Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

[90minut]

Znas da ima onih koji svakom loncu moraju biti poklopac

to nesto o sebi...???

Govori ti za žene da uvijek ima neka koja mora biti loncu poklopac ti brate baš teško procesuiraš stvari.

I kakva je ovo svađa odjednom na temi zar nemate pametnija posla

[asker]

nabijem na kurac svakoga ko gleda ove smećarske kanale.

jeble vas farme i zadruge.

hej bolan, jebeni duško tadić... ljudi ba, pa jedino je gore da su Batka doveli. to je životinja.

Pa ovaj djubro ti je mainstream u Srbiji sad. Zadruge i Farme su jedno, a u svoje emisije dovodi svu srpsku trenutnu elitu. Zasto ne znati sta ti dusman misli, radi i govori.
Nemogu da vjerujem, lik je s Vucicem bio na kruzu po Bosni prije 2 dana, u istom helikopteru

[Nekako s proljeća]

Poricanje je posljednja faza genocida.

Oni da priznaju nesto ...

Zaboli me za njih, to oni među sobom trebaju da razluče ko jeste a ko nije odgovoran za ono što se poreći ne može.

[Loki2k9]

https://www.youtube.com/watch?v=5lucyYSJ3WE

Pa "oni" stvarno nisu normalni...Boze sacuvaj

Spominje se i Prijedor, Manjaca i izmedju ovih idiota u emisiji je i osudjeni ratni zlocinac Dusko Tadic...nevjerovatni su

Puknuti dislajk na ovaj kretenski video snimak. Ništa ne predstavlja, ali... znači.

[Nekako s proljeća]

SIPA u Prijedoru uhapsila zločinca Darka Mrđu za kojim je bila raspisana potjernica, link :
https://www.klix.ba/vijesti/crna-hronik ... /200403175

[lotPi]

SIPA u Prijedoru uhapsila zločinca Darka Mrđu za kojim je bila raspisana potjernica, link :
https://www.klix.ba/vijesti/crna-hronik ... /200403175

Ovo sto je nabrojano u tekst nije ni 1% od onogo sto je ovaj monstrum i njegovi prijatelji iz interventnog voda i zutog kombija radili to ljeto u Prijedoru.
Ta djela normalan covjek nemoze shvatiti niti razumjeti niti postoji rijec u Bosanskom jeziku kojem se mogu opisati ti zlocini, od Tukova, preko Brda pa do samog grada.
A da ne spominjem 20.08 i 21.08 1992 u Tukovima i na putu do Vlasica!

Gnjida, monstrum, govno, zlocinac ......
Najradije bih ga kao Indijanci zakopao do vrata u zemlju i ostavio tako zivog pojedu mravi i insekti!

[banjaluka078]

Neka ovdje ovog podsjetnika na zvijeri.



A ni jugend ne miruje u PD. https://ba.voanews.com/a/desnicarske-i- ... 16246.html

[LBVIEW]

Ovaj monstrum - novinar je paradigma jednog kolektivnog stanja svijesti u tom kraju, lisenog bilo kakve empatije, obzira ili respekta prema Bosnjacima.

[lotPi]

Ovaj monstrum - novinar je paradigma jednog kolektivnog stanja svijesti u tom kraju, lisenog bilo kakve empatije, obzira ili respekta prema Bosnjacima.

Nije on jedini.
Ima ih jos mali milion.

Npr. Mile Mutić, urednik Kozarskog Vjesnika, i novinar Rade Mutić.

Interesantne informacije se mogu naci ovdje:
http://www.e-novine.com/region/region-t ... smrti.html
https://detektor.ba/2015/05/29/prijedor ... nci-smrti/

[LBVIEW]

Ovaj monstrum - novinar je paradigma jednog kolektivnog stanja svijesti u tom kraju, lisenog bilo kakve empatije, obzira ili respekta prema Bosnjacima.

Nije on jedini.
Ima ih jos mali milion.

Npr. Mile Mutić, urednik Kozarskog Vjesnika, i novinar Rade Mutić.

Interesantne informacije se mogu naci ovdje:
http://www.e-novine.com/region/region-t ... smrti.html
https://detektor.ba/2015/05/29/prijedor ... nci-smrti/

Da, ti mediji su i formirali tu kolektivnu svijest kojoj je svaki zlocin opravdan.

[banjaluka078]

Negdje sam nedavno pročitala da je "Kozarski vjesnik" jedini medij s naših prostora koji je eksplicitno imenovan u presudama Tribunala u Hagu za podstrekavanja zločina na tom području.
Tim više me iznenadilo da sam u tom istom Vjesniku prošle ili pretprošle godine vidjela da su objavili čitulje sa svim imenima ubijene prijedorska djece.

