Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
black
Posts: 17117
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

#4951 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by black »

Bh. pisac, publicista i scenarista Aleksandar Hemon dobitnik je nagrade "John Dos Passos" za književnost za 2020. godinu. Riječ je o glavnoj književnoj nagradi koju svake godine dodjeljuje Univerzitet Longwood iz Farmwillea u Virginiji.
http://ba.n1info.com/Kultura/a478346/Al ... grade.html
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#4952 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by ExNihilo »

Krenuh ovo da objavim na Miljenkovoj temi, ali sam se na vrijeme sjetio da je ista rezervisana za pljuvanje, pa kontam da će ovdje poneki slučajni prolaznik više cijeniti njegova dva nedavna osvrta na Čehova i Dostojevskog. :D


Peća Trofimov


“Višnjik” je posljednji dramski komad Antona Pavloviča Čehova. Pisac je vjerovao da piše laku komediju o naravima epohe na prelomu vjekova, ali je, po mišljenju Konstantina Stanislavskog, napisao tragediju. Nama, koji smo “Višnjik” češće čitali nego što smo ga u kazalištu gledali, ostaje da se radi o, možda, najtužnijoj komediji, uopće. A da se pritom i ne zna što je tu baš toliko tužno, ako nije sama ideja da se proda višnjik da bi se otplatila hipoteka.

Pjotr Sergejevič Trofimov, zvani Peća, vedri je i smotani trapavko, koji se bez briga i pameti našao pred iskušenjem novoga vijeka. Vječni student, prestarjeli adolescent, gospodinčić već u godinama, Peća je sklon spektakularnim i patetičnim monolozima, u kojima, za divno čudo, nema ni površnosti, ni gluposti, ni lakomislenosti. Kao da to govori netko drugi, ili kao da on, Peća, govori prave stvari, ali na posve krivi način, iz pogrešnih uvjerenja i u krivom tonalitetu. Recimo, kada Peća govori o gordom čovjeku – čime stari Čehov blago polemizira s gromkim, moćnim i ciničnim, a mladim Maksimom Gorkim – svi mu se od dragosti smiju. Ako se i ne smiju, nisu u stanju da njegove riječi ozbiljno shvate. Peća Trofimov se, između ostaloga, nudi za žrtvu. Takvo je vrijeme. Traže se oni koji bi bili spremni žrtvovati se za opću stvar. Ili za svoje mišljenje. On se ne boji siromaštva, bijede i propasti. Ali, istovremeno, Peća kao da nema pojma što bi siromaštvo, bijeda i propast mogli da učine s njegovom dušom. On je svetac novoga vijeka: dušu mu nije briga za ono što će se zbiti s njegovim tijelom.

Peća Trofimov je i monstrum. Čovjek bez prošlosti. Ili ga njegova prošlost niti najmanje ne opterećuje, ne tiče ga se, ne usmjerava ga. Dok drugi nešto zdvajaju nad višnjikom, Peća uopće i ne razumije o čemu je tu riječ. Njega baš ništa sentimentalno ne veže ne samo za višnjik, nego niti za bilo koju stvar, događaj ili okolnost iz prošlosti. Dok se Gajev i Lubov Andrejevna opraštaju s djedovinom – s domovinom, kako se to u nekim našim krajevima kaže – Peća je zbunjen pred tim emocionalnim i duševnim spektaklom. Ona se u jednom trenutku uzruja, odustane od svoje superiorne blagonaklonosti, i kaže Peći da je lako biti tako junačan i rješavati praktična pitanja kakvo je prodaja jednog višnjika, kada je čovjek tako mlad i tako prazan od svoje mladosti. Rekla mu je da on, Peća, u životu još nije stigao da odpati nijedno veliko životno pitanje. Ili, bolje, nije još stigao da pregori ništa u životu. Da, ali Peća Trofimov i nije baš toliko mlad, niti se plitkost njegovih sjećanja tiče godina i iskustva. Najgore je, međutim, što se ne tiče ni plitkosti njegove duše.

Peća Trofimov optimist je novoga vijeka. Jedna od onih u osnovi duboko tragičnih, najtragičnijih figura, koje će obilježiti dvadeseto stoljeće. Čehov će ubrzo umrijeti, a da ne vidi ništa od našega stoljeća. Što će se s Pećom zbiti nakon piščeve smrti: u revoluciji iz 1905, u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, u vrijeme NEP-a, za Staljinovih čistki i u vremenima veličanstvenoga Domovinskog rata, kada će sovjetska mladost obraniti Moskvu i potjerati Nijemce, pa ih tjerati sve do Berlina, i skoro do na kraj Europe? Što će se s Pećom Trofinovim zbiti u Černobilu, i nakon što padne komunizam? U kojem će trenutku nestati njegova vječnog optimizma i kada će iz njega progovoriti gorčina sjećanja?

Foma Fomič


Vrag u mom iskustvu obično nastupa u obličju Fome Fomiča. Naoko bezazlen i dobrodušan, o svemu ima stav, na svakoj stvari koja se oko njega nađe, na onoj šalici, nožu i vilici, na prozorskom oknu, neboderu i brdima koji se iza nebodera vide, na svemu je tome, i na svemu drugom što se može vidjeti ili zamisliti, po jedan stav i jedno mišljenje Fome Fomiča.

