahvaljujem na preporuci. :) Kazu pametni ljudi : Bolja je jedna iskrena kritika, nego sto laznih laskanja!
Naravno, svako ima svoj ukus, i o tome ne treba raspravljati. A vi svakako ne morate citati ono sto vam se ne dopada.
Hvala i sve najbolje! :)
Onako zbijen tekst se ne moze ni citati. Moras racunati da vecina ljudi ide na forum preko moba i da je ono uzasno naporno citati.
Zato pazi kad objavljujes, pa ne placa se prostor, stisni koji enter, nek izgleda kao u knjigama a ne kao telegram.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#32 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Hvala! Ovi tekstovi su copy-paste, sa računara. Zato na mobu izgledaju zbijeno. Pokušaću da to ispravim. Hvala još jednom na savetu! :)
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#33 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

KAD SREĆA OKRENE LEĐA

Trifunu je sreća okrenula leđa . U proteklih par meseci obavio je svega
nekoliko kupoprodaja. Zarada mala. Par slika, sumnjive autentičnosti,
nekoliko novčića i jedna srebrna ogrlica. Ostalo nije vredno pomena.
Bilans srednje žalostan. Kad se tome pridoda jučerašnji fijasko...
Očuvana barokna stolica oglašena za prodaju. Kasnio u polasku. Gužva
u saobraćaju. Kad je konačno stigao, stolicu su unosili u kombi...
Prelistava rokovnik. Precrtava neke adrese i imena. U dnu stranice
nažvrljan broj telefona. Nema imena. Pokušava da se seti zašto ga je
zapisao. Ne uspeva. Nazvaće. Ionako nema ništa u planu. - Dobar dan,
Trifun ovde. Zapisao sam vaš broj ... - Gos'n Trifune, možemo se videti
predveče. Daću vam adresu. Zapisuje. Prekida vezu. I dalje se ne seća.
Verovatno je neko od skupljača starih stvari. Svašta oni pronađu po
podrumima i tavanima. Ovoga je verovatno sreo u nekoj antikvarnici.
Ili na pijaci. Svejedno. Veče se spušta. Stiže pred oronulu kuću.
Proverava adresu. Uzdiše. Verovatno ga očekuje preturanje po gomili
nabacanog krša. - Biće tu svega, od igle do lokomotive. Tako razmišlja.
Ni ne sluti koliko je u pravu.

http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 27/4137919

http://www.blogger.ba/mojblog/326191/po ... uj/4137920

http://priceotecama.blogger.ba/
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#34 Re: Kratke priče

Post by julisiz es grant »

insomnia78 wrote:Ma nije problem rodjak. Uvijek
Nego rajvosa y
Eno poslušo te :D
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#35 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Pripovedač dovršava priču. "Možemo li onda reći da su Boji i Šući bili dobri ljudi ili ne?
Oni su se držali pravdoljubivosti i bili su čestiti u svojim delima ... ipak su umrli od gladi ...
Razbojnik Čin je dan za danom ubijao nevine ljude ... Ali na kraju, on je živeo do
velike starosti. Kojom vrlinom je on to zaslužio?" Slušaoci spuštaju novčiće u činiju.
Novac se presipa preko njenog oboda. Pripovedač i učenik ostaju sami. Učenik zbunjen.
- Učitelju moj, unakazio si priču. Osiromašio. Postala je gruba i sirova. Neke delove si izbacio.
Ostavio si nedorečen kraj. Sve vreme su se naprezali da te prate. Nekoliko slušalaca je otišlo
usred pripovedanja. - Primetio sam. Zato su bili zadovoljni oni koji su ostali. Delove koje sam
izbacio, sami su dopunili. - I svako je slušao drugačiju priču? - To se dešava i kad pripovedaš do
najsitnijeg detalja. Osnovna melodija je za sve ista, a svako čuje drugačiju pesmu. Pokupi
novčiće. Čekaju nas još mnoga sela. Prašnjavim seoskim putem koračaju pripovedač i njegov
učenik. Pripovedač korača ka sledećem selu. Učenik korača ka večnosti. Istorija će pamtiti da
je on Sima Qian, kineski pisac koji se smatra ocem kineske istoriografije.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#36 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Iz tame sna budi ga vetar. Suviše vruć da bi bio ovozemaljski. Obraz mu gori od toplote.
Strah ga budi. Učenik otvara oči. - Marvo prokleta! Gubi se! - Ne grdi mog bivola!
Nije on kriv što te malo onjušio. - Ko si ti? - Čuvar bivola, a ko si ti? - Ne znam.
Do pre neki dan sam bio učenik jednog pripovedača. Sad ne znam ni ko sam, ni šta sam.
- Znaš li bar gde si pošao? - Idem putem za Beji, krenuo sam iz Fenga. A ti? - Ne idem nigde.
Napasam bivola. - Odnekud si, valjda, došao? - Ne. Oduvek sam ovde. Hoćeš li da podelimo
činiju pirinča? Sigurno si gladan. Učenik prihvata. - Sad kad smo jeli, možeš mi ispričati
svoju priču. - Kao dečak, slučajno sam sreo jednog pripovedača. Postao je moj učitelj.
- Ili si ti postao njegov učenik? - Svejedno. Obišli smo mnoga sela i gradove. Pripovedali
raznim ljudima, na raznim mestima. - Ne moraš dalje. Došao je dan kada si poželeo da se
odvojiš od učitelja. I tako si stigao do ovog drveta pod kojim si spavao, dok te moj bivo nije
probudio. Prerano si napustio svog učitelja. Treba još da učiš. - Po čemu ti to znaš?
- Dovoljna mi je bila tvoja prva rečenica, "slučajno sam sreo jednog pripovedača".
Nisi ti njega slučajno sreo, niti je on slučajno sreo tebe. Učitelj i učenik su suđeni
jedan drugom. Idi sad. - Gde da idem? - Nazad, putem za Feng. Odakle si i došao.

http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 16/4140481
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#37 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

DRVO SREĆE

Beše neko hladno jutro. Put uglavnom suv. Ponegde led. Na krivinama
skidam nogu sa papučice gasa. "Centrifugalna sila raste sa kvadratom
brzine...to je razlog zbog koga vozila na krivini izleću s puta ...".
Na ravnom delu puta dodajem gas. Nailazim na led. Ne pomažu ni
volan ni kočnice. Nekoliko metara dalje nalazi se dubok kanal ...
Ljubazna prodavačica u cvećari. - Izvolite? - Nisam baš siguran
šta mi treba. - Mogu li vam pomoći u izboru? Možda neki aranžman?
Imamo i lepog saksijskog cveća ... - Nisam došao zbog cveća, već
zbog drveća. Gleda me pomalo zbunjeno: - Mislite na sadnice? Ili na
minijaturno drvo? Imamo prelepo bonsai drvce. Cena je ... - Ne,ne.
Imate li nešto za drveće? U sebi: - Nadam se da ne drže sekire.
- Mislite na prihranu? - Verovatno mislim na to. U stvari, nisam siguran
kako se to zove. Duboko uzdiše. - Čemu to treba da služi? - Hoću da
častim jedno drvo. Odmiče se korak unazad. - Kakvo drvo? - Ne znam
koje je vrste, stablo mu je tanko, visoko je oko dva metra, a o lišću
ne znam ništa, opalo mu je, jer je zima. Prodavačica se primiče telefonu.
- Hoćete da ga častite? Od svega što sam izgovorio samo je to zapamtila.
- Gospođice, sleteo sam s puta ... - I udarili ste glavu? - Bravo, gospođice!
O tome se radi! Upravo, ja NISAM udario glavu, zahvaljujući tom drvcetu.
Pogodio sam pravo u njega. Slupao far, ulubio haubu, polomio branik, ali
me je ono, jadno, ipak zadržalo. Da je puklo, završio bih u dubokom kanalu.
Izdržalo je, ali sam ga ipak oštetio. Odahnula je. - Shvatam šta hoćete,
za prvu prihranu đubrivo treba da ima manje azota a više fosfora i kalijuma ...
Pakuje mi to nešto. Krećem prema vratima. - Gospodine! - Da?
- Pozdravite to vaše drvce! - Hoću, ne brinite! - I još nešto! Možda je to
Albizia julibrissin iz familije Fabaceae. - Nepoznata mi je ta familija.
- Šalim se malo, to je latinski naziv za "Drvo sreće"! Klimam glavom.
- To ste dobro rekli. Drvo sreće.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#38 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Amfiteatar. Koleginica se vrpolji. Profesor prekida predavanje.
- Koleginice, da li sam nešto pogrešno rekao? - Niste. Znate,
morala bi da idem. A ne bi da dobijem minus. -Sigurno imate
neki jak razlog. Negde gori? -Ne gori. Imam generalnu probu,
u pozorištu. Sutra je premijera. -Nisam znao da imamo glumice
među budućim inženjerima. Idite. Pakuje se. Kolega mi šapuće :
Mogla je smisliti bolji izgovor. -Doviđenja! Stigla do vrata.
-Koleginice, sačekajte malo. Možete li nam reći neki tekst iz
predstave? Publika je tu. Pozornica je tu. Izvolite!
-E, sad je ugasila. Rekoh li ti da je trebala smisliti bolji izgovor!
Okreće se. Zbunjena. -Šta sam ono htela?... Ja govorim o pozorištu.
Sad je drukčije... Sad sam prava glumica, igram s uživanjem,
sa zanosom, opijam se na pozornici i osećam da sam divna. A sada,
dok živim ovde, ja stalno idem peške, idem i mislim, mislim
i osećam kako rastu moje duševne snage... I sada znam, razumem,
Kosta, da u našem poslu - bilo da igramo na pozornici ili pišemo -
nije glavno slava, sjaj, sve ono o čemu sam sanjala; glavno je da
čovek ume podnositi patnju. Da ume nositi svoj krst i verovati. Ja
verujem i nije mi tako teško; kad mislim o svom pozivu, ja se ne
bojim života! Klanja se. Aplauz. Maestralno. Profesor se zahvaljuje.
-Ulepšali ste nam dan! Idite, da ne zakasnite! -Pa, ona stvarno glumi
u pozorištu! A ja mislio da folira! Gledam ga. Razmišljam da li da mu
kažem. - Sutra je premijera Virdžinije Vulf. A ovo je bio Čehov.
Toliko o njenoj glumi.