[lotPi]

Negdje sam nedavno pročitala da je "Kozarski vjesnik" jedini medij s naših prostora koji je eksplicitno imenovan u presudama Tribunala u Hagu za podstrekavanja zločina na tom području.
Tim više me iznenadilo da sam u tom istom Vjesniku prošle ili pretprošle godine vidjela da su objavili čitulje sa svim imenima ubijene prijedorska djece.

Da, u pravu si.
Jedini medij uz Radio Prijedor koji je ukljucen u presude i dokaze istrage.
A bilo je smradova Bosnjaka koju su radili '92-e u tim medijima.

[lotPi]

Edin Ramulic objavljuje dijelove tekstova iz Kozarskog Vjesnika na Facebook-u.
Normalnom covjeku bude muka od kolicine lazi koja se tada objavljivala.

Ovdje je adresa:
https://www.facebook.com/groups/131461906931711/

[Emiremir33]

Ovaj monstrum - novinar je paradigma jednog kolektivnog stanja svijesti u tom kraju, lisenog bilo kakve empatije, obzira ili respekta prema Bosnjacima.

Nije on jedini.
Ima ih jos mali milion.

Npr. Mile Mutić, urednik Kozarskog Vjesnika, i novinar Rade Mutić.

Interesantne informacije se mogu naci ovdje:
http://www.e-novine.com/region/region-t ... smrti.html
https://detektor.ba/2015/05/29/prijedor ... nci-smrti/

Mislim da su ovi Mutici najzesci bili

[Emiremir33]

Negdje sam nedavno pročitala da je "Kozarski vjesnik" jedini medij s naših prostora koji je eksplicitno imenovan u presudama Tribunala u Hagu za podstrekavanja zločina na tom području.
Tim više me iznenadilo da sam u tom istom Vjesniku prošle ili pretprošle godine vidjela da su objavili čitulje sa svim imenima ubijene prijedorska djece.

Kod vas je glavnu rijec vodio Rajko Vasic,bivsi dopisnik tv.Sarajevo iz Banja Luke

[lotPi]

Ovaj monstrum - novinar je paradigma jednog kolektivnog stanja svijesti u tom kraju, lisenog bilo kakve empatije, obzira ili respekta prema Bosnjacima.

Nije on jedini.
Ima ih jos mali milion.

Npr. Mile Mutić, urednik Kozarskog Vjesnika, i novinar Rade Mutić.

Interesantne informacije se mogu naci ovdje:
http://www.e-novine.com/region/region-t ... smrti.html
https://detektor.ba/2015/05/29/prijedor ... nci-smrti/

Mislim da su ovi Mutici najzesci bili

Smradovi i gnjide na kvadrat!

[banjaluka078]

objavljene čitulje i ove godine

[banjaluka078]

Na koji je način Haški tribunal, u svojim presudama, dao konačan sud o događajima u Prijedoru?

Zapravo ICTY još nije dao konačan sud. U toku je žalbeni proces protiv Ratka Mladića gdje se značajan dio optužnice odnosi na događaje u Prijedoru. Ali svakako da je već sada izvjesno da niko neće biti osuđen po tački genocida. Mnogo je faktora koji su doveli do toga. Od prerane smrti Sime Drljače i Milana Kovačevića, tadašnjih srpskih lidera u Prijedoru, koji nisu dočekali proces a bili su optuženi po tački genocida pa do toga da niko od Mladićevih nižih oficira, ranga komandanta brigade ili korpusa, nije procesuiran za događaje u Prijedoru. Momir Talić jedini je bio optužen a i on je umro, kao što je umro i Slobodan Milošević kojem je u međupresudi iz 2004. godine, kada se odlučivalo po njegovoj žalbi, sudsko vijeće ICTY-a, nedvosmisleno se izjasnilo da su zločini počinjeni u Prijedoru i nekim drugim opštinama dostigli razmjere genocida. Mnogo toga je i do naših institucija i vlasti na raznim nivoima, nikada nije načinjen službeni popis žrtava pa je ICTY u razmatranje uzeo samo one dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo. U Hagu su za Prijedor podatke imali za manje od trećine ukupnih žrtava i to se na kraju pokazalo presudnim, barem kada je optužba za genocid u pitanju. Da ne pominjem odugovlačenje u traganju za nestalim osobama što je dovelo do toga da dokazi prikupljeni u Tomašici nisu uopšte mogli biti korišteni u predmetu protiv Radovana Karadžića a samo dio njih je upotrijebljen protiv Ratka Mladića. Ta grobnica je otkrivena 2004. godine a ekshumirana tek 2013. godine i niko nije prihvatio odgovornost što se sa dokazima zakasnilo. ICTY je ipak, kada je u pitanju Prijedor, utvrdio neoborive činjenice. Ispisao nam je istoriju i detaljno razjasnio brojne i zdravom razumu nezamislive zločine iz spektra zločina protiv čovječnosti.