“Selo Stepančikovo i njegovi žitelji” bit će i nije najvažniji prozni komad Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, ali ako tog pisca niste čitali – a vjerujemo da niste, jer Dostojevskog se ne stigne pročitati, jer dođe na red za čitanje u vrijeme kad se već podrazumijeva da ga se odavno pročitalo – najbolje bi vam bilo da pročitate “Selo Stepančikovo”. Tem na njega nećete utući vrijeme koje bi vam otišlo na “Braću Karamazove”, “Idiota”, “Zle duhe”, “Zločin i kaznu”, tem ćete o Dostojevskom steći skroz pogrešno mišljenje, koje će, međutim, zvučati vrlo šik ako ste skloni zapodjenuti akademsku raspravu u krčmi ili autobusnoj čekaonici. U “Selu Stepančikovu” Dostojevski je, naime, vrlo duhovit i opasno zlokoban pisac. Ta duga pripovijetka je satira s elementima horora. Nešto baš strašno.

Foma Fomič Opiskin dolazi u Stepančikovo da riješi stvar. Istina, nema tamo baš što da se riješi, niti bismo za to selo ikada čuli da nije njega koji stiže da rješava. Dočekuju ga ljubazno. Ali ne zato što su ljudi po prirodi ljubazni, nego je on takav: na prvi pogled u čovjeku budi ljubaznost. A na drugi je pogled već sve gotovo. Na drugi pogled Foma Fomič već je zavladao situacijom. On najprije zagospodari emocijama i afektima – znate ono: zašto bismo tako dragog starčića ružno pogledali – a onda, malo-pomalo, preuzima vlast nad ljudima oko sebe. Opstaje tako što proizvodi kaos. Parazitira na drugim ljudima, preuzima njihove osobine i navike, navodi ih da se ponašaju onako kako to njemu odgovara. Od njega nema spasa, jer je sveprisutan i nekako uvijek i nepogrešivo zastupa većinsko mišljenje. Ili ono mišljenje iza kojeg stoji neka viša i moćnija volja.

Kad ga se pukovnik Jegor Ilič pokuša riješiti, i to tako što poziva nekoga svog rođaka da doputuje i pomogne mu, već je odavno prekasno. Ili je prekasno od onog trenutka kada je Foma Fomič naumio doći u Stepančikovo. On stiže kao vjesnik društvene propasti, emocionalnog, duhovnog i moralnog sloma jedne zajednice, kao adorant i podržavatelj onoga najgoreg što od ranije u njoj postoji. Kao što je navratio u Stepančikovo, tako se može pojaviti bilo gdje. On ne donosi zlo, ničega u njemu već nema što nije u ljudima već bilo prisutno. Foma Fomič samo pojačava intenzitet djelovanja opće opačine, kao da postepeno, sadistički odvrće ton na pojačalu i škripa postaje sve glasnija.

Fomi Fomiču ne možete se suprotstaviti zašto što ga niste u stanju opisati. Ili biste to bili u stanju samo ako ne biste živjeli u Stepančikovu, nego biste na sve stvari, na kuće i ljude, na zbivanja u selu gledali s nekih nedodirljivih visina. Kada bi Stepančikovo za vas bilo sitno poput mravinjaka.

U drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća za Fomu Fomiča bi se reklo da je rođeni populist. Tridesetih godina prošlog stoljeća bio bi savršen fašist. Foma je, međutim, vrag. Dolazi kada se ljudi ne mogu od njega obraniti. Postariji je, krkhe građe, slabe mašte. Prosječan. Vrag je prosječan čovjek.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4953 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Otišao je veliki bosanskohercegovački glumac Dragan Jovičić
Image

Prvak drame sarajevskog Kamernog teatra 55, Dragan Jovičić, koji je na nedavno održanom Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću osvojio dvije nagrade - kao najbolji glumac i za partnerski odnos (sa Selmom Alispahić u predstavi “Ay Carmela”) na pitanje kako bi u najkraćim crtama drugima predstavio sebe, odgovara: “Dragan Jovičić je deda jedne male djevojčice koja se zove Mila, ribar, glumac, običan čovjek”.

https://www.vijesti.me/kultura/413917/n ... naje-jezik
:(
User avatar
Chmoljo
Administrativni siledžija u penziji
Posts: 45203
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...

#4954 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Chmoljo »

kad spomeneš lokalnu pozorišnu scenu, uvijek ti nekako lik Dragana Jovičića izađe na oči. bar meni.

velik gubitak.

ogroman.


laka mu zemlja bosanska.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4956 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Chmoljo wrote: 07/11/2020 00:16 kad spomeneš lokalnu pozorišnu scenu, uvijek ti nekako lik Dragana Jovičića izađe na oči. bar meni.

velik gubitak.

ogroman.


laka mu zemlja bosanska.
Kako je on bio zgodan mladi glumac, i kakav gospodin, uvijek i oduvijek, kakav divan čovjek! A tek na sceni...

Pretužno. I on na Podhrastovima. Je l' se iko odozgo živ vratio? :(
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4957 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Osim_13 wrote: 07/11/2020 00:17Tuga.
Pregolema. :(
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4958 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

@ExNihilo

Jao, Foma Fomič! Legenda! Tako je malo ljudi pročitalo ovo "Selo Stepančikovo", a tako poučna knjiga. :D
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#4959 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by hadzinicasa »

User avatar
derion
Posts: 1112
Joined: 06/01/2008 17:08

#4960 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by derion »

U sličnom duhu je i divna poema Do not go gentle into that good night.