http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 13/4131237
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#39 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

EPILOG

Učenik dovršava ispisivanje poslednje bambusove pločice.
- Učitelju, da uzmem novu pločicu? Pripovedač odmahuje rukom:
- Nema potrebe. Ovo je bila poslednja priča. - Sve si ih ispričao?
- Znam ih još mnogo. Ali nema potrebe da ih pričam. Dovoljno si čuo.
Vreme je da počneš sa pisanjem svojih. - Kako? - Jedna priča,
jedan kamen. Kamen po kamen, nastaće put. Vijugav i varljiv.
Jednog dana, vraćajući se tim putem, naći ćeš sebe, nekadašnjeg.
I još jednog. Celo mnoštvo. Nigde dva ista. A, opet, svi će biti
nekako slični. - Na šta će ličiti? - Na tebe. - Odakle da počnem
sa pisanjem? - Od prologa, odakle bi drugo?
Pođi sad, pred tobom je dug put.



http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 21/4141287
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#40 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

serpentiner wrote:Amfiteatar. Koleginica se vrpolji. Profesor prekida predavanje.
- Koleginice, da li sam nešto pogrešno rekao? - Niste. Znate,
morala bi da idem. A ne bi da dobijem minus. -Sigurno imate
neki jak razlog. Negde gori? -Ne gori. Imam generalnu probu,
u pozorištu. Sutra je premijera. -Nisam znao da imamo glumice
među budućim inženjerima. Idite. Pakuje se. Kolega mi šapuće :
Mogla je smisliti bolji izgovor. -Doviđenja! Stigla do vrata.
-Koleginice, sačekajte malo. Možete li nam reći neki tekst iz
predstave? Publika je tu. Pozornica je tu. Izvolite!
-E, sad je ugasila. Rekoh li ti da je trebala smisliti bolji izgovor!
Okreće se. Zbunjena. -Šta sam ono htela?... Ja govorim o pozorištu.
Sad je drukčije... Sad sam prava glumica, igram s uživanjem,
sa zanosom, opijam se na pozornici i osećam da sam divna. A sada,
dok živim ovde, ja stalno idem peške, idem i mislim, mislim
i osećam kako rastu moje duševne snage... I sada znam, razumem,
Kosta, da u našem poslu - bilo da igramo na pozornici ili pišemo -
nije glavno slava, sjaj, sve ono o čemu sam sanjala; glavno je da
čovek ume podnositi patnju. Da ume nositi svoj krst i verovati. Ja
verujem i nije mi tako teško; kad mislim o svom pozivu, ja se ne
bojim života! Klanja se. Aplauz. Maestralno. Profesor se zahvaljuje.
-Ulepšali ste nam dan! Idite, da ne zakasnite! -Pa, ona stvarno glumi
u pozorištu! A ja mislio da folira! Gledam ga. Razmišljam da li da mu
kažem. - Sutra je premijera Virdžinije Vulf. A ovo je bio Čehov.
Toliko o njenoj glumi.


http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 13/4131237
ona ide na probu virdzinije vulf, a pred studentima je odigrala nesto od cehova. sta tu nije u redu sa njenom glumom?
Tempo
ZeModerator
Posts: 5186
Joined: 07/12/2003 00:00

#41 Re: Kratke priče

Post by Tempo »

serpentiner wrote:DRVO SREĆE

Beše neko hladno jutro. Put uglavnom suv. Ponegde led. Na krivinama
skidam nogu sa papučice gasa. "Centrifugalna sila raste sa kvadratom
brzine...to je razlog zbog koga vozila na krivini izleću s puta ...".
Na ravnom delu puta dodajem gas. Nailazim na led. Ne pomažu ni
volan ni kočnice. Nekoliko metara dalje nalazi se dubok kanal ...
Ljubazna prodavačica u cvećari. - Izvolite? - Nisam baš siguran
šta mi treba. - Mogu li vam pomoći u izboru? Možda neki aranžman?
Imamo i lepog saksijskog cveća ... - Nisam došao zbog cveća, već
zbog drveća. Gleda me pomalo zbunjeno: - Mislite na sadnice? Ili na
minijaturno drvo? Imamo prelepo bonsai drvce. Cena je ... - Ne,ne.
Imate li nešto za drveće? U sebi: - Nadam se da ne drže sekire.
- Mislite na prihranu? - Verovatno mislim na to. U stvari, nisam siguran
kako se to zove. Duboko uzdiše. - Čemu to treba da služi? - Hoću da
častim jedno drvo. Odmiče se korak unazad. - Kakvo drvo? - Ne znam
koje je vrste, stablo mu je tanko, visoko je oko dva metra, a o lišću
ne znam ništa, opalo mu je, jer je zima. Prodavačica se primiče telefonu.
- Hoćete da ga častite? Od svega što sam izgovorio samo je to zapamtila.
- Gospođice, sleteo sam s puta ... - I udarili ste glavu? - Bravo, gospođice!
O tome se radi! Upravo, ja NISAM udario glavu, zahvaljujući tom drvcetu.
Pogodio sam pravo u njega. Slupao far, ulubio haubu, polomio branik, ali
me je ono, jadno, ipak zadržalo. Da je puklo, završio bih u dubokom kanalu.
Izdržalo je, ali sam ga ipak oštetio. Odahnula je. - Shvatam šta hoćete,
za prvu prihranu đubrivo treba da ima manje azota a više fosfora i kalijuma ...
Pakuje mi to nešto. Krećem prema vratima. - Gospodine! - Da?
- Pozdravite to vaše drvce! - Hoću, ne brinite! - I još nešto! Možda je to
Albizia julibrissin iz familije Fabaceae. - Nepoznata mi je ta familija.
- Šalim se malo, to je latinski naziv za "Drvo sreće"! Klimam glavom.
- To ste dobro rekli. Drvo sreće.

http://priceotecama.blogger.ba/
dugujes mi tri minute zivota.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#42 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Učenik dovršava ispisivanje poslednje bambusove pločice.
- Učitelju, da uzmem novu pločicu? Pripovedač odmahuje rukom:
- Nema potrebe. Ovo je bila poslednja priča. - Ne znaš više nijednu?
- Znam ih još mnogo. Ali nema potrebe da ih pričam. Dovoljno si čuo.
Vreme je da počneš sa pisanjem svojih priča. - Kako?
- Jedna priča, jedan kamen. Kamen po kamen, nastaće put.
Vijugav i varljiv. Jednog dana, vraćajući se tim putem, naići ćeš
na sebe, nekadašnjeg. I još jednog. Mnoštvo. Nigde dva ista.
A, opet, svi će biti nekako slični. - Na koga će ličiti?
- Na tebe, onakvog kakav si bio. - Odakle da počnem sa pisanjem?
- Od prologa, odakle bi drugo? Pođi sad, pred tobom je dug put.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#43 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

PRIPOVEDAČ deveti deo

Učenik umorno vuče noge. U Feng stiže malo pre ponoći.
Dremljivi stražari ga zaustavljaju. - Odakle dolaziš? Gde ideš?
Ko si ti? Ne slušaju odgovore. - Pođi sa nama. - Gde me vodite?
- Tamo gde je skitnicama mesto. - Nisam skitnica, ja sam pripovedač ...
Prekida ga cerekanje stražara: - A ja sam mislio da si čuvar
Naslednog pečata kraljevstva Han! Polazi! Jutro. Stražari sprovode
pedesetak odrpanaca. Onaj pored učenika žvaće glavicu luka.
Nudi: - Hoćeš li malo ovog ukusnog luka? -Ne. Gde nas vode?
- Na seču tamariska. - Šta će im to? - Mešaju trule biljke sa peskom
i šljunkom. To je najbolji građevinski materijal. - Šta grade?
- Zid. Njime spajaju stara utvrđenja. Videćeš kad stignemo.
Tamo ima radnika kao zvezda na nebu. Ispraznili su sve zatvore,
odveli seljake sa njiva, pohvatali sve skitnice i odbegle vojnike ...
Zid grade majstori. Ostali rade kao robovi. Čuva ih vojska. Pokušaj
bekstva se plaća glavom. Nego, jesi li se predomislio?
Ostalo je još malo ... - Ne želim taj ukusni luk! Želim samo da
nekako nađem svog učitelja! Odrpanac sleže ramenima:
- Šteta, a baš je ukusan ...