Koliko domaći sudovi obraćaju pažnju na ratne zločine u Prijedoru?

Svi pravosudni kapaciteti u Bosni i Hercegovini, uključujući i državno i entitetsko pravosuđe, ne bi bili dovoljni da rasvijetle sve zločine u Prijedoru kada bi se bavili isključivo tom zajednicom. Utvrditi okolnosti za više od 3000 žrtava ratnih zločina zahtijevalo bi barem toliko procesa protiv odgovornih ljudi, ako računamo zapovjednu i odgovornost saučesništva, te na kraju i prikrivanja zločina. Prijedor jeste zajednica sa najviše pravosnažno osuđenih za ratne zločine, kada računamo i one visokopozicionirane poput najvišeg vojnog i civilnog rukovodstva Republike Srpske, onda taj broj prelazi 60. Nema u cijelom svijetu primjera da u jednoj tako maloj lokalnoj zajednici bude tolika koncentracija ratnih zločinaca. Većina njih je već odslužila te kazne, a samo jedan je odlučio da ne živi više u Prijedoru. Pored osuđenih i desetine drugih Prijedorčana su u nekoj fazi suđenja. Nama je posebno bilo važno kada je banjalučko Okružno tužilaštvo počelo pokretati procese, bili su efikasniji od Suda BiH ali je to u međuvremenu jenjavalo i sada više i nemamo tamo nove procese za Prijedor. Zastrašujuća je činjenica da se jedan od 12 presuđenih na Okružnom sudu Banja Luka još uvijek nalazi u bjekstvu. Draško Krndija se krije 14 godina i niko ga zapravo i ne traži. Sretali su ga ljudi na Kozari gdje se krije u krugu sela gdje je rođen. Bivšeg policajca sasvim sigurno neće njegove kolege hapsiti a drugi niko i ne pokušava.

Na ICTY je osuđeno ukupno 12 Prijedorčana ali su još 1998. godine sa javne liste optuženih skinuli 13 Prijedorčanih pod izgovorom revizije ranijih odluka, nisu ih oslobodili krivice nego su u odlukama predali ih nacionalnim sudovima. Ti raniji optuženici, a radilo se o mučiteljima i ubicama u logorima Omarska i Keraterm, nikada nisu procesuirani na Sudu BiH. Tužilaštvo BiH je za Prijedor uglavnom podizalo grupne optužnice, u predmetu Milunić i drugi je obuhvaćeno čak 13 optuženih. Takvi procesi se pretvaraju u maratonske i teško im se nazire kraj uz brojne prilike da odbrana obori proces i vrati ga u ponovni postupak. U zadnje vrijeme su se zaredale neke čudne i kontroverzne situacije, od bjekstva optuženih koji se brane sa slobode pa da nekoliko oslobađajućih presuda zbog nedostataka dokaza. Tužilac je skoro iste osobe optužio u dva navarata i u oba procesa sa oslobođeni zbog razumne sumnje u dokaze. To naravno otvara pitanja prije svega kompetentnosti tužilaca ali dio tereta ide i na one koji ne žele ili nerado idu da svjedoče. Ide se uglavnom linijom manjeg otpora pa se optužuju oni koji se već nalaze u zatvoru zbog presuđenog drugog zločina. Imamo tako mnogo primjera da su neki osuđeni dvostruko a neki i trostruko, dok ogromna većina drugih koji su činili zločine i dalje slobodno živi i nisu osjetili ni mrvu pravde. Tužioci su više posvećeni statistici a ne tome da optuže odgovorne za najteže zločine, one najsvirepije ubice i mučitelje. Pogoduje im i to što iz lokalne zajednice niko ne pravi pritisak. U Prijedoru više nema niti jedno relevantno udruženje koje okuplja žrtve i koje bi moglo reagovati u nekim skoro skandaloznim odlukama na sudovima. Nedavno su tako Darku Mrđi, u izdržavanje kazne uračunali i ono što je ranije bio kažnjen od strane ICTY za drugi zločin. Tako je dobio ukupno 20 godina za teški zločin a na slobodi će se naći za manje od tri godine. Znamo dobro koliko pritisak javnosti, udruženja žrtava, pa i političara znači. Da nije bilo tog pritiska teško da bi ikad bila podignuta optužnica protiv Atifa Dudakovića. Zbog tog izostanka pritiska prema nekim drugim oficirima sada imamo situaciju da su prijedorski komandanti Vladimir Arsić i Radmilo Zeljala slobodni ljudi bez optužnice a u njihovoj zoni odgovornosti je samo u Prijedoru bilo deset puta više civilnih žrtava nego što se na teret stavlja Dudakoviću. Dakle, nije sve ni do tužioca i oni su ljudi. Tamo gdje ne postoji pritisak javnosti tamo ima malo procesa. Mi smo u Prijedoru nekada pravili taj pritisak, zato i imamo najveći broj osuđenih, ali više tog pritiska nema, faktički ne postoji ni jedno udruženje koje ima kapacitete da prati suđenja i reaguje kada je to potrebno.