Do not go gentle into that good night
Dylan Thomas - 1914-1953

Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.

Though wise men at their end know dark is right,
Because their words had forked no lightning they
Do not go gentle into that good night.

Good men, the last wave by, crying how bright
Their frail deeds might have danced in a green bay,
Rage, rage against the dying of the light.

Wild men who caught and sang the sun in flight,
And learn, too late, they grieved it on its way,
Do not go gentle into that good night.

Grave men, near death, who see with blinding sight
Blind eyes could blaze like meteors and be gay,
Rage, rage against the dying of the light.

And you, my father, there on the sad height,
Curse, bless, me now with your fierce tears, I pray.
Do not go gentle into that good night.
Rage, rage against the dying of the light.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#4961 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by hadzinicasa »

Do Not Stand at My Grave and Weep


Do not stand at my grave and weep,
I am not there, I do not sleep.
I am in a thousand winds that blow,
I am the softly falling snow.
I am the gentle showers of rain,
I am the fields of ripening grain.
I am in the morning hush,
I am in the graceful rush
Of beautiful birds in circling flight,
I am the starshine of the night.
I am in the flowers that bloom,
I am in a quiet room.
I am in the birds that sing,
I am in each lovely thing.
Do not stand at my grave and cry,
I am not there. I do not die.


by
Mary Elizabeth Frye
User avatar
Vipera berus
Posts: 21996
Joined: 02/02/2010 10:48
Location: Još uvijek u opancima...

#4962 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Vipera berus »

Franjo Bosanac (lat. Franciscus Bossinensis, 1485 - 1535) je bio kompozitor za solo lutnju, a komponovao je i djela za glas i lutnju kao prateći muzički instrument.

User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4963 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

In memoriam Mira Furlan 1955-2021

User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4964 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Mostarske kiše, govore razni ljudi

User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#4965 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by ExNihilo »

Dobra recenzija, radujem se ovoj knjizi, čini mi se kao odmak od svega što je Jergović dosad pisao.

Vjetrogonja Babukić, konstrukcija i dekonstrukcija jednog književnog žanra

Početkom nove, 2021. godine, jednu za drugom, pročitao sam dvije knjige domaćih autora koje daleko nadmašuju prosjek, uzimajući u obzir korpus knjiga koje sam pročitao. Radi se najprije o zbirci novela “Štapići za pričanje” Ivice Đikića, koja je po mojemu mišljenju vrhunac prošlogodišnje književne sezone, a zatim novi roman Miljenka Jergovića, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”, koji će, bez obzira što je objavljen na samom početku, nesumnjivo obilježiti književnu godinu pred nama.

Jergović je, uzimajući u obzir i ovaj roman, jedinstvena pojava u okvirima hrvatske književnosti. Ni sam ne znam koja mu je ovo knjiga po redu, jer mi se nije dalo kopati po piščevoj bibliografiji, jedino znam da je ovo sedamnaesta njegova knjiga koju je objavila Fraktura, uključujući tu i dva kola edicije “Djela Miljenka Jergovića” od osam knjiga. Ono po čemu je Jergović jedinstven je to da nijedna od tih knjiga ne pada ispod prosjeka, bez obzira koliko visoko postavili letvicu. Dok sam još bio dio nekakve bosanskohercegovačke književne scene, iz koje sam se u jednom trenutku “samoisključio”, u više navrata sam svjedočio pravim malim izljevima bijesa nekih “književnika”, čija “Sabrana djela” čini jedna ili eventualno dvije knjige, na toliku Jergovićevu produktivnost. Međutim, da ti nadobudni književnici shvaćaju književnost barem u onoj mjeri koliko je ne shvaćaju, ili da je čitaju, daleko više bi ih trebala razbjesniti jedna druga činjenica, a to je da Jergović, pored tolike produktivnosti, spada u one rijetke pisce koji se iz knjige u knjigu mijenjaju.

Roman “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” nastavlja se na prethodni Jergovićev roman “Herkul”, u kojemu se autor poigravao žanrovskim. Sličnu književnu strategiju imamo i u ovom romanu, ali na jedan drugačiji način. Ovdje žanrovsko funkcionira kao svojevrsna književna igra, da svjesno usmjeri čitateljska očekivanja. Roman je podnaslovljen kao “pikarski roman”, iako se ne radi o klasičnom pikarskom romanu, bez obzira što su se i pisac i izdavač itekako potrudili da se stekne takav dojam. Tu su izvrsne ilustracije čiji je autor Ivan Stanišić, karakteristične za žanr pikarskog romana. Glavni lik, Babukić, takozvano civilno lice na službi u JNA, analitičar u Komandi Zagrebačke armijske oblasti uoči rata, ima u sebi i onu prijeko potrebnu infantilnu crtu, svojevrsnu pomaknutost, koju Jergović pomno gradi nekim usputnim detaljima, što je u žanru pikarskog romana dio književnog kanona. Babukić je čovjek bez savjesti i bilo kakve empatije, po svemu čovjek novog doba, dakle tipični lik ovog tipa romana. Pikarski roman Ive Brešana u svom naslovu, “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”, naglašava ovu žanrovsku zadatost. Tu je i samoironija. Jergović je, naime, i lik iz svoga romana. Spominje se na dva mjesta: Babukića na jednom mjestu naziv špageterije Mama Leone podsjeti na knjigu jednog “srpsko-hrvatskog pisca za kojeg već dugo nije čuo”, dok pripovjedačica središnje priče romana, Karmen, kaže Babukiću kako joj je neke detalje ispričao “jedan hrvatski pisac, koji povremeno putuje u Sarajevo i obilazi sarajevska groblja”.

