Nierika wrote: ↑21/07/2022 08:53
S tim da pjesnici možda generalno govore tj. pišu apstraktnijim i umjerenijim jezikom (mada zavisi o kakvoj vrsti teksta je riječ), za razliku od recimo novinara koji u tekstu navode konkretna imena, događaje i sl, pa se onda možda i podigne više medijske prašine.
Ovo za bavljenje zločinima i nepravdom u sredinama u kojima žive mi je hrabro, al' i pretpostavljam da imaju dosta problema zbog toga, sjećam se da sam čitala Bursaćeve izjave kako mu prijete i sl. Za Dežulovića sam pročitala da je i on prije nekoliko godina prestao pisati za Oslobođenje, s tim da on nije radikalno promijenio priču nakon toga, ne znam ima li ikakvih poveznica između te situacije i ove sa Bazduljem (stvarno ne znam puno ni o jednom ni o drugom, a i generalno o ovoj temi). Za Puhala i tačan broj ubijene djece je bila dosta burna reakcija javnosti, iako je kasnije još javnih ličnosti ga podržalo u tome a reakcije su bile umjerenije, ne znam da li je burna reakcija bila zbog načina na koji se bavio tom temom (poprilično grubo iz moje perspektive) ili nečeg drugog..Pročitala sam u kontekstu odlaska iz Oslobođenja i Dežulovićevu izjavu o tome kako on nije tu da pazi na emocije čitalaca, jer bi se inače bavio drugim poslom..Ne znam stvarno šta misliti o svemu tome.
Dežulović je kao lakmus-papir. To što ne piše ni za Oslobođenje ni za Nezavisne dovoljno govori o slobodama u nas.
Što se tiče Cvijetića, on definitivno ne piše umjerenim jezikom. Ako si čitala "Šindlerov lift" znaš o čemu govorim, a isto važi i za poeziju, ali razumijem šta si htjela reći. Novinari jesu izloženiji sudu javnosti od pisaca, to stoji. Ali...i pisci su na udaru i to žestokom. Dobro se sjećam primjera iz Crne Gore . Jeste bilo davno, uslovno rečeno, ali je primjer znakovit pa ga zato navodim. Naime, 2006. godine, crnogorski pisac Jevrem Brković je pretučen, a njegov vozač ili neko ko je bio s njim je ubijen. Sjećam se njegovog odgovora na pitanje zašto se to desilo....elem, rkaže on, pretukle ga kriminalci, bukvalno sugrađani, jer su se prepoznale u njegovom tada posljednjem romanu. Ne znam da li je to bila samo Brkovićeva pretpostavka ili je zaista to bio razlog, ali taj slučaj pamtim i dan-danas. Dakle, i pisci su na udaru, ali ne tako često kao novinari.
Puhalo je oštar i direktan, a naoko simpatičan i naizgled šaljiv. Ne štedi nikoga kad napada, a ne libi se ni da odbrani one koje svi napadaju, u namjeri da razbije zabetonirane predrasude, kao u slučaju selefija. Za to mu skidam kapu. Ovo što je pokrenuo u vezi sa ubijenom djecom Sarajeva još uvijek se nisam usudila da detaljno analiziram i procijenim. To nije tema koju mogu pratiti bez uplitanja emocija i samo hladnom i strogom logikom se voditi u potrazi za istinom. Razumijem insistiranje na tome da je istina imperativ, ali nisam upratila šta ga je navelo da pokrene to pitanje, na čemu zasniva sumnju i koliko je ona opravdana. Ne znam.
Bazdulja odavno ne čitam, ne čitam ni Bursaća, ali to nije mjera njihovog uspjeha, naravno. Stoji ono što sam tamo napisala za Bazduljevo pisanje i tako je već nekih desetak godina, taman otkako se odselio u Beograd, mada mi ni prije toga nije bio vrijedan čitalačkog truda i utroška slobodnog vremena.
Eto, ukratko.