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#44 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Prolog

Pod drvetom sedi pripovedač. Pripoveda o dobu Tri prva gospodara i Pet mitskih careva. O velikom ratu. O hrabrom ratniku. I zlom gospodaru. Prekida priču . Pred njim činija. Čeka da slušaoci ubace poneki novčić. Tek tada će nastaviti. Priča duga. Slušaoci radoznali. Činija puna. Sunce zalazi. Vreme je da krene. Niže novčiće na kanap. Novčići okrugli, sa četvrtastom rupom. Jedan dečak stoji pred njim. Progovara. - Mogu li biti tvoj učenik? - Nisam učitelj. Pripovedač sam. - Nauči me da budem pripovedač. Kao ti. Tako je počela još jedna priča. O najčuvenijem pripovedaču drevne Kine. Beše to u doba dinastije Han. Dvesta godina pre nego što je Juda zaradio svoje srebrnjake.

* * *
- Prošle su godine otkad sam postao tvoj učenik. Hoćeš li mi dozvoliti da pripovedam u sledećem selu? - Rano je. - Zašto? Znam sve tvoje priče. Dozvoli mi da ispričam onu o nastanku Puta svile. - Dozvoliću ti. Ako obećaš da nećeš odustati posle neuspeha. Sunce zalazi. Priča završena. Činija prazna. - Gde sam pogrešio? Zašto se gomila osipala? Čime sam ih oterao? - Previše si se trudio. Gestikulirao. Vikao. Plakao. Odvukao si njihovu pažnju od priče. Razmišljali su o tebi, a ne o njoj. Šta si danas naučio? - Pripovedač treba da bude neprimetan. - Krenimo. Dug je put pred nama. Treba da stignemo u Hančeng, pre nego što zatvore kapiju.

* * *

Jutro. Pijaca na glavnom trgu. Seljaci vuku kolica sa robom. Otvaraju se kasapnice, piljarnice, prodavnice grnčarije. - Hoćemo li početi? Učitelj odmahuje glavom. - Sad nemaju vremena da slušaju priče. Nemaju ni novac. Sačekaćemo da rasprodaju robu. Dotle, obiđi tezge. Razgovaraj sa njima. - Čemu to? - Biće ti lakše da odabereš pravu priču. - Treba da prilagođavam priču slušaocima? - Nisam to rekao. Priča ostaje uvek ista. Način pričanja možeš prilagoditi. Mrak se spušta na opusteli trg. U činiji jedan novčić. Spustila ga nekakva devojčica. Učenik ćuti. - Treba li da te pitam, ili znaš i sam? - Znam gde sam pogrešio. Suviše sam objašnjavao. Priča je postala spora i dosadna. - Ima još nešto. Suvišnim objašnjavanjem si potcenio njihovu pamet. Osetili su to. - Šta ćemo sad? - Vraćamo se u Longmen. Usput ćemo proći kroz desetak sela. Kreni.

* * *
Pripovedač i učenik na raskrsnici. - Kojim putem da krenemo? Pripovedač pokazuje prstom. - Ovim. - Putem za Sjajang? To je moje rodno mesto! - Znam. Zato sam ga i odabrao. Na ulasku u selo, pripovedač zastade. - Jesi li odabrao priču? - Jesam. Pripovedaću onu o narodu koji živi severno od Velikog zida. - O narodu Sjong Nu? - Da, o divljacima koji imaju izgled ljudi, ali um životinja. - Zašto baš nju? - Mistična je. Govori o nečem udaljenom. Nepoznatom. - Dobro. Neka ti bude. Priča završena. Ljudi se razilaze. U činiji nekoliko novčića. Učenik očajan. - Ne razumem. Dobro sam pripovedao. - U rodnom mestu nije dovoljno da budeš dobar. Moraš biti izvrstan. Ima još nešto. Izbor priče nije bio dobar. Ne može o dalekim krajevima pričati neko iz sela. Za koga znaju da nikada nije bio u tim krajevima. Pre bi poverovali strancu. Priča im je bila mistična. Ali ti nisi. - Da ponovim istu priču u sledećem selu? Tamo gde sam stranac? - Nema potrebe. Tamo ćeš postići uspeh. Ali nećeš naučiti ništa novo. U sledećem selu ću ja pripovedati. Pažljivo slušaj. Posle ćeš mi reći šta si naučio. Kasno je. Vreme je da malo odspavamo.

* * *

Pripovedač dovršava priču. "Možemo li onda reći da su Boji i Šući bili dobri ljudi ili ne? Oni su se držali pravdoljubivosti i bili su čestiti u svojim delima ... ipak su umrli od gladi ... Razbojnik Čin je dan za danom ubijao nevine ljude ... Ali na kraju, on je živeo do velike starosti. Kojom vrlinom je on to zaslužio?" Slušaoci spuštaju novčiće u činiju. Novac se presipa preko njenog oboda. Pripovedač i učenik ostaju sami. Učenik zbunjen. - Učitelju moj, unakazio si priču. Osiromašio. Postala je gruba i sirova. Neke delove si izbacio. Ostavio si nedorečen kraj. Sve vreme su se naprezali da te prate. Nekoliko slušalaca je otišlo usred pripovedanja. - Primetio sam. Zato su bili zadovoljni oni koji su ostali. Delove koje sam izbacio, sami su dopunili. - I svako je slušao drugačiju priču? - To se dešava i kad pripovedaš do najsitnijeg detalja. Osnovna melodija je za sve ista, a svako čuje drugačiju pesmu. Pokupi novčiće. Čekaju nas još mnoga sela. Prašnjavim seoskim putem koračaju pripovedač i njegov učenik. Pripovedač korača ka sledećem selu. Učenik korača ka večnosti. Istorija će pamtiti da je on Sima Qian, kineski pisac koji se smatra ocem kineske istoriografije.

* * *

- Učitelju, gde idemo? Pripovedač zastaje. - U imperijalnu prestonicu, Čang'an. Provešćemo tamo nekoliko dana. Posle toga ćemo znati da li ćeš postati pripovedač. - Ako ne postanem? - Postaćeš nešto drugo. Ono što ti nebo odredi. Pođimo. Sunce je već visoko odskočilo kad su stigli na glavni trg. - Svratićemo u gostionicu. Poješćemo po jednu činiju valjušaka i popiti čaj. Dok ne stignemo do gostionice, otvori dobro oči i gledaj oko sebe. Posle ćeš mi reći šta si video. Dečak sa umazanom keceljom odnosi prazne činije i bambusove štapiće. Donosi čaj. - Sad možeš da mi ispričaš šta si video usput. - Video sam prodavnice sa koševima belog i tamnog pirinča, korpama sezama i soje. U kasapnicama svinjetinu i govedinu. U ribarnicama gomile rakova i riba koje su plivale u buradima sa vodom. Na tezgama sve vrste voća i povrća koje nam je nebo podarilo. Video sam i prodavce slatkiša i osvežavajućih napitaka. - Ništa ti nisi video. Trebalo je da gledaš ljude. Ljude koji žive u blagostanju. U ovom gradu niko ne umire od gladi. - Zašto bi to meni trebalo da bude važno? - Zato što ti ljudi neće razumeti priču o Devet sušnih godina. Ni onu o Siromašnom seljaku, koji je zavoleo bogatu devojku. Ni mnoge druge. - Shvatio sam. Te priče ne bi dotakle njihovo srce. Pričaću im o Zmaju i pećini sa blagom. - Hajdemo. Naći ćemo prometno mesto. Vreme je za pripovedanje. Učenik završava priču. Činija puna novčića. - Dobro sam danas pripovedao? - Previše dobro. Zato su bili zadovoljni. Ali ti nisu klicali. Dobio si novac. Ali slavu nisi stekao. - Hoćeš li mi reći šta sam trebao da radim? - Neću ti reći. Pokazaću ti. Pođi. Nekoliko stotina koraka dalje. Mali trg. Na njemu mnoštvo ljudi. Preko trga razapeto uže. Na jednom kraju stoji čovek. Akrobata. Uže se njiše. Izmiče ispod njegovih nogu. Na tren se čini da će pasti. Ipak, nastavlja dalje. Na sredini užeta gubi ravnotežu. Jednoj ženi se otima uzvik: - Pašće! Nije pao. Pravi još nekoliko koraka. Skoro je stigao do drugog kraja. Jedna noga promašuje uže. Pada. Ili se bar tako čini. Iz mnoštva dopiru krici. Mnogi okreću glave. Neki pokrivaju oči rukama. Očekuju zvuk udarca tela o kameni pločnik. Čuju nešto drugo. Klicanje onih koji su imali hrabrosti da gledaju. Gledaju u vis. Akrobata pravi naklon na kraju užeta. Olakšanje smenjuje divljenje. Kliču. Dobili su heroja o kome će pričati još dugo. Pripovedač i učenik odlaze sa trga. - Šta si video? - Akrobatu početnika. Jedva je živ ostao. - Znaš li koliko je on vežbao hodanje po užetu? Znaš li da on može da trči po njemu vezanih očiju? I konačno, znaš li zašto to ipak nije uradio? – Znam. Cenili bi njegovu veštinu. Ali bi im ubrzo postao dosadan. Pripovedač se naginje ka učeniku. Šapuće: - Liči li ti to na nekoga?