Jergović je sličnu formu odabrao ponajviše iz jednog razloga: glavni likovi pikarskih romana, pa tako i Babukić, uvijek su tamo gdje se događa nešto važno, odnosno povijest se doslovce odvija pred njihovim očima. Oni su poput “Zeliga” iz filma Woodyja Allena, uvijek na izvoru događaja. Jergović u ovom romanu govori zapravo o suvremenom dobu, na sličan način na koji se bavi 20. stoljećem u romanu “Dvori od oraha”, s tim da ovdje imamo “objektivnog” umjesto sveznajućeg pripovjedača. Babukić se, tako, 11. rujna 2001. godine nalazi u bostonskoj zračnoj luci, dok pored njega prolazi jedan skrušeni Arapin s melankoličnim izrazom lica. Zove se Muhammed Atta, i Babukić već zna što će se dogoditi koji sat kasnije, da će se Atta zabiti u jedan od tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. U romanu se spominje i Donald Trump i ubojstvo iranskog generala Kasema Sulejmanija. Tu je i priča o sendviču koji je Babukić u frankfurtskoj zračnoj luci ukrao izraelskom čudu od djeteta, violinistici i pijanistici Larissi Blum. To je zapravo priča o Europskoj uniji, gdje svaki sastojak sendviča, od ementalera pa do šunke, kao u romanu “Zovem se Crvena” Orhana Pamuka, priča priču o vlastitom nastanku. Preko ovog detalja Jergović govori o jednom birokratskom mastodontu, jer se slična priča može bez problema rekonstruirati iz takozvanog principa sljedivosti, jednog od ključnih dokumenata Europske unije, koji se zasniva na dokumentaciji koja mora pratiti svaki proizvod. Ne postoji, čini mi se, bolji način od tog mehanizma da se pokaže suština Europske unije, tvorevine koja će se ugušiti pod težinom svojih birokratskih balasta. Tu je i neizostavno arapsko pitanje: “Umjesto lirske i metafizičke poezije, neka bude roman. Umjesto mitološke povijesti, neka bude grad. Samo Paul Auster arapskome svijetu može donijeti mir, vjerovao je arapski Babukić, prije nego što je ogladnio.” Babukić, također, na jednom mjestu uspoređuje kapitalizam i komunizam: “Razlika između komunističkih i kapitalističkih laži je ta što su komunističke laži zasnovane na božanskim, a ne na ljudskim istinama. Bog je, naime, ljubav, a čovjek… Čovjek je, recimo to tako, interes.” Smak svijeta nastupa 2023. godine, a uzrok je događaj s beogradske zračne luke “Nikola Tesla”. Smak je nastupio uslijed smrtonosnog covida-23 koji je tu donio jedan Pakistanac. Radi se o “virusu” protiv kojega je jedini lijek šutnja. Aktivira se, naime, nakon što netko izgovori određenu frazu, što se, naravno, i događa.

Kad počnete čitati ovaj roman u zadanom ključu pikarskog romana, bit ćete najprije zbunjeni, jer tu mnoge stvari strše i iskaču, a tek kasnije shvatite da je riječ o svojevrsnoj dekonstrukciji žanra, što zapravo ne znamo do njegovih posljednjih stranica. Bune ponajviše dvije stvari: odmah na početku, Jergović u svog lika upisuje jednu biblijsku referencu: vjetrogonja Babukić s trideset i tri godine odlazi iz Zagreba, pa se ostatak života, gotovo trideset godina, smuca po zračnim lukama ili leti zrakoplovima, odnosno nakon trideset i treće godine “živi” na nebu. Tokom čitanja cijelo me vrijeme bunio ovaj detalj, neskrivena sugestija da u liku Babukića prepoznamo Isusa iz Nazareta. Neočekivani obrat, koji uslijedi na kraju, daje odgovor i na ovo. Druga stvar koja me mučila je Babukićeva lektira, jer je Babukić i strastveni čitatelj: “Babukić je takav čovjek, te vrste je njegova neuroza, da ga je više strah dosadne knjige nego bombe u zrakoplovu.” Knjige koje Babukić čita, “Vergilijeva smrt” Hermana Brocha, “Doktor Faustus” Thomasa Manna, “Herzog” Saula Bellowa, “Sotonski stihovi” Salmana Rushdieja, “Mustafa Madžar” Ive Andrića, “Zastave” Miroslava Krleže, pripadaju epohi 80-ih, kada su se čitale u bivšoj državi. Naravno, i ovaj detalj u završnici romana “sjedne” na svoje mjesto.