cijeli intervju: https://www.tacno.net/naslovnica/edin-r ... ji-svijet/

[dobar osjecaj]

objavljene čitulje i ove godine

U zadnjem Kozarskom?

[banjaluka078]

U zadnjem Kozarskom?

Da. Od 29.05.2020.

[Maraschino]

Na koji je način Haški tribunal, u svojim presudama, dao konačan sud o događajima u Prijedoru?

Zapravo ICTY još nije dao konačan sud. U toku je žalbeni proces protiv Ratka Mladića gdje se značajan dio optužnice odnosi na događaje u Prijedoru. Ali svakako da je već sada izvjesno da niko neće biti osuđen po tački genocida. Mnogo je faktora koji su doveli do toga. Od prerane smrti Sime Drljače i Milana Kovačevića, tadašnjih srpskih lidera u Prijedoru, koji nisu dočekali proces a bili su optuženi po tački genocida pa do toga da niko od Mladićevih nižih oficira, ranga komandanta brigade ili korpusa, nije procesuiran za događaje u Prijedoru. Momir Talić jedini je bio optužen a i on je umro, kao što je umro i Slobodan Milošević kojem je u međupresudi iz 2004. godine, kada se odlučivalo po njegovoj žalbi, sudsko vijeće ICTY-a, nedvosmisleno se izjasnilo da su zločini počinjeni u Prijedoru i nekim drugim opštinama dostigli razmjere genocida. Mnogo toga je i do naših institucija i vlasti na raznim nivoima, nikada nije načinjen službeni popis žrtava pa je ICTY u razmatranje uzeo samo one dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo. U Hagu su za Prijedor podatke imali za manje od trećine ukupnih žrtava i to se na kraju pokazalo presudnim, barem kada je optužba za genocid u pitanju. Da ne pominjem odugovlačenje u traganju za nestalim osobama što je dovelo do toga da dokazi prikupljeni u Tomašici nisu uopšte mogli biti korišteni u predmetu protiv Radovana Karadžića a samo dio njih je upotrijebljen protiv Ratka Mladića. Ta grobnica je otkrivena 2004. godine a ekshumirana tek 2013. godine i niko nije prihvatio odgovornost što se sa dokazima zakasnilo. ICTY je ipak, kada je u pitanju Prijedor, utvrdio neoborive činjenice. Ispisao nam je istoriju i detaljno razjasnio brojne i zdravom razumu nezamislive zločine iz spektra zločina protiv čovječnosti.

Koliko domaći sudovi obraćaju pažnju na ratne zločine u Prijedoru?

Svi pravosudni kapaciteti u Bosni i Hercegovini, uključujući i državno i entitetsko pravosuđe, ne bi bili dovoljni da rasvijetle sve zločine u Prijedoru kada bi se bavili isključivo tom zajednicom. Utvrditi okolnosti za više od 3000 žrtava ratnih zločina zahtijevalo bi barem toliko procesa protiv odgovornih ljudi, ako računamo zapovjednu i odgovornost saučesništva, te na kraju i prikrivanja zločina. Prijedor jeste zajednica sa najviše pravosnažno osuđenih za ratne zločine, kada računamo i one visokopozicionirane poput najvišeg vojnog i civilnog rukovodstva Republike Srpske, onda taj broj prelazi 60. Nema u cijelom svijetu primjera da u jednoj tako maloj lokalnoj zajednici bude tolika koncentracija ratnih zločinaca. Većina njih je već odslužila te kazne, a samo jedan je odlučio da ne živi više u Prijedoru. Pored osuđenih i desetine drugih Prijedorčana su u nekoj fazi suđenja. Nama je posebno bilo važno kada je banjalučko Okružno tužilaštvo počelo pokretati procese, bili su efikasniji od Suda BiH ali je to u međuvremenu jenjavalo i sada više i nemamo tamo nove procese za Prijedor. Zastrašujuća je činjenica da se jedan od 12 presuđenih na Okružnom sudu Banja Luka još uvijek nalazi u bjekstvu. Draško Krndija se krije 14 godina i niko ga zapravo i ne traži. Sretali su ga ljudi na Kozari gdje se krije u krugu sela gdje je rođen. Bivšeg policajca sasvim sigurno neće njegove kolege hapsiti a drugi niko i ne pokušava.