* * *

Osvanuo je novi dan. Učenik se budi. Pripovedača nema. Vlasnik prenoćišta odmahuje glavom. - Ne znam gde je. Poslednji put sam ga video prošle noći, kad ste stigli. Možda je u čajdžinici preko puta. Obično je od ranog jutra puna gostiju. Na učenikovom licu osmeh. - Ako je tako, on je sigurno tamo. Poluprazna čajdžinica. Desetak stolova. Klupe. U jednom uglu, pripovedač ispija čaj. Stavlja dva novčića na sto. Učenik mu prilazi. - Za čaj je dovoljan jedan novčić. Od jutros si darežljiv? - Jesam. Zadovoljan sam onim što sam saznao. Imaćeš danas priliku da pokažeš šta si naučio. Pripovedaćeš u ovoj čajdžinici. - Zašto baš ovde? - Ne pitaj previše. Nemamo mnogo vremena. Uskoro će ovde svi stolovi biti zauzeti. Tako je svakog dana. Tada ćeš početi priču. - Koju? - Pripovedaćeš priču o Tri hiljade mladića i devojaka. - Tu priču baš volim! - Nije važno šta ti voliš. Ta priča je uže preko kojeg ćeš morati sam da pređeš. Kao onaj akrobata od juče. Ako se oklizneš, loše ćemo proći. I ti i ja. - Nezgodni slušaoci? - Ne. To su dobri ljudi. Ali ih tvoje pripovedanje može učiniti nezgodnim. A onda nam ni nebo neće pomoći. Čajdžinica se puni. Učitelj udara malenim čekićem u maleni gong. Znak da priča počinje. Učenik šapuće. - Reci mi šta da radim? – Samo prati njihove reakcije. Počni! Početak priče privlači pažnju slušalaca. " ... i tako je car Qin Shihuang opremio flotu brodova. Brodovi su nosili tri hiljade mladića i devojaka." Učenik pogledom prleće preko slušalaca. Mirni i radoznali. "Krenuli su u potragu za legendarnim ostrvom P’eng-lai. Legenda govori da na njemu žive besmrtnici. Besmrtnost im daje biljka od koje prave eliksir." Videvši da se nešto zanimljivo dešava, u čajdžinicu pristižu novi slušaoci. Ubrzo, nema više mesta ni za stajanje. " ... i tako su, po želji devojaka, mladići odlučili da prestanu sa besmislenom potragom i da se nasele na jednom od ostrva." U čajdžinici žamor. Poneki uzvik protesta. Učitelj šapuće. - Ovo su pristalice Konfučija! Poštovanje vladareve želje je jedna od osnova konfučijanizma! Učenik nastavlja. "Deo flote je, ipak, produžio do sledećeg ostrva." Žamor se stišava. "Sa sobom su poneli sve zalihe hrane. Tako su kaznili one koji su odlučili da prekinu potragu." Oni što su do malopre negodovali, kliču. Preostali gunđaju. Učitelj šapuće: - Ovi što gunđaju su pristalice taoizma! Saosećanje im je jedno od osnovnih načela! Učenik u panici. "Ali su se neki brodovi ipak vratili. Jer im je bilo žao ..." Pristalice Konfučija ponovo negoduju. Taoisti ih ućutkuju. Počinje prepirka. Sevaju prve varnice. Učenik prekida priču. Bespomoćno gleda u pripovedača. Zvuk malenog gonga za trenutak prekida rasprave. Pripovedač nastavlja tamo gde je učenik stao. "Oni nisu poštovali vladarevu želju, zaslužili su kaznu, ali je nebo htelo drugačije!" - Nastavi! - Šta se desilo? - Da li ih je nebo kaznilo? Pripovedač ih nadvikuje. - Vreme je da ubacite poneki novčić u činiju!
* * *
Činija prepuna. Učenik nastavlja priču. "Oni koji su prekinuli potragu, započeše život na ostrvu. Izgradiše naselje. Ne prođe mnogo, rodi se prvo dete. Za njim, mnoga druga. Oni sa preostalih brodova takođe obustaviše potragu. Nastaniše se na tom, i susednim ostrvima. Živeli su neko vreme srećno i zadovoljno. Obrađivali su zemlju, bavili se lovom. Povremeno bi isplovili i vraćali se sa mrežama punim ribe. Tako je to bilo sve do jednog jutra. Jedna žena je loše sanjala. Ustala je pre svih. Gleda prema pučini. Širi oči. Prema ostrvu plovi carska flota. U borbenom poretku." Pristalice Konfučija kliču. Očekuju pravednu kaznu za pobunjenike. Pripovedač sa osmehom gleda učenika. Sluša kako prede tanke niti priče, tka osnovu, ukrašava je detaljima ... " Car izdaje naređenje: - Napad počinjemo kad pristignu svi brodovi. Kuće spaliti, pobunjenike pobiti! Utom se diže istočni vetar. More poče da ključa." Pristalice taoizma dovikuju: - To je bio znak sa neba! Nebo je drugačije htelo! Učenik nastavlja. "Vetar se poigravao sa brodovima. Tama je prekrila sve. Car je shvatio da mu nebo nešto poručuje. Odložio je napad. Istočni vetar je stao. Sunce se pomolilo iza oblaka. Car je pozvao savetnike. - Šta mi nebo poručuje? - Poručuje ti da su ovo vredni i pošteni ljudi. Podigli su selo. Marljivo obrađuju zemlju... - Ali su i dalje pobunjenici! Prekršili su moju zapovest! - Ali su i proširili granice tvog carstva! Oni su još uvek tvoji podanici. Samim tim, ova ostrva pripadaju tebi! Takva je volja neba. Car se zamislio. Čelo mu namršteno. Savetnici ga gledaju. Čekaju odluku." Učenik zastaje. Slušaoci ne trepću. Čekaju da čuju šta je car odlučio. Učenik udara dvaput u maleni gong. Znak da treba dati poneki novčić. Oni što stoje na ulazu dodaju novčiće onima ispred. Novčići prekrivaju sto. " Mudri i plemeniti car je doneo odluku. U uglu usana mu se pojavio jedva primetan osmeh. Videvši to, savetnici uzviknuše: - Oprošteno im je! Glas se širi. Vojska prenosi vest. Vojnici kliču carevo ime. Car konačno progovara. - Ipak, moraju biti kažnjeni! Moraće pripremiti veliku gozbu za vojsku. Iscrpljena je. Prešla je veliki put. A ionako ima dobar apetit! Neće im biti lako!" Tri udarca o gong označavaju kraj priče. I početak učenikove slave. Vlasnik čajdžinice šapuće pripovedaču: - Daću vam besplatno prenoćište i hranu. Zauzvrat, tražim tri pripovedanja dnevno! Hoću da moja čajdžinica postane najpoznatija u prestonici! Pripovedač i učenik ostaju sami. - Učitelju, spasio si me. - Nisam, samo sam ti pružio ruku, kad sam video da padaš. Uspeh je tvoj. Zaslužio si ga. - Ali još uvek ne mogu sam da hodam po žici. Ipak je ovaj uspeh tvoj. Pripovedač se smeje. - Zaboravićeš na svoje reči, onog dana kad prvi put pređeš sam na drugu stranu. Srećom po mene, taj dan je još daleko. Još uvek je pred nama dug put. - Učitelju, šta je na kraju mog puta? - Ne znam ni šta je na kraju mog, a ne tvog! Uostalom, kad bi to znali, putovanje bi izgubilo smisao. Hajdemo, vreme je za činiju dobrih valjušaka!

* * *

Iz tame sna budi ga vetar. Suviše vruć da bi bio ovozemaljski. Obraz mu gori od toplote. U strahu, učenik otvara oči. - Marvo prokleta! Gubi se! - Ne grdi mog bivola! Nije on kriv što te malo onjušio. - Ko si ti? - Čuvar bivola, a ko si ti? - Ne znam. Do pre neki dan sam bio učenik jednog pripovedača. Sad ne znam ni ko sam, ni šta sam. - Znaš li bar gde si pošao? - Idem putem za Beji, krenuo sam iz Fenga. A ti? - Ne idem nigde. Napasam bivola. - Odnekud si, valjda, došao? - Ne. Oduvek sam ovde. Hoćeš li da podelimo činiju pirinča? Sigurno si gladan. Učenik prihvata. - Sad kad smo jeli, možeš mi ispričati svoju priču. - Kao dečak, slučajno sam sreo jednog pripovedača. Postao je moj učitelj. - Ili si ti postao njegov učenik? - Svejedno. Obišli smo mnoga sela i gradove. Pripovedali raznim ljudima, na raznim mestima. - Ne moraš dalje. Došao je dan kada si poželeo da se odvojiš od učitelja. I tako si stigao do ovog drveta pod kojim si spavao, dok te moj bivo nije probudio. Prerano si napustio svog učitelja. Treba još da učiš. - Po čemu ti to znaš? - Dovoljna mi je bila tvoja prva rečenica, "slučajno sam sreo jednog pripovedača". Nisi ti njega slučajno sreo, niti je on slučajno sreo tebe. Učitelj i učenik su suđeni jedan drugom. Idi sad. - Gde da idem? - Nazad, putem za Feng. Odakle si i došao.