Međutim, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” prvenstveno je roman o pisanju, a još više roman o čitanju. Smak svijeta iz romana nije njegov kraj, odnosno kraj svijeta nije kraj priča. Babukić ima jednu nevjerojatnu sposobnost, a radi se o učenju jezika, koja se razvila kod njega nakon odlaska iz Zagreba, u kojeg se nikada kasnije nije vratio, iako iz gradova koji su nas odredili nikada ne možemo otići. (Ova gorka ironija vrlo je važna za ovaj roman.) Babukić može na osnovu nekoliko jednostavnih rečenica savršeno razumjeti svaki jezik koji čuje, rekonstruirati kompletnu njegovu leksiku i sintaksu. Na početku romana Babukić govori četrdeset i četiri jezika, da bi se taj broj na kraju popeo na devedeset i jedan. Jedino, na samom početku romana, nije uspio razumjeti jednu rečenicu koju je čuo na jednom letu, na nepoznatom jeziku koji je čas zvučao slavenski, čas ugrofinski, od čega Babukić osjeća stanoviti strah. To je zapravo jedini strah koji on osjeća u ovom romanu: strah od nepoznatog.

U roman su upisane brojne književne posvete. Babukić se, primjerice, u frankfurtskoj zračnoj luci pretvara u jednom trenutku u Bulgakovljeva Wolanda, kada umjesto karte za let poturi bezvrijedni papirić. Babukić nije klasični junak pikarskih romana, on nije Don Quijote koji juriša na vjetrenjače, njegov glavni talent uz jezike je slušanje tuđih priča, on je neka vrsta savršenog čitatelja. Zračne luke su u tom kontekstu biblioteke, po kojima on sluša tuđe priče, što mu omogućuje njegovo poznavanje jezika, jer su zračne luke ujedno i suvremeni babiloni, svijet gdje najviše dolazi do izražaja biblijska pomutnja jezika.

Babukić se u jednom trenutku pretvara i u Andrićeva fra Petra iz “Proklete avlije”, zatvora u kojemu odzvanjaju svi jezici Otomanskog carstva, a koje on osluškuje iz prikrajka i na osnovu njih stvara vlastite priče. Taj moment najviše dolazi do izražaja kada Karmen priča Babukiću neku vrstu kratke povijesti prostitucije u Sarajevu, i to priču koju je čula od vlastita djeda. Više slojeva priče, kao u “Prokletoj avliji”, sklapa se u jednu, a koja u konačnici ima neki mitološki suspens.

Ova knjiga, također, što je karakteristično za romane o pisanju, pršti imaginacijom, po čemu je usporediva s nekim velikim knjigama tog tipa, s “Fizikom tuge” Georgija Gospodinova, s romanom “Ako jedne zimske noći neki putnik” Itala Calvina, ili s “Bjegunima” Olge Tokarczuk. Izdvojit ću tek jedan motiv, kao primjer, priču o “melankoličnoj muhi” iz Sankt Petersburga koju kad izvezu u Poljsku ili Litvu, pa i kada se tamo izleže iz jajašaca, ugine nakon nekoliko sati leta.

Kada je riječ o piscima poput Jergovića, neminovno se postavlja pitanje gdje se ovaj roman nalazi u kontekstu cjelokupna njegova stvaralaštva. Sa sigurnošću mogu reći da je ovaj roman arhitektonski najraskošnija Jergovićeva građevina koja se čudesno sklapa pred našim očima u skladnu cjelinu u posljednjim rečenicama romana, iako nam je pisac dao dovoljno “materijala” da to uočimo i ranije. A nismo, barem nisam ja. Također, tu je i spomenuta imaginacija, koja nadilazi čak i onu koju je Jergović demonstrirao u svojoj zbirci “Inšallah, Madona, inšallah”. Iz moje perspektive, uz “Selidbu”, ovo je definitivno najbolji Jergovićev roman.



Josip Mlakić
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4966 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Pisac i dramaturg Darko Lukić o odlasku u Njemačku zbog ljubavi, Mani Gotovac, Tomažu Panduru i svojoj novoj predstavi

Više puta u životu sam počinjao ispočetka, i to ne od nule nego od minus deset. Rezultat? Znam da mogu. Znam da mogu koliko god puta treba početi od minus deset i stići do sto. To je fantastičan osjećaj, čista sloboda. Imao sam u obitelji jednu maminu sestričnu koja se nekako izbavila iz Jasenovca pa otišla u partizane, tamo se udala za Rusa pa onda dospjela na Goli otok. Potom su emigrirali u SSSR, pa su nju tamo kao “Titovu špijunku“ deportirali u Gulag.

Sve je to ona preživjela, sjećam se da se čak i šalila na račun svojih trostrukih logoraških dana. Upravo radim dramatizaciju romana Davida Grossmana gdje se govori o jednoj takvoj sudbini i takvom životu. Sve se, naravno, može preživjeti, sve se nekako preživi. Je li ugodno? Ni najmanje. Ali kad smo slučajno bačeni u svijet nitko nije ni zajamčio da će nam tu biti ugodno.


https://www.telegram.hr/kultura/pisac-i ... predstavi/
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4967 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Vipera berus wrote: 03/12/2020 19:50 Franjo Bosanac (lat. Franciscus Bossinensis, 1485 - 1535) je bio kompozitor za solo lutnju, a komponovao je i djela za glas i lutnju kao prateći muzički instrument.