Na ICTY je osuđeno ukupno 12 Prijedorčana ali su još 1998. godine sa javne liste optuženih skinuli 13 Prijedorčanih pod izgovorom revizije ranijih odluka, nisu ih oslobodili krivice nego su u odlukama predali ih nacionalnim sudovima. Ti raniji optuženici, a radilo se o mučiteljima i ubicama u logorima Omarska i Keraterm, nikada nisu procesuirani na Sudu BiH. Tužilaštvo BiH je za Prijedor uglavnom podizalo grupne optužnice, u predmetu Milunić i drugi je obuhvaćeno čak 13 optuženih. Takvi procesi se pretvaraju u maratonske i teško im se nazire kraj uz brojne prilike da odbrana obori proces i vrati ga u ponovni postupak. U zadnje vrijeme su se zaredale neke čudne i kontroverzne situacije, od bjekstva optuženih koji se brane sa slobode pa da nekoliko oslobađajućih presuda zbog nedostataka dokaza. Tužilac je skoro iste osobe optužio u dva navarata i u oba procesa sa oslobođeni zbog razumne sumnje u dokaze. To naravno otvara pitanja prije svega kompetentnosti tužilaca ali dio tereta ide i na one koji ne žele ili nerado idu da svjedoče. Ide se uglavnom linijom manjeg otpora pa se optužuju oni koji se već nalaze u zatvoru zbog presuđenog drugog zločina. Imamo tako mnogo primjera da su neki osuđeni dvostruko a neki i trostruko, dok ogromna većina drugih koji su činili zločine i dalje slobodno živi i nisu osjetili ni mrvu pravde. Tužioci su više posvećeni statistici a ne tome da optuže odgovorne za najteže zločine, one najsvirepije ubice i mučitelje. Pogoduje im i to što iz lokalne zajednice niko ne pravi pritisak. U Prijedoru više nema niti jedno relevantno udruženje koje okuplja žrtve i koje bi moglo reagovati u nekim skoro skandaloznim odlukama na sudovima. Nedavno su tako Darku Mrđi, u izdržavanje kazne uračunali i ono što je ranije bio kažnjen od strane ICTY za drugi zločin. Tako je dobio ukupno 20 godina za teški zločin a na slobodi će se naći za manje od tri godine. Znamo dobro koliko pritisak javnosti, udruženja žrtava, pa i političara znači. Da nije bilo tog pritiska teško da bi ikad bila podignuta optužnica protiv Atifa Dudakovića. Zbog tog izostanka pritiska prema nekim drugim oficirima sada imamo situaciju da su prijedorski komandanti Vladimir Arsić i Radmilo Zeljala slobodni ljudi bez optužnice a u njihovoj zoni odgovornosti je samo u Prijedoru bilo deset puta više civilnih žrtava nego što se na teret stavlja Dudakoviću. Dakle, nije sve ni do tužioca i oni su ljudi. Tamo gdje ne postoji pritisak javnosti tamo ima malo procesa. Mi smo u Prijedoru nekada pravili taj pritisak, zato i imamo najveći broj osuđenih, ali više tog pritiska nema, faktički ne postoji ni jedno udruženje koje ima kapacitete da prati suđenja i reaguje kada je to potrebno.

cijeli intervju: https://www.tacno.net/naslovnica/edin-r ... ji-svijet/

Prijedor me boli na poseban nacin.
Na samom pocetku krenula je hajka na poznate i ugledne gradjane Prijedora nesrpske nacionalnosti. Medju njima bila je meni draga osoba koju su uhapsili, odveli na ispitivanje a potom u logor Manjaca. Dolazili su mnogi da od njega iznude pare a on se opirao. Jenom su ga izveli na ispitivanje i odveli u zatvor Tunjice. Nakon ispitivanja trebao je da bude vracen u logor ali tamo nikada nije stigao.
Dugo se nije znalo sta se desilo sa njim. Price su isle od toga da je pusten i otisao negdje vani do toga da je likvidiran poslije ispitivanja.
Nadjen je(2008.g.) u jednoj masovnoj grobnici bez glave pa je tako i sahranjen da bi naknadno na drugoj lokaciji nadjena i glava.