Učenik umorno vuče noge. U Feng stiže malo pre ponoći. Dremljivi stražari ga zaustavljaju. - Odakle dolaziš? Gde ideš? Ko si ti? Ne slušaju odgovore. - Pođi sa nama. - Gde me vodite? - Tamo gde je skitnicama mesto. - Nisam skitnica, ja sam pripovedač ... Prekida ga cerekanje stražara: - A ja sam mislio da si čuvar Naslednog pečata kraljevstva Han! Polazi! Jutro. Stražari sprovode pedesetak odrpanaca. Onaj pored učenika žvaće glavicu luka. Nudi: - Hoćeš li malo ovog ukusnog luka? - Ne. Gde nas vode? - Na seču tamariska. - Šta će im to? - Mešaju trule biljke sa peskom i šljunkom. To je najbolji građevinski materijal. - Šta grade? - Zid. Njime spajaju stara utvrđenja. Videćeš kad stignemo. Tamo ima radnika kao zvezda na nebu. Ispraznili su sve zatvore, odveli seljake sa njiva, pohvatali sve skitnice i odbegle vojnike ... Zid grade majstori. Ostali rade kao robovi. Čuva ih vojska. Pokušaj bekstva se plaća glavom. Nego, jesi li se predomislio? Ostalo je još malo ... - Ne želim taj ukusni luk! Želim samo da nekako nađem svog učitelja! Odrpanac sleže ramenima: - Šteta, a baš je ukusan ...
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#45 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Dečak Miloš zamišljen. Pita: - Tečo, šta to znači: TEČA? - Teče mogu biti sa mamime i sa tatine strane. Za razliku od članova porodice koji to postaju rođenjem, teča mora da se izbori za svoje mesto. Tako što će osvojiti tetku. Samim tim, on pokazuje određene kvalitete, koje ne moraju imati oni koji po rođenju postaju članovi porodice. Ako se dopao tetki, velika je verovatnoća da će se dopasti i njenim sestrićima ili bratancima. Zato je teča član porodice na koga se dečaci najčešće ugledaju. - Baš dobra definicija! Znači da su ove priče o tečama. Ili tečine priče. - Jeste Miloše. Ponekad, i jedno i drugo. - Pričaj mi o tvojim tečama!

* * *

Zima 1972. Japanski vojnik Šjoići Jokoi otkriven je na pacifičkom ostrvu Guam, gde se 28 godina skrivao u džungli, ubeđen da Drugi svetski rat još traje.
Teča Žika je među prvima saznao da se Drugi svetski rat završio.Preživeo je nemačke logore za ratne zarobljenike i odlučio da nikada više ne bude gladan. - Lako je s njim, pojeo bi i kuvane grančice, da mu skuvam, beše omiljena tetkina izjava. Spadao je u kategoriju trbušastih direktora. Od garderobe, imao je samo bele košulje, kravate i odela. I naravno šešire. Prvi put sam ga video jedne zime. Pomalo proćelav, naočare, bela košulja i kravata. Normalno? Pa ne baš za tu priliku. Bilo je veče, sneg do kolena. Seoska idila. Babina trpezarija i prepun sto. Mnogo ljudi. Uglavnom poznata lica. Rodbina. Odeveni u stilu ranih sedamdesetih godina prošlog veka. Nekako svi isti. Sem njega. Pronicljiv pogled preko naočara, širok osmeh. - A gde nadjoste Dimeta? Prva rečenica koju je izgovorio. Legitimisala ga je kao pravog teču. Niti sam ja Dime, niti me neko tražio, pa me našao. Klasično za teče. Pomalo rasejani. I potpuno neopterećeni svojom rasejanošću. Kao zet u kući ženine familije ukazivao je poštovanje dedi, i nešto manje ostalima. Sarma, pečenje, kiseli krastavci i paprike, sveži čvarci, vruć hleb, sir, kajmak, babina cicvara, štrudle, kolači ... Nije lako biti teča. Duga zimska noć se posle večere pretvorila u veliku pričaonicu. Dedine priče sa frontova - od Karpata do Soluna. Teča u zarobljeništvu. Teča kao ratni zarobljenik na imanju neke Švabice. Švabica u priči marginalizovana - tetka pažljivo sluša. Povratak u Jugoslaviju, vozom. Posleratne gladne godine, studije i na kraju direktorska fotelja u Beogradu. Tečina priča o nekom pukovniku sa kojim vodi teške bitke za šahovskom tablom. Tetka uzdiše. - Posvađaju se oko šaha, pa se razidju da se nikad više ne vide. Do sutra. Nameštamo figure. Sa tadašnjih jedanaest, i naizgled još mlađi, delovao sam kao mali pacer. Vukao je poteze i pratio razgovore oko sebe. U drugoj partiji je manje pričao, i sve sporije igrao. Posle petog poraza, pogledao me preko naočara i rekao: - A bre, pa što ne kažeš da dobro igraš? Šta bih dao da igram kao ti. Šta bi radio onom pukovniku, breee. A kakav si u pokeru? Joooj. Beše blizu ponoći kad je teča izgubio sav sitniš. I tetkin. I babin. Nije se naljutio. Razbijen u dve omiljene discipline ostao je pravi džetlmen. I stekao idola. Klinca. Priliku da mi se revanšira dao sam mu posle deset godina. Kao vojnik na odsustvu, zaokupljen svim drugim, samo ne šahom, dozvolio sam mu da izvuče nerešeno. Samo me pogledao i konstatovao: - Pustio si me. - Nisam. Nije mi verovao. I nije se ljutio. Pravi teča.
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#46 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

- Zdravo tečo! - Zdravo Miloše, izvoli, sedi. Kako napreduje tvoja škola? - Škola ne napreduje, stoji na mestu. A ja idem na opštinsko takmičenje iz fizike. - Bravo Mićo! - Jesam li zaslužio pričice? - Jesi. Gde smo stali? - Rekao si da ćemo se vratiti na pričice iz sedamdesetih godina prošlog veka.
- Da, pričali smo o teči Žiki …

* * *

Jesen 1973. Pljačkaš banke u Stokholmu uzeo je četvoro ljudi za taoce. Tokom šest dramatičnih dana između pljačkaša i zarobljenika razvilo se prijateljstvo koje je kasnije opisano i analizirano kao "Stokholmski sindrom". Teča Žika sklapa “Politiku”. - More, veći su pljačkaši ovi u prodavnicama. Mnogo skupo sve. Kako će ovaj narod živeti? Tih godina vladao je lep običaj da gosti donose deci poklone. Čokolade. Nešto od odeće. Novac. Zelenu novčanicu od 5 dinara investirao sam u 50 klikera. Novčić od 50 para u pet kugli sladoleda. Prodavac sladoleda u belom kratkom mantilu. Bela kapica. Bela kolica. Drvena sa drvenim točkom. Kolica sa sandukom. Sanduk sa dve metalne posude. U jednoj vanila. U drugoj malina. Nekada čokolada. Vanila i nešto. Pričaju mi da su nekada sladoledžije primale jaja umesto novca. Jedno jaje za jednu kuglu sladoleda. Ekonomija. Trampa. Posle je nestala trampa. Nestala su i kolica sa sladoledom. Kasnije smo dobijali džeparac. Posle toga učeničke kredite i studentske stipendije. Trećinu jedne stipendije potrošio sam na knjigu “Mjerenja u elektrotehnici”. Ili je knjiga bila preskupa ili je stipendija bila mala. Ne znam.

* * *

1973. Marlon Brando odbio da primi "Oskara" za glavnu ulogu u filmu "Kum". Teča odbio ponuđeni remi. Posle toga dobio mat. - Bre,bre, a lepo si mi nudio remi! Ajde da popijemo šerbet, pa da odigramo još koju partiju. Teča je voleo mleko u svim oblicima. Mleko, šerbet, bela kafa, kiselo mleko, jogurt. U selu je skoro svaka kuća imala bar jednu kravu. Ostali su imali kantice za mleko. Rano jutro. Krave izlaze na pašu. Stotinak krava kreće ka izlazu iz sela. Preko livade. Prelaze preko uzvišenja. Nestaju. Odlaze na pašnjak. Vraćaju se predveče. Kapije otvorene. Nijedna ne promašuje svoju. Muža krava. - Baba, kad si naučila da muzeš krave? Smeje se. - Otkad znam za sebe. Morala sam sve da naučim. Rano sam ostala bez roditelja. Umrli su od španske groznice kad sam bila mala. (Pandemija španske groznice 1918. godine. Pedeset miliona mrtvih.) Ćuti i muze kravu. Presipanje iz kante u kantice. Onih koji nemaju kravu. Sipanje preko gaze. Od viška mleka prave kajmak. Sir. Stado čuva porodica. Samohrana majka sa petoro dece. Na glavi joj marama. Na nogama gumene čizme. Nekakav stari muški sako i suknja. U ruci štap. Deca slično obučena. - Ovo će biti pravi ljudi kad odrastu. Pošteni i vredni. Tako kaže teča. - Tečo! I Nikola Tesla je bio čobanče! “Grmi negde nad Likom, I majka zove čobanče drago: Nidžo, jabuko, poteraj kući blago.” Tako kaže pesma. Teča klima glavom: - Ove čobančiće plaćaju u jesen. Na kraju sezone. Kad počnu kiše. Tad prestaje ispaša. Do proleća. Od seoske livade napravljen fudbalski teren. Prvenstveni meč. Najniže lige. Iz nje nema ispadanja. Skoro trideset gledalaca. Domaći u plavim dresovima. Gosti u belim. Stižu krave. Utakmica prekinuta. Dok ne prođu. Viša sila.