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=WnyaTCwnmm0[youtube]
I onda mi pade na um pitanje... gdje su bosanski kompozitori klasične muzike i da li će se ovi koje danas imamo (Jala Brat i Buba Corelli :D) nekad ubrajati u klasiku? :D
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4968 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

ExNihilo wrote: 13/02/2021 13:52 Dobra recenzija, radujem se ovoj knjizi, čini mi se kao odmak od svega što je Jergović dosad pisao.

Vjetrogonja Babukić, konstrukcija i dekonstrukcija jednog književnog žanra

Josip Mlakić
Odlična. Mlakićeva generacija pravila je i od književne/pozorišne/filmske kritike literaturu. Danas kritike piše svaki prodavač paradajza, lijevom rukom, kao mu paradajz nije rodio i kao da je za to je kriv autor djela koje kritikuje.

Baš u ovom gore intervjuu s Darkom Lukićem on govori kako mu je Tvrtko Kulenović, dok mu je bio profesor na Filozofiji, kad je pisao seminarski rad, rekao: „Mene ovdje ne zanima što je rekao Dante, to sam već pročitao, mene zanima što znate reći onome što je Dante rekao“. Ja bih dodala još - i kako znate reći to što imate reći.
Last edited by piupiu on 27/02/2021 01:21, edited 1 time in total.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4969 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

derion wrote: 25/11/2020 09:25 U sličnom duhu je i divna poema Do not go gentle into that good night.

Do not go gentle into that good night
Dylan Thomas - 1914-1953
Stvorena za čovjeka na praznoj sceni. Moć jezika i emocije.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#4970 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by ExNihilo »

piupiu wrote: 27/02/2021 00:49
derion wrote: 25/11/2020 09:25 U sličnom duhu je i divna poema Do not go gentle into that good night.

Do not go gentle into that good night
Dylan Thomas - 1914-1953
Stvorena za čovjeka na praznoj sceni. Moć jezika i emocije.


:D
Škobo Habu
Posts: 8940
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#4971 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Škobo Habu »

ExNihilo wrote: 13/02/2021 13:52 Dobra recenzija, radujem se ovoj knjizi, čini mi se kao odmak od svega što je Jergović dosad pisao.

Vjetrogonja Babukić, konstrukcija i dekonstrukcija jednog književnog žanra

Početkom nove, 2021. godine, jednu za drugom, pročitao sam dvije knjige domaćih autora koje daleko nadmašuju prosjek, uzimajući u obzir korpus knjiga koje sam pročitao. Radi se najprije o zbirci novela “Štapići za pričanje” Ivice Đikića, koja je po mojemu mišljenju vrhunac prošlogodišnje književne sezone, a zatim novi roman Miljenka Jergovića, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”, koji će, bez obzira što je objavljen na samom početku, nesumnjivo obilježiti književnu godinu pred nama.

Jergović je, uzimajući u obzir i ovaj roman, jedinstvena pojava u okvirima hrvatske književnosti. Ni sam ne znam koja mu je ovo knjiga po redu, jer mi se nije dalo kopati po piščevoj bibliografiji, jedino znam da je ovo sedamnaesta njegova knjiga koju je objavila Fraktura, uključujući tu i dva kola edicije “Djela Miljenka Jergovića” od osam knjiga. Ono po čemu je Jergović jedinstven je to da nijedna od tih knjiga ne pada ispod prosjeka, bez obzira koliko visoko postavili letvicu. Dok sam još bio dio nekakve bosanskohercegovačke književne scene, iz koje sam se u jednom trenutku “samoisključio”, u više navrata sam svjedočio pravim malim izljevima bijesa nekih “književnika”, čija “Sabrana djela” čini jedna ili eventualno dvije knjige, na toliku Jergovićevu produktivnost. Međutim, da ti nadobudni književnici shvaćaju književnost barem u onoj mjeri koliko je ne shvaćaju, ili da je čitaju, daleko više bi ih trebala razbjesniti jedna druga činjenica, a to je da Jergović, pored tolike produktivnosti, spada u one rijetke pisce koji se iz knjige u knjigu mijenjaju.

Roman “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” nastavlja se na prethodni Jergovićev roman “Herkul”, u kojemu se autor poigravao žanrovskim. Sličnu književnu strategiju imamo i u ovom romanu, ali na jedan drugačiji način. Ovdje žanrovsko funkcionira kao svojevrsna književna igra, da svjesno usmjeri čitateljska očekivanja. Roman je podnaslovljen kao “pikarski roman”, iako se ne radi o klasičnom pikarskom romanu, bez obzira što su se i pisac i izdavač itekako potrudili da se stekne takav dojam. Tu su izvrsne ilustracije čiji je autor Ivan Stanišić, karakteristične za žanr pikarskog romana. Glavni lik, Babukić, takozvano civilno lice na službi u JNA, analitičar u Komandi Zagrebačke armijske oblasti uoči rata, ima u sebi i onu prijeko potrebnu infantilnu crtu, svojevrsnu pomaknutost, koju Jergović pomno gradi nekim usputnim detaljima, što je u žanru pikarskog romana dio književnog kanona. Babukić je čovjek bez savjesti i bilo kakve empatije, po svemu čovjek novog doba, dakle tipični lik ovog tipa romana. Pikarski roman Ive Brešana u svom naslovu, “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”, naglašava ovu žanrovsku zadatost. Tu je i samoironija. Jergović je, naime, i lik iz svoga romana. Spominje se na dva mjesta: Babukića na jednom mjestu naziv špageterije Mama Leone podsjeti na knjigu jednog “srpsko-hrvatskog pisca za kojeg već dugo nije čuo”, dok pripovjedačica središnje priče romana, Karmen, kaže Babukiću kako joj je neke detalje ispričao “jedan hrvatski pisac, koji povremeno putuje u Sarajevo i obilazi sarajevska groblja”.