[banjaluka078]

Meni je jako bolan iako nisam imala nikog tamo. Ali mi je "pred kućom". I jer se dešavao dok sam živjela relativno bezbrižno (škola, šetanje psa, druženje s tim mojim krugom ljudi) i što prilično dugo do nas nije stizala nikakva vijest o dešavanjima tamo. Kad ima struje, pa se gleda HTV i čuje nešto, mada su moji pokušavali da brata i mene sačuvaju od puno informacija. Pokušavali. Nisu baš uspijevali.
Tek s krajem rata i zbog mog prevodilačkog posla sam shvatila/saznala cijelu sliku i količinu užasa.

[banjaluka078]

Posebnost povratka Prijedorčana u kontekstu suočavanja sa prošlošću manifestovala se u organizovanosti i riješenosti onih koji su trebali da nestanu da ne ostanu nevidljivi u javnom i političkom prostoru na način na koji se to desilo drugdje u Bosni i Hercegovini. Narativ o Prijedoru kad „srpskom gradu“ rušen je ostankom i konstantnim naporima povratnika da intervenišu u javnom prostoru, da ga osvoje i ne pristanu na unutrašnji, narativni izgon u svoja sela, mezarja, i razgovore u kojima se ne miješa sa „drugom stranom“. Ta riješenost je otjelovljena u mnogim pojedincima, „običnim“ ljudima, političkim i vjerskim liderima, aktivistima, privrednicima i sportistima, ljudima iz raznih sfera života koji su u raznim trenucima i na razne načine rušili, ciglu po ciglu, nevidljive zidove koji su trebali držati nesrpsko stanovništvo van javnog i političkog prostora rezervisanog za srpski narod. Oni su omogućili postojanje nebrojenih inicijativa, pojedinačnih i kolektivnih akcija, gestova, tekstova, naučnih radova, događaja i činova koji daju puninu i značenje procesu suočavanja sa prošlošću u Prijedoru.

Priroda tog rada je, također, posebna u odnosu na mnoge primjere iz drugih sredina u tome što je borba za prava žrtava na istinu, pravdu i dostojanstveno obilježavanje stradanja izmještena iz etničkog i dnevnopolitičkog u diskurs prava na jednakost i borbu protiv fašizma i etničke supremacije. To je omogućilo da u Prijedoru, kao rijetko gdje u Bosni i Hercegovinu, u borbi za prava bošnjačkih i hrvatskih žrtava ne samo učestvuju nego je i u nekim slučajevima predvode mladi prijedorski Srbi. Neki od najvažnijih glasova koji prenose ljudsku dimenziju patnje kroz koju su prošli prijedorski Bošnjaci i Hrvati pripadaju ljudima poput Darka Cvijetića, prijedorskog pisca, glumca i pozorišnog reditelja i da, bivšeg pripadnika VRS-a. Značajni projekti poput nedavno osnovanog Bosanskog kulturnog centra u Prijedoru ili Fondacije za izgradnju kulture sjećanja okupili su Prijedorčane iz svih naroda. Uticaj malignih politika podjele i „razdvajanja naroda“ koji dolaze iz najmoćnijih institucija političkog i javnog života u RS-u još uvijek ima odlučujuću ulogu u društvenim tokovima u Prijedoru, ne treba se zavaravati, crno još uvijek dominira u odnosu na bijelo, ali ono što čini Prijedor posebnim je i prisustvo čitavog spektra raznih drugih boja.

I na kraju ovog uvoda, treba se prisjetiti da je Prijedor poseban „slučaj“ za suočavanje sa prošlošću na ovim prostorima i zato što je, na neki način, sve počelo u Prijedoru. Tačnije, zbog Prijedora. Jer su svi pokušaji da se bavimo posljedicama masovnih zločina u ovih 25 godina suštinski oblikovani postojanjem i radom Tribunala u Hagu.

Naime, „Komisija eksperata“ – tijelo koje je u oktobru 1992. osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda davši mu mandat da istraži navode o masovnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini Hrvatskoj – u svojim izvještajima posebno je zadokumentovala istrebljivačku kampanju „etničkog čišćenja“ provedenu nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. Odluci o osnivanju Komisije prethodila su šokantne slike kosturolikih zatočenika iz logora u Omarskoj i Trnopolju, a već prve misije njenih istražitelja su se suočile sa rijekom prijedorskih izbjeglica koja se slila u prihvatne centre u Resniku kod Zagreba i Karlovcu. Svjedočanstva njih preko 400 činila su okosnicu završnog izvještaja Komisije, koja je ustvrdila da su u Prijedoru počinjeni „sistematski zločini protiv čovječnosti, a vrlo vjerovatno i genocid“. Na osnovu ovih izvještaja Komisije eksperata, petnaestog maja 1993., Vijeće sigurnosti donosi historijsku odluku da po prvi put nakon sudova u Nirnbergu i Tokiju osnuje međunarodni sud koji će suditi za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Jednoglasno, bez suzdržanih, važno je naglasiti.
dan bijelih traka