* * *

1974. Grupa kineskih seljaka iz pokrajine Šensi otkrila hiljade glinenih statua koje su predstavljale vojsku prvog kineskog cara Ćin Ši Huanga. Tečina drvena vojska razbijena. Usamljeni kralj luta po tabli. Teča rezigniran. - Šah je važan, ali je škola najvažnija. Voliš li da ideš u školu? - Obožavam. Rezigniran i ja. Mada, ima tu i nekih zanimljivih aspekata. Učiteljica, na primer. - Deco, Nova godina se bliži. Donećete sutra svako po jedan poklon. Knjigu, igračku, bilo šta. Sve poklone ćemo staviti na sto. I svako će dobiti po jedan. Tako će svako od vas dati i primiti poklon. - A šta ako dobijem baš onaj poklon koji sam doneo? Ipak nisam pitao. Podela. Na stolu različiti pokloni. Od čokolade do preskupih igračaka. Učiteljica ih deli. Najlepšu igračku dobija sin pomoćnika direktora naše škole. Slučajno. Nema veze. Ima još lepih igračaka. Deca uglednika baš imaju sreće. Dobijam jeftini, mali, plastični auto sa pijace. Slaže mi se po boji sa plastičnim sandalama na kaišiće. Pažljivo ga nosim. Da se ne polomi. Tešim se. I ja sam dobio lep poklon.


http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#47 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

- Tečo, ti si sigurno bio dobar đak i dobro dete! - Miloše, to je relativno. Kao i većina stvari. - Kako to? - Najbolje će biti da nastavimo sa pričicama, a ti sam zaključi. - Već sam zaključio: Sigurno si bio dobro dete!

* * *
1974. Poslednja vožnja voza “Ćira” na uskotračnoj pruzi. - Pre rata su štajerski konji vukli tramvaje po Beogradu. Priča nam teča o ogromnim štajerskim konjima. Švabicinim. Dedin konj nije vukao tramvaje. A nije bio ni štajerac. Tramvaje odavno pokreće električna energija. A nas je pokretao neki đavo da se pentramo na dedinog konja. Suviše mali da bi se popeli, došli smo na ideju da skočimo na njega. Sa prikolice. Elegantan skok. I još elegantnije stropoštavanje na zemlju. Konju pod noge. Gledamo se. Konj i ja. On gleda od gore. Začuđen. Ja gledam od dole. I ja začuđen, što me nije izgazio. Glava mi pored kopita. Stoji ukočen. Mrda samo ušima. To je valjda konjski ekvivalent pitanja: - Šta radi ovaj idiot? Mnogo kasnije saznajem da konj nikad neće zgaziti čoveka koji je pao. Ako ga vidi. Ako mu ne vežu oči. Za razliku od nekih ljudi.

* * *
1974. Svetsko prvenstvo u fudbalu , u Zapadnoj Nemačkoj. Domaćini u finalu porazili Holandiju 2-1. Toliko o travnatim fudbalskim terenima. Školski odmor u staroj školi sa prostranim dvorištem. Travnatim. Dečaci iz viših razreda nose na leđima one iz nižih. Onaj krupniji je konj. Onaj sitniji konjanik. U ovom slučaju pravac i smer kretanja određuje stariji. Dakle, konj. U prolazu pored drugog konja sa konjanikom, mališa hvata suparnika. Cilj je da ga obori na zemlju. Po mogućstvu i onoga koji ga nosi. Gledam tu zanimljivu igru. Prilazi mi najstabilniji konj koji se može zamisliti. - Mali, penji se. Šta ću. Penjem se. Uleće u gužvu gde se nekoliko kentaura kovitla. Neko me hvata oko vrata. Padam unazad. Pada sve, osim nogu. Konj me ne ispušta. Pridižem se. Suviše lagan, ne opterećujem svog konja. Već vidim da u ovoj igri mi pobeđujemo. Prvi konjanik koga sam dohvatio pada na zemlju. Sledećem društvo na zemlji pravi i njegov konj. Ništa ne uspeva tako dobro kao uspeh. Obaram sa obe ruke. Po dva konjanika odjednom. Gužva sve manja. Ostaje još jedan par. Najjači konj u školi sa najjačim konjanikom. Da smo na zemlji, u pešadijskom okršaju, i moj konj i ja bi dobili propisne batine. Moj konj je niži od svog suparnika a ja od svog. Nula poena za nas. - Prebiće nas. Kažem. - Neće. Ovaj je glup, a i nosi na leđima težeg dečaka. Ako te dohvati, ne odupiri se. Samo se opusti. Ja te neću pustiti da padneš. Verujem mu. Leteo sam unazad nekoliko puta. I svaki put se pridizao. - Jači su. Ne mogu mu ništa. - Samo ga uhvati za ruku kad te sledeći put dohvati. I ne puštaj. - Oboriće me. - Prekini. Uradi kako sam rekao. U sledećem sudaru hvatam ruku koja me steže oko vrata. Ne puštam. Moj konj trči u krug oko protivnika. Izbacuje ga iz ravnoteže. Na zemlji su. Crveni, raščupani i izgrebani, ostajemo sami na bojnom polju. Svoga konja nisam posle često sretao. Uskoro se odselio. Otišao u neki drugi grad. Gde god da je, sigurno i dan danas dobija bitke.

* * *
1974. U Bostonu počinje prinudni prevoz učenika autobusima kako bi se škole desegregirale, što izaziva nasilne proteste belaca u Južnom Bostonu. Teča se priseća svog školovanja. - Deca sa sela su uvek nekako lošije prolazila u školi od gradske dece. Protekcija. Razumem to. Protekcija je ono kad učitelj Pera drugoj deci daje teška pitanja a meni laka. Nešto sam mu poseban. Valjda zato što mu jedini odbrusim. I kad je ljut. Pa me pošalje u ćošak. A smeje se posle. A i ne stojim dugo u ćošku. Par minuta. Ostali stoje do kraja časa. Protekcija. Klikeri su bili strogo zabranjeni u školi. Zbog njih na jednom odmoru počinje tuča. Dva-tri para se valjaju po zemlji. Gomila stoji i navija. Mali debeljuca nas gura. Pravi prostor za ove što se valjaju. Vidi se da bi se i on rado pobio s nekim. Traži žrtvu. A kad u nekoj gomili za minut ne otkriješ ko je žrtva - budi siguran da si to ti. Valjamo se i čerupamo. Teži je bar deset kila. I trapaviji. Održavam nerešeno. Galama prestaje. Nadvio se taman oblak. U obliku učitelja. Hvata dvojicu najbližih za uši. Sreća što nije hobotnica. Vodi nas u praznu učionicu. Postrojava. - Ti beži na kraj reda. Bežim. Pleni klikere. Lepi svakom po vruću zaušku. Vaspitnu. Po prijemu porcije izlaze napolje. Trljaju obraze. Druga deca se smeju. Ostadoh sam. - Šta se biješ sa onim kad je duplo teži od tebe? - Nije duplo! Smešno mu. Vadi plen iz džepova. Trpa u moje. Đačka kecelja se otegla od tereta. - Beži na čas! Nešto me bilo sramota. Samo ja nisam dobio po ušima. Još mi dade i njihove klikere. Crvenim se. Izlazim. Smeju se i meni. - Ovaj je najcrveniji. Dobio je najviše. Ćutim. Nije sve onako kako izgleda.

* * *
1974. Na Pesmi Evrovizije pobeđuje ABBA sa pesmom “Waterloo”. Waterloo je mesto na kome 1815. Napoleon gubi svoju poslednju bitku, što je prilično vaspitno delovalo na njega. Tečine vaspitne mere su se svodile na priče i šale. Ako mu se nešto nije svidjalo jednostavno bi ćutao. Dovoljno. Za razliku od njega, učiteljica je bila pristalica klasičnih disciplinskih mera. Naučila nas je da snosimo posledice svojih gluposti. Najbolja učiteljica na svetu. U kasnijim razredima dobili smo nastavnike. Pri kraju osnovne škole pokušavali su da kanališu našu energiju raznim proslavama, priredbama i sličnim aktivnostima. Biser je bio omladinska politička škola “Borbe”. Odabrani učenici čitaju godinu dana nekakve tekstove iz tih novina i na kraju polažu. Sve bi to bilo lepo da nam primerke “Borbe” nisu dali par dana pre polaganja. Tridesetak kilograma novina po glavi učenika Naravno da nismo stigli ni da prelistamo to blago. Rezultat očekivan. Svi položili.

http://priceotecama.blogger.ba/arhiva/2 ... 02/4143008
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#48 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Kad ti je ime zapisano sve samim malim slovima