Jergović je sličnu formu odabrao ponajviše iz jednog razloga: glavni likovi pikarskih romana, pa tako i Babukić, uvijek su tamo gdje se događa nešto važno, odnosno povijest se doslovce odvija pred njihovim očima. Oni su poput “Zeliga” iz filma Woodyja Allena, uvijek na izvoru događaja. Jergović u ovom romanu govori zapravo o suvremenom dobu, na sličan način na koji se bavi 20. stoljećem u romanu “Dvori od oraha”, s tim da ovdje imamo “objektivnog” umjesto sveznajućeg pripovjedača. Babukić se, tako, 11. rujna 2001. godine nalazi u bostonskoj zračnoj luci, dok pored njega prolazi jedan skrušeni Arapin s melankoličnim izrazom lica. Zove se Muhammed Atta, i Babukić već zna što će se dogoditi koji sat kasnije, da će se Atta zabiti u jedan od tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. U romanu se spominje i Donald Trump i ubojstvo iranskog generala Kasema Sulejmanija. Tu je i priča o sendviču koji je Babukić u frankfurtskoj zračnoj luci ukrao izraelskom čudu od djeteta, violinistici i pijanistici Larissi Blum. To je zapravo priča o Europskoj uniji, gdje svaki sastojak sendviča, od ementalera pa do šunke, kao u romanu “Zovem se Crvena” Orhana Pamuka, priča priču o vlastitom nastanku. Preko ovog detalja Jergović govori o jednom birokratskom mastodontu, jer se slična priča može bez problema rekonstruirati iz takozvanog principa sljedivosti, jednog od ključnih dokumenata Europske unije, koji se zasniva na dokumentaciji koja mora pratiti svaki proizvod. Ne postoji, čini mi se, bolji način od tog mehanizma da se pokaže suština Europske unije, tvorevine koja će se ugušiti pod težinom svojih birokratskih balasta. Tu je i neizostavno arapsko pitanje: “Umjesto lirske i metafizičke poezije, neka bude roman. Umjesto mitološke povijesti, neka bude grad. Samo Paul Auster arapskome svijetu može donijeti mir, vjerovao je arapski Babukić, prije nego što je ogladnio.” Babukić, također, na jednom mjestu uspoređuje kapitalizam i komunizam: “Razlika između komunističkih i kapitalističkih laži je ta što su komunističke laži zasnovane na božanskim, a ne na ljudskim istinama. Bog je, naime, ljubav, a čovjek… Čovjek je, recimo to tako, interes.” Smak svijeta nastupa 2023. godine, a uzrok je događaj s beogradske zračne luke “Nikola Tesla”. Smak je nastupio uslijed smrtonosnog covida-23 koji je tu donio jedan Pakistanac. Radi se o “virusu” protiv kojega je jedini lijek šutnja. Aktivira se, naime, nakon što netko izgovori određenu frazu, što se, naravno, i događa.

Kad počnete čitati ovaj roman u zadanom ključu pikarskog romana, bit ćete najprije zbunjeni, jer tu mnoge stvari strše i iskaču, a tek kasnije shvatite da je riječ o svojevrsnoj dekonstrukciji žanra, što zapravo ne znamo do njegovih posljednjih stranica. Bune ponajviše dvije stvari: odmah na početku, Jergović u svog lika upisuje jednu biblijsku referencu: vjetrogonja Babukić s trideset i tri godine odlazi iz Zagreba, pa se ostatak života, gotovo trideset godina, smuca po zračnim lukama ili leti zrakoplovima, odnosno nakon trideset i treće godine “živi” na nebu. Tokom čitanja cijelo me vrijeme bunio ovaj detalj, neskrivena sugestija da u liku Babukića prepoznamo Isusa iz Nazareta. Neočekivani obrat, koji uslijedi na kraju, daje odgovor i na ovo. Druga stvar koja me mučila je Babukićeva lektira, jer je Babukić i strastveni čitatelj: “Babukić je takav čovjek, te vrste je njegova neuroza, da ga je više strah dosadne knjige nego bombe u zrakoplovu.” Knjige koje Babukić čita, “Vergilijeva smrt” Hermana Brocha, “Doktor Faustus” Thomasa Manna, “Herzog” Saula Bellowa, “Sotonski stihovi” Salmana Rushdieja, “Mustafa Madžar” Ive Andrića, “Zastave” Miroslava Krleže, pripadaju epohi 80-ih, kada su se čitale u bivšoj državi. Naravno, i ovaj detalj u završnici romana “sjedne” na svoje mjesto.