Zločini počinjeni nad Prijedorčanima obilježili su i oblikovali ranu fazu rada Tribunala u Hagu. Velika većina prvih optužnica odnosila se na progon nesrpskog stanovništva ove krajiške opštine. Predmeti protiv čuvara i upravnika u zloglasnim logorima Keraterm i Omarska, preko učesnika u masakrima nad civilima u Kozarcu, Hambarinama, na Korićanskim stijenama, do čelništva srpskih organa vlasti, nasilno preuzete u aprilu 1992., pružali su detaljnu sliku o istrebljivačkoj prirodi i sistematičnosti zločina koju je Karadžićeva Srpska demokratska stranka upregnula da bi ostvarila „strateške ciljeve srpskog naroda u BiH“ iznijete na sjednici Narodne skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 12. maja 1992. Pored toga, prvi uhapšeni bio je Duško Tadić, zloglasni vođa mučitelja iz logora Omarska, čije će suđenje, prvo pred sudijama Tribunala, obznaniti stravične razmjere i brutalnosti zločina u Prijedoru, ali i poslužiti za uspostavljanje temelja pravnog okvira za sva buduća suđenja na ovom sudu. Važnost Tadićevog hapšenja ogleda se i u izjavi Madelaine Allbright, državnog sekretara SAD u trenutku osnivanja Tribunala, koja je ustvrdila da niko, uključujući i same osnivače, nije istinski vjerovao da će iko od optuženih zaista biti uhapšen i izveden pred taj sud. Sve ostalo je historija koju živimo evo već 25 godina.

Tokom tih godina Prijedor je postao opština sa najvećim brojem optuženih za ratne zločine ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu osim Ruande. Preko stotinu počinitelja je do sada izvedeno pred sudije u Hagu, na Sudu BiH, okružnom sudu u Banjoj Luci, te na sudovima u Beogradu, Njemačkoj i Americi. Neka suđenja još uvijek traju, nekoliko istraga je u toku, neki od osuđenih već su na slobodi, i čini se da će krivično gonjenje prijedorskih zločinaca trajati dok su živi i oni i njihove žrtve. Sa tim su se pomirili i jedni i drugi.

Nedavno je okončana istraga Tužilaštva BiH o zločinima koje su počinili pripadnici srpske vojske stacionirani u kasarni u Gornjoj Puharskoj, selu odakle je moj did Redžo. Znao sam sve ljude koje su tokom 1992. i 1993. pobili, opljačkali i protjerali optuženi. Znao sam dobar broj i onih koji su „dobili poziv od Sipe“ da se jave na ispitivanje u Banjoj Luci. Darko Mrđa, zločinac koji je odslužio kaznu za zločin na Korićanskim stijenama je prije neki dan uhapšen u Prijedoru i otpremljen da služi ostatak kazne za ubistva i mučenje logoraša Manjače. Bio mi je učitelj plesa. Prolaze dani u sve optimističnijem nadanju (i ne samo nadanju) da će uskoro dolijati i didove komšije koje su pobile 12 momaka iz Puharske, među kojima i Zedu Mine Carove, mog druga iz djetinjstva. Da sam vjernik, molio bih boga da se to desi dok je Mine još živa. I tako, kad se razgrne ono što zovemo javnim diskursom, i uđemo u živote običnih, malih ljudi, vidimo kako teku između rada i nadanja porodica žrtava koje streme ka pravdi, i tjeskobe i rezignacije počinitelja koji čekaju svoj red. I vidimo koliko je otrovna šutnja koju nastoje cementirati razni moćnici još uvijek investirani u Karadžićev zločinački poduhvat.

cijeli tekst https://remarker.media/suocavanje/pismo-iz-prijedora/

[banjaluka078]

Na današnji dan, prije 28 godina, dogodili su se stravični zločini nad bošnjačkim civilima u Kozarcu, a posebno su stradili nedužni ljudi u Menkovićima, Kenjarima, Jaskićima, Sivcima, Huskićima, Kilićima, Mujkanovićima....

Naredbodavci i izvršioci

Zastrašujuća je činjenica da je od tog datuma pa u naredna dva mjeseca 1992. godine ubijeno više od 60 ljudi, a do danas naredbodavci i izvršioci zlodjela nisu kažnjeni. Na to u razgovoru za Oslobođenje upozorava Kozarčanin A. K.(ime i prezime poznato redakciji), koji se prisjetio zločina počinjenih 14. juna 1992. godine i tortura koje je i sam prošao u logorima.
- Teško je, ali dobro pamtim taj 14. juni 1992. godine. Tog dana zločinačke snage ubile su mi amidžu i amidžića zajedno sa više od 60 bošnjačkih civila u Kozarcu. Ja sam bio u logorima Omarska i Manjača u periodu od 25. maja do 13. decembra 1992. Te torture ne mogu zaboraviti. Svako podsjećanje na to, vjerujte, jako je teško...Najviše od svega boli što je sve prošlo nekažnjeno. Niko ništa nije uradio da se pronađu zločinci i oni koji su to naredili. Moj amdiža i amidžić ubijeni su isti dan. Amidžić je ubijen pred kućom svog kolege, a amidža je odveden u Kozarac pred obućarsku radnju i na tom mjestu je ubijeno više od 60 civila. Jedan dio njihovih posmrtnih ostataka pronađen je u masovnoj grobnici Tomašica, a drugi dio u masovnoj grobnici Jakarina Kosa, drhtavim glasom prisjeća se naš sagovornik najtežih dana u svom životu.


Prepričao nam je tragediju porodice rahmetli Zijada Elkasovića kojem su četnici ubili trojicu sinova, Ilijaza, Nijaza i Sakiba.
- Tog 14. juna 1992. godine srpska vojska naišla je iz pravca Gariba i pucnji su se čuli na sve strane. Vojnici su došli i do moje kuće. Dođoše pred moju kuću i viču da svi muški izađu iz kuće. Izašli su i moji sinovi Ilijaz, Nijaz i Sakib. Pucnji se i dalje čuju svuda okolo. Sve muškarce iz mahale skupili su ispred moje kuće i poveli ih prema Kozarcu. Narediše im da krenu uz put. Zapucaše na putu. Mislio sam onako u vis pucaju da ih prestraše. Ni slutio nisam šta se desilo. Kad se to sve malo smirilo polako sam izašao i vidio sam da neko leži na putu. Kad sam kroz živicu provirio poznao sam mog Sakiba. Bio je to šok za mene. Nisam znao šta da radim. Ne smijem izaći na put da ga sklonim. Moja žena Fadila pita: šta je, đe su djeca?Rekao sam da su ih odveli na neko ispitivanje i da će se vratiti. Ne dam joj da izađe iz kuće. Odem u šupu, napravim neku kuku i tako kad se malo smračilo kroz živicu proturim kuku i zakačim je za jaku Sakibove jakne. Privučem ga do grabe i onda ga polako uzmem, malo nosim, malo vučem, odvučem do iza štale i pokrijem ga da ga moja Fadila ne bi vidjela, svojevremeno je pričao svoju bolnu priču Elkasović.
Vrijeme je prolazilo, a Zijad svojoj supruzi nikada nije ispričao šta se desilo tog 14. juna.
- Protjerali su nas, hodali smo svukuda, ali svojoj Fadili nikad nisam reko da je Sakib ubijen. Dešavalo se da Fadila sanja da je zove da joj otvori vrata, ona mene budi Zijade ustaj, eno moj Sakib došao viče da mu otvorim vrata. Ja moram ustati izaći vani da ona čuje da sam izlazio. Vratim se i tako je smirim i ona nastavi spavati, sjećao se i pričao Elkasović. Umrli su oboje, a Fadila nikad nije saznala da je Sakib ubijen niti šta se desilo na današnji dan prije 28. godina.
Zločinci su Đemili Jaskić Nureski iz mjesta Jaskići u jednom danu ubili trojicu sinova i muža. Njenoj sestri ubili su trojicu sinova.


Izbijeni zubi

Fehim Ičić iz Sivaca kaže da taj dan nikada ne može zaboraviti.

- Ispred materine kuće, na putu, vojnici su me udarili kundakom po licu. Izbili su mi dva zuba, na brzinu skinuli sat sa ruke i dotjerali ovdje pred mejtaf. Natjerali su me da kleknem i vojnik me pritisnuo čizmom. Vadi nož da me zakolje, drugi viče nemoj ga klati daj da ispraznim šanžer na njega. Zatim mi je naredio da trčim prema autobusima. Kad sam ustao da bi potrčao udario me u zadnjicu da sam ponovo pao na stomak, brzo ustao i nastavio trčati. Nisu pucali, ali ja se od straha nisam zaustavio kod autobusa već su me drugi dočekali malo dalje iza autobusa. Od krvi na licu i očima nisam dobro vidio. Tu mi je Eniza Sivca žena polila da se umijem i kad sam se umio progledao sam. Tad su nas potrpali u autobuse i odvezli u Keraterm, sjeća se Ičić.
Piše: Amela Lončarić

https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih ... ove-564755

[Maraschino]