Miloše, mogli bi provežbati još neki zadatak iz matematike. - Može tečo, ali pre toga mi ispričaj neku priču. - O čemu? - O tome kako je, i gde, nastala prva od svih priča? - Verovatno u nekoj pećini. Pored neke vatre. U nekoj noći posle uspešnog lova - A o čemu je bila ta prva priča? - Verovatno o lovu na nekog mamuta ili medveda. Sigurno nije bila o jednačinama sa dve nepoznate. Nego, kad smo već kod jednačina, zapiši zadatak: Izračunati obim mnogougla ako je poznato ...
* * *
1977. Rudar, Alija Sirotanović, višestruki udarnik, dobio Zastavu 750 ("Fiću") na poklon u Kragujevcu. A mi smo bili derani. Тukli se u prašini. Znali da nije časno tući protivnika kad padne. Čekali da ustane. Da nastavimo tuču. Nismo tukli one koji su bili očigledno slabiji. Ali smo nasrtali na jače od sebe. Jer smo znali da nam tako slava ne gine. Dobro de, najčešće nisu ginule ni batine. I negde u tom periodu, kao po pravilu, uzimali smo u ruke knjigu "Dečaci Pavlove ulice". Himnu u čast dečaštvu, drugarstvu, poštenju i junaštvu. U vremenu kada nismo znali šta su podmuklost, kukavičluk i izdajstvo, knjiga nam je ukazivala gde mogu nastati koreni, iz kojih, odrastanjem, niče drvo zla. Pričajući priču o dve grupe dečaka, koje se bore za teritoriju, ispričana je priča o nečem mnogo važnijem. O ratovima, fobijama, mržnji, neprihvatanju različitosti, zavisti, pokvarenosti, izdajstvu i iznad svega, neosetljivosti na tuđe muke. A iznad sveg tog kala, uzdizala se gromada u obliku plavokosog, sićušnog, bolešljivog mršavka po imenu Erne Nemeček. Deteta koje je nepravedno kažnjeno time što su mu drugovi zapisali ime SVE SAMIM MALIM SLOVIMA. I to dete se suprotstavilo strašnom protivničkom vođi. „Jedan mali dečak stajao je pred Feri Ačom, jedan dečak koji je za čitavu glavu bio manji od njega. Jedno slabačko, plavo dete je podiglo dve ruke. I detinji glas je uzviknuo: Stoj! Vojska dečaka Pavlove ulice, već zastrašena iznenadnim obrtom, odjednom prolomi vazduh oduševljenim poklicima: Nemeček!“ Maleni Erne umire od upale pluća, koju je zaradio u borbi da odbrani svoje malo, časno ime. Pred smrt, drugovi mu donose knjigu u kome je SVE SAMIM VELIKIM SLOVIMA ispisano: ERNE NEMEČEK. Ovozemaljska priznanja ponekad zakasne. Nebeska nikada.

* * *
1977. Snimljeni filmovi "Specijalno vaspitanje", "Ljubavni život Budimira Trajkovića", "Pas koji je voleo vozove", "Miris poljskog cveća", "Lude godine". Teča Žika počeo da se bavi proročanstvima: - Daleko ćeš ti da doguraš. Kad završiš osnovnu školu. Pa srednju. Fakultet. Pa postaneš doktor nauka. Možeš ti to. - Hoće. Sigurno će biti nimistar, ubacuje se baba. Smešan mi taj nimistar. - Baba, ne kaže se nimistar već ministar. I kako to da postanem? - Pa lepo. Završiš školu za nimistre. - Bako, to ne postoji. Nema škole za ministre. - Kako nema? A koju su školu završili ovi što su sad nimistri? Šah-mat. Dokaz završen. Baba je sve znala, pod kapom nebeskom. Mučila je samo jedna tajna. Dugo. Nije se usuđivala da pita. A baš je mučila. Preko puta je živeo neki gospodin. Radio je u Beogradu, a petkom dolazio kući. Na selo. U dvorištu visoke jelke. Kuća sakrivena iza njih. Hladno učtiv i ljubazan. I on sakriven iza jelki. Nekih svojih, unutrašnjih. Pravi gospodin. Dolazio je šinobusom. Stanica stotinak metara iza babine kuće. Preko livade. Baba ga redovno gleda. Tajna neotkrivena. Muči je kako su mu košulje uvek blistavo bele. Šta sve nije radila. Kako god da ih opere, ne budu kao njegove. Prala domaćim sapunom. Deterdžentom. Štirkala. Iskuvavala. Bez uspeha. Konačno se osmelila da pita. - Kako da operem košulje da budu kao tvoje? Šta sve nisam radila. Ne vredi. Prvi put smo ga videli nasmejanog. - Ne brinite majko. Nije problem u vama. Pre nego što šinobus stigne u selo ja se presvučem. Obučem novu košulju. Bacim onu koju sam nosio. - Odakle ti tolike košulje? Zgranuta. - Dobijamo. Službeno. Ništa više nije pitala. Mora biti da je neki veliki nimistar.

* * *

1977. Snimljeni albumi "Ako priđeš bliže" Zdravko Čolić , "Koncert kod Hajdučke česme" Bijelo dugme, "Indexi 1977" Indexi, "Crna dama" Smak, "Moje bube" Suncokret. Prebrojavam ušteđevinu. Novčići. Kusuri iz prodavnice. Nakupilo se. Ali Babino blago. Došlo vreme da se troši. - Imate li dres Hajduka, splitskog? Prodavačica me bledo gleda. - Imamo ove sa prugama. - To su Zvezda i Partizan. - A kakav tebi treba? - Beli, sa grbom. - Takav nećeš ovde naći. Možda da negde poručiš. Da ti pošalju poštom. Vraćam se neobavljenog posla. Blago ostaje netaknuto. Mama se žali na besparicu. Donosim svoje blago. Ne veruje. - Odakle ti to? Uštedeo. Kasnije, priča starom. - Ne znam kako bi platila račun da nije odnekud izvadio svoju ušteđevinu. Stari me zove. - Šta si hteo da kupiš za te pare? Dres Hajduka. Smeje se. - Za te pare si mogao da obučeš ceo tim. Sležem ramenima. Ne znam. Možda sam i mogao. Prolazi par godina. - Danas vam otac dolazi s puta. Ako budete dobri doneće vam nešto. - Doneće i ako ne budemo dobri. Čekamo ga ceo dan. Konačno stiže. Radost. Deli poklone. - A ovo sam kupio u Splitu. Gledam, ne verujem. Pravi pravcati dres Hajduka. Sa grbom. Jedini u gradu.
* * *
1977. Svemirska sonda, Voyager 1, lansirana nakon kratkog odlaganja – trebaće joj dve godine da prođe pored Jupitera i Saturna. Taman toliko nam treba da završimo osnovnu školu. Do tada, čeka nas još par ekskurzija. Ekskurziju čine rasklimatan autobus, kiša i najlon kese sa sendvičima i sokom. Sportska torba, ako ostajemo dva dana. U torbi pidžama, pribor za ličnu higijenu i ponešto od garderobe. Peškir obavezan. - Ko zna kakvi su oni hotelski. Legenda kaže da je sendvič izumeo lord Sendvič. Strastveni kockar koji nije imao vremena da jede kao sav pošten svet. To je zvanična verzija. Nezvanično, mislim da su sendviči izmišljeni da bi deca imala šta da jedu na ekskurzijama. Sastav sendviča je varirao od prilike do prilike. U skladu sa sezonom. Redovni sastojci i gostujući dodaci. Obavezan puter, preko njega salama, kuvana jaja sečena na kolutiće, narendani žuti sir i kiseli krastavci. Ostalo po želji. Umotani u papirne salvete. Svaki posebno. Onda svi zajedno. I još par salveta sa strane. Za svaki slučaj. Pidžama na male mede. Nije to za ekskurziju. - Ko će ti gledati pidžamu? - Ja to neću nositi. - U čemu misliš da spavaš? - U ovome neću. - I druga deca će imati takve. - Ja neću. Kratko savetovanje na roditeljskom nivou. Isključen iz dalje debate. Virim iza Politikinog zabavnika. Stari odlazi negde. Uskoro se vraća sa nekim zamotuljkom. Prelep prugasti materijal za pidžame. - Može li od ovoga? Provirujem. Mnogo mi se dopada. Biće kao prava pidžama za odrasle. Razvlačim još malo. - Paaaa, ajd nek bude. Do večere spremna za probu. - Ostavi mu rukave malo duže. Da mu bude komotna. A i porašće. - Jel ću do ujutru da porastem? - Progovori još samo jednu reč! Nešto mi govori da je bolje da ćutim. U hotelu, pre spavanja, paradiramo po hodnicima i sobama. U pidžamama. - Dobra ti pidžama. Gde si je kupio? Znam da je dobra. Najbolja. - Doneli mi iz Trsta. - Vidi se da je italijanska, mnogo dobra. - Aha, vidi se



http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#49 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

1979. Svemirska letjelica Voyager 1 u najbližem prolazu pored Jupitera,
poslala je prve snimke Jupiterovih prstenova. Otkriveni su i sateliti
Metida i Teba, u julu i Adrasteja. Teča Žika oduševljen: - Šta sve čovek
napravi! A nekad smo se pentrali po drveću, kao majmuni. I koliki su
samo trud i znanje uloženi. Samo napornim radom može se postići uspeh.
I samo posle napornog rada čovek može biti zadovoljan sobom. - Znam tečo.
U drugom razredu srednje škole dobili smo teme za rad iz književnosti.
Rok tri meseca. Rat i mir. Po temama procenjujemo koliko se od nas očekuje.
Dobijam kneza Bolkonskog. Dakle, vruć krompir. Posle mesec dana čitko
prepisujem rad. Sutra ću ga predati. Čitam još jednom. Precrtavam gluposti,
besmislenosti, ispraznosti. Od dvadesetak strana ostaje svega par pasusa.
Pišem ponovo. Još mesec dana. Čitko prepisujem. Gotovo. Za svaki slučaj
čitam ponovo. Precrtavam više od pola. Nije tako loše, ali ipak ne valja.
Treći put. Pomalo se nazire celina. Rečenice dobijaju smisao. Vidi se ideja.
Bliži se rok. Čitam još jednom. Ovoga puta precrtavam vrlo malo. Stilizujem.
Valjda je dobro. Zaključak nedorečen. Pišem ga ponovo. Ne mogu više.
Kako je, tako je. Predajem rad. Predaju i ostali. Svi su se namučili. Ta ocena
je presudna. Dvojka za izbegavanje popravnog. Trojka koja znači miran san.
Četvorka koja otvara mogućnost za odličan uspeh. Za upis u treću godinu.
O petici niko ni ne sanja. Prošle godine je niko nije imao. Dolazi dan odluke.
Na stolu gomila radova. Radoznalost. Nervoza. - U celoj prošlogodišnjoj
generaciji nisam dao ni jednu peticu. Ove godine čak dve! Jednu u vašem
odeljenju. Par stolica škripi. Uzvrteli se oni koji se nadaju. U sebi pogađamo
ko je taj srećnik. Uzima jedan rad. Iz daljine se ne može prepoznati čiji
je rukopis. Ni po boji mastila. ni po papiru. Svi smo pisali na karo papiru.
Pola strane po vertikali pišemo mi. Drugu vertikalu smo ostavljali praznu.
Gledamo iz daljine. Pola strane plavo. Pola crveno, njegova olovka. Više
komentara nego teksta. Pomalo mi smešno. Kreće da uruči rad. Treska ga
ispred mene. - Nastavi ovako pa ćemo se sresti i razumeti. Parafrazira
Andrića. Crvenom olovkom čekiran svaki red. Kako se primicao kraju rada
čekeri mu sve veći. Na poslednjoj čeker preko pola strane. Izgleda da sam
bio dobar u finišu. Već sledeća generacija koristi taj rad za prepisivanje.
Delimično ili u celosti. U jednom od pisama koja sam dobijao u vojsci sestra
piše da i ove godine prepisuju rad. - A na kraju ženski svet obavezno otplače.
Tako kažu. Pokušavam da se setim tog završetka. Ovako nekako.
“To nešto užasno već navaljuje sa druge strane na vrata i provaljuje kroz njih.
Nešto neljudsko. Smrt. On se hvata za vrata. Ulaže poslednje napore.
Zatvoriti ih više ne može. Još jednom navali ono odande. Oba se krila bešumno
otvaraju. Ono uđe. I ono je smrt. Poslednja borba kneza Andreje sa smrću bila
je znak da još uvek želi da živi i ta želja se ogledala u ljubavi prema Nataši.”

* * *


1981. U studentskoj menzi Univerziteta u Prištini započinje protest zbog loše
hrane koji će eskalirati u masovne proteste širom SAP Kosovo. Moja generacija
upisala završnu godinu u gimnaziji. Stručni predmeti nisu veliki problem.
Klasični jesu. Čas književnosti. - Dolazeći danas na čas, smislio sam pitanje
za tebe. Blago meni. Ustajem. - Pitanje glasi: Odnos između tela i duha u delu
Gospoda Glembajevi. Lepo pitanje. Ima samo jedan mali nedostatak. Nisam
pročitao knjigu. Vidim da polaže velike nade u dobar odgovor. Ne mogu da ga
razočaram. Ajd da izdržim bar prvu rundu. Da ne predam meč bez borbe.
Počinjem. - Uslovljen vremenom i okruženjem ... Od ničega pravim traktat.
Ne prekidam. Kruži oko mene. Gestikulira. Odobrava. Nekako privodim kraju
briljantno izlaganje o odnosu tela i duha. - Samo još jedno pitanje. Ko od glavnih
junaka najbolje odgovara ovome što si rekao? Laku noć. Ne znam nijedno ime
iz dela. Pravim se da razmišljam. - Ko zna? Okreće se prema razredu. Drugarica
mi šapuće. Ne čujem. Šapuće glasnije. Ne čujem. Piše na parčetu papira.
- Fabrici! -bTako je! Drugo pitanje. Ivo Andrić. Mostovi. E, to je već nešto.
Pročitao sve. Od Ex ponta na dalje. Pročitao i što treba i što ne treba. Pričam.
Počinje da se mršti. Menjam tok. Razvedrava se. U želji da kažem sve odjednom,
stvaram zbrku. Ponovo se mršti. Pričam nejasno i nepovezano. Preskačem.
raćam se. Kapituliram. - Da si odgovorio kao na prvo pitanje, ovo bi bila petica
za kraj godine. Čekam te na pismenom. Sedi. Četiri. Aplauz. Izlazimo.
Što si pokisao? Niko do sada nije dobio veću ocenu od trojke. Treba da častiš.
- Znam. Šta da kažem? Prošao sam gde se nije moglo proći, a pao na ravnoj livadi.
Ocena nije merilo znanja.

* * *

1981. Izvešteno da je SFRJ započela pregovore sa stranim bankama radi
pozajmice dve milijarde dolara za pokrivanje deficita platnog bilansa
(dugovi već iznose 18 milijardi dolara). Pre mnogo godina, teča mi pojasnio
stručni izraz: mangup. - Mangup je momak koji kupi veknu hleba, kad se rano
zorom vraća iz kafane, pa ga posle komšije hvale da je ranoranilac. Sestra me budi.
- Hoćeš da mi pomogneš da odnesem torbu do autobuske stanice? Ustajem.
Do autobuske pola kilometra. Napolju sneg. Torba teška. -Težak ovaj tvoj fakultet,
ima bar dvadeset kila. - Ne lupaj. Dobro de, neću da lupam. Sneg navejao. Škripi.
Probijamo se nekako. - Mogli su bar da očiste ispred kuća. - Opet lupaš.
Svi još spavaju. Stvarno lupam. Autobus brekće. Dimi i smrdi. Kreće. Mašem joj.
Vraćam se. Sneg veje. Stižem do kuće. Mogu još malo odspavati do polaska u školu.
U susret mi dolazi komšija. Krenuo na posao. - Dobro jutro! - Jel to ideš iz kafane?
Ako. Kad ćeš, ako ne sad. Dok si mlad. Samo, kupi veknu hleba drugi put!
Ode smejući se. Neke šale se nikad neće promeniti.

http://priceotecama.blogger.ba/
serpentiner
Posts: 70
Joined: 01/02/2019 18:02

#50 Re: Kratke priče

Post by serpentiner »

Džentlmen


1958. Niš. Đorđe Marjanović peva u pauzi koncerta. Publika mu ne da da ode sa bine.
On je bio prvi pevač zabavne muzike na prostoru Jugoslavije koji nije samo stajao
iza mikrofona. Skandal potresa zemlju. Jedan pevač se pomerio prilikom izvođenja pesme.
Ljudi u neverici. “Šta taj hoće? Kakvi su to štetni uticaji po omladinu? Gde to vodi?” Ne samo
da se pomerio, već je i skinuo mikrofon sa stalka. Šetao po bini. Klečao. Plakao. Valjao
se po podu. I na kraju bacio sako u publiku. Šezdesete. Neki drugi pevač očajan:
- Pevam otkako je Đorđe bacio sako. Pevam šansone, kancone, rok. Noćima
ne spavam. Slušam radio Luksemburg. Beležim note. Tekstove. Posle sve to prenosim
orkestru. Na koliko sam samo igranki i čajanki pevao. Broja im se ne zna. Glavni junak
ove priče, počeo je da se žali. Divno beše glavni biti, dok ga nisu pročitali. A stvarno
je bio popularan. Zvezda. Ne baš Severnjača, ali ipak zvezda. Sudbina ponekad
surovo sudi. Zvezda je počela da se gasi. Prijatelji počeli da okreću leđa.
- Nisam pozvan na svadbu! Nisam im dovoljno dobar! A bio sam veliki prijatelj
i sa mladom i sa mladoženjom. Žena ga pita: - Zašto se oblačiš? Gde ćeš?
- Idem na tu svadbu! - Nepozvan? Nemoj da nas sramotiš, ako Boga znaš!
- Ne brini. Znam šta ću da uradim! Malo kasnije. Ulazi u hotel. Svadba traje.
Žamor. Zveckanje escajga. Kuckanje čaša. Orkestar na pauzi. Još jednom
namešta leptir mašnu. Bela mašna za beli sako. Stavlja ružu u rupicu
na reveru. Ulazi u salu. Prilazi bini. Uključuje razglas. - Sledeća pesma je moj
poklon za mladence. "Samo jednom se ljubi ...". Peva bez pratnje. Žamor u
sali prestaje. " ... sve je ostalo varka ... ". Bubnjar prvi ustaje. Zna on da je
pevač nepoželjan na ovoj svadbi. Ovo je jače od njega. Seda za bubnjeve.
Daje ritam. " ... često udes nam grubi, šale zbijati zna." Fender Stratokaster grmi.
" Zato mislimo na čas, da je to ljubav žarka ..." Proradila i bas gitara. Za njom
i saksofon. On peva kao nikada. Natkrilio salu. Zatim i ceo grad. Otišao u
neke gornje hemisfere. " ... al' taj žar prodje začas , kao blijeda slika sna! "
Završava pesmu. Klanja se. Kreće ka vratima. Za jednim stolom, neka devojka
briše suzu. U prolazu, vadi ružu iz revera. Stavlja na njen sto. Zatvara vrata
sale za sobom. Ušao kao nezvani gost. Izašao kao džentlmen. Veliki. Pravi.
Neponovljivi. Tako je to nekada bilo. Ako mi verujete.
http://priceotecama.blogger.ba/
Post Reply