Međutim, “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” prvenstveno je roman o pisanju, a još više roman o čitanju. Smak svijeta iz romana nije njegov kraj, odnosno kraj svijeta nije kraj priča. Babukić ima jednu nevjerojatnu sposobnost, a radi se o učenju jezika, koja se razvila kod njega nakon odlaska iz Zagreba, u kojeg se nikada kasnije nije vratio, iako iz gradova koji su nas odredili nikada ne možemo otići. (Ova gorka ironija vrlo je važna za ovaj roman.) Babukić može na osnovu nekoliko jednostavnih rečenica savršeno razumjeti svaki jezik koji čuje, rekonstruirati kompletnu njegovu leksiku i sintaksu. Na početku romana Babukić govori četrdeset i četiri jezika, da bi se taj broj na kraju popeo na devedeset i jedan. Jedino, na samom početku romana, nije uspio razumjeti jednu rečenicu koju je čuo na jednom letu, na nepoznatom jeziku koji je čas zvučao slavenski, čas ugrofinski, od čega Babukić osjeća stanoviti strah. To je zapravo jedini strah koji on osjeća u ovom romanu: strah od nepoznatog.

U roman su upisane brojne književne posvete. Babukić se, primjerice, u frankfurtskoj zračnoj luci pretvara u jednom trenutku u Bulgakovljeva Wolanda, kada umjesto karte za let poturi bezvrijedni papirić. Babukić nije klasični junak pikarskih romana, on nije Don Quijote koji juriša na vjetrenjače, njegov glavni talent uz jezike je slušanje tuđih priča, on je neka vrsta savršenog čitatelja. Zračne luke su u tom kontekstu biblioteke, po kojima on sluša tuđe priče, što mu omogućuje njegovo poznavanje jezika, jer su zračne luke ujedno i suvremeni babiloni, svijet gdje najviše dolazi do izražaja biblijska pomutnja jezika.

Babukić se u jednom trenutku pretvara i u Andrićeva fra Petra iz “Proklete avlije”, zatvora u kojemu odzvanjaju svi jezici Otomanskog carstva, a koje on osluškuje iz prikrajka i na osnovu njih stvara vlastite priče. Taj moment najviše dolazi do izražaja kada Karmen priča Babukiću neku vrstu kratke povijesti prostitucije u Sarajevu, i to priču koju je čula od vlastita djeda. Više slojeva priče, kao u “Prokletoj avliji”, sklapa se u jednu, a koja u konačnici ima neki mitološki suspens.

Ova knjiga, također, što je karakteristično za romane o pisanju, pršti imaginacijom, po čemu je usporediva s nekim velikim knjigama tog tipa, s “Fizikom tuge” Georgija Gospodinova, s romanom “Ako jedne zimske noći neki putnik” Itala Calvina, ili s “Bjegunima” Olge Tokarczuk. Izdvojit ću tek jedan motiv, kao primjer, priču o “melankoličnoj muhi” iz Sankt Petersburga koju kad izvezu u Poljsku ili Litvu, pa i kada se tamo izleže iz jajašaca, ugine nakon nekoliko sati leta.

Kada je riječ o piscima poput Jergovića, neminovno se postavlja pitanje gdje se ovaj roman nalazi u kontekstu cjelokupna njegova stvaralaštva. Sa sigurnošću mogu reći da je ovaj roman arhitektonski najraskošnija Jergovićeva građevina koja se čudesno sklapa pred našim očima u skladnu cjelinu u posljednjim rečenicama romana, iako nam je pisac dao dovoljno “materijala” da to uočimo i ranije. A nismo, barem nisam ja. Također, tu je i spomenuta imaginacija, koja nadilazi čak i onu koju je Jergović demonstrirao u svojoj zbirci “Inšallah, Madona, inšallah”. Iz moje perspektive, uz “Selidbu”, ovo je definitivno najbolji Jergovićev roman.



Josip Mlakić
Ja tebi serdaru, ti meni vojvodo.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#4972 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by ExNihilo »

To je to, provalio si ih.
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4973 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Škobo Habu wrote: 27/02/2021 13:00 Ja tebi serdaru, ti meni vojvodo.
Jesu njih dvojica ono zajedno iz PEN-a BiH izašli? Svejedno. Dobra mu je recenzija. Kao 'uputstvo za upotrebu', koje nekad fakat treba. Kad sam gledala "Once Upon A Time In Hollywood" pola mi stvari nisam uopšte primijetila, ni skontala, jer nisam živela u LA 70-ih. Kad iščitah, film dobio novu dimenziju...
User avatar
piupiu
Posts: 16345
Joined: 05/01/2008 05:08

#4974 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

ExNihilo wrote: 27/02/2021 10:28
piupiu wrote: 27/02/2021 00:49
derion wrote: 25/11/2020 09:25 U sličnom duhu je i divna poema Do not go gentle into that good night.

Do not go gentle into that good night
Dylan Thomas - 1914-1953
Stvorena za čovjeka na praznoj sceni. Moć jezika i emocije.


:D
Pojavljuje se u filmu? Nisam još gledala.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#4975 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by ExNihilo »

piupiu wrote: 27/02/2021 13:36
ExNihilo wrote: 27/02/2021 10:28
piupiu wrote: 27/02/2021 00:49

Stvorena za čovjeka na praznoj sceni. Moć jezika i emocije.


:D
Pojavljuje se u filmu? Nisam još gledala.
Yep. Vjerovatno je derion preko filma i došao u doticaj s istom.
Post